Robert & Kristen
Robert & Kristen
Robert & Kristen
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Robert & Kristen

Za sve fanove Twilight sage a posebno za fanove Roberta i Kristen :)
 
HomePortalLatest imagesSearchRegisterLog in

 

 Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )

Go down 
AuthorMessage
Micy
Admin
Admin
Micy


Posts : 279
Join date : 2009-12-23
Age : 27
Location : Belgrade...

Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Empty
PostSubject: Re: Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )   Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Icon_minitimeWed Dec 30, 2009 3:34 pm

Glave u tom ćošku su se podigle i pogledale u
pravcu gomile leda na podu, a zatim okrenule da nađu onog ko je bacio
gromadu leda. Nisu gledali dalje od par stolova. Niko nas nije
pogledao.,,Veoma ljudski Emete’’, reče Rozali sarkastično. ,,Zašto
sledeći put prosto ne probiješ zid?’’,,Bilo bi impresivnije da ti
probiješ zid, dušo.’’Trudio sam se da obatim pažnju na njih, držeći
osmeh na licu, kao da sam deo njihovog razgovora. Nisam dozvolio sebi
da pogledam prema redu gde znam da je stajala. Ali samo sam to
slušao.Mogao sam da čujem Džesikino nestrpljenje prema novoj devojci,
kojoj je pažnja izgleda bila odvučena, jer je nepokretno stajala u
redu. Video sam u Džesikinom umu da su obrazi Bele Svon ponovo bili
tamno roze od krvi.Disao sam u kratkim, plitkim udisajima, spreman da
prestanem da dišem na prvu naznaku njenog mirisa u vazduhu oko
mene.Majk Njuton je bio sa njima dvema. Čuo sam oba njegova glasa,
mentalni i fizički, kad je pitao Džesiku šta nije u redu sa Belom. Nije
mi se sviđalo kako su mu misli bile uprte u nju.,,Ništa.’’ Čuo sam kako
Bela kaže tihim, jasnim glasom. Činilo se da odzvanja kao zvono,
izdvajajući se iz brbljanja u kafiteriji, mada sam znao da je to samo
zato što sam tako pažljivo slušao.,,Danas ću da uzmem samo sok,’’
nastavila je, dok se kretala u redu.Nisam mogao a da ne bacim pogled u
njenom pravcu. Gledala je u pod, a krv joj je polako napuštala obraze.
Brzo sam sklonio pogled, i video Emeta kako se smeje mom, sada već
bolnom izrazu lica.
Ti si bolestan, brate.
Namestio sam lice kako
bi mi izraz bio uobičajen i opuštenDžesika je razmišljala o devojčinom
manjku apetita. ,,Zar nisi gladna?’’,,Ustvari, nešto mi nije dobro.’’
Glas joj je bio tiši, ali i dalje jasan.Zašto me je mučila iznenadna
zabrinutost u mislima Majka Njutona? Kakve je veze imalo što su mu
misli imale posesivni ton?
Nije bila moja stvar što je Majk Njuton
bio preterano nervozan zbog nje. Možda su tako svi reagovali na nju.
Zar nisam i ja instinktivno hteo da je zaštitim? To jest pre nego što
sam hteo da je ubijem...Bilo je teško oceniti – izgledala je tako
delikatno sa njenom skoro providnom kožom... Tada sam shvatio da sam i
ja takođe brinuo, isto kao i onaj glupi dečak, i naterao sebe da ne
mislim o njenom zdravlju.Bilo kako bilo, nisam hteo da je posmatram
kroz Majkove misli. Prešao sam na Džesiku, pažljivo gledajući dok su
njih troje gledali gde će da sednu. Na sreću seli su tačno gde je Alis
predvidela.Alis me je gurnula.
Uskoro će da pogleda, ponašaj se ljudski
.Stisnuo
sam zube iza osmeha.,,Opusti se, Edvarde’’, rekao je Emet. ,,Stvarno.
Pa i ako ubiješ jedno ljudsko biće. Teško da bi bio kraj sveta.’’,,Ti
bi znao’’, promrmljao sam.Emet se nasmeja. ,,Moraš da naučiš da pređeš
preko stvari. Kao ja. Večnost je dosta vremena da se provede
jadikovajući u krivici’’.A onda, Alis je bacila manju grudvu leda koju
je skrivala u Emetovu facu.Trepnuo je, iznenađen, pa se onda
iscerio.,,Sama si tražila’’, rekao je dok se naslanjao preko stola i
protresao njegovu ledom prekrivenu kosu u njenom pravcu. Sneg, topeću
se u toploj sobi, izleteo je iz njegove kose kao pola tečnost, pola
led.,,Fuj!’’, žalila se Rouz, dok su se ona i Alis sklanjale u stranu.
Alis
se nasmeja, a svi ostali smo se priključili. Mogao sam da vidim u
Alisinoj glavi kako je savršeno isplanirala tajming, i znao sam da je
devojka – trebao bih da prestanem da mislim o njoj kao da je jedina
devojka na svetu – da je Bela gledala kako se smejemo i igramo
izgledajući srećno i ljudski i nerealistično savršeno poput slike
Normana Rokvela.Alis je nastavila da se smeje dok je podigla
poslužavnik kao štit. Mora da devojka – Bela još uvek gleda u nas....
ponovo bulji u Kalenove,
neko
je pomislio privlačeći mi pažnju.Automatski sam pogledao u tom pravcu,
shvatajući, dok su mi oči našle destinaciju, da poznajem taj glas –
slušao sam ga ceo dan.Ali oči su mi prešle preko Džesike, i zaustavile
se na devojčinom pogledu.Brzo je spustila pogled, skrivajući se iza
njene guste kose.O čemu je mislila? Frustracija kao da se pojačavala
vremenom, umesto da otupljuje. Pokušao sam – nesiguran u ono što radim
jer nikad nisam probao nešto slično – da istražujem sa mojim umom i
tišinom oko nje. Moje dodatno čulo mi je uvek bilo prirodno, bez
uloženog truda; nikad nisam radio na njemu. Ali sada sam se
koncentrisao, pokušavao da probijem kroz kakav god štit koji ju je
okruživao.Ništa osim tišine.
Šta je to s njom?
Mislila je
Džesika, ponavljajući moju sopstvenu frustraciju.,,Edvard Kalen gleda u
tebe.’’ Prošaputala joj je u uvo dodajući kikot. Nije bilo ni traga
ljubomori u njenom glasu. Džesika je izgleda bila spretna u glumljenju
prijateljstva.Slušao sam, previše udubljeno, njen odgovor.,,Ne izgleda
ljut, zar ne?’’, odgovorila je.Znači jeste primetila moju divlju
reakciju prošle nedelje. Naravno da jeste.Pitanje je zbunilo Džesiku.
Video sam svoje lice u njenim mislima dok mi je proveravala izraz, ali
je nisam pogledao. I dalje sam se koncentrisao na devojku, pokušavajući
da čujem
nešto. Moj uporan fokus nije pomagao ,,Ne’’, Džes joj je
rekla, a znao sam da bi htela da kaže ’da’ – kako joj je um samo bio
iznerviran mojim pogledom – iako joj se to nije odalo u glasu. ,,Je l’
bi trebalo da bude?’’,,Mislim da mu se ne sviđam.’’, rekla je i
spustila glavu na ruku kao da je iznenadno umorna. Pokušao sam da
shvatim pokret, ali samo sam mogao da pogađam. Možda stvarno
jeste
bila
umorna.,,Kalenovima se niko ne sviđa’’, Džesika ju je uverila. ,,Pa oni
i ne primećuju nikoga dovoljno da im se svidi’’, nikad i nisu. Misli su
joj bile gomila žalbi. ,,Ali i dalje gleda u tebe.’’,,Prestani da
gledaš u njega.’’, rekla je devojka nervozno, podižući glavu sa ruke da
se uveri da ju je Džesika poslušala.Džesika se zakikota ali je
posluša.Devojka nije digla pogled sa stola do kraja sata. Mislio sam –
iako naravno nisam mogao biti siguran – da je to bilo namerno. Činilo
se da je htela da me pogleda. Telo bi joj se blago okrenulo u mom
pravcu, brada bi počela da joj se pomera, a onda bi se uhvatila, duboko
uzdahnula, i fiksirano gledala u onog ko je govorio.Ignorisao sam misli
oko devojke većinom jer nisu trenutno bile o njoj. Majk Njuton je
planirao grudvanje posle škole, očogledno ne shvatajući da se sneg već
pretvorio u kišu. Padanje mekih pahulja na krov preraslo je u
uobičajeni topot kišnih kapi. Zar stvarno nije čuo promenu? Meni je
izgledala glasno.Ostao sam sam na svom mestu kada se ručak završio.
Ljudi su izleteli napolje, i uhvatio sam sebe kako pokušavam da
izdvojim zvuke njenih koraka iz gomile, kao da su po nečemu posebni.
Kakva glupost.Moja porodica se takođe nije pomerala. Čekali su da vide
šta ću da uradim.Da li bih otišao na čas, da sedim pored devojke, gde
bih mogao da namirišem apsurdno primamljiv miris njene krvi i da osetim
toplotu njenog pulsa u vazduhu oko mene? Da li sam bio dovoljno jak za
to? Ili mi je bilo dosta za danas?
,,...
mislim
da je OK’’, rekla je Alis oklevajući. ,,Odlučio si.
Mislim
da
ćeš izdržati čas.’’Ali je Alis vrlo dobro znala koliko brzo može da se
predomisli.,,Zašto navaljivati, Edvarde?’’, pitao je Džasper. Mada nije
hteo da bude zadovoljan što sam ja sad najslabiji, mogao sam da čujem
da jeste, samo malo. ,,Idi kući. Odmori malo.’’,,Kakve veze ima?’’,
reče Emet. ,,Ili će je ubiti, ili neće. Mogao bi lepo da odmah završi s
tim.’’,,Ne želim da se preselim još uvek’’, žalila se Rozali. ,,Neću da
počinjem iz početka. Skoro smo završili srednju školu, Emete. Konačno.
Back to top Go down
Micy
Admin
Admin
Micy


Posts : 279
Join date : 2009-12-23
Age : 27
Location : Belgrade...

Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Empty
PostSubject: Re: Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )   Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Icon_minitimeWed Dec 30, 2009 3:35 pm

Bio sam jednako podeljen između odluka. Želeo
sam, jako sam želeo, da se suočim s ovim umesto da ponovo pobegnem. Ali
nisam želeo da se preforsiram, takođe. Bila je greška što smo pustili
Džaspera da ne lovi tako dugo prošle nedelje: je l’ je i ovo bila glupa
greška?Nisam želeo da nateram porodicu da se seli. Niko mi ne bi
zahvalio zbog toga.Ali želeo sam da odem na biologiju. Shvatio sam da
želim opet da je vidim.To je donelo odluku umesto mene. Ta radoznalost.
Bio sam ljut na sebe jer sam se tako osećao. Zar nisam obećao sebi da
neću dopustiti da me tišina devojčinog uma nepotrebno zaintresuje u
nju? A ipak evo me, nepotrebno zainresovan.Želeo sam da znam šta misli.
Um joj je bio nečujan, ali su je oči odavale. Možda bih mogao da
protumačim njih.,,Ne, Rouz. Mislim da će stvarno biti u redu.’’, rekla
je Alis. ,,Sve je ... odlučniji. Devedeset tri posto sam sigurna da se
ništa loše neće desiti ako ode na čas.’’ Radoznalo me je pogledala,
pitajući se šta se promenilo u mojim mislima što je još više podržalo
njene vizije.Da li bi radoznalost bila dovoljna da održi Belu Svon u
životu.
Emet je takođe bio u pravu – zašto da ne završim s tim?
Suočiću se sa izazovom.,,Idite na čas’’, naredio sam ustajući. Okrenuo
sam se i izleteo iz sobe ne osvrćući se. Čuo sam Alisinu brigu,
Džasperovu osudu, Emetovo odobravanje, i Rozalinu iritaciju.Duboko sam
udahnuo pred vratima učionice, a onda zadržao dah i ušetao u malu,
toplu sobu.Nisam zakasnio. Prof. Baner se još uvek pripremao za čas.
Devojka je sedela za mojim – za našim stolom, pognute glave, gledajući
u fasciklu po kojoj je žvrljala. Ispitao sam crtež dok sam prolazio,
zaintresovan u svaku trivijalnu kreaciju njenog uma, ali bio je
beznačajan. Samo nasumično crtanje koncentričnih krugova. Možda je
mislila na nešto drugo ne misleći na obrazac?Povukao sam stolicu sa
nepotrebnom gruboćom, dopuštajući da zaškripi preko linoleuma; ljudi se
uvek osećaju lagodnije kad buka najavi nečiji dolazak.Znao sam da me je
čula; nije me pogledala, ali joj je ruka propustila krug u dizajnu,
čineći ga nejednakim.Zašto me nije pogledala? Verovatno je bila
uplašena. Morao sam da ovog puta ostavim bolji utisak. Da pomisli da je
samo umišljala stvari prošli put.,,Zdravo’’, rekao sam tihim glasom
koji sam koristio kada sam želeo da se ljudi osećaju ugodnije, praveći
pristojan osmeh koji nije pokazivao zube.Tada je podigla pogled, smeđe
oči su joj bile iznenađene – skoro začuđene – i pune nečujnih pitanja.
Bio je to isti pogled koji mi je ometao vid prošle nedelje.Dok sam
gledao u te čudno duboke smeđe oči, shvatio sam da je mržnja – mržnja
koju sam zamislio da ova devojka nekako zaslužuje prosto jer je
postojala – isčezla. Ne dišući, ne udišući njen miris, bilo je teško
poverovati da bi iko tako ranjiv ikada zaslužio mržnju.
Obrazi su
joj porumeneli, ali nije odgovorila.I dalje sam je gledao u oči,
fokusirajući se samo na njihove dubine, a pokušavajući da ignorišem
primamljivu boju njene kože. Imao sam dovoljno vazduha da još malo
pričam, bez udisanja.,,Zovem se Edvard Kalen’’, rekao sam, iako je to
već znala. Bio je to učtiv način da se počne. ,,Nisam imao priliku da
se predstavim prošle nedelje. Ti mora da si Bela Svon’’.Izgledala je
zbunjeno – obrve su joj se blago skupile. Terbalo joj je pola sekunde
duže nego što je trebalo da odgovori.,,Kako si znao kako se zovem?’’
pitala je, a glas joj je blago zadrhtao.Mora da sam je stvarno
preplašio. Zbog toga sam osetio krivicu; ona je ipak bila tako
bespomoćna. Nežno sam se nasmejao – znao sam da je to zvuk koji
uglavnom opušta ljude. Ponovo sam bio obazriv u vezi zuba.,,Pa mislim
da svi znaju tvoje ime’’. Mora da je shvatila da je bila u centru
pažnje ovog monotonog mesta. ,,Ceo grad je očekivao tvoj
dolazak.’’Namrštila se kao da joj je ta informacija bila neugodna.
Pretpostavio sam, pošto je bila tako stidljiva, da joj se pažnja činila
kao loša stvar. Većina ljudi je mislila suprotno. Iako nisu hteli da se
izdvajaju iz gomile, u isto vreme su hteli da budu pod reflektorima
zbog svoje individualnosti.,,Ne’’, rekla je. ,,Mislila sam zašto si me
nazvao Bela?’’
,,Da li ti se više sviđa Izabela?’’, pitao sam
začuđen činjenicom da nisam video kuda pitanje vodi. Nisam razumeo. Bio
sam siguran da je još prvog dana stavila svima do znanja šta joj se
više sviđa. Je l’ su svi ljudi bili tako nerazumljivi bez znanja
njihovih misli kao vodiča?,,Ne, sviđa mi se Bela.’’, odgovorila je,
naginjajući glavu blago na stranu. Njen izraz – ako sam ga dobro
protumačio – bio je podeljen između sramote i zbunjenosti. ,,Ali mislim
da me je Čarli – mislim moj tata – sigurno zvao Izabela iza leđa. Tako
me, izgleda svi poznaju.’’ Koža joj je postala tamnija za nijansu
roze.,,Aha’’, rekao sam bezvezno, i brzo pogledao u stranu.Upravo sam
shvatio šta je značilo njeno pitanje: napravio sam propust – grešku. Da
nisam prisluškivao sve ostale tog prvog dana, obratio bih joj se njenim
punim imenom, kao i svi ostali. Primetila je razliku.Osetio sam se malo
nelagodno. Bilo je vrlo brzo od nje da uoči moj propust. Veoma
pronicljivo, pogotovo od nekog ko bi trebao da me se smrtno plaši.Ali
imao sam većih problema od bilo kakve sumnje što je imala u vezi
mene.Nisam imao vazduha. Da bih joj se ponovo obratio, morao bih da
udahnem.Bilo bi teško izbeći razgovor. Nesrećno po nju, deljenje klupe
je značilo da smo partneri, i morali bi da radimo zajedno. Činilo bi se
čudno – i neverovatno nepristojno – da je kompletno ignorišem dok
radimo vežbu. Od toga bi bila još sumnjičavija, još više
uplašena...Nagnuo sam se što dalje od nje što sam mogao bez pomeranja
stolice, okrećući glavu ka prolazu između klupa. Pripremio sam se, a
onda udahnuo što više vazduha, dišući na usta.Ahh!
Bilo je bolno kao
i uvek. Čak iako je nisam pomirisao, mogao sam da je osetim na jeziku.
Grlo mi je odjednom ponovo bilo zapaljeno, a žudnja je bila isto tako
jaka kao i prošle nedelje kada sam je prvi put osetio.Stisnuo sam zube
i pokušao da se smirim.,,Počnite’’, rekao je prof. Baner.Izgledalo je
kao da je bio potrebna svaka mrvica moje samokontrole koju sam postigao
u zanjih sedamdeset godina da se okrenem prema devojci koja je sedela
pognute glave, i nasmešim se.,,Dame imaju prednost, partneru?’’,
ponudio sam.Pogledala mi se izraz na licu začuđeno, širom otvorenih
očiju. Da nije nešto bilo u redu sa mojim izrazom? Je l’ opet bila
uplašena? Nije progovorila.,,Ili da ja počnem, ako želiš?’’, upitao sam
je tiho.,,Ne’’, rekla je, a lice joj se ponovo zacrvenelo. ,,Ja ću
prva.’’Gledao sam u opremu na stolu, mikroskop, kutiju slajdova, da ne
bih gledao kako joj krv cirkuliše pod tankom kožom. Još jednom sam, na
brzinu udahnuo, kroz zube, i trgnuo sam se od osećaja koji mi je to
izazvalo u grlu.,,Profaza’’, ubrzo je rekla. Počela je da zamenjuje
slajd iako ga je jedva pogledala.,,Mogu li da pogledam?’’ instinktivno
– glupo, kao da sam njene vrste – posegao sam da joj sprečim da promeni
slajd. Za sekundu, toplota njene kože je opekla moju. Bilo je kao
elekricitet – sigurno mnogo toplije od uobičajenih 37 stepeni. Toplota
mi je prošla kroz šaku, i prožimala mi se kroz ruku. Izmakla je ruku od
moje.,,Izvini’’, promrmljao sam kroz stisnute zube. Morajući u nešto da
gledam, uzeo sam mikroskop i pogledao kroz okular. Bila je u
pravu.,,Profaza’’, složio sam se.Još uvek sam bio previše uznemiren da
je pogledam. Dišući što tiše kroz stisnute zube pokušavao sam da
ignorišem vatrenu žeđ. Koncentrisao sam se na jednostavan zadatak,
pisanje reči na odgovarajuću liniju na papiru, a zatim menjanje prvog
slajda sledećim.O čemu je sad mislila? Kakav je osećaj to bio za nju,
kada sam je dodirnuo? Koža mora da mi je bila ledeno hladna – odvratna.
Nije ni čudo što je bila tako tiha.Pogledao sam u slajd.,,Anafaza’’,
rekao sam sebi u bradu dok sam pisao na drugoj liniji.,,Mogu li?’’,
pitala je.Pogledao sam u nju, iznenađen da vidim da je čekala, jednom
rukom ispruženom u pravcu mikroskopa. Nije izgledala uplašeno.Zar je
stvarno mislila da sam pogrešio.Nisam mogao a da se ne nasmešim njenom
pogledu punom nade kad sam joj dodao mikroskop.Pogledala je kroz okular
sa nestrpljivošću koja je brzo nestala. Uglovi usana su joj se spustili
na dole.,,Treći slajd?’’, pitala je, ne skidajući pogled sa mikroskopa,
ali držeći ispruženu ruku. Ispustio sam joj treći slajd u ruku, ne
dopuštajući da mi koža priđe ni blizu njene, ovog puta. Sedenje pored
nje je bilo poput sedenja pored radijatora. Osetio sam kako se pomalo
zagrevam sedeći pored nje.Nije dugo gledala sledeći slajd.
,,Interfaza’’, rekla je nonšalantno – možda se previše trudeći da tako
zvuči – i gurnula mikroskop u mom pravcu. Nije dodirnula papir, već je
čekala da ja napišem odgovor. Proverio sam – ponovo je bila u
pravu.Tako smo završili vežbu, govoreći po jednu reč i ne gledajući
jedno drugo u oči. Jedini smo bili završili – ostali su se teže
snalazili. Majk Njuton je izgleda imao problema da se skoncentriše –
pokušavao je da ne gleda Belu i mene.
Trebalo je da ostane tamo gde je otišao,
mislio
je Majk. Hmm, zanimljivo. Nisam primetio da dečak gaji neka loša
osećanja prema meni. To je bila novost, izgleda stara koliko i dolazak
nove devojke, činilo se. Još intresantnije, otkrio sam – na moje
iznenađenje – da je osećanje obostrano.Ponovo sam pogledao devojku,
zabavljen širokim spektrom
prevrata i razaranja koje je, uprkos
njenim običnim, bezopasnim izgledom, unela u moj život Nije da nisam
mogao da vidim na šta je Majk ciljao. Ona je, ustvari, bila lepa... na
neobičan način. Bolje nego prelepo, lice joj je bilo
intresantno.
Ne
baš simetrično – uska brada van ravnoteže sa širokim jagodicama;
ekstremno obojeno – kontrast svetlog i tamnog između njene kože i kose;
a onda su tu oči, prepune nečujnih tajni...Oči koje su iznenada gledale
u moje.Gledao sam je, pokušavajući da pogodim bar jednu od tih
tajni.,,Jesi li počeo da nosiš sočiva?’’, upitala je odjednom.Kako
čudno pitanje. ,,Ne’’. Skoro me je nasmejala pomisao da poboljšam
vid.,,Oh’’, promrmljala je. ,,Mislila sam da su ti oči nekako
drugačije’’.Odjednom sam se osetio hladnije jer sam shvatio da izgleda
da nisam bio jedini koji je pokušavao da razotkrije tajne danas.Slegao
sam ramenima, ramena su mi bila ukrućena, i gledao pravo ispred sebe u
nastavnika koji je predavao.Naravno da je bilo nešto drugačije oko
mojih očiju nego zadnji put kad smo se videli. Da bih se pripremio za
današnji poduhvat, današnji izazov, proveo sam čitav vikend u lovu,
zadovoljavajući svoju žeđ koliko je god bilo moguće, čak i
preteravajući. Pretrpao sam se krvlju životinja, kao da je to pravilo
ikakvu razliku kada sam bio licem u lice sa neverovatnim mirisom koji
je lebdeo u vazduhu oko nje. Kada sam je zadnji put pogledao, oči su mi
bile crne od žeđi. Sada, kada telo mi je plivalo u krvi, oči su mi bile
toplije, zlatne. Svetlo smeđe od preterivanja u utoljavanju žeđi.
Back to top Go down
Micy
Admin
Admin
Micy


Posts : 279
Join date : 2009-12-23
Age : 27
Location : Belgrade...

Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Empty
PostSubject: Re: Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )   Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Icon_minitimeWed Dec 30, 2009 3:35 pm

Još jedan propust. Da sam video na šta je
ciljala sa pitajem, mogao bih prosto da kažem da. Sedeo sam pored ljudi
u ovoj školi već dve godine, a ona je bila prva da ma dovoljno dobro
osmotri da bi primetila razliku u boji mojih očiju. Drugi su, dok su se
divili lepoti moje porodice, imali običaj da brzo sklone pogled kada
smo ih pogledali. Sklanjali su se, blokirajući detalje našeg izgleda da
bi se instinktivno zaštitili od saznanja. Neznanje je bilo blagoslov
ljudskom umu.Zašto je morala baš ova devojka da vidi previše?Prof.
Baner je prišao našoj klupi. Sa zadovoljstvom sam udahnuo nalet čistog
vazduha koji je on poneo sa sobom pre nego što bi se pomešao sa njenim
mirisom.,,Pa Edvarde’’, rekao je, gledajući u naše odgovore, ,,što nisi
pustio Izabelu da se oproba sa mikroskopom?’’,,Bela’’, automatski sam
ga ispravio. ,, Ustvari, ona je identifikovala tri od pet’’.Misli prof.
Banera su bile skeptične dok se okretao prema devojci. ,,Jesi li već
radila ovu vežbu?’’Zaintresovano sam gledao kako se nasmešila,
izgledajući blago postiđeno.,,Ne sa lukovicom’’.,,Blastula morune?’’,
pogađao je prof. Baner.,,Aha’’.To ga je iznenadilo. Današnju vežbu je
uzeo iz naprednog programa. Klimnuo je glavom. ,,Jesi li bila u
naprednom programu u Feniksu?’’,,Da’’.Znači bila je napredna,
inteligentna za ljudsko biće. To me nije iznenadilo.
,,Pa’’, rekao
je prof. Baner, ,,Izgleda da je dobro što ste partneri’’. Okrenuo se i
otišao mumljajući, ,,Tako bi druga deca mogla da nešto sama nauče’’,
sebi u bradu. Sumnjao sam da ga je devojka čula. Ponovo je počela da
žvrlja po fascikli.Dva propusta u jednom satu. Vema loša izvedba s moje
strane. Iako nisam imao predstave o čemu devojka misli o meni – koliko
se plašila, koliko je sumnjala? – znao sam da treba više da se potrudim
da ostavim utisak. Nešto što bi pomračilo uspomenu na naš prvi
susret.,,Stvarno je šteta zbog snega, zar ne?’’, rekao sam ono o čemu
je par učenika već mislilo. Dosadna, standardna tema. Vreme – uvek
sigurno.Gledala me je sa očiglednom sumnjom u očima – ne baš normalna
reakcija na moje veoma normalne reči. ,,Ne baš’’, rekla je, ponovo me
iznenađujući.Pokušao sam da promenim tok razgovora. Dolazila je iz
mnogo svetlijeg, toplijeg mesta – to joj se nekako ocrtavalo na koži,
uprkos njenoj bledoći – a hladnoća mora da joj je bila neugodna. Moj
ledeni dodir je sigurno bio...,,Ne voliš hladnoću’’, pogodio sam.,,Ni
vlagu’’, složila se.,,Forks mora da ti je teško mesto za život’’.
Možda nije trebalo ni da dođeš, hteo sam da dodam.
Možda bi trebalo da se vratiš tamo gde pripadaš.
Ali
nisam bio siguran da li to želim. Uvek bi se sećao mirisa njene krvi –
da li je bilo ikakve garancije da neću poći za njom? Osim toga, ako bi
otišla, njen um bi ostao zauvek misterija. Konstantna, dosadna
zagonetka.,,Nemaš pojma koliko’’, rekla je tihim glasom, gledajući me
za trentak.Njeni odgovori nikad nisu bili ono šta bih očekivao. Zbog
njih sam hteo da postavljam još pitanja.,,Zašto si, onda, došla?’’,
zahtevao sam, shvatajući u trenutku da mi je ton bio previše
optužujući, nedovoljno svakodnevan za razgovor. Pitanje je zvučalo
nepristojno.,,... komplikovano je.’’Trepnula je krupnim očima,
završavajući temu, podstičući moju radoznalost – radoznalost koja je
gorela isto kao i žeđ u mom grlu.
U stvari, shvatio sam da mi je
malo lakše da dišem; agonija je postajala podnošljivija kroz
upoznavanje.,,Mislim da mogu da pratim’’, insistirao sam. Možda će je
obična pristojnost naterati da mi odgovara na pitanja dok god sam
dovoljno nepristojan da ih postavljam.Gledala je u pod u tišini. Od
toga sam postajao nestrpljiv; želeo sam da joj stavim ruku ispod brade
i da joj podignem glavu kako bi joj mogao pročitati oči. Ali bi bilo
glupo od mene – opasno – da joj opet dotaknem kožu.Iznenada me je
pogledala. Bilo je olakšavajuće da joj ponovo vidim emocije u očima.
Govorila je u žurbi.,,Majka mi se preudala.’’Ah, to je bilo dovoljno
ljudsko, lako da se razume. Tuga joj je prošla kroz oči i ponovo joj
blago skupila obrve.,,To ne zvuči tako komleksno’’, rekao sam. Glas mi
je bio nežan i bez truda s moje strane. Njena tuga me je učinila
neobično bespomoćnim, želeo sam da mogu nešto da učinim da se oseća
bolje. Čudan impuls. ,,Kada se to desilo?’’,,Prošlog septembra.’’ Teško
je izdahnula – ne baš uzdah. Zadržao sam dah dok mi je njen topao dah
prošao preko lica.,,I on ti se ne sviđa’’, predpostavio sam, želeći još
informacija.,,Ne, Fil je u redu’’, rekla je, ispravljajući moju
pretpostavku. Nazirao joj se osmeh na uglovima punih usana. ,,Možda
previše mlad, ali dovoljno dobar.’’To se nije ukalpalo u scenario koji
sam konstruisao u glavi.
,,Zašto nisi ostala sa njima?’’, pitao sam,
sa padoznalošću u glasu. Zvučalo je kao da zabadam nos u tuđe stvari.
Što, moram priznati, i jesam radio.,,Fil puno putuje. On igra bejzbol
kao posao’’. Mali osmeh je postao naglašeniji; taj izbor karijere ju je
zabavljao.
Takođe sam se, nesvesno, nasmejao. Nisam hteo da joj bude
ugodnije. Njen osmeh je jednostavno izmamio moj.,,Jesam li čuo za
njega?’’ pretražio sam u glavi gomile profesionalnih igrača bejzbola,
pitajući se koji je Fil bio njen...,,Verovatno ne. On ne igra
dobro
.’’
Još jedan osmeh. ,,Strikno manje lige. Mnogo se seli’’.Slike igrača u
mojoj glavi odmah su se promenile, i suzio sam listu mogućnosti u manje
od sekunde. U isto vreme zamišljao sam novi scenario.,,A tvoja majka te
je poslala ovde kako bi mogla da putuje s njim’’, rekao sam. Praveći
zaključke uspevao sam da iz nje izvučem više odgovora nego
postavljajući pitanja. Ponovo je upalilo. Podigla je glavu, a izraz joj
je odjedared bio tvrdoglav.,,Ne, nije me ona ovde poslala’’, reče, a
glas joj je imao novi prizvuk. Moji zaključci su je uznemirili, mada
nisam mogao da vidim kako. ,, Sama sam se poslala’’.Nisam mogao da
pogodim njene razloge. Bio sam u potpunosti izgubljen.Tako da sam
odustao. Jednostavno devojka nije imala nikakvog smisla. Nije bila
poput ostalih ljudi. Možda tišina njenih misli i miris njene krvi nisu
bili jedino neuobičajeno na njoj.,,Ne razumem’’, priznao sam.Uzdahnula
je, i pogledala me u oči duže vremena nego što bi ostali ljudi mogli da
izdrže.,,U početku je ostajala sa mnom, ali joj je nedostajao’’, polako
je objasnila, a ton joj je bio sve ozbiljniji sa svakom rečju. ,,Bila
je nesrećna... pa sam odlučila da je vreme da provedem malo vremena sa
Čarlijem’’.Mali nabor između obrva joj se produbio.,,Ali sada si ti
nesrećna’’, promrmljao sam. Nisam mogao da se suzdržim da joj ne
iznesem sve hipoteze naglas, nadajući se da ću učiti iz njenih
reakcija. Ova, međutim, nije izgledala daleko od istine.,,I?’’, rekla
je, kao da se taj aspekt i ne razmatra.Nastavio sam da je gledam u oči,
osećajući kao da sam konačno naišao na pravi pogled u njenu dušu. Video
sam u toj jednoj reči da je sebe stavila van svojih prioriteta. Za
razliku od većine ljudi, njene potrebe su bile od male važnosti.Bila je
nesebična.Dok sam to shvatao, misterija osobe koja se krila iza tog
tihog uma ja počela da se pomalo otkriva.,,To ne izgleda pravedno’’,
rekao sam. Slegao sam ramenina, trudeći se da izgledam opušteno,
trudeći se da sakrijem intenzitet svoje radoznalosti.Nasmejala se, ali
nije zvučala zabavljeno. ,,Zar ti niko ranije nije rekao? Život nije
fer.’’Gledala me je, ponovo izgledajući zbunjeno. Oči su joj pogledale
u stranu, i opet se vratile na mene.,,I, to je to.’’, rekla mi je.Ali
nisam bio spreman da dopustim da se ovaj razgovor završi. Mali V nabor
između njenih očiju, otelovljenje njene tuge, me je mučio. Hteo sam da
ga izgladim vrhom prsta. Ali naravno, nisam mogao da je dodirnem. Bilo
bi to opasno na toliko načina.,,Dobro se pretvaraš.’’ Govorio sam
polako, i dalje promatrajuću sledeću hipotezu. ,,Ali mogu da se kladim
da patiš više nego što dopuštaš ikome da vidi.’’Napravila je grimasu,
iskosila oči, i blago je izbacila donju usnu u
znak durenja;
pogledala je prema ostatku razreda. Nije joj se sviđalo kada bih
pogodio. Nije bila kao ostali – nije htela publiku pred svojim
bolom.,,Nisam li u pravu?’’Blago se trgla, ali osim toga se pravila da
me ne čuje
To me je nasmejalo. ,,Nisam ni mislio.’’,,Kakve to veze
ima tebi?’’, zahtevala je, i dalje me ne gledajući.,,To je veoma dobro
pitanje.’’, priznao sam, više samom sebi nego njoj.Bila je oštroumnija
od mene – prozirala je do srži stvari, dok sam ja obigravao oko ivica,
slepo prolazeći kroz tragove. Detalji njenog ljudskog života
nisu
trebali da mi znače. Bilo je pogrešno s moje strane da me zanimaju
njene misli. Osim za štićenje mije porodice od sumnje, ljudske misli su
bile beznačajne.Nisam navikao da budem manje intuitivan. Previše sam se
oslanjao na svoj sluh – očigledno nisam bio pronicljiv kao što sam
mislio.Devojka je uzdahnula i pogledala prema ostatku učionice. Nešto u
vezi njenog frustriranog izraza je bilo smešno. Cela situacija, ceo
razgovor je bio smešan. Niko nikada nije bio u tolikoj opasnosti od
mene od ove male devojke – u svakom trenutku bih mogao, zamajan svojom
nebuloznom udubljenošću u razgovor, da udahnem kroz nos i napadnem je
pre nego što uspem da se zaustavim – a
ona
je bila iziritirana
jer joj nisam odgovorio.,,Da li te nerviram?’’, pitao sam, smejući se
apsurdnosti cele stvari.Brzo me je pogledala, a oči kao da su joj bile
uhvaćene mojim pogledom.,,Ne baš’’, rekla mi je. ,,Više sam iznervirana
na samu sebe. Lice mi se tako lako čita – mama me uvek zove njenom
otvorenom
kjigom’’.Namrštila se, nezadovoljno.Začuđeno sam je
gledao. Razlog njene uznemirenosti je bio taj što je mislila da je
čitam prelako. Kako bizarno. Nikada, u celom svom životu, nisam uložio
više truda da nekoga pročitam – ili pre egzistencije, jer je život
teško bio
prava reč. Nisam stvarno ni imao život.
,,Baš
suprotno’’, nisam se složio, osećajući se čudno...obazrivo, kao da je
postojala neka skrivena opasnost koju nisam uviđao. Iznenada bio sam na
ivici, slutnja me čineći nervoznim. ,,Vrlo si mi teška za
čitanje’’.,,Onda mora da si dobar čitač’’, pogađala je, praveći
sopstvene zaključke koji su, ponovo, bili tačni.,,Obično’’, složio sam
se.Široko sam joj se nasmejao, dopuštajući da mi se usne povuku,
pokazivajući redove blještećih zuba, oštrih poput žileta, iza njih.Bila
je to glupost, ali sam iznenada, neočekivano očajno želeo da je nekako
upozorim. Telo joj je bilo bliže meni nego inače, okretajući se
nesvesno ka meni tokom razgovora. Svi mali nagoveštaji i znaci koji su
bili dovoljni da uplaše ostatak čovečanstva izgleda da nisu radili na
njoj. Zašto se nije uplašeno sklonila od mene? Sigurno je videla
dovoljno veliki deo moje mračne strane da bi shvatila opasnost, pošto
je tako pronicljiva.Nisam stigao da se uverim da li je moje upozorenje
imalo željenog efekta. Prof. Baner se obratio razredu, i ona se odmah
okrenula od mene. Izgledala je malo drago zbog prekida, tako da je
možda i podsvesno shvatila poruku.Nadam se da jeste.Prepoznao sam da je
fascinacija ponovo rasla u meni, iako sam se trudio da je iskorenim.
Nisam mogao da dopustim da me Bela Svon zaintresuje. Ili bolje
ona
nije mogla to da dopusti.Već sam bio u isčekivanju za novom šansom da joj se obratim
Back to top Go down
Micy
Admin
Admin
Micy


Posts : 279
Join date : 2009-12-23
Age : 27
Location : Belgrade...

Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Empty
PostSubject: Re: Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )   Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Icon_minitimeWed Dec 30, 2009 3:35 pm

želeo sam da znam više o njenoj majci, njenom
životu pre nego što je došla ovde, njenim odnosom sa ocem. Sve
beznačajne detalje koji bi joj još više otkrili karakter. Ali svaki
sekund proveden s njom bio je greška, rizik koji nije trebalo da
preuzmem.Nesvesno, prebacila je svoju gustu kosu preko ramena u istom
trenutku kada sam sebi dozvolio još jedan udisaj. Posebno koncentrovan
talas njenog mirisa se obrušio na mene.
Bilo je isto kao i prvog
dana – kao užarena lopta. Od bola gorenja mi se zavrtelo u glavi. Morao
sam da se uhvatim za sto, ponovo, kako bih se zadržao na stolici. Ovog
puta sam imao malo više kontrole. Barem nisam ništa slomio. Čudovište
je režalo u meni, ali nije uživalo u mom bolu. Bilo je previše čvrsto
vezano. Za sada.Kompletno sam prestao da dišem, i nagnuo se što dalje
od devojke.Ne, nisam mogao da je smatram fascinantnom. Što sam mislio
da je intresantnija, to je jačala mogućnost da ću je ubiti. Već sam
danas napravio dva manja propusta. Da li bih napravio i treći, onaj
koji
ne bi
bio mali?Čim se oglasilo zvono pobegao sam iz
učionice – verovatno uništavajući i ono malo utiska pristojnosti kojeg
sam do pola izgradio u toku časa. Ponovo, udisao sam čist, vlažan
vazduh napolju, kao da je lek. Požurio sam da napravim što veće
rastojanje između devojke.Emet me je čekao kod vrata učionice španskog.
Za tren mi je dešifrovao divlji izraz na licu.
Kako je prošlo?
Pitao je oprezno.,,Niko nije umro.’’, promrmljao sam.
Pretpostavljam da je i to nešto. Kada sam video Alis kako beži sa časa, pomislio sam...
Dok
smo ulazili u učionicu, video sam njegovo sećanje od pre samo par
trenutaka, koje je video kroz otvorena vrata svoje učionice: Alis, kako
hoda odsečno i bezizrazno prema zgradi za prirodne nauke. Osetio sam
njegovo prisećanje nagona da ustane
i da joj se pridruži, i odluke
da ostane. Da joj je trebala njegova pomoć, pitala bi...Zatvorio sam
oči užasu i gađenju kod sam se spustio na stolicu. ,,Nisam shvatio da
sam bio tako blizu. Nisam mislio da bih... Nisam video da je bilo tako
loše’’, prošaptao sam.Nije bilo, uverio me je.
Niko nije umro, je l’ tako?
,,Tako je’’, rekao sam kroz zube. ,,Ne ovog puta’’.
Možda će biti sve lakše.
,,Sigurno.’’
A možda ćeš je ubiti.
Slegao je ramenima.
Ne
bi bio prva osoba da zabrlja. Niko te ne bi prejako osuđivao. Ponekad
osoba miriše previše dobro. Ja sam impresioniran što si izdržao ovoliko.
,,Ne
pomažeš, Emete’’.Bio sam zgađen njegovim prihvatanjem ideje da ubijem
devojku, da je to bilo nekako neizbežno. Zar je bila njena krivica što
je tako dobro mirisala?
Znam kad se meni to desilo...
, podsećao
se, vraćajući me nazad s njim pola veka unazad, u seoski predeo u
sumrak, gde je sredovečna žena kupila suv veš sa žice razapete između
dva drveta jabuke. Miris jabuka je lebdeo, težak, u vazduhu – žetva je
bila gotova i dobijeno voće bilo je razbacano po zemlji, modrice na
njihovoj kori su ispuštale slatkast miris u gustim oblacima. Sveže
pokošena bala sena bila je pozadina tom mirisu, harmonija. On je išao
putem, nesvestan žene, na putu zbog Rozali. Nebo iznad njega bilo je
ljubičasto, narandžasto iznad zapadnog drveća. Nastavio bi putem za
zaprege, i ne bi bilo razloga da se seća te večeri, da iznenadan
večernji povetarac nije dunuo, šireći beli stoljnjak poput jedra, i
oduvao ženin miris preko Emetovog lica.,,Ah’’, tiho sam zastenjao. Kao
da moja sopstvena žeđ nije bila dovoljna.
Znam. Nisam izdržao ni pola sekunde. Nisam ni mislio o opiranju.
Njegovo
sećanje je postalo previše eksplicitno da bih ga podneo.Skočio sam na
noge, a zubi su mi bili stisnuti dovoljno jako da progrizu čelik.,,Esta
bien, Edvard?’’, pitala je prof. Gof, iznenađena mojim naglim pokretom.
Mogao sam da vidim svoje lice u njenom umu, i znao sam da sam izgledao
daleko od dobrog.
,,Me perdona’’, promrmljao sam dok sam išao ka
vratima.,,Emet – por favor, puedas tu ayuda a tu hermano?’’, pitala je
bespomoćno pokazivajući prema meni dok sam izlazio iz sobe.,,Naravno’’,
čuo sam kako kaže, a onda je bio pored mene.Pratio me je do udaljenog
dela zgrade, gde me je sustigao i stavio mi ruku na rame.Odgunuo sam mu
ruku sa nepotrebnom silom. Da je ruka bila ljudska slomile bi se sve
kosti u ruci, i kosti povezane sa rukom.,,Izvini Edvarde’’,,Znam’’
duboko sam udahnuo, pokušavajući da provistim glavu i pluća.,,Je l’
isto tako loše?’’, pitao je, pokušavajući da ne mislim o mirisu i ukusu
iz njegovog sećanja, ne baš uspevajući.,,Gore, Emete, gore’’.Ćutao je
za trenutak.
Možda...
,,Ne, ne bi bilo bolje da završim s tim.
Vrati se na čas Emete. Hoću da budem sam.’’Okrenuo se bez reči ili
misli i brzo otišao. Reći će prof. španskog da sam bolestan, ili bežim
sa časa, ili opasno nekontrolisani vampir. Da li je izgovor bitan?
Možda se i neću vratiti. Možda sam morao da odem.Ponovo sam otišao do
kola, da čekam da se škola završi. Da se sakrijem. Opet.Trebalo je da
to vreme provedem praveći odluke ili pokušavajući da povećam svoju
odlučnost, ali, ponovo sam uhvatio sebe kako pretražujem gomilu misli
koje su izlazile iz škole. Poznati glasovi su se izdvajali, ali nisam
bio zaintresovan u Alisine vizije Rozali kako se ponovo žali. Lako sam
našao Džesiku, ali devojka nije bila sa njom pa sam nastavio da tražim.
Misli Majka Njutna su mi zapale za oko, i konačno sam je našao, na
fizičom, sa njim. Nije bio srećan što sam pričao sa njom danas na
biologiji. Mislio je o njenom odgovoru kada je to pomenuo...
Nikad
ga nisam video da je ustvari progovorio više od par reči tu i tamo.
Naravno da je mislio da je Bela interesantna. Ne sviđa mi se kako je
gleda. Ali ona nije baš izgledala previše uzbuđeno oko njega. Šta je
ono rekla? ’Pitam se šta mu je bilo prošlog ponedeljka?’ tako nešto.
Nije zvučalo kao da je zanima. Nije to mogao da bude neki preteran
razgovor...
Pričajući sam sebi se vadio iz pesimizma, razveseljen
idejom da Bela nije bila zainteresovana u razgovoru sa mnom. To me je
nerviralo poprilično više nego što je bilo prihvatljivo, tako da sam
prestao da ga slušam.Pustio sam CD nasilne muzike, i pojačao dok nije
nadglasao sve druge glasove. Morao sam da se skoncentrišem na muziku
veoma jako, da bi se suzdržao od vraćanja prisluškivanju misli Majka
Njutna, i špijuniranja devojke...Varao sam par puta, dok se sat
završavao. Ne špijunirao, pokušao sam da se uverim. Samo sam se
pripremao. Hteo sam da znam tačno kada će izaći sa fizičkog, kada će
biti na parkingu. Nisam hteo da me iznenadi.Dok su svi učenici su
krenuli da izleću kroz vrata sale, izašao sam iz kola, ne baš siguran
zašto. Kiša je bila slaba – ignorisao sam je dok mi je polako vlažila
kosu.Da li sam hteo da me vidi? Zar sam se nadao da će doći da popriča
sa mnom? Šta sam to radio?Nisam se pomerao, iako sam pokušavao da se
ubedim sa se vratim u auto, znajući da mi je ponašanje bilo dostojno
prekora. Držao sam ruke prekrštene preko grudi, i disao veoma plitko,
dok sam je gledao kako polako ide prema meni. Nije me pogledala. Par
puta je pogledala u oblake sa grimasom, kao da su je uvredili.
Back to top Go down
Micy
Admin
Admin
Micy


Posts : 279
Join date : 2009-12-23
Age : 27
Location : Belgrade...

Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Empty
PostSubject: Re: Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )   Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Icon_minitimeWed Dec 30, 2009 3:36 pm

Bio sam razočaran kada je stigla do svojih kola
pre nego što je morala da prođe pored mene. Da li bi mi se obratila? Da
li bi joj se ja obratio?Ušla je u izbledeli crveni Ševrolet kamion,
zarđala kola koja su verovatno bila starija od njenog oca. Gledao sam
je kako pali auto – stari motor se oglasio glasnije od bilo kog vozila
na parkingu – a potom kako je ispružila ruke prema grejaču. Hladnoća
joj je bila neprijatna – nije joj se sviđala. Prošla je prstima kroz
gustu kosu, prinoseći smeđe lokne talasu toplog vazduha kao da je htela
da ih osuši. Zamislio sam kako bi unutrašnjost kola mirisala, i odmah
se sklonio od pomisli.Pogledala je oko sebe dok se spremala da se
isparkira, i konačno pogledala u mom pravcu. Gledala je u mene na samo
pola sekunde, i sve što sam mogao da joj vidim u očima je bilo
iznenađenje pre nego što je pogledala u drugom pravcu, i krenula u
rikverc. Onda je naglo zakočila, zadnjim delom kamiona za malo
udarajući u kola Erina Tiga.Gledala je u retrovizor dok je drugi auto
prolazio pored nje, a zatim dobro pogledala oko sebe i polako izašla sa
parking mesta tako obazrivo da sam se nasmešio. Kao da je mislila da je
ona u tom kamionu bila opasna.Misao da je Bela Svon bila opasna po
nekoga, šta god da je vozila, me je nasmejala dok je devojka prošla
pored mene, gledajući pravo ispred sebe.

Kraj 2 poglavlja
Back to top Go down
Micy
Admin
Admin
Micy


Posts : 279
Join date : 2009-12-23
Age : 27
Location : Belgrade...

Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Empty
PostSubject: Re: Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )   Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Icon_minitimeWed Dec 30, 2009 3:39 pm

EVO GA I 1 POGLAVLJE!!
NISAM PRE MOGLA DA GA NADJEM!!
TAKO DA CITAJTE ODAVDE!
PA SE VRATITE NA POCETAK, TJ NA 2 POGLAVLJE! Wink

1.Prvi pogled

Ovo je bilo doba dana kada sam želeo da mogu da spavam.

Srednja škola.

Ili je pakao prava reč? Ako je postojao bilo koji način da okajem svoje grehe, ovo bi trebalo da se računa prema brojaču u nekoj meri. Monotonost nije bila nešto na šta sam odrastao naviknut: svaki dan se činio nemoguće monotonim u odnosu na prethodni.

Predpostavljam da je za mene ovo bila neka vrsta spavanja - ako je spavanje označeno kao neaktivno stanje izmedju perioda aktivnosti.

Zurio sam u pukotine u kreču u udaljenom uglu kafeterije, zamišljajući na njima crteže
kojih nije bilo. To je bio jedan od načina da isključim glasove koji su mi žuborili u glavi kao vodopad.

Nekoliko stotina ovih glasova sam ignorisao iz dosade. Kada je u pitanju ljudski um, sve sam to već čuo pre.

Danas, sve misli su bile obuzete beznačajnom dramom oko pridošlice u malu masu studenata. Trebalo mi je tako malo da ih sve razradim. Video sam novo lice koje se ponavlja iz jedne u drugu misao, kroz svaki ugao. Samo uobičajna ljudska devojka. Uzbudjenje oko njenog dolaska je bilo dosadno predvidivo - kao kada pokazujete sjajan predmet detetu. Polovina momaka - ovnova je već zamišljalo sebe zaljubljene u nju, samo zato što je ona bila nešto novo u šta mogu da gledaju. Još jače sam pokušao da ih isključim.
Samo četiri glasa sam blokirao više iz učtivosti nego iz odvratnosti: moju porodicu, moja dva brata i dve sestre, koji su bili toliko naviknuti na nedostatak privatnosti u mom prisustvu, da su o tome jedva i razmišljali. Dao sam im onoliko privatnosti koliko sam mogao. Pokušavao sam da ne slušam kada sam mogao da pomognem.

Trudio sam se koliko sam mogao, a i dalje - sam znao.

Rozali je razmišljala, kao i obično, o sebi. Zapazila je svoj odraz u staklu nečijih naočara i divila se sopstvenom savršenstvu. Rozalin um je bio plitak bazen sa par iznenadjenja.

Emet se durio zbog rvačkog meča koji je sinoć izgubio od Džaspera. Trebalo mu je svo svoje ograničeno strpljenje da izdrži do kraja školskog dana, kako bi organizovao revanš. Nikada se nisam osetio nametljivo zbog slušanja Emetovih misli, jer on nikada nije pomislio na nešto što nije rekao naglas ili uradio. Možda sam se jedino osećao krivim što čitam misli ostalih, jer sam znao da postoje stvari koje oni ne bi želeli da znam. Ako je Rozalin um bio plitki bazen, onda je Emetov bio
jezero bez senki, kristalno čisto.

A Džasper je.... patio. Suzbio sam uzdah.

Edvarde. Alis je pozvala moje ime u svojoj glavi i odjednom zaokupila moju pažnju.
Bilo je isto kao da je moje ime pozvano naglas. Bilo mi je drago što moje ime u poslednje vreme izašlo iz mode - bilo je iritirajuće: kad god bi neko pomislio na nekog Edvarda moja glava bi se automatski okrenula... Sada nije. Alis i ja smo bili dobri u ovim privatnim razgovorima. Bilo je čudno da nas niko nije prozreo. Zadržao sam svoj pogled na linijama u kreču.

Kako se drži? upitala me je.

Namrštio sam se, samo mala promena u položaju mojih usta. Ništa što bi nas odalo drugima. Lako sam mogao da se mrštim iz dosade. Alisin mentalni ton je sada bio uznemiren i u njenim mislima sam video da je posmatrala Džaspera u svojoj periferijskoj verziji.

Postoji li opasnost? Nastavljala je da traži u neposrednoj budućnosti, klizeći kroz vizije očigledne monotonije do izvora iza moje namrgodjenosti.

Lagano sam okrenuo glavu na levu stranu kao da gledam u opeku na zidu, uzdahnuo, onda na desno, natrag na šare na plafonu. Samo je Alis znala da sam vrteo glavom.

Opustila se.
Obavesti me ako postane previše loše. Pokrenuo sam samo oči, gore prema
tavanici i ponovo dole.

Hvala ti što radiš ovo.

Bilo mi je drago što nisam mogao da joj odgovorim naglas. Šta bih rekao? ,,Zadovoljstvo mi je“. Teško da je bilo tako. Nisam uživao dok sam slušao Džasperova naprezanja. Da li je zaista bilo neophodno eksperimentisati na ovaj način? Zar ne bi bila bezbednija varijanta jednostavno priznati da on možda nikada neće moći da kontrološe žedj kao sto smo mi ostali mogli i ne gurati njegove granice? Zašto izazivati katastrofe?
Prošle su dve nedelje od našeg poslednjeg lova. To nije bio beskrajno težak vremenski
period za nas ostale. Povremeno mala nelagodnost - ako ljusko biće pridje previše blizu, ako vetar duva u pogrešnom pravcu. Ali ljudi su se retko približavali. Instinkti su im govorili ono sto njihovi svesni umovi nikada ne bi razumeli – mi smo bili opasni.

Džasper je trenutno bio veoma opasan.

U tom trenutku, mala devojčica zastala je na kraju stola najbližeg našem, da bi popričala sa prijateljom. Zabacila je svoju kratku kosu boje peska, prolazeći prstima kroz nju. Grejalica je nanela njen miris u našem pravcu. Navikao sam se na način na koji me je taj miris terao da se osećam – suvi bol u mom grlu, praznina puna žudnje u mom stomaku, automatsko grčenje mojih mišića, nalet prekomernog otrova u mojim ustima...

Sve ovo je bilo prilično normalno, obično jednostavno da se ignoriše. Bilo je teže samo u ovom trenutku, sa jačim osećanjima, duplirano, dok sam posmatrao Džasperovu reakciju. Dupla žedj, a ne samo moja.

Džasper je dopustio da ode predaleko u svojoj mašti. Zamišljao je to - zamišljao je sebe kako ustaje sa svog mesta pored Alis i odlazi da stane pokraj devojčice. Zamišljao je kako bi se nagnuo nad njom, kao da će da joj sapuće u uho i dopušta da njegove usne dotaknu rub njenog grla. Zamišljao je kakav bi osećaj u njegovim ustima stvorila ta toplota njenog pulsa iza nežne koze.
Šutnuo sam njegovu stolicu.
Na trenutak je susreo moj pogled, a onda pogledao dole. Mogao sam da čujem stid ali i pobunjenički rat u njegovoj glavi.

,,Izvini“, Džasper je promrmljao.

Slegnuo sam ramenima.

,,Ne bi ništa uradio,“ Alis je promrmljala, umirujući njegovo ogorčenje.
,,Mogla sam to da vidim“.

Uzvratio sam grimasom koja ne bi otkrila njenu laž. Morali smo da se držimo zajedno, Alis i ja. Nije bilo lako, slušanje glasova ili gledanje vizija budućnosti. Dva čudaka medju onima koji su već bili čudaci. Štitili smo medjusobne tajne.

,,Malo pomaže ako razmišjaš o njima kao o ljudima,“ Alis je nagovestila svojim visokim, muzikalnim glasom, prebrzim za ljudsko uho ukoliko se neko nadje preblizu da čuje.
,,Ime joj je Vitni. Ima malu sestru koju obožava. Njena majka je zvala Esme na onu vrtnu zabavu, sećaš li se?“
,,Znam ko je ona,“ Džasper je rekao odsečno. Okrenuo se da zuri kroz jedan od malih prozora koji su bili postavljeni ispod nadstrešnice oko duge prostorije. Njegov glas je završio razgovor.

Moraće da lovi večeras. Bili je besmisleno ovako rizikovati, trudeći se da testiramo njegovu snagu da bismo ga učinili izdržljivim. Džasper je jednostavno trebao da prihvati svoje granice i da se drži u okviru njih. Njegove prethodne navike se nisu uklapale u način života koji smo odabrali: nije trebao da gura sebe na ovaj način. Alis je tiho uzdahnula i ustala, noseći svoj poslužavnik sa hranom - svoj oslonac, zapravo - odlazeći i ostavljajući ga samog. Znala je kada mu je bilo dosta njenog ohrabrivanja. Ipak, Rozali i Emet su bili nepodnošljivi sto se tiče svoje veze, Alis i Džasper su bili ti
koji su znali raspoloženje onog drugog jednako dobro kao i svoje. Kao da su i oni mogli da čitaju misli - samo misli jedno drugog.

Edvard Kalen.

Refleksna reakcija. Okrenuo sam se na zvuk svog pomenutog imena, iako nije bilo stvarno pozvano, samo pomišljeno. Moje oči su se na mali delić sekunde susrele sa parom krupnih, čokoladno-braon ljudskih očiju, usadjenim u bledom, srcolikom licu. Znao sam to lice, iako ga nisam video svojim očima do ovog trenutka. Bilo je glavno u svakoj ljudskoj glavi danas. Nova učenica, Izabela Svon. Ćerka gradskog šefa policije, dovedena da živi ovde pod novim starateljstvom. Bela. Ispravila bi
svakoga ko bi koristio njeno puno ime...
Skrenuo sam pogled, bilo mi je dosadno. Trebao mi je sekund da shvatim da nije ona ta koja je pomislila moje ime.

Naravno da se već loži na Kalenove, čuo sam prvu misao kako se nastavlja.

Sada sam prepoznao,,glas“. Džesika Stenli - prošlo je neko vreme od kada mi je poslednji put dosadjivala svojim unutrašnjim brbljanjem. Kakvo je olakšanje bilo kada je prevazišla svoju neumesnu zaludjenost. Bilo je skoro nemoguće pobeći njenim konstantnim, besmislenim, dnevnim sanjarenjima. Tada sam želeo da mogu tačno da joj objasnim šta bi se zaista desilo kada bi se moje usne i zubi iza njih našli u njenoj blizini. To bi ućtkalo njene naporne maštarije. Pomisao na njenu reakciju me je skoro nasmejala.

To će joj doneti mnogo dobra - Džesika je nastavila - Nije čak ni lepa, ne znam zašto Erik toliko bulji…ili Majk.

Trznula je na pomen poslednjeg imena. Njena nova opsesija, popularni Majk Njuton, bio je potpuno nesvestan nje. Izgleda da nije bio isto tako nesvestan nove devojke. Kao dete sa novom, sjajnom igračkom, ponovo. Ovo je dotaklo ivicu pokvarenih, Džesikinih misli, iako je spolja bila srdačna prema pridošlici dok joj je prepričavala uobičajeno znanje o mojoj porodici. Mora da je nova učenica pitala za nas.

Svi danas gledaju u mene, takodje, Džesika je zadovoljno pomislila. Nije li sreća što je Bela danas imala dva časa sa mnom. Kladim se da će Majk želeti da me pita kakva je…
Pokušao sam da isključim prazno brbljanje iz glave pre nego što sitničavost i beznačajnost uspeju da me razbesne.

,,Džesika Stenli priča novoj Svon devojci prljavu sapunicu o Kalenovima,“ promrmljao
sam Emetu kako bih skrenuo misli. Prijatno se zakikotao. Nadam se da je čini dobrom ,pomislio je.
,,Zapravo, pre nemaštovitom. Samo puki nagoveštaj skandala. Ni trunka horora. Malo sam razočaran.“
A nova devojka? Da li je i ona razočarana u priču?

Oslušnuo sam da bih čuo šta je nova devojka, Bela, mislila o Džesikinoj priči. Šta je opazila kad je videla čudnu bledoliku porodicu, koja je bila opšte izbegavana?
Bila je neka vrsta moje odgovornosti da čujem njenu reakciju. Bio sam osmatrač, u nedostatku bolje reči, za moju porodicu. Da bih nas zaštitio. Ako bi iko ikada postao sumnjičav, mogao sam da nam obezbedim rano upozorenje i lako povlačenje. S vremena na vreme se dogadjalo – neko ljudsko biće sa bujnom maštom, u nama bi videlo biće iz filma ili knjige. Obično bi pogrešili, ali bilo je bolje skloniti se negde, nego rizikovati da nas detaljnije proučavaju.

Veoma, veoma retko, neko bi pogodio. Nismo im davali vremena da testiraju svoju predpostavku, jednostavno bi nestali, postali ništa više od zastrašujuće uspomene... Nisam ništa čuo, mada sam prisluškivao jako blizu, gde je Džesikin površni, unutrašnji monolog nastavljao da se izliva. Bilo je kao da niko ne sedi pored nje. Kako čudno, da li se devojka premestila? Nije tako izgledalo, s obzirom na to da joj je Džesika i dalje brbljala.

Podigao sam pogled kako bi proverio, osećajući se neuravnoteženo. Proveravanje nečega što je moj ekstra ,,sluh“ mogao da mi kaže - to nije bilo nešto što sam ikada morao da radim.
Ponovo, moj ljubopitljivi pogled je susreo te iste krupne braon oci. Sedela je tačno tamo gde i pre, posmatrajući nas, prirodna stvar koju je trebalo da radi pretpostavio sam,dok ju je Džesika i dalje gostila lokalnim tračevima o Kalenovima. Razmišljanje o nama bi takodje bilo prirodno.
Ali nisam mogao da čujem ni šapat.
Izazvano crvenilo se širilo njenim obrazima dok je obarala pogled, dalje od sramotne predstave u kojoj je bila uhvaćena kako zuri u stranca. Bilo je dobro što je Džasper i dalje gledao kroz prozor. Nisam želeo ni da pomislim šta bi ovaj lagani priliv krvi uradio njegovoj samokontroli.
Back to top Go down
Micy
Admin
Admin
Micy


Posts : 279
Join date : 2009-12-23
Age : 27
Location : Belgrade...

Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Empty
PostSubject: Re: Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )   Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Icon_minitimeWed Dec 30, 2009 3:40 pm

Emocije na njenom licu su bile tako čiste, kao da su ispisane preko njenog čela: iznenadjenje, dok je ne znajući upijala suptilne razlike izmedju svoje vrste i moje, radoznalost, dok je slušala Džesikinu priču, i nešto više... opčinjenost? Ne bi bio prvi put. Njima smo bili prelepi, našim izabranim žrtvama. Potom konačno, stid, kada sam je uhvatio kako zuri u mene. A opet, iako su njene misli bile tako jasno izražene u njenim očima - jasno zbog njihove dubine; smedje oči su obično izgledale ravno zbog njihove tamnoće - nisam mogao da čujem ništa osim tišine sa mesta gde je sedela. Apsolutno ništa.

Na trenutak sam osetio mučninu. Ovo nije bilo nešto sa čime sam se ranije sretao. Da li nešto nije bilo u redu sa mnom? Osećao sam se upravo onako kao i uvek. Zabrinut, slušao sam jače.
Svi glasovi koje sam blokirao su iznenada odzvanjali u mojoj glavi.

...pitam se kakvu muziku voli... možda bih mogao da pomenem onaj novi CD... Majk Njuton je razmišljao dva stola dalje, očiju fiksiranih na Belu Svon.

Vidi kako bulji u nju. Zar mu nije dovoljno što ima polovinu devojaka u školi koje čekaju na njega... Erik Jorki je razmišljao tmurno, takodje oblećući oko devojke.

....tako odvratno…Pomislio bi da je bila poznata ili tako nešto. Čak i Edvard Kalen zuri u nju… Loren Melori je bila toliko ljubomorna, da je njeno lice, sa svim pravoma ,trebalo da bude mračno izmučene boje. I Džesika, hvali se svojom novom najboljom drugaricom. Koja smejurija… Vitro je nastavilo da bljuje iz devojčinih misli.

…Kladim se da su je svi već pitali to. Ali volela bih da razgovaram sa njom. Smisliću neko originalnije pitanje... Ešli Dauling je sanjarila.

…Možda će biti sa mnom na času španskog… Džun Ričardson se nadao.

…milion toga treba da uradim večeras. Trigonometrija i test iz engleskog. Nadam se da mama… Andjela Veber, tiha devojka, čije su misli bile neobično fine, bila je jedina za stolom koja nije bila opsednuta tom Belom. Mogao sam da ih čujem sve, svaku beznačajnu stvar koju su pomislili dok im je prolazila mislima. Ali apsolutno ništa od nove učenice sa varljivo komunikativnim očima. I naravno, mogao sam da čujem šta je devojka rekla kada se obratila Džesiki. Nisam morao da čitam misli da bih čuo njen nizak, čist glas na dalekoj strani duge prostorije.

,,Kako se zove dečak crvenkasto-smedje kose?“ čuo sam je kao pita, bacajući pogled ka meni, iz ugla očiju, samo da bi brzo pogledala u stranu kada je primetila da i dalje zurim.

Da sam imao vremena da se ponadam da bi slušanje zvuka njenog glasa trebalo da mi pomogne oko odredjivanja položaja prizvuka njenih misli, izgubljenih negde gde nisam mogao da ih dosegnem, bio bih trenutno razočaran. Obično su ljudima misli dolazile u istom tonu kao i njihovi glasovi. Ali ovaj tihi, stidljivi glas je bio nepoznat, ni jedna od više stotina misli koje su skakutale po sobi, bio sam siguran u to. Potpuno nov.

Oh, srećno, idiotkinjo! Džesika je pomislila pre nego što je odgovorila na devojčino pitanje
,,To je Edvard. Predivan je, naravno, ali ne troši vreme. On ne izlazi s devojkama. Izgleda da nijedna ovde nije dovoljno zgodna za njega.” smrknula je.
Okrenuo sam glavu da prikrijem osmeh. Džesika i njene školske drugarice nisu imale pojma koliko su bile srećne što me nijedna od njih nije privlačila.

Pored kratkotrajnog humora, osetio sam snažan nalet, ono što zaista nisam mogao da razumem. Imalo je veze sa krajem Džesikinih zlobnih misli, kojih je nova devojka bila nesvesna…Osetio sam najčudniji nalet, da iskoračim izmedju njih, da zaštitim tu Belu Svon od mutnih poslova Džesikinih misli. Kakvo čudno osećanje.
Pokušavajući da nadjem razlog tog impulsa, još jednom sam proučio novu devojku. Možda je to samo bio neki ukopan zaštitnički insktinkt - jak za slabog. Ova devojka je izgledala mnogo krhkije od svojih novih školskih drugarica. Njena koza je bila tako prozirna, da je bilo gotovo nemoguće poverovati da joj je nudila mnogo odbrane od spoljnog sveta. Mogao sam da vidim ritmično pulsiranje njene krvi kroz vene ispod blede membrane…Ali nije trebalo da se koncentrišem na to. Bio sam dobar u ovom životu koji sam izabrao, ali sada sam bio jednako žedan kao i Džasper, a nije bilo svrhe u izazivanju iskušenja. Postojao je slab nabor izmedju njenih obrva kog je izgleda bila nesvesna.

Bilo je neverovatno frustrirajuće! Mogao sam jasno da vidim da joj je bilo neugodno da sedi tamo, da razgovara sa strancima, da bude u centru pažnje. Mogao sam da osetim njenu stidljivost u položaju u kom je držala svoja krhka ramena, blago pogrbljena, kao da je očekivala odbacivanje svakog trenutka. A opet sam mogao samo da osetim, mogao sam samo da vidim, mogao sam samo da zamislim. Nije bilo ništa osim tišine od veoma neregularne ljudske devojke. Nisam mogao ništa da čujem. Zašto?

,,Hoćemo li?“ Rozali promrmlja, prekidajući moju koncentraciju.
Skrenuo sam pogled s devojke sa olakšanjem. Nisam želeo da nastavim da slabim u ovome - nerviralo me je. I nisam hteo da razvijem bilo kakvo interesovanje za njene skrivene misli, jednostavno jer su bile skrivene od mene.
Bez sumnje,kada budem odgonetnuo njene misli - a naćiću način da to uradim, one će biti jednako bezvredne i obične kao bilo koje druge ljudske misli. Nimalo vredne napora koji bih uložio da ih dosegnem.

,,Pa, da li nas se nova već plaši?“ Emet upita, još uvek čekajući odgovor na svoje prethodno pitanje. Slegnuo sam ramenima. Nije bio dovoljno zainteresovan da me gnjavi za još informacija. Kao što ni ja ne bi trebalo da budem zainteresovan. Ustali smo od stola i išetali iz kafeterije.
Emet, Rozali i Džasper su se pretvarali da su maturanti : otišli su na svoje časove. Ja sam igrao mladju ulogu od njihovih. Nastavio sam na moj juniorski čas biologije, spremajući svoj um za dosadu. Bio je sumnjičav, gospodin Baner, čovek sa ne više od prosečne inteligencije, trudio se da izvuče bilo šta iz svog podučavanja, što bi iznenadilo nekoga ko ima drugi stepen u medicini. U učionici sam seo na svoje mesto i ostavio svoje knjige - podupirače, opet; nisu sadržale ništa što nisam već znao - da tresnu preko stola. Bio sam jedini učenik koji je imao sto za sebe. Ljudska bića nisu bila dovoljno pametna da znaju da me se plaše, ali njihovi instinkti za preživljavanje su bili dovoljni da ih drže podalje.

Prostorija se lagano punila dok su navirali sa ručka. Nagnuo sam se natrag u svojoj stolici i
čekao da vreme prodje. Ponovo, želeo sam da mogu da spavam. Zato sto sam razmisljao o njoj, kada je Andjela Veber uvela novu devoku kroz vrata, njeno ime se nametnulo mojoj pažnji.

Bela izgleda jednako stidljivo kao i ja. Kladim se da joj je današnji dan jako
težak. Želela bih da mogu da kažem nešto.... ali to bi verovatno samo zvučalo glupo....

Da! Majk Njuton je pomislio, dok se okretao u svojoj stolici da posmatra devojku kako ulazi.
I dalje, sa mesta gde je Bela Svon stajala, ništa. Prazan prostor tamo gde bi njene misli trebalo da se nalaze me je nervirao i obeshrabrivao. Približila se, hodajući prolazom pored mene, kako bi došla do nastavnikovog stola. Jadna devojka; mesto pored mene je bilo jedino slobodno. Automatski, raščistio sam ono što bi trebalo da bude njena strana stola, stavljajući svoje knjige na gomilu. Sumnjao sam da će joj biti mnogo prijatno ovde. Biće tu tokom dugog semestra, u ovoj učionici, u svakom slučaju. Možda će mi, ipak, sedenje pored nje pomoći da izvučem njene tajne na površinu.... ne da mi je ikad trebala neposredna blizina.... ne da ću naći nešto vredno slušanja.

Bela Svon je zakoračila u tok toplog vazduha koji je isao pravo ka meni od ventilatora.

Njen miris me je pogodio kao razarajuća lopta, kao zver koja me udara. Nije postojala dovoljno nasilna slika da iskaže snagu onoga što mi se desilo u tom trenutku.
U tom trenutku, nisam bio nimalo blizak ljudskom biću koje sam nekada bio; ni traga
komadića ljudskosti kojima sam upravljao da u potpunosti prekrijem sebe. Bio sam grabljivac. Ona je bila moj plen. Nije postojalo ništa drugo na svetu osim te istine. Nije bilo prostorije pune svedoka - oni su vec bili kolateralna šteta u mojoj glavi. Misterija njenih misli bila je zaboravljena. Njene misli nisu značile ništa, s obzirom na to da ih neće još dugo misliti.

Bio sam vampir, a ona je imala najslađu krv koju sam omirisao u osamdeset godina. Nisam ni zamišljao da takav miris može da postoji. Da sam to znao, davno bih otišao da ga trazim. Pretražio bih planetu u potrazi za njom. Mogao sam da zamislim ukus... Žeđ je gorela kroz moje grlo poput vatre. Moja usta su pekla i bila su suva... Svež nalet otrova nije učinio ništa da razbije ovo osećanje. Moj stomak se uzvrteo od gladi koja je bila odjek zeđi. Moji mišici su se nabrekli da
puknu. Ni jedna sekunda nije prošla. I dalje je pravila taj korak koji ju je stavio tako da njen miris duva k meni. Kako njena stopala dotakoše zemlju, njene oči skliznuše prema meni, pokret za koji je nameravala da ostane skriven. Njen brzi pogled je susreo moj i video sam sebe u odrazu prostranog ogledala njenih očiju.

Šok njenog lica koji sam video spasao je par trnovitih trenutaka njenog života. Nije mi olakšala. Kada je procenila izraz mog lica, krv je ponovo nadošla u njene obraze, preobraćajuci njenu kožu u najukusniju boju koju sam ikada video. Miris je bio gusta izmaglica u mom mozgu. Jedva da sam mogao jasno da razmišljam kroz njega. Misli su mi pobesnele, odolevajući kontroli, postale su nerazgovetne. Sada je hodala brže, kao da je razumela da bi trebalo da pobegne. Njena žurba ju je učinila nespretnom - posrnula je i spotakla se unapred, umalo padajući na devojku koja je sedela ispred mene. Krhka, slaba. Čak i više nego obično za ljudsko biće. Pokušavao sam da se fokusiram na lice koje sam video u njenim očima, lice koje sam prepoznao sa odvratnošću. Lice čudovišta u sebi - lice koje sam odbijao decenijama truda i neobećavajuće discipline. Kako je sve lako sada isplivalo na površinu. Miris se ponovo uskovitlao oko mene, rasterujući moje misli i skoro me isteravši sa svog mesta.

Ne.

Moja ruka se držala za ivicu stola dok sam pokušavao da održim sebe na svojoj stolici. Drvo nije
bilo doraslo zadatku. Moja ruka se prolomila kroz dijagonalu i razdvojila se, šake pune iscepkanog iverja, ostavljajući oblik mojih prstiju ugraviranih u preostalo drvo. Uništiti dokaze. To je bilo glavno pravilo. Brzo sam razdrobio ivice oblika sa svojim otiscima, ostavljajući samo neurednu rupu i hrpu strugotina na podu, koje sam pokrio stopalom.
Uništiti dokaze. Kolateralna šteta...

Znao sam šta je sad moralo da se desi. Devojka će morati da dođe i sedne pored mene, a ja ću morati da je ubijem. Nevini posmatrači u ovoj učionici, osamnaestoro druge dece i jedan čovek ne bi mogli da napuste ovu sobu, kada bi videli ono što će uskoro videti. Stresao sam se na pomisao onoga sto moram da uradim.Čak ni u najgorim trenutcima, nikada nisam počinio ovakvu grozotu. Nikada nisam ubio nevine, ne za više od osam decenija. A sada sam planirao da pokoljem dvadesetoro njih odjednom. Lice čudovista u ogledalu mi se rugalo. Čak i ako se jedan deo mene držao dalje od čudovišta, drugi deo je to planirao. Ako bi prvo ubio devojku, imao bih samo petnaest ili dvadest sekundi sa njom pre nego što bi ljudi u prostoriji reagovali. Možda malo duže, ako prvobitno ne bi shvatili šta radim. Ona ne bi imala vremena da vrišti ili oseti bol; ne bih je ubio okrutno. Toliko sam mogao da dam ovoj strankinji sa užasno poželjnom krvlju.

Ali onda bih morao da sprečim ostale da pobegnu. Ne bih morao da se brinem oko prozora, bili su previše visoko i previše mali da nekome obezbede beg. Samo vrata - blokiraj njih i bili bi zarobljeni. Bilo bi sporije i teže, pokušavati da ih sve uništim kada budu paničili i gurali se, pomerajući se u haosu. Nije nemoguće, ali biće mnogo više buke. Vremena za gomilu vriske. Neko bi ćuo... i ja bih bio primoran da ubijem jož nevinih na ovom crnom času. I njena krv bi se ohladila, dok ubijam ostale. Miris me je kaznio, zatvarajući moje grlo suvim bolom.

Znači, prvo svedoci. Zabeležio sam to u glavi. Bio sam u sredini prostorije, u najudaljenijem redu pozadi. Prvo ću se pobrinuti za svoju desnu stranu. Mogao bih da lomim četiri ili pet njihovih vratova po sekundi, procenio sam. Ne bi bilo bučno. Desna strana bi bila srećna strana; ne bi me videli da dolazim. Krećući se napred i pokrivajući levu stranu, trebalo bi mi, najviše, pet sekundi da okončam svaki život u ovoj prostoriji. Dovoljno za Belu Svon da vidi, ukratko, šta joj se sprema. Dovoljno da se uplaši. Dovoljno, možda, ako je šok ne zaledi u mestu, da vrisne. Jedan nežni vrisak koji nikog ne bi trceći doveo ovde.

Duboko sam uzdahnuo, a miris je bio poput vatre koja je jurila kroz moje suve vene, sagorevajući
od mojih grudi pa sve do jetre, svaki bolji impuls na koji sam bio sposoban. Upravo sada se okretala. Za par sekundi bi trebalo da sedne na nekoliko inča od mene. Čudoviste u mojoj glavi se nasmejalo žudeći. Neko je uz lupnjavu zatvorio fasciklu sa moje leve strane. Nisam podigao pogled da vidim koje je od smrtnih ljudskih bića to bilo, ali gest je poslao talas običnog, nemirišljavog vazduha preko mog lica. Na jedan kratki trenutak bio sam sposoban da jasno razmišljam. U tom vrednom trenutku, video sam dva lica u svojoj glavi, jedno pored drugog.

Jedno je moje, ili je radije bilo: čudovište crvenih očiju, koje je ubilo toliko ljudi da sam
prestao da brojim. Racionalne, osuđene ubice. Ubica ubica, ubica drugog, manje moćnog monstruma. Bio je to dobar kompleks, priznao sam – što mogu da odlučujem ko zaslužuje smrtnu presudu. Bio je to kompromis sa samim sobom. Hranio sam se ljudskom krvlju, ali samo neodređenom definicijom. Moje žrtve su bile, ukratko, malo veća ljudska bića nego što sam bio ja.
Drugo lice je bilo Karlajlovo. Nije bilo sličnosti između ta dva lica. Bili su svetli dan i najtamnija noć. Nije ni bilo razloga za sličnost. Karlajl nije bio moj biološki otac. Nismo delili iste osobine. Sličnost u našoj boji prevazilazio je iz onoga što smo bili; svaki vampir imao je istu ledeno bledu kožu. Sličnost u boji naših očiju je bila još jedna stvar - odraz obostranog izbora. A opet, iako nije bilo razloga za sličnost, zamišljao sam da je moje lice počelo da odražava njegovo, u nekoj meri, u poslednjih sedamdesetak godina, od kada sam prihvatio njegov izbor i krenuo njegovim stopama. Moje osobine se nisu izmenile, ali izgledalo mi je kao da je neki deo njegove mudrosti obeležio moj odraz, da je malo njegove samilosti moglo da bude preneseno u oblik mojih usana i nagoveštaj njegove smirenosti bio primetan na mom čelu.

Svi ovi sitni dokazi bili su izgubljeni u licu čudovišta. Za nekoliko trenutaka, u meni neće ostati ništa sto odražava godine koje sam proveo sa svojim stvarateljem, svojim starateljem, svojim ocem u svim načinima koji su se računali. Moje oči će zasvetleti crveno kao đavolje; sva sličnost će zauvek biti izgubljena. U mojoj glavi, Karlajlove ljubazne oči me nisu osuđivale. Znam da će mi on oprostiti užasnu stvar koju ću uraditi. Zato što me voli. Zato što misli da sam bolji nego što jesam. I i dalje bi me voleo, cak i pošto sam mu pokazao suprotno. Bela Svon je sela u stolicu pored mene, njeni pokreti su bili kruti i nezgrapni – ispunjeni strahom? - i miris njene krvi se raspršio kao neumoljivi oblak oko mene.

Dokazaću svom ocu da greši u vezi mene. Potištenost zbog te činjenice me je povredila skoro kao vatra u grlu. Ustuknuo sam od nje s mrskošcu – užasnut čudovištem koje je izgaralo da je uzme. Zašto je morala da dodje ovde? Zašto je morala da postoji? Zašto je morala da uništi malo mira koji sam imao u svom ne-životu? Zašto se ovo ljudsko biće koje sve zagorčava ikada rodilo? Uništiće me. Okrenuo sam glavu od nje, u iznenadnom besu, bezrazložna mržnja je jurila kroz mene.
Ko je bilo ovo biće? Zašto mene, zašto sad? Zašto sam morao da izgubim sve samo zato što se desilo da je izabrala da se pojavi u ovom nedopadljivom gradu? Zašto je morala da dođe ovde!

Nisam hteo da budem čudovište! Nisam hteo da ubijem ovu sobu punu bezopasne dece! Nisam
hteo da izgubim sve što sam stekao u životu žrtvovanjem i odricanjem!
Neću. Nije mogla da me natera.
Miris je bio problem. Skriveno privlačni miris njene krvi. Kad bi samo postojao neki način da se oduprem... kada bi samo još jedan nalet svežeg vazduha mogao da raščisti moje misli. Bela Svon je zatresla svoju dugu, gustu kosu boje mahagonija u mom pravcu.

Da li je bila luda? Bilo je kao da ohrabruje čudovište! Podsmeva mu se! Nije bilo
prijateljskog povetarca koji će oduva miris od mene. Uskoro će sve biti izgubljeno. Ne, nije bilo pomoćnog povetarca. Ali nisam morao da dišem. Zaustavio sam nalet vazduha kroz svoja pluća; olakšanje je bilo momentalno, ali nepotpuno. I dalje sam imao sećanje na miris u svojoj glavi, njegov ukus na kraju svog jezika. Necu moći da izdržim dugo čak ni tako. Ali možda sam mogao da izdržim sat vremena. Jedan sat. Tačno dovoljno vremena da izađem iz ove sobe pune žrtava, koje možda nisu morale da budu žrtve. Kada bih mogao da izdržim jedan dug sat.

Bio je to neprijatan osećaj, ne disati. Mom telu nije bio potreban kiseonik, ali to je išlo protiv mojih instinkta. Oslanjao sam se na svoje čulo njuha više nego na ostala u trenutcima stresa. Ono je predvodilo u lovu, ono je pružalo prvo upozorenje u slučaju opasnosti. Nisam često nailazio na nešto tako opasno kao sto sam bio ja, ali potreba za sigurnošću je bila jaka kod moje vrste kao i kod prosečnog ljudskog bića. Neugodno, ali podnošljivo. Podnošljivije od toga da osetim njen miris, a ne zarijem zube kroz tu nežnu, tanku, prozirnu kožu, u vrelu vlažnu, puslirajuću - krv.
Back to top Go down
Micy
Admin
Admin
Micy


Posts : 279
Join date : 2009-12-23
Age : 27
Location : Belgrade...

Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Empty
PostSubject: Re: Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )   Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Icon_minitimeWed Dec 30, 2009 3:40 pm

Sat vremena! Samo jedan sat! Ne smem da mislim na miris, na ukus.
Ćutljiva devojka je držala svoju kosu između nas, naginjući se ka napred, tako da joj se rasipala preko fascikle. Nisam mogao da joj vidim lice, da pokušam da pročitam osećanja u njenim čistim, dubokim očima. Da li je zbog toga dopustila da se njeni uvojci rastresu između nas? Da sakrije te oči od mene? Zbog straha? Stida? Da sakrije svoje tajne od mene? Moja oformljena iziritiranost zbog nemoćnosti pred njenim bezvučnim mislima je bila slaba i bleda u poređenju sa potrebom - i mržnjom - koja me je sada prožimala. Jer sam mrzeo ovu slabašnu zenu–dete pored sebe, mrzeo sam je svom žestinom koju sam zakačio od prvobitnog sebe, svoju ljubav prema svojoj porodici, svoje snove da postanem nešto bolje od onoga što jesam... Mrzeći je, mrzeći način na koji me je naterala da se osećam - malo je pomoglo. Da, iritacija koju sam osetio pre je bila slaba, ali to je, takođe, malo pomoglo. Zakačio sam se za bilo koje osećanje koje bi mi odvuklo pažnju od zamišljanja toga kakav bi ukus imala.

Mržnja i iritacija. Nestrpljenje. Zar ovaj sat nikad neće proći? A kada se sat završi... Onda će ona izaći iz ove prostorije. I šta ću ja uraditi? Mogao bih da se predstavim. Zdravo, ja sam Edvard Kalen. Mogu li da te otpratim na tvoj sledeći čas? Rekla bi da. To bi bila ljubazna stvar za uraditi. Čak iako me se več plaši, što sam pretpostavljao, pratila bi razgovor i hodala pored mene. Trebalo bi da bude dovoljno lako odvesti je u pogrešnom pravcu.

Rub šume je posezao poput prsta da dodirne zadnji ugao parkirališta. Mogao bih da joj kazem da sam zaboravio knjigu u svojim kolima... Da li bi iko primetio da sam ja bio poslednja osoba sa kojom je bila viđena? Padala je kiša, kao i obično; dve tamne kišne kabanice koje su krenule pogrešnim putem ne bi privukle previše pažnje, ili me odale.

S izuzetkom da nisam bio jedini učenik koji je danas bio svestan nje - iako niko nije bio toliko svestan nje koliko ja. Majk Njuton je, posebno, bio svestan svakog pomicanja njene težine dok se vrpoljila na stolici - bilo joj je neprijatno tako blizu mene, baš kao sto bi bilo bilo svakom, baš kao što sam očekivao pre nego što je njen miris uništio sve dobronamerne brige. Majk Njuton bi primetio kad bi napustila učionicu sa mnom.

Ako sam mogao da izdržim jedan sat, da li bih mogao da izdržim dva? Stresao sam se od vatrenog bola. Otićiće kući u praznu kuću. Šef policije Svon radi ceo dan. Znao sam njegovu kuću, kao što sam znao svaku kušu u malenom gradu. Njegova kuća je bila ugneždena tacno preko puta gustog drveća, bez bližih komšija. Čak i ako bude imala vremena da vrisne, što neće, neće biti nikoga ko bi je čuo. To bi bio odgovoran način da završim s ovim. Nestalo bi sedam decenija bez ljudske krvi. Ako zadržim dah, mogao bi da izdržim dva sata. I kada je budem imao samu, neće biti šanse da neko drugi bude povređen. I ne bi bilo razloga za žurbom kroz iskustvo, čudovište u mojoj glavi se složilo. Bilo bi licemerno misliti da cu spasavanjem devetnaestoro ljudi u ovoj prostoriji trudom i strpljenjem, biti manje čudovište kada budem ubio ovu nevinu devojku.

Iako sam je mrzeo, znao sam da je moja mržnja nepravedna. Znao sam da sam onaj kog sam mrzeo ustvari bio ja. I mrzeću nas oboje mnogo više kada ona bude mrtva. Pregurao sam sat na ovaj način – smišljajući najbolji način da je ubijem. Pokušavao sam da izbegnem zamišljanje stvarnoc čina. To bi moglo biti previše za mene; mogao bih da izgubim ovu bitku i završim ubijajući svakoga u vidokrugu. Tako da sam planirao strategiju i ništa više. To me je održavalo za vreme časa. Jednom, pred kraj, virnula je ka meni kroz tečan zid svoje kose. Mogao sam da osetim nepravednu mržnju koja je izbijala iz mene kad sam joj susreo pogled - video sam odraz mržnje u njenim preplašenim ocima. Krv je obojila njene obraze pre nego što je uspela da se ponovo sakrije u svojoj kosi, a ja sam skoro da bio izgubljen. Ali zvono je zazvonilo. Spašena zvonom – kako zgodno. Oboje smo bili spaseni. Ona, spašena od smrti. Ja, spašen samo na kratko vreme da ne budem košmarno čudovište kog sam se plašio i koje sam mrzeo.

Nisam mogao da hodam polako koliko je trebalo dok sam hitao iz prostorije. Da je iko
gledao u mene, mogao bi da posumnja da nešto nije u redu s načinom na koji sam se pomerao. Niko nije obraćao pažnju na mene. Sve ljudske misli su se i dalje vrtele oko devojke osuđene na smrt za malo više od sat vremena. Sakrio sam se u kolima. Nisam voleo da razmišljam o sebi kako moram da se krijem. Kako je kukavički to zvučalo. Ali sada je to bio slučaj koji ne dolazi u pitanje.

Nisam imao dovoljno samokontrole da sada budem u blizini ljudskih bića. Koncentrišući se toliko na svoj trud da ne ubijem jednu od njih, nisam ostavljao nimalo izvora da odolim ostalima. Kakvo bi to traćenje bilo. Ako sam morao da se pokorim čudovištu, mogao bih isto tako to da učinim vrednim poraza. Pustio sam CD muzike koja me obično smiruje, ali ovaj put to mi je malo učinilo. Ne, ono što je sada najviše pomoglo bio je hladan, vlažan, čist vazduh koji je navirao sa laganom kišom kroz moje otvorene prozore. Mada sam veoma jasno mogao da se setim mirisa krvi Bele Svon, udisanje čistog vazduha je bilo kao ispiranje unutrašnjosti mog tela od svoje zaraze.

Ponovo sam bio svestan. Ponovo sam mogao da mislim. I ponovo sam mogao da se borim. Mogao sam da se borim protiv onoga što nisam želeo da budem. Nisam morao da idem njenoj kući. Nisam morao da je ubijem. Očigledno, bio sam racionalno, razumno stvorenje i imao sam izbor. Uvek je postojao izbor. Nisam se osetio tako u učionici...ali sada sam bio daleko od nje. Možda, ako je budem izbegavao veoma, veoma pažljivo, neće biti potrebe da se moj život promeni. Sada sam imao stvari sređene na način koji mi se dopadao. Zažto bi trebalo da dozvolim da otežavajući i ukusan niko to uništi?

Nisam morao da razočaram svog oca. Nisam morao da svojoj majci izazovem stres, brigu...bol. Da, to bi takođe povredilo moju usvojenu majku. A Esme je bila tako dobra, tako nežna i meka. Izazivanje bola nekome poput Esme bilo je zaista neoprostivo. Kako je ironično to što sam želeo da zaštitim ovu ljudsku devojku od beznačajne, bezube pretnje zlobnih misli Džesike Stenli. Ja sam bio poslednja osoba koja bi ikada stajala kao zaštitnik Izabele Svon. Njoj nikada ne bi trebala veća zaštita od nečega, nego što joj je trebala od mene. Gde je bila Alis, iznenada sam se pitao. Zar me nije videla kako ubijam Svonovu na gomilu načina? Zašto nije došla da pomogne - da me zaustavi ili da mi pomogne da uklonim dokaze, šta god? Da li je bila toliko obuzeta posmatranjem nevolja za Džaspera da je propustila ovu mnogo užasniju mogućnost? Da li sam bio jači nego što sam mislio? Da li zaista ne bi ništa uradio ovoj devojci?

Ne. Znao sam da to nije tačno. Mora da se Alis jako koncentrisala na Džaspera. Potražio sam je tamo gde sam znao da će biti, u maloj zgradi korišćenoj za časove engleskog. Nije mi trebalo mnogo da lociram njen poznati, ,glas“.I bio sam u pravu.

Svaka njena misao bila je usmerena ka Džasperu, detaljno posmatrajući njegove male izbore minutima. Poželeo sam da mogu da je pitam za savet, ali istovremeno, bilo mi je drago sto nije znala na šta sam bio sposoban. Što je bila nesvesna masakra koji sam razmatrao proteklih sat vremena. Osetio sam novi požar kroz svoje telo - požar srama. Nisam želeo da neko od njih zna. Kad bih mogao da izbegavam Belu Svon, kad bih mogao da uspem da je ne ubijem - čak iako sam to mislio, čudovište bi iskezilo i zaškripalo svojim zubima u frustraciji – onda niko ne bi morao da zna. Kad bih mogao da se držim podalje od njenog mirisa...

Nije bilo razloga da barem ne pokušam. Da napravim dobar izbor. Da pokušam da budem ono što je Karlajl mislio sa jesam. Poslednji sat škole bio je skoro gotov. Odlučio sam da odjednom stavim svoj plan u akciju. Bolje to, nego da sedim ovde na školskom parkingu, gde bi možda mogla da me susretne i uništi moj pokušaj. Opet, osetio sam nepravednu mržnju prema devojci. Mrzeo sam što je imala toliku nesvesnu moć nadamnom. Što je mogla da me natera da budem nešto što sam izbegavao. Hodao sam brzo – previše brzo, ali tu nije bilo svedoka – preko malog dvorišta do kancelarije. Nije bilo razloga da Bela Svon ukrsti put sa mnom. Biće izbegavana kao nesreća, što i jeste. U kancelariji nije bilo nikog osim sekretarice, one koju sam želeo da vidim. Nije primetila moj tih ulazak.

,,Gospodjo Koup?“

Žena neprirodno crvene kose podiže pogled, a njene oči se raširise. Uvek su ih zaticali bez zaštite, ti mali znakovi koje nisu razumeli, bez obzira na to koliko su puta videli jednog od nas.

,,Oh,“ procedila je, malo pocrvenevši. Izgladila je svoju majicu. Besmisleno, pomislila je sama sebi.
Skoro je dovoljno mlad da mi bude sin. Previše je mlad da razmišljam o njemu na taj način...
,,Zdravo Edvarde. Šta mogu da učinim za tebe?“ Njene trepavice zatreptavše iza njenih debelih naočara.
Neprijatno. Ali znao sam kako da budem šarmantan kad sam želeo. Bilo je lako, kad sam već mogao da znam kako je bilo koja vrsta gesta bila prihvaćena. Nagnuo sam se napred, susrećući njen pogled kao da zurim duboko u njene ne-duboke, male sitne oči. Misli su joj već bile uzburkane. Ovo bi trebalo da bude jednostavno.

,,Pitao sam se da li biste mogli da mi pomognete sa mojim rasporedom,“ rekao sam blagim glasom koji sam čuvao da ne bih preplašio ljudska bića. Čuo sam kako joj kucanje srca ubrzava.
,,Naravno Edvarde. Kako mogu da pomognem?“ Previše mlad, previše mlad, pevušila je sama sebi. Pogrešno, naravno. Bio sam stariji od njenog dede. Ali sudeći prema mojoj vozačkoj dozvoli, ona je bila u pravu.
,,Pitao sam se da li bih mogao da se prebacim sa svog casa biologije na neki predmet iz nauke na nivou maturanta? Fiziku, možda?“
,,Postoji li problem s gospodinom Banerom, Edvarde?“
,,Ne uopšte, samo što sam vec učio ovaj predmet...“
,,U toj naprednoj školi na Aljasci u koju ste svi isli, tačno.“ Njene tanke usne su se skupile dok je razmatrala ovo. Trebalo bi da su svi na koledzu. Čula sam da se nastavnici žale. Uvek savršene ocene, nikad oklevanje s odgovorom, nikad pogrešan odgovor na testovima – kao da su našli način da varaju na svakom predmetu. Gospodin Varner bi radije verovao da je neko varao, nego razmišljao kako je učenik pametniji od njega...Kladim se da ih majka podučava....
,,Zapravo, Edvarde, fizika je trenutno prilično popunjena. Gospodin Baner mrzi kad ima više od dvadeset i pet učenika na času...“
,,Ne bih pravio bilo kakve probleme.“
Naravno da ne bi. Ne i savršeni Kalen. ,,Znam to Edvarde. Ali jednostavno nema dovoljno mesta...“
,,Da li bih onda mogao da izbacim čas? Mogao bih da koristim to vreme za samostalno učenje.“
,,Da izbaciš biologiju?“ Usta joj se otvoriše. To je ludo. Koliko je teško sedeti na času predmeta koji već znaš? Mora da postoji problem sa gospodinom Banerom. Pitam se da li bi trebalo da popričam sa Bobom o ovome? ,,Nećes imati dovoljno ocena da diplomiraš.“
,,Sustićiću ih sledeće godine.“
,,Možda bi trebalo da popricaš s roditeljima o ovome.“

Vrata se otvoriše iza mene, ali ko god da je bio, nije razmišljao o meni, tako da sam ignorisao dolazak i koncentrisao se na gospodju Koup. Nagnuo sam se bliže i malo više otvorio oči. Ovo bi bolje upalilo da su bile zlatne, a ne crne. Tama je plašila ljude, kao sto bi i trebalo.

,,Molim vas gospodjo Koup?“ Učinio sam da mi glas zvuči meko i molećivo koliko je mogao da bude – a mogao je da bude ozbiljno molećiv. ,,Zar ne postoji neka druga sekcija u koju bih mogao da se uključim? Siguran sam da negde ima slobodno mesto. Šesti čas biologije ne moše biti jedina opcija.“

Nasmešio sam joj se, pazeći da ne otkrijem zube toliko divlje da je to preplaši, puštajući da izraz smekša moje lice.
Njeno srce zaudara glasnije. Previše mlad, podsetila je sebe mahnito. ,,Pa, možda bih mogla da popričam sa Bobom – mislim gospodinom Banerom. Mogu da vidim da li.....“

Bila je dovoljna sekunda da promeni sve; atmosferu u sobi, moju misiju ovde, razlog zbog kog sam bio nagnut nad ženom crvene kose... Šta je bila jedna namera, pre nego što je sada ova. Sekunda je trebala Samanti Vels da otvori vrata i žurno ubaci kartu izostanaka u korpu pored vrata i požuri natrag, u žurbi da bude što dalje od škole. Sekunda je bila sve što je bilo potrebno da se iznenadni nalet vetra kroz otvorena vrata sudari sa mnom. Sekunda mi je trebala da shvatim zašto me prva osoba koja je ušla kroz vrata nije omela svojim mislima.
Okrenuo sam se, iako nisam morao da se uveravam. Okrenuo sam se lagano, boreći se da kontrolišem mišiče koji su se bunili protiv mene.

Bela Svon je stajala, leđima naslonjenim uza zid pored vrata, stežući parče papira u svojim rukama. Oči su joj bile krupnije nego inače, dok je posmatrala moj okrutni, ne-ljudski izraz lica. Miris njene krvi je ispunio svaku česticu vazduha u ovoj maloj, topoloj sobi. Mojim grlom su zažarili plamenovi. Čudovište je zurilo natrag u mene iz ogledala njenih ociju ponovo, maska zla. Moja ruka je oklevala u vazuhu iznad pulta. Nisam morao da skrećem pogled kako bih dohvatio glavu gospodje Koup i zalupio je u njen sto, s dovoljnom snagom da je ubijem. Dva života, bolje nego dvadeset. Zamena.

Čudovište je čekalo sa žudnjom, gladno, da to uradim.
Ali uvek je postojao izbor. Morao je da bude.

Sprečio sam dotok vazduha u svoja pluća i fiksirao Karlajlovo lice pred oči. Okrenuo sam se ka licu gospođe Koup i čuo njeno unutrašnje iznenađenje zbog promene mog izraza lica. Odstuknula je od mene, ali njen strah se nije pretvorio u reči. Koristeći svu kontrolu kojom sam upravljao u svojim decenijama odbijanja, učinio sam svoj glas glatkim i nežnim. Bilo je tačno dovoljno vazduha ostalo u mojim plućima da progovorim još jednom, žureci kroz reči.

,,Nema veze, onda. Vidim da je nemoguče. Puno vam hvala na pomoći.“

Okrenuo sam se i izleteo iz prostorije, pokušavajući da ne osetim toplotu krvi devojčinog tela, dok sam prolazio na par inča od njega. Nisam se zaustavljao dok nisam bio u svom autu, krećući se prebrzo celim putem. Većina ljudi se vec rascistila, tako da nije bilo mnogo svedoka.
Čuo sam ucenika druge godine, Di Džeja Gareta, kako je primetio, pa potom negodovao.
Odakle je Kalen došao – bilo je kao da se pojavio niotkuda... Opet počinjem, opet mašta. Mama uvek govori....Kad sam skliznuo u svoj Volvo, ostali su već bili tamo. Pokušao sam da kontrolišem svoje disanje, ali udisao sam svež vazduh kao da sam se davio.

,,Edvarde?“ Alis je pitala, sa panikom u glasu. Okrenuo sam glavu k njoj.
,,Sta se tebi kog đavola desilo?“ Emet je zapitao, na trenutak odvučene pažnje od toga da Džasper nije bio nešto raspoložen za njegov revanš. Umesto da odgovorim, ubacio sam auto u rikverc. Morao sam da izađem sa parkinga pre nego što Bela Svon uspe i ovde da me prati. Moj lični demon, lovi me.... Okrenuo sam auto i ubrzao. Dostigao sam cetrdeset još pre nego što sam bio na putu. Na putu, dostigao sam sedamdeset pre nego što sam stigao do ugla. Bez gledanja, znao sam da su se Emet, Rozali i Džasper okrenuli da zure u Alis. Slegnula je ramenima. Nije mogla da vidi sta je prošlo, samo ono što nadolazi. Sada me je potražila. Oboje smo videli ono što je ona videla u svojoj glavi i oboje smo bili iznenađeni.

,,Odlaziš?“ prošaputala je.
Ostali su sad zurili u mene.
,,Odlazim li?“ zarežao sam kroz zube.
Tada je videla, dok je odluka postajala neodlučna, a drugi izbor okrenuo moju budućnost u tamnijem pravcu.

,,Oh.“

Bela Svon, mrtva. Moje oči sijaju tamno-crvenom bojom sveže krvi. Istraga pod kojom ćemo biti. Oprezno vreme koje ćemo morati da sačekamo pre nego što bude bezbedno da se izvučemo i počnemo ispočetka.

,,Oh.“

Rekla je opet. Specifičnija slika. Video sam unutrašnjost kuće šefa Svon po prvi put, video sam Belu u maloj kuhinji sa žutim ormarićima, njenih leđa okrenutih k meni dok sam izlazio iz senke i puštao da me miris povuče pravo k njoj....

,,Prestani!“ zarežao sam, nesposoban da podnesem još.
,,Oprosti,“ prošaputala je raširenih ociju.
Čudovište se radovalo.
A vizija u njenoj glavi opet se promenila. Prazan auto-put noću, drveće pored njega prekriveno snegom, koje proleće skoro dvesta milja na čas.

,,Nedostajaćes mi,“ rekla je ,,nije bitno na koliko kratko odlaziš.“
Emet i Rozali razmeniše pronicljiv, brz pogled. Bili smo skoro kod skretanja koje privodi kraju dugu vožnju do naše kuce.

,,Ostavi nas ovde,“ Alis je predložila ,,Trebalo bi da sam kažeš Karlajlu.“
Klimnuo sam glavom, a auto zaškripa zbog iznenadnog zaustavljanja. Emet, Rozali i Džasper izađoše u tišini; nateraće Alis da im objasni kad ne budem tu. Alis mi dotaknu rame.

,,Uradićeš pravu stvar,“ promrmljala je. Ne vizija ovaj put – naredba. ,,Ona je jedina porodica Čarlija Svona. I njega bi to ubilo.“
,,Da,“ rekao sam slažući se samo s poslednjim delom.
Skliznula je da se pridruži ostalima, obrva skupljenih od zabrinutosti. Stopili su se s drvećem, van mog vidokruga, pre nego što sam mogao da okrenem auto. Ubrzao sam natrag ka gradu i znao sam da ce vizije iz Alisine glave da se menjaju iz tamne u svetlu poput reflektora. Dok sam ubrzavao ka Forksu, negde oko devedest milja na čas, nisam bio siguran gde idem. Da kažem zbogom svom ocu? Ili da prihvatim čudovište u sebi. Ulica je proletela ispod mojih guma.
Back to top Go down
Sponsored content





Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Empty
PostSubject: Re: Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )   Prevod na srpski!  (samo bez 1 poglavlja :( ) Icon_minitime

Back to top Go down
 
Prevod na srpski! (samo bez 1 poglavlja :( )
Back to top 
Page 1 of 1
 Similar topics
-
» Prevod knjige na srpski!(citajte knjigu...ovde na forumu )

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
Robert & Kristen :: Arhiva foruma :: Arhiva-
Jump to: