Prevod knjige na srpski!(citajte knjigu...ovde na forumu )

8. poglavlje
Nisam baš puno vidio Jasperove goste za ova dva sunčana dana koja su bili u Forksu. Odlazio sam kući samo da se Esme ne brine. Inače, moje je postojanje više sličilo utvari nego vampiru. Kružio sam, nevidljiv u sjenama, odakle sam mogao pratiti predmet moje ljubavi i opsesije – odakle sam je mogao vidjeti i čuti u umovima sretnih ljudi koji su mogli hodati pod sunčevim svjetlom pored nje, ponekad slučajno dotaknuvši njenu ruku svojom. Nikad nije reagirala na takav kontakt; njihove ruke bile su tople koliko i njene.
Prisilan izostanak iz škole nikad nije bio ovako mučan. Ali činilo se da ju je sunce usrećilo, tako da me to nije povrijedilo. Sve što ju je zadovoljavalo bilo je i u mojoj milosti.
Ponedjeljak ujutro, prisluškivao sam razgovor koji je imao potencijala da mi uništi samopouzdanje i vrijeme koje provedem daleko od nje učini mučenjem. Ipak, završivši, uljepšao mi je dan.
Morao sam osjećati malo poštovanja prema Mikeu Newtonu; nije samo odustao i posramljeno se odšuljao liječiti si rane. Imao je više hrabrosti nego što bih mu priznao. Pokušat će opet.
Bella je došla dosta rano u školu i izgledalo je da namjerava uživati u suncu dok traje, sjela je na jednu od rijetko korištenih klupa za piknik i čekala da zazvoni prvo zvono. Sunce joj je uhvatilo kosu na neočekivan način, dajući joj crveni sjaj koji nisam predvidio.
Mike ju je tamo pronašao, ponovno švrljajući i bio je oduševljen svojom srećom.
Bilo je bolno to što sam mogao samo gledati, bespomoćan, vezan za sjene šume koje su me štitile od blistave sunčeve svjetlosti.
Pozdravila ga je s toliko entuzijazma da ga usreći, a mene suprotno.
Vidi, sviđam joj se. Ne bi se tako smijala da ne. Kladim se da želi ići sa mnom na ples. Pitam se što je to tako važno u Seattleu…

Primijetio je promjenu na njenoj kosi. ''Nisam nikad prije primijetio – tvoja kosa ima crvenkastog u sebi.''
Slučajno sam iščupao mladu omoriku na kojoj mi se odmarala ruka kad je uzeo među prste pramen njene kose.
''Samo na suncu,'' rekla je. Na moje veliko zadovoljstvo, lagano se odmaknula od njega kad joj je stavio pramen iza uha.
Mikeu je bila potrebna minuta da skupi hrabrost, vrijeme je trošio na čavrljanje. Podsjetila ga je na esej za koji smo imali rok u srijedu. Od pomalo samodopadnog izraza na njenom licu, njen je već bio završen. On je sve to zaboravio, i to je sve smanjilo njegovo slobodno vrijeme.
Aa – glupi esej.
Konačno, došao je do cilja – zubi su mi se stisnuli toliko jako da sam mogao slomiti granit – i čak ni onda nije uspio izreći pitanje kako treba.
''Htio bih te pitati, ako bih htjela izaći.''
''Oh,'' rekla je.
Kratka tišina.
Oh? Što to znači? Hoće li reći da? Čekaj – mislim da nisam baš pitao.
Progutao je.
''Pa, mogli bi na večeru ili nešto…a mogu kasnije poraditi na tome.''
Glupane – ni to nije bilo pitanje.
''Mike…''
Moja agonija i lutnja su bile još veće nego prošle nedjelje. Slomio sam još jedno stablo pokušavajući se zadržati na mjestu. Tako sam želio zatrčati se preko dvorišta, prebrzo za ljudske oči, podignuti je – ukrasti je od dečka kojeg sam u ovom trenutku toliko mrzio da bih ga mogao s uživanjem ubiti.
Hoće li mu reći da?
''Mislim da to nije baš dobra ideja.''
Ponovno sam disao. Napeto tijelo mi se opustilo.
Seattle je bio, ipak, samo isprika. Nisam trebao pitati. Što sam mislio uopće? Kladim se da je u pitanju taj freak, Cullen…
''Zašto?'' potišteno je pitao.
''Mislim…'', oklijevala je. ''I ako ikad ponoviš ovo što ti sada govorim bit ću sretna da te mogu pretući na smrt – ''
Naglas sam se nasmijao na zvuk smrtne prijetnje koji je izlazio iz njenih usta. Šojka je kriknula, prenerazila se i pobjegla od mene.
''Ali mislim da bi to povrijedilo Jessicine osjećaje.''
''Jessica?'' Što? Ali… Oh. Ok. Valjda… Pa… Uh.
Misli mu više nisu bile smislene.
''Stvarno, Mike, jesi li ti slijep?''
Odgovorio sam si na njenu izjavu. Ne može očekivati da svi budu perspektivni kao ona, ali stvarno, ova je tvrdnja bila iznad očitog. Sa svim nevoljama s kojima se Mike suočavao da pozove Bellu van, nije li mislio da je jednako teško i Jessici? Mora da ga je sebičnost učinilo toliko slijepim za druge. A Bella je bila toliko nesebična da je sve vidjela.
Jessica. Uh. Vau. Uh. ''Oh,'' uspio je reći.
Bella je iskoristila njegovu zbunjenost da pobjegne.
''Vrijeme je za nastavu i ne mogu opet kasniti.''
Mike je onda postao nepouzdana točka gledišta. Mislio je, dok je prevrtao ideje o Jessici po glavi, da mu se sviđala pomisao da ga ona smatra privlačnim. Bila je na drugom mjestu, ne tako dobro kao da je Bella osjećala isto.
Slatka je, ipak, valjda. Pristojno tijelo. Ptica u ruci…
Onda se isključio, fantazije koje su bile jednako vulgarne kao i one s Bellom, ali sada su me samo iritirale, a ne frustrirale. Koliko on uopće zaslužuje ijednu djevojku; naizmjenično ih je mijenjao. Nakon toga sam se klonio njegove glave.
Kad sam je izgubio iz vida, nagnuo sam se na hladno deblo enormnog stabla i plesao od uma do uma, imajući je u vidu, a uvijek mi je bilo drago kad je Angela Weber bila slobodna za pogled. Mislio sam kako bih se zahvalio Weberici što je tako ljubazna osoba. Osjećao sam se bolje znajući da Bella ima bar jednog prijatelja koji vrijedi.
Gledao sam Bellino lice iz kojeg god ugla sam mogao i vidio sam da je opet tužna. To me iznenadilo – mislio sam da je sunce dovoljno da je drži nasmijanom. Za ručkom, vidio sam njen pogled kako ide mnogo puta prema praznom stolu Cullenovih i to me usrećilo. Dalo mi je nadu. Možda sam i ja njoj nedostajao, također.
Imala je plan izaći van s ostalim djevojkama – automatski sam isplanirao svoj plan nadzora – ali ti su planovi bili odgođeni kad je Mike pozvao Jessicu na spoj koji je planirao s Bellom.
Zato sam otišao ravno do njene kuće, na brzinu sam pročešljao šumu da se uvjerim da ništa opasno nije hodalo preblizu. Znam da je Jasper upozorio svog brata da izbjegava grad - navodeći moje ludilo i kao objašnjenje i kao upozorenje – ali nisam htio riskirati. Peter i Charlotte nisu imali namjeru da izazivaju neprijateljstvo s mojom obitelji, ali namjere su promjenjive stvari…

Uredu, pretjerao sam. Znao sam to.
Kao da je znala da je gledam, kao da joj je bilo žao zbog agonije koju osjećam kad je ne vidim, Bella je izašla na dvorište nakon dugog sata provedenog unutra. Imala je u ruci knjigu i pod rukom pokrivač.

Tiho sam se popeo na više grane najbližeg stabla, gledajući dvorište.

Prostrla je pokrivač na mokru travu i onda legla na trbuh i počela listati po pohabanoj knjizi, kao da pokušava pronaći svoje mjesto. Čitao sam joj preko ramena.
Ah – još klasika. Bila je fan Austenove.
Brzo je čitala, stalno križajući gležnjeve u zraku. Gledao sam sunčevu svjetlost i vjetar kako se igraju u njenoj kosi kad joj se tijelo odjednom ukočilo, a ruka joj se zamrznula na stranici. Sve što sam vidio bilo je da je došla do trećeg poglavlja kad je grubo zgrabila debeli dio stranica i zatvorila ga.
Uhvatio sam obris naslovne priče, Mansfieldov park. Čitala je novu priču – knjiga je bila zbirka novela. Pitao sam se zašto je tako iznenada promijenila priče.
Samo par trenutaka kasnije, udarcem je naglo zatvorila knjigu. S bijesnim mrštenjem na licu, gurnula je knjigu na stranu i prevrnula se na leđa. Duboko je udahnula, kao da se pokušava smiriti, podigla je rukave i zatvorila oči. Sjećao sam se novele, ali nisam se moga sjetiti ničeg uvredljivog što bi je uzrujalo. Još jedna misterija. Uzdahnuo sam.
Ležala je vrlo mirno, pomakla se samo jednom da makne rukom kosu s lica. Udario ju je kesten. Onda je ponovno bila nepomična.
Disanje joj se usporilo. Nakon nekoliko dugih minuta su joj se usne počele micati. Mrmljanje u njenom snu.
Nemoguće je odoljeti. Slušao sam najdalje što sam mogao, hvatao glasove i kućama pokraj.
Dvije male žlice brašna… jedna šalica mlijeka…
Ajde! Idi kroz obruč! Ah, ajde!
Crvena, ili plava… ili možda da danas obučem nešto ležernije…
U blizini nije bilo nikoga. Skočio sam na tlo, tiho se spuštajući na prste. Ovo je bilo jako pogrešno, jako riskantno. Kako sam pristojno prije osuđivao Emmetta za njegove nepromišljene nastupe i Jaspera za manjak discipline – a sada sam se ja svjesno podsmjehivao svim pravilima s divljim očajem pored kojeg su njihove greške izgledale kao ništa. Ja sam bio onaj odgovorni.
Uzdahnuo sam, ali bez obzira na sve, gmizao sam na sunčevom svjetlu.
Izbjegavao sam se pogledati na sunčevom svjetlu. Bilo je dovoljno loše što mi je koža kamena i neljudska u sjeni; nisam želio gledati sebe i Bellu jedno pored drugoga na suncu. Razlika između nas je već i bila nepremostiva, dovoljno bolna i bez te slike u glavi.
Ali nisam mogao ignorirati blistanje duginih boja na njenoj koži kad sam joj se približio. Čeljust mi se ukočila pri pogledu na to. Mogu li biti veći čudak? Zamišljao sam njenu prestravljenost kad bi otvorila oči…
Počeo sam se povlačiti, ali je ponovno počela mrmljati, zadržavajući me tamo.
''Mmm…Mmm.''
Ništa razumljivo. Pa, pričekat ću malo.
Pažljivo sam joj ukrao knjigu, pružajući ruku i zadržavajući dah, za svaki slučaj, dok sam joj u blizini. Počeo sam ponovno disati kad sam se udaljio par koraka, testirajući kako će sunce i zrak utjecati na njen miris. Toplina kao da je učinila miris slađim. Grlo mi je gorilo od žudnje, vatra je opet bila svježa i bijesna jer sam predugo bio daleko od nje.
Trenutak sam to pokušao kontrolirati, i onda – prisiljavajući se da dišem kroz nos – pustio sam da mi se knjiga otvori na rukama. Počela je s prvom knjigom… Brzo sam prelistao do trećeg poglavlja 'Razuma i osjećaja', tražeći nešto eventualno uvredljivo u Austenicinoj pretjerano kulturnoj prozi.
Kad su mi oči automatski stale na mom imenu – lik Edward Ferrars se po prvi put pojavio – Bella je ponovno progovorila.
''Mmm. Edward.'' Uzdahnula je.
Ovaj put nisam strahovao da se probudila. Glas joj je bio samo tiho poput šapta glasno, mrmljanje. Ne vrisak straha, kakav bi bio da me vidjela sada.
Uživanje je raslo sa samo-gađenjem. I dalje me je sanjala, bar to.
''Edmund. Ahh. Previše…blizu…''
Edmund?
Ha! Pa uopće nije mene sanjala, tmurno sam shvatio. Samo-gađenje se pretvorilo u snagu. Sanjala je o zamišljenim likovima. Toliko o mojoj uobraženosti. Zamijenio sam joj knjigu, i vratio se natrag u sjene šume – gdje sam i pripadao.
Poslijepodne je prolazilo i gledao sam, ponovno se osjećajući bespomoćno, kako sunce polako tone u nebo i sjene puze preko livade prema njoj. Htio sam ih odgurnuti, ali tama je bila neminovna; sjene su je preuzele. Kad je svjetlo nestalo, koža joj je izgledala blijedo – kao kod duha. Kosa joj je ponovno bila tamna, skoro crna nasuprot lica.
To je bilo zastrašujuće za vidjeti – kao da svjedočim ostvarenju Aliceinih vizija. Bellino čvrsto, jako kucanje srca bilo je jedino što me razuvjerilo, zvuk koji je spašavao ovaj trenutak da ne izgleda kao noćna mora.
Osjetio sam olakšanje kad joj je otac došao kući.
Mogao sam čuti vrlo malo od njega kad se vozio niz ulicu prema kući. Neka nejasna iritacija…iz prošlosti, nešto o njegovom danu na poslu. Očekivanja su se miješala s glađu – pogađao sam da se raduje večeri. Ali su mu misli bile tako tihe i suzdržane da nisam mogao biti posve siguran; dobivao sam samo njihovu suštinu.
Pitao sam se kako joj zvuči majka – koja ju je genetska kombinacija tako jedinstveno oblikovala.
Bella se probudila, digla se u sjedeći položaj kad su gume na očevom automobilu udarile u prilaz. Gledala je oko sebe, izgleda da ju je neočekivana tama zbunila. Na jedan jasan trenutak, oči su joj dodirnule sjene gdje sam bio skriven, ali brzo je skrenula pogled.
''Charlie?'' pitala je tihim glasom, i dalje gledajući drveće koje je okruživalo kuću.
Vrata njegova auta su se s udarcem zatvorila, i pogledala je prema izvoru zvuka. Brzo se ustala i skupila stvari, bacajući još jedan pogled prema šumi.
Primaknuo sam se drvetu koje je bilo bliže prozoru male kuhinje i slušao njihovu večer. Bilo je zanimljivo uspoređivati Charlijeve riječi s prigušenim mu mislima. Njegova ljubav i briga za jedinu kćer bile su skoro nadmoćne, a ipak, riječi su mu bile sažete i nonšalantne. Većinu vremena su sjedili u druželjubivoj tišini.
Čuo sam kako razgovaraju o planovima za sljedeću večer u Port Angelesu, pa sam preradio svoje planove i slušao. Jasper nije upozorio Petera i Charlotte da se klone Port Angelesa. Iako sam znao da su nedavno jeli i da nemaju namjeru loviti nigdje u blizini našeg doma, pazit ću na nju, za svaki slučaj. Naposljetku, uvijek ima ostalih moje vrste. A i , sve one ljudske opasnosti, koje nikad prije nisam razmatrao.
Čuo sam je kako se na glas brine zbog ostavljanja oca samog kod kuće zbog pripravljanja večere i nasmijao sam se ovom dokazu svoje teorije - da, bila je brižna.
I onda sam otišao, znao sam da ću se vratiti kad zaspe. Neću prijeći granicu njene privatnosti kao voajeri. Bio sam ovdje radi njene zaštite, ne kako bih je prigledavao onako kao što Mike Newton sigurno bi. Neću je tako tretirati.
Kuća mi je bila prazna kad sam se vratio, što mi je bilo uredu. Nisam propustio zbunjene i omalovažavajuće misli koje propituju moj razum. Emmett mi je ostavio poruku na mjestu za novosti.
Nogomet na Rainierovom polju – ajde! Molim te?
Pronašao sam penkalo i naškrabao riječ oprosti ispod njegove molbe. U svakom slučaju, timovi su jednaki bez mene.
Otišao sam na najkraći lovački put, sukobljavajući se s manjim, nježnijim stvorenjima koja nisu imala tako dobar okus kao grabežljivci i onda se presvukao u čistu odjeću prije nego sam otrčao u Forks.
Bella nije baš dobro noćas spavala. Bacala je pokrivače, lice joj se katkad brinulo, katkad je bilo tužno. Pitao sam se kakve je noćne more proganjaju… i onda shvatio da, možda, ne želim to znati.
Kad je progovorila, većinom je govorila pogrdne stvari o Forksu s neraspoloženim glasom. Samo jednom, kad je uzdahnula riječi ''Vrati se'' i ruka joj se grčevito otvorila – molba bez riječi – imao sam malu šansu nadati se da je možda sanjala mene.
Idući dan škole, posljednji dan koji će me sunce držati kao zarobljenika, bio je skoro isti kao i prethodni dan. Bella se činila još mrzovoljnijom nego jučer, i pitao sam se hoće li odgoditi planove – nije izgledala raspoloženo.
Ali, biti Bella, je najvjerojatnije značilo staviti uživanje prijatelja iznad sebe.
Danas je nosila tamnoplavu košulju koja joj je boju kože činila prekrasnom, izgledala je kao svježa krema.
Škola je završila i Jessica se složila da pokupi ostale cure – išla je i Angela, na čemu sam bio zahvalan.
Otišao sam kući po svoj auto. Kad sam otkrio da su Peter i Charlotte tamo, odlučio sam da mogu dati curama sat prednosti za početak. Nikad ne bih bio sposoban voziti točno iza njih ograničenom brzinom – grozna pomisao.
Ušao sam kroz kuhinju, nejasno kimnuvši na Emmettove i Esmine pozdrave, prošao sam pored ostalih i otišao sjesti ravno za klavir.
Uh, vratio se. Rosalie, naravno.
Ah, Edward. Mrzim ga gledati kako pati. Esmina sreća je preplavila brigu. Ona bi trebala biti zabrinuta. Ta ljubavna priča koju si je zamislila je svakog trenutka sve stvarnije naginjala tragediji.
Zabavi se večeras u Port Angelesu, Alice je veselo pomislila. Javi mi kad će mi biti dozvoljeno pričati s Bellom.
Jadan si. Ne mogu vjerovati da si sinoć propustio tekmu samo da gledaš nekoga kako spava, mrmljao je Emmett.
Jasper mi nije posvećivao misli, čak ni kada je pjesma koju sam svirao postala burnija nego sam namjeravao. Bila je to stara pjesma, s poznatom temom: nestrpljenje. Jasper se pozdravljao s prijateljima koji su me znatiželjno gledali.
Kakvo čudno stvorenje, mislila je bijelo-plava, Aliceine veličine Charlotte. A bio je tako normalan i uljudan prošli put kad smo se sreli.
Peterove misli su bile sukladne s njenima, kao što je, i inače, bio slučaj.
Mora da je stvar u životinjama. Nedostatak ljudske krvi ih s vremenom izludi, zaključio je. Kosa mu je bila plava skoro kao i njena, i skoro tako dugačka. Bili su vrlo slični – osim veličine, on je bio visok skoro kao i Jasper – u oboje, i izgledu i načinu razmišljanja. Savršen par, uvijek sam mislio.
Za par trenutaka su svi osim Esme prestali misliti o meni, i počeo sam svirati u obuzdanijim tonovima kako ne bih privlačio pažnju.
Nisam dugo obraćao pažnju na njih, samo sam pustio glazbu da me udalji od ove nelagode. Bilo mi je teško imati djevojku dalje od pogleda i uma. Obratio sam pažnju na njih tek kad su oproštaji postali konačni.
''Ako vidiš ponovno Mariu,'' rekla je Jasper, pomalo iskrivljeno, ''reci joj da joj želim sve dobro.''
Maria je bila vampirica koja je pretvorila i Jaspera i Petera – Jaspera u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, a Petera ranije, u tisuću devetsto četrdesetima. Jednom je potražila Jaspera kad smo bili u blizini Calgarya. Bio je to značajan posjet – odmah smo se morali odseliti. Jasper ju je ljubazno zamolio da se drži dalje od njega u budućnosti.
''Mislim da se to neće uskoro desiti,'' rekao je Peter s osmjehom – Maria je bila neporecivo opasna i nije ostalo mnogo ljubavi između nje i Petera. Peter je, prije svega, ipak bio važan u Jasperovoj manjkavosti. Jasper je uvijek Marijin miljenik; smatrala je da je nevažno što ga je prije planirala ubiti. ''Ali, kad se to dogodi, sigurno hoću.''
Onda su se rukovali, pripremajući se na odlazak. Pustio sam da se pjesma koju sam svirao privede nezadovoljavajućem kraju i žurno ustao.
''Charlotte, Peter,'' rekao sa i kimnuo.
''Bilo je lijepo opet te vidjeti, Edward,'' rekla je Charlotte, puna sumnje. Peter mi je samo kimnuo.
Luđak, dobacio mi je Emmett.
Idiot, u isto vrijeme je pomislila Rosalie.
Jadan dečko. Esme.
I Alice gunđajućim tonom. Idu ravno na istok, u Seattle. Nigdje blizu Port Angelesa. Pokazala mi je dokaz u vizijama.
Pretvarao sam se da to nisam čuo. Isprike su mi već bile dovoljno tanke.
Kad sam konačno bio u svom autu, osjećao sam se opuštenije; jako predenje motora mi je Rosalie sredila – prošle godine, kad je bila u boljem raspoloženju – bilo je umirujuće. Bilo je olakšanje biti u pokretu, znati da se približavam Belli svakim metrom koji je letio ispod kotača.
kraj 8. poglavlja

9. poglavlje
Port Angeles

Bilo je presvijetlo da vozim ravno u grad kad sam došao u Port Angeles; sunce je i dalje bilo previsoko, i , iako su moji prozori bili zatamnjeni, nije bilo razloga za nepotrebne rizike. Još nepotrebnije rizike, trebao sam reći.
Bio sam siguran da ću moći pronaći iz daljine Jessicine misli – Jessicine misli su bile glasnije od Angelinih, ali jednom kad nađem prve, sposoban sam slušati i druge. Onda, kada su se sjene produžile, mogao sam se približiti. Za sada, parkirao sam na cesti, na zaraslom prilazu, odmah izvan grada, koji je izgledao kao da nije često korišten.
Znao sam glavni pravac kojim trebam tražiti – postojalo je samo jedno mjesto u Port Angelesu u kojem su se mogle kupiti haljine. Nije mi trebalo dugo da pronađem Jessicu, kako se okreće ispred trostrukog zrcala, i mogao sam vidjeti Bellu u njenoj krajnjoj viziji kako ocjenjuje dugu crnu haljinu koju je nosila.
Bella i dalje izgleda nanervirano. Haha. Angela je bila upravu – Tyler joj je bio dosta. Iako, ne mogu vjerovati da je toliko uzrujana oko toga. Bar zna da ima pričuvnog pratioca za maturalnu. Što ako Mikeu ne bude zabavno na plesu i onda me ne pozove ponovno van? Što ako pita Bellu za maturalnu? Bi li ona pitala Mikea za ples da ja nisam ništa rekla? Misli li on da je ona zgodnija od mene? Misli li ona da je zgodnija od mene?
''Mislim da mi se plava više sviđa. Stvarno ti ističe oči.''
Jessica se s lažnom toplinom nasmijala Jessici i sumnjičavo je gledala.
Misli li ona to zapravo? Ili želi da u subotu izgledam kao krava?
Bio sam već umoran od slušanja Jessice. Tražio sam u blizini Angelu – ah, ali Angela je taman preoblačila haljine, brzo sam iskočio iz njene glave dajući joj privatnosti.
Pa, u prodavaonici robe, Bella baš i nije mogla upasti u neku nevolju. Pustit ću ih da kupuju i onda ih kasnije sustići kada završe. Nije mnogo vremena prošlo i smračilo se – oblaci su se počeli vraćati, ploveći sa zapada. Mogao sam spaziti samo njihove bljeskove kroz debeli pokrov drveća, ali vidio sam kako se žure prema sumraku. Poželio sam im dobrodošlicu, čeznuo sam za njima više nego što sam ikad prije čeznuo za sjenkama. Sutra ću ponovno moći sjedati u školi pored Belle, držati pravo na njenu pažnju za ručkom. Mogao bih je pitati sva ona pitanja koja sam čuvao…
Znači, bila je bijesna zbog Tylerove drskosti. Vidio sam to u njegovoj glavi – da je mislio doslovno kad je govorio o maturalnoj, zbilja je to mislio. Zamislio sam si njen izraz lica od tog popodneva – grubo uvrijeđena sumnja – i nasmijao sam se. Pitao sam se što bi mu na to odgovorila. Nisam htio propustiti njenu reakciju.
Vrijeme je sporo prolazilo dok sam čekao da se sjene produže. Periodično sam provjeravao Jessicu; njen mentalni glas je bilo najlakše pronaći, ali nisam se želio zadržavati. Vidio sam mjesto gdje su planirale jesti. Bit će mračno u vrijeme večere… možda bih i sam mogao slučajno odabrati taj restoran. Dodirnuo sam mobitel u džepu, mislio sam pozvati Alice na večeru… Svidjelo bi joj se to, ali željela bi i pričati s Bellom. Nisam bio siguran želim li Bellu još više umiješati u svoj svijet. Nije li jedan vampir dovoljna nevolja?
Rutinski sam prigledao Jessicu. Razmišljala je o svom nakitu, pitala je Angelu za mišljenje.
''Možda bih trebala vratiti ogrlicu. Imam kod kuće jednu koja bi isto vjerojatno pasala, a i potrošila sam više nego sam trebala…'' Mama će mi pošiziti. Što sam mislila?
''Možemo se vratiti što se mene tiče. Misliš da će nas Bella tražiti?''
Što je ovo? Bella nije bila s njima? Prvo sam gledao kroz Jessicine oči, a onda se prebacio na Angeline. Bile su na pločniku ispred kojeg su se nizali dućani, okretala je leđa drugoj strani. Bella nije bila nigdje u videokrugu.
Oh, koga briga za Bellu? Jessica je nestrpljivo pomislila, prije nego je odgovorila Angeli na pitanje. ''Dobro je ona. Stići ćemo na vrijeme u restoran, ako se vratimo. U svakom slučaju, mislim da je htjela biti sama.'' Dobio sam jasni bljesak knjižare u koju je Jessica mislila da je Bella otišla.
''Požurimo se, onda,'' rekla je Angela. Nadam se da Bella neće misliti da smo joj zbrisale. Bila je tako ljubazna prema meni u autu… Ona je zbilja draga osoba. Ali kao da je cijeli dan tužna. Pitam se je li to zbog Edwarda Cullena? Kladim se da je zato pitala o njegovoj obitelji…
Trebao sam više obraćati pažnju. Što sam sve sad propustio? Bella je otišla, hodala je sama, a prije toga se raspitivala o men? Angela je sada obraćala pažnju na Jessicu – Jessica je brbljala o idiotu Mikeu – i nisam mogao dobiti ništa više od nje.
Osuđivao sam sjene. Sunce će ubrzo zaći iza oblaka. Ako ostanem na zapadnoj strani ceste, gdje će zgrade zasjeniti ulicu od nestajućeg svjetla…
Počeo sam osjećati uzbuđenost dok sam vozio kroz prorijeđen promet u centar grada. Ovo nisam razmotrio – Bella odlazi sama – i nisam imao pojma kako da je nađem. Trebao sam to uzeti u obzir.
Dobro sam poznavao Port Angeles; odvezao sam ravno do trgovine u Jessicinoj glavi, nadao sam se da će mi potraga biti kratka, ali sumnjao sam da će biti laka. Kada je Bella ikad išta olakšavala?
Komadić tla je bio u sjeni i tamo sam parkirao… Činio je dugačak put ravno do nadstrešnice trgovine. Zbilja ne bih trebao. Hodati okolo u satima sunčeve svjetlosti nije sigurno. Što ako auto u prolazu reflektira sunčevu svjetlost u sjenu baš u pogrešnom trenutku?
Ali nisam znao kako da drugačije pronađem Bellu!
Parkirao sam i izašao van, držao sam se najveće tmine sjene. Krupno sam zakoračio ravno u knjižaru, primijetio sam trag Bellina mirisa u zraku. Bila je ovdje, na pločniku, ali nije bilo traga njenom mirisu unutar trgovine.
''Dobrodošli! Mogu li vam pomoći – '' prodavač je krenuo govoriti, ali sam već izašao kroz vrata.
Pratio sam Bellin miris sve dok mi je to sjena dopuštala, stao sam kad sam došao na rub sunčeva svjetla.
To me činilo tako bespomoćnim – bio sam zatočen između tame i svjetla koje se protezalo ispred mene na pločniku. Tako ograničavajuće.
Mogao sam pretpostaviti da je nastavila preko ulice, idući na jug. Nije bilo mnogo toga u tom pravcu. Je li se izgubila? Pa, ta mogućnost zasigurno nije zvučala daleko od njene osobnosti.
Vratio sam se u auto i polako vozio kroz ulice tražeći je. Iskoračio sam na par dijelova u sjeni, ali samo sam još jednom uhvatio njen miris, a pravac mirisa me zbunio. Kamo je pokušavala doći?
Par puta sam se vozio natrag između knjižare i restorana, nadao sam se da ću je vidjeti na tome putu. Jessica i Angela su već bile tamo, pokušavale su odlučiti hoće li naručiti ili čekati Bellu. Jessica je navaljivala na naručivanje.
Počeo sam prelaziti kroz misli stranaca, gledao sam kroz njihove oči. Sigurno, netko ju je negdje morao vidjeti.
Postajao sam sve nemirniji što je dulje nisam mogao pronaći. Nisam prije razmatrao koliko bi je teško bilo naći jednom, kad mi nestane iz vida i ode s uobičajenih staza. Nije mi se to sviđalo.
Oblaci su se gomilali na horizontu, i, za par minuta, bit ću je slobodan pratiti pješice. Onda mi neće trebati dugo. Sada me je jedino sunce činilo bespomoćnim. Samo još par minuta, i onda ću ponovno imati prednost, a ljudski će svijet biti bespomoćan.
Još jedan um, i još jedan. Toliko trivijalnih misli.
…mislim da beba ima još jednu infekciju uha…
Je li to bilo šest-četiri-oh ili šest-oh-četiri…?
Ponovno kasni. Morat ću mu reći…
Evo je, dolazi! Aha!
Onda, konačno, to je bilo njeno lice. Konačno, netko ju je primijetio!
Olakšanje je trajalo samo djelić sekunde i onda sam pročitao misli malo potpunije, misli čovjeka koji je u sjenama zurio u njeno lice.
Njegov mi je um bio nepoznat, a opet, ne posve nepoznat. Nekad sam lovio točno takve umove.
''Ne!'' zarežao sam i mnogo gunđanja mi je izašlo iz grla. Stopalo mi je pritisnulo papučicu gasa do kraja, ali kamo da idem?
Znao sam općenitu lokaciju njegovih misli, ali znanje mi nije bilo dosta specifično. Nešto, mora biti nešto – ulični znak, natpis trgovine, nešto u njegovom pogledu što će mi odati njegovu lokaciju. Ali Bella je bila duboko u sjeni i oči su mu bile usmjerene samo na njen uplašeni izraz lica – uživao je u njenom strahu.
Njeno lice mu je u umu bilo zamagljeno sjećanjima na druga lica. Bella mu nije bila prva žrtva.
Zvuk mog režanja je protresao okvir auta, ali nije me omeo.
Nije bilo prozora na zidu iza nje. Bili smo na industrijskom području, dalje od popularnog pravca za shopping. Auto mi je zaškripao na uglu, skrenuo oko drugog vozila, požurio sam na mjesto za koje sam mislio da je ono pravo. u trenu kad je vozilo zatrubilo, već je bilo daleko iza mene.
Gle kako se trese! Čovjek se smješkao u očekivanju. Strah mu je bio izvor – dio u kojem je uživao.
''Makni se od mene.'' Glas joj je bio tih i miran, ne vrisak.
''Ne budi takva, šećeru.''
Gledao ju je kako je ustuknula od grubog smijeha koji je dolazio iz drugog smjera. Iznervirala ga je buka – Začepi, Jeff! Pomislio je – ali uživao je u njenoj izbezumljenosti. Uzbuđivala ga je. Počeo je zamišljati kako moli, kako bi preklinjala…
Nisam shvatio da su i ostali s njim sve dok nisam čuo glasan smijeh. Tražio sam ga, očajnički sam tražio nešto da ga iskoristim. Krenuo je prema njoj, savijao je ruke.
Misli oko njega nisu bile jama kakva je on bio. Svi su bili pomalo pijani, nije nitko od njih shvaćao koliko daleko tip kojeg su zvali Lonnie planira ići. Slijepo su pratili Lonnija. Obećao im je malo zabave…
Jedan od njih je nervozno pogledao niz ulicu – nije želio da ga ulove dok maltretira djevojku – i dao mi što sam trebao. Prepoznao sam raskršće u koje je gledao.
Proletio sam kroz crveno svjetlo, proklizio sam taman između dva auta koja su se kretala prometnom trakom. Čuo sam trube iza sebe.
Mobitel mi je vibrirao u džepu. Ignorirao sam ga.
Lonnie se približio polako djevojci, bilo je neizvjesno – obuzeo ga je trenutak užasa. Čekao je na vrisak, pripremao se da ga okusi.
Ali Bella je stisnula usta i zagrlila se. Bio je iznenađen – očekivao je da će pobjeći. Iznenađen i pomalo razočaran. Volio je loviti plijen, adrenalin lova.
Ova je hrabra. Možda i bolje, valjda…će biti borbenija.
Bio sam blok udaljen. Čudovište je sad moglo čuti naprezanje mog motora, ali nije obraćao pažnju, previše je bio usredotočen na žrtvu.
Vidjet ću kako će uživati u lovu kad će on biti plijen. Vidjet ću što misli o mom stilu lova.
U drugom odjeljku moje glave, već sam listao kroz sva moguća mučenja kojima sam bio svjedok u svojim nasilnim danima, tražio sam one najbolnije. Patit će zbog ovoga. Mučit će se od agonije. Ostali će samo umrijeti zbog svog doprinosa, ali čudovište imenom Lonnie će moliti za smrt prije nego ću mu dati taj dar.
Bio je na putu, prilazio joj je.
Oštro sam skrenuo iza ugla, prednja svjetla su rasvijetlila scenu i ostali su se zamrznuli na mjestu. Mogao sam otrčati ravno na vođu, koji je ustuknuo s puta, ali to bi mu bila prelagana smrt.
Pustio sam auto da se okrene, da se okreće prema putu odakle sam došao i da suvozačko sjedalo bude najbliže Belli. Otvorio sam vrata, i ona je već utrčavala u auto.
''Ulazi,'' zarežao sam.
Koji bog?
Znao sam da je ovo loša ideja! Nije sama.
Bih li trebao pobjeći?
Mislim da ću povratiti…
Bella je uskočila kroz otvorena vrata bez oklijevanja, ostavila je vrata da se zalupe iza nje.
I onda me pogledala s izrazom lica, toliko punim povjerenja, kakvo nikad nisam vidio na ljudskom licu, i svi moji nasilni planovi su se smrvili.
Trajalo je mnogo, mnogo manje od sekunde da shvatim da je ne mogu ostaviti u autu dok se suočavam s četvoricom na cesti. Što bih joj rekao, da ne gleda? Ha! Kad je ona napravila išta što sam je molio? Kad je ona uopće radila sigurne stvari?
Da ih odvučem, van njena pogleda, i da je ostavim tamo samu? Bila bi slučajnost da neko drugo opasno ljudsko stvorenje večeras vreba na ulicama Port Angelesa, ali i ovo je bila velika slučajnost! Kao magnet, privlačila je prema sebi sve opasne stvari. Nisam je smio ispustiti iz vida.
Izgledalo je kao da sam u jednom pokretu ubrzao, odvodeći je od progonitelja tako broz da su zurili za mojim autom sa zbunjenim izrazima lica. Ona bi trebala primijetiti moje oklijevanje. Pretpostavit će da je plan od početka bio samo pobjeći.
Nisam ga čak mogao ni udariti autom. To bi je uplašilo.
Tako sam surovo želio njegovu smrt da mi je potreba za tim zvonila u ušima i zamagljivala mi vid, a na jeziku sam osjećao njenu aromu. Mišići su mi od brzine bili ukočeni, grčili su se u nuždi. Morao sam ga ubiti. Gulit ću ga u komadima, komad po komad, kožu od mišića, mišiće od kosti…
Osim što se djevojka – jedina djevojka na svijetu – primila za svoje sjedalo s obadvije ruke, gledala me, a oči su joj bile širom otvorene i potpuno pune povjerenja. Osveta će morati pričekati.
''Zaveži se pojasom,'' naredio sam. Glas mi je bio grub od mržnje i pohlepe za krvi. Ne obične pohlepe za krvi. Neću se okaljati unošenjem ijednog dijela tog čovjeka u sebe.
Zakopčala je pojas, lagano poskočivši na zvuk koji je napravio. Skočila je na taj mali zvuk, a opet, nije pobjegla dok sam ja jurio kroz grad ignorirajući sva prometna pravila. Mogao sam osjetiti na sebi njene oči. Činila se čudno opušteno. Nije mi to imalo smisla – ne s tim kroz što je sad prošla.
''Jesi li uredu?'' pitala je, glas joj je bio grub od stresa i straha.
Željela je znati jesam li ja uredu?
Na djelić sekunde sam razmislio o njenom pitanju. Ne dovoljno da ona opazi oklijevanje. Jesam li uredu?
''Ne,'' shvatio sam i ton mi je kipio od bijesa.
Odveo sam je na isti nekorišteni prilaz na kojem sam proveo poslijepodne zauzet najjadnijem nadziranjem koje je ikad provedeno. Sada je pod stablima bilo crno.
Bio sam tako bijesan da mi se tijelo smrznulo na mjestu, posve nepokretno. Moje, slične ledu, ruke žudjele su za napadom na napadača, da ga samelju u komade, toliko sasječene da mu tijelo nikad ne bi bilo identificirano…
Ali to bi značilo da je moram ostaviti ovdje samu, nezaštićenu u mračnoj noći.
''Bella?'' pitao sam kroz zube.
''Da?'' hrapavo je odgovorila. Pročistila je grlo.
''Jesi li uredu?'' To je, ipak, bila najvažnija stvar, prvi prioritet. Kazna je bila drugi. Znao sam to, ali tijelo mi je bilo toliko ispunjeno bijesom da sam teško razmišljao.
''Da.'' Glas joj je i dalje bio težak – od straha, bez sumnje.
I tako je nisam mogao ostaviti.
Čak da ona i nije pod stalnim rizikom iz nekog bijesnog razloga – neka šala koju je univerzum isprobavao na meni – čak i kada bih bio siguran da će biti savršeno sigurna u mojom odsutnosti, nisam je mogao ostaviti samu u mraku.
Mora biti jako uplašena.
Iako, nisam bio u poziciji da je utješim – čak i da sam točno znao kako da to učinim, a nisam. Zasigurno bi osjetila brutalno zračenje iz mene, sigurno, toliko je bilo očito. Još bih je više uplašio kad ne bih uspio smiriti žudnju za ubijanjem koja je vrela u meni.
Morao sam misliti o nečemu drugom.
''Ometi me, molim te,'' zamolio sam je.
''Oprosti, što?''
Jedva sam imao toliko kontrole da joj pokušam objasniti što trebam.
''Samo brbljaj o nečem nevažnom dok se ne smirim,'' uputio sam je, usta su mi i dalje bila stisnuta. Jedino me činjenica, da me ona treba, držala u autu.
Mogao sam čuti njegove misli, njegovu razočaravajuću ljutnju… Znao sam gdje bih ga našao…zatvorio sam oči, želio sam da ga ne mogu vidjeti…
''Hm…'' Oklijevala je – pokušavala je pronaći smisao u mom zahtjevu, zamišljao sam. ''Pregazit ću Tylera Crowleya sutra prije škole?'' Rekla je to u obliku pitanja.
Da – to sam trebao. Naravno da će Bella reći nešto neočekivano. Kao što je bilo i prije, prijetnja nasiljem koje je izlazila iz njenih usta je bila nesnosno smiješna – bilo je tako komično. Da nisam gorio od želje da ubijem, nasmijao bih se.
''Zašto?'' izrekao sam, prisiljavajući je da ponovno progovori.
''Govori svima da me vodi na maturalnu,'' rekla je, glas joj je bio ispunjen bijesom tigra-mačića. ''Ili je lud, ili se još pokušava iskupiti što me skoro ubio prošli… pa sjećaš se,'' suho je ubacila, ''a on misli da je maturalna način da to ispravi. Pa sam shvatila, ako mu ugrozim život, onda smo jednaki, a on ne može nastaviti raditi naknade. Ne trebam neprijatelje i možda će me Lauren prestati gnjaviti, ako me on ostavi na miru. Možda ću morati uništiti njegovu Sentru, ipak,'' nastavila je, sada pažljivo. ''Ako nema auto, ne može voditi nikoga na maturalnu…''
Bilo je ohrabrujuće vidjeti da i ona nekad shvati pogrešno stvari. Tylerovo progonjenje nije imalo nikakve veze s nesrećom. Činilo se da ona nije razumjela naklonost koju je imala kod dečki u srednjoj školi. Zar nije vidjela ni moju naklonost prema njoj, također?
Ah, djelovalo je. Procesi brbljanja njena uma su me obuzeli. Počeo sam stjecati, ponovno, kontrolu nad sobom, počeo sam vidjeti nešto iznad osvete i mučenja…
''Čuo sam za to,'' rekao sam joj. Prestala je pričati i trebao sam da nastavi.
''Jesi?'' rekla je s nevjerovanjem u glasu. A onda joj je glas postao još ljući nego prije. ''Ako je paraliziran od vrata na dolje, također, ne može ići na maturalnu.''
Želio sam da postoji neki način da nastavi s prijetnjama smrću i fizičkim ozljedama bez da zvučim ludo. Nije mogla pronaći bolji način da me smiri. I njene riječi – sarkazam u njenom slučaju, hiperbole – bili su podsjetnik koji sam jako trebao u ovom trenutku.
Uzdahnuo sam i otvorio oči.
''Bolje?'' plašljivo je pitala.
''Ne baš.''
Ne, bio sam mirniji, ali nisam bio bolje. Jer sam shvatio da ne mogu ubiti čudovište zvano Lonnie, a i dalje sam to htio više od bilo čega drugoga na svijetu. Skoro.
Jedina stvar koju sam sad želio više od toga da počinim debelo opravdano ubojstvo, bila je djevojka. I, iako je nisam mogao imati, samo sanjanje o tome da je imam činilo je nemogućim da ubijem večerašnje veselje – bez obzira kako to bilo.
Bella zaslužuje bolje od ubojice.
Sedam stoljeća sam pokušavao raditi nešto drugo osim toga – sve drugo osim ubijanja. Te godine truda me nikad neće moći učiniti vrijednim djevojke koja sjedi pored mene. A opet, osjećao sam, ako se vratim tome životu – životu ubojice – na samo jednu noć, zasigurno ću je zauvijek odmaknuti od sebe. Čak i ako nisam pio njihovu krv – čak i da nisam imao taj dokaz koji bi mi crveno plamtio u očima – ne bi li osjetila razliku?
Pokušavao sam biti dovoljno dobar za nju. Bio je to nemoguć cilj. Nastavit ću pokušavati.
''Što nije uredu?'' prošaptala je.
Njen dah mi je ispunio nos, i sjetio sam se zašto je ne zaslužujem. Nakon svega ovoga, čak i s tim koliko sam je volio… i dalje mi se činila ukusnom.
Pokušat ću biti najiskreniji što mogu. Dugovao sam joj to.
''Ponekad imam problema s naravi, Bella.'' Zurio sam u crnu noć, želio sam da čuje oboje, i prisutnost strave u mojim riječima, ali i, da ne čuje. Većinom da ne čuje. Trči, Bella, trči. Ostani, Bella, ostani. ''Ali neće biti od pomoći ako se okrenem i ulovim one…'' Samo razmišljanje o njima me skoro izvuklo iz auta. Duboko sam udahnuo, puštajući da mi njen miris raspara grlo. ''Bar nešto, pokušavam se uvjeriti.''
''Oh.''
Nije rekla više ništa. Koliko je čula u mojim riječima? Potajno sam bacio pogled na nju, ali lice joj je bilo nečitko. Blijedo s šokom, možda. Pa, nije vrištala. Još ne.
Bio je to tih trenutak. Borio sam se sa sobom, pokušavao biti ono što trebam. Što nisam mogao biti.
''Jessica i Angela će biti zabrinute,'' rekla je tiho. Glas joj je bio veoma miran, i nisam bio siguran kako je to moguće. Je li bila u šoku? Možda joj večerašnji doživljaji još nisu sjeli. ''Trebala sam se naći s njima.''
Želi li se maknuti od mene? Ili je samo zabrinuta za brigu prijateljica?
Nisam joj odgovorio, ali uključio sam auto i vratio je. Svakim metrom bliže gradu, teže mi se bilo držati plana. Jednostavno sam mu bio preblizu…
Ne. Neću odustati. Ne još. Želio sam je previše da bih se predao.
Bili smo pred restoranom gdje se trebala naći s prijateljicama prije nego sam uopće shvatio misli. Jessica i Angela su završile s jelom i obje su se sad istinski brinule za Bellu. Bile su na putu da je potraže, krenule su kroz mračnu ulicu.
Nije bila dobra noć za hodanje –
''Kako si znao kamo…?'' Bellino nezavršeno pitanje me prekinulo i shvatio sam da sam napravio još jednu pogrešku. Bio sam previše smeten da je pitam, gdje se trebala naći s prijateljicama.
Ali, umjesto toga da nastavi ispitivanjem izreći poantu, Bella je samo protresla glavom i na pola se nasmijala.
Što je to značilo?
Pa, nisam imao vremena odgonetati njeno čudno prihvaćanje mog neobičnog znanja. Otvorio sam svoja vrata.
''Što to radiš?'', pitala je, zvučala je preneraženo.
Ne puštam te iz vida. Ne dopuštam si da večeras budem sam. Tim redom. ''Vodim te na večeru.''
E, pa ovo je zanimljivo. Izgledalo je kao posve druga večer od one kad sam razmišljao da pozovem Alice na večeru pretvarajući se da smo slučajno izabrali isti restoran kao i Bella i njene prijateljice. A sada, bio sam tu, praktički na spoju s djevojkom. Samo što se to nije brojalo, jer joj nisam ni dao šansu da mi kaže ne.
Već je na pola otvorila vrata kad sam zaobišao auto – obično nije bilo toliko frustrirajuće micati se nesumnjivom brzinom – umjesto da joj ih ja otvorim za nju. Je li ovo bilo zato jer nije navikla da je se tretira kao damu, ili zato što me nije smatrala kavalirom?
Čekao sam je da mi se pridruži, postajao sam sve nemirniji dok su joj se prijateljice nastavile približavati mračnom uglu.
''Idi zaustaviti Jessicu i Angelu prije nego što ću i njih morati, isto, tražiti,'' brzo sam rekao. ''Mislim da se neću moći suzdržati ako opet naletim na tvoje prijatelje.'' Ne, ne bih bio za to dovoljno snažan.
Zadrhtala je, i onda se brzo smirila. Zakoračila je pola korala za njima vičući, ''Jess! Angela!'' glasnim glasom. Okrenule su se i mahnula im je rukom iznad glave da im uhvati pažnju.
Bella! Oh, na sigurnom je! Angela je pomislila s olakšanjem.
Malo kasni? Mrmljala si je Jessica, ali je i ona, bila zahvalna što Bella nije izgubljena ili ozlijeđena. Zbog toga sam je volio malo više nego prije.
Požurile su se natrag, i onda stale, šokirane, kad su me vidjele pored nje.
Uh-uh! Pomislila je Jessica, zabezeknuto. Nema moguće šanse!
Edward Cullen? Je li otišla sama da bi se našla s njim? Ali zašto bi ispitivala jesu li izvan grada ako je znala da je ovdje… dobio sam bljesak Bellinog obamrlog lica kad je pitala Angelu je li moja obitelj često odsutna iz škole. Ne, nije mogla znati, odlučila je Angela.
Jessicine misli su prošle fazu iznenađenja i sad prešle na sumnju. Bella mi je obećavala.
''Gdje si bila?'' zahtijevala je, zureći u Bellu, ali vireći kutom oka prema meni.
Izgubila sam se. I onda sam naišla na Edwarda,'' rekla je Bella, pokazujući rukom na mene. Glas joj je bio neobično normalan. Kao da je to zbilja sve što se dogodilo.
Sigurno je u šoku. To je jedino objašnjenje za smirenost.
''Hoće li biti uredu ako vam se pridružim?'' pitao sam – da budem pristojan; znao sam da su već jele.
Nek' sve ide k vragu, al' je zgodan! Pomislila je Jessica, glava joj je odjednom izgledala nejasno.
Angela nije bila mnogo staloženija. Da bar nismo jele. Vau. Samo. Vau.
Zašto to ne bih napravila Belli?
''Eh…naravno,'' složila se Jessica.
Angela se namrštila. ''Hm, zapravo, Bella, već smo jele dok smo te čekale,'' priznala je. ''Sorry.''
Što? Začepi! Jessica je odmah požalila.
Bella je opušteno slegnula ramenima. Toliko lako. Definitivno u šoku. ''To je uredu – nisam gladna.''
''Mislim da bi trebala nešto pojesti,'' nisam se složio s njom. Trebala je šećer u krvi – iako je i ovako dosta slatko mirisala, pomislio sam. Strava će je u kratkom vremenu skršiti, a prazan želudac neće pomoći. Lako se onesvještavala, znao sam iz iskustva.
Djevojke neće biti u nikakvoj opasnosti ako odu ravno kući. Njih opasnosti nije stalno uhodila.
A i radije bih bio sam s Bellom – sve dok ona bude željela biti nasamo sa mnom.
''Ako vam ne smeta da ja odvezem Bellu kući večeras?'' rekao sam Jessici prije nego je Bella stigla odgovoriti. ''Tako nećete morati čekati dok ona jede.''
''Uh, nema problema, valjda…'' Jessica je stalno gledala u Bellu, tražeći neki znak da je ovo ono što je ona željela.
Želim ostati… ali ona ga vjerojatno želi za sebe. Tko ne bi? Pomislila je Jess. U isto vrijeme je gledala Bellu kako namiguje.
Bella je namignula?
''Ok,'' rekla je brzo Angela, žurila se da se makne Belli s puta, ako je to bilo ono što je Bella željela. A izgledalo je da to i želi. ''Vidimo se sutra, Bella…Edward.'' Borila se da mi kaže ime opuštenim tonom. Onda je zgrabila Jessicinu ruku i počela je vući od nas.
Morat ću naći način da se zahvalim Angeli za ovo.
Jessicin auto je bio u blizini o osvijetljen svijetlim krugom svjetla ulične svjetiljke. Bella ih je pažljivo gledala, imala je malen tračak brige između očiju, sve dok nisu ušle u auto, znači da je bila posve svjesna opasnosti u kojoj je bila. Jessica joj je mahnula dok je vozila pored nje i Bella joj je mahnula natrag. Tek kad je auto nestao, duboko je udahnula i okrenula se da me pogleda.
''Iskreno, nisam gladna'', rekla je.
Zašto je čekala da one odu prije nego je progovorila? Je li doista željela biti nasamo sa mnom – čak i sad, nakon što je svjedočila mom ubilačkom bijesu?
Bilo da je to bio slučaj ili ne, nešto će već pojesti.
''Ugodi mi,'' rekao sam.
Držao sam vrata restorana otvorena za nju i čekao.
Uzdahnula je i ušla unutra.
Hodao sam uz nju prema podiju gdje je čekala konobarica. Bella je i dalje izgledala posve prisebno. Želio sam joj dotaknuti ruku, čelo, da provjerim ima li temperaturu. Ali moja hladna ruke bi je odbila, kao i prije.
Ajme meni, konobaričin prilično glasan mentalni glas nametnuo mi se u svijest. Ajme, ajme meni.
Izgleda da je bila noć u kojoj se glave okreću. Ili sam to samo primjećivao više jer sam toliko želio da me Bella vidi na taj način? Oduvijek smo bili privlačni našem plijenu. Nikad prije nisam toliko razmišljao o tome. Obično – osim s ljudima kao Shelly Cope i Jessicom Stanley, postojalo je stalno ponavljanje da bi se zasjenila strava – strah bi se usadio sasvim brzo nakon početne privlačnosti…
''Stol za dvoje?'' potaknuo sam konobaricu jer nije ništa rekla.
''Oh, hm, da. Dobro došli u La Bella Italia.'' Mmm! Kakav glas! ''Molim vas, slijedite me.'' Misli su joj bile previše zaokupljene – proračunavanjem.
Možda mu je ona sestrična. Ne može mu biti sestra, nimalo si nisu slični. Ali dio obitelji, definitivno. On ne može biti s njom.
Ljudske su oči bile zamagljene; ništa nisu vidjeli jasno. Kako ova plitkoumna žena smatra moje fizičke draži – klopke za plijen – tako privlačnima, a opet, nije u mogućnosti vidjeti meko savršenstvo djevojke pored mene?
Pa, nema potrebe da joj pomažem, za svaki slučaj, pomislila je konobarica, vodeći nas za obiteljski stol u dio restorana u kojem je bila najveća gužva. Mogu li mu dati svoj broj dok je ona tu…? Razmišljala je.
Izvukao sam novčanicu iz stražnjeg džepa. Ljudi su bili za stalnu suradnju kad je novac u pitanju.
Bella je već sjedala bez prigovora na mjesto koje je konobarica predodredila. Protresao sam glavom prema njoj, i oklijevala je, nagnula je glavu na stranu sa znatiželjom. Da, večeras će biti vrlo radoznala. Gužva nije idealno mjesto za ovaj razgovor.
''Možda nešto privatnije?'' zatražio sam konobaricu dajući joj novac. Oči su joj se raširile u iznenađenju i onda suzile dok je okretala napojnicu prstima.
''Naravno.''
Virila je na novčanicu dok nas je vodila oko razdjelnog zida.
Pedeset dolara za bolji stol? Bogat, također. To ima smisla – kladim se da mu jakna košta više od moje prošle plaće. Dovraga. Zašto želi privatnost s njom?
Ponudila nam je mjesto u tihom kutku restorana gdje nas nitko neće moći vidjeti – vidjeti Belline reakcije na što god ću joj reći. Nisam imao pojma što će željeti večeras od mene. Ili što ću joj dati.
Koliko je nagađala? Kako si je objasnila večerašnja događanja?
''Što kažete na ovo?'' pitala je konobarica.
''Savršeno,'' rekao sam joj i , osjećajući se pomalo iznervirano zbog njenog odbojnog stava prema Belli, široko joj se nasmiješio, iskesio sam zube. Neka me jasno vidi.
Vau. ''Hm…vaš poslužitelj će odmah doći.'' On ne može biti stvaran. Sigurno spavam. Možda ona nestane… možda ću mu napisati svoj broj na poslužavnik s ketchupom…Odšetala je, naginjala se lagano na jednu stranu.
Čudno. I dalje nije bila uplašena. Odjednom sam se sjetio kako me Emmett, prije toliko tjedana, zezao u kafeteriji. Kladim se da bih je ja mogao uplašiti bolje nego ti.
Jesam li gubio žestinu?
''Stvarno ne bi smio to raditi ljudima,'' Bella mi je prekinula misli neodobravajućim tonom. ''Stvarno je nepošteno.''
Zurio sam u nju kritičnim izrazom. Što je mislila s tim? Nisam uopće uplašio konobaricu, unatoč namjerama. ''Raditi što?''
''Zaslijepiti ih tako – sad sigurno hiperventilira u kuhinji.''
Hmm. Bella je bila vrlo blizu toga. Konobarica je sad bila samo polu-svjesna, opisivala je svoja netočna vrednovanja mene svojoj prijateljici u prostoriji za osoblje.
''Oh, daj,'' korila me Bella kad joj nisam odmah odgovorio. ''Moraš znati kako utječeš na ljude.''
''Ja zasljepljujem ljude?'' To je bio zanimljiv način za fraziranje toga. Dosta precizno za večeras. Pitao sam se otkud razlika…
''Nisi to primijetio?'' pitala je, i dalje s kritikom. ''Misliš da svatko drugi tako lako dobije što želi?''
''Zasljepljujem li tebe?'' naglo sam pitao ono o čemu sam mislio, i onda su riječi izašle, i bilo je prekasno da ih povučem.
Ali prije nego sam imao vremena da duboko zažalim što sam ih naglas izgovorio, odgovorila je, ''Često.'' A obrazi su joj poprimili ružičasti sjaj.
Zasljepljujem je.
Moje tiho srce se nadimalo od nade više nego ikad koliko se mogu sjećati.
''Zdravo,'' rekao je netko, poslužiteljica, predstavila se. Misli su joj bile glasne i još eksplicitnije nego konobaričine, ali sam je isključio. Gledao sam u Bellino lice umjesto da sam slušao, gledao sam kako joj se krv širi pod kožom, kako ističe kremastu boju njene kože…
Poslužiteljica je trebala nešto od mene. Ah, pitala je za narudžbu pića. Nastavio sam gledati u Bellu i poslužiteljica je zavidno gledala u nju, također.
''Ja ću colu?'' rekla je Bella, kao da traži odobrenje.
''Dvije cole,'' dopunio sam. Žeđ – normalna, ljuska žeđ – bila je znak šoka. Pobrinut ću se da dobije dodatni šećer iz soka u tijelo.
Iako, izgledala je zdravo. Više nego zdravo. Izgledala je sjajno.
''Što?'' zahtijevala je – pitala se zašto zurim u nju, pogađao sam. Bio sam nejasno svjestan da je poslužiteljica otišla.
''Kako se osjećaš?'' pitao sam.
Iznenađeno je trepnula na pitanje. ''Dobro sam.''
''Ne vrti ti se, nije ti mučno ili hladno?''
Sad je bila još više zbunjena. ''Jel' bi mi trebalo biti?''
''Pa, zapravo, čekam da padneš u šok.'' Napola sam se nasmijao, očekujući odbijanje. Nije voljela kad se brinu o njoj.
Trebala joj je minuta da mi odgovori. Oči su joj bile malo nefokusirane. Izgledala je katkad tako, kad bih joj se nasmijao. Je li bila…zaslijepljena?
Volio bih vjerovati u to.
''Mislim da se to neće dogoditi. Oduvijek sam bila jako dobra u potiskivanju neugodnih stvari,'' odgovorila je, bez daha.
Je li imala onda mnogo doticaja s neugodnim stvarima? Je li joj život bio toliko opasan?
''Svejedno, isto,'' rekao sam joj. ''Osjećat ću se bolje ako uneseš nešto šećera i hrane u sebe.''
Poslužiteljica se vratila s colama i košaricom kruha. Stavila ih je ispred mene, i tražila moju narudžbu, pritom pokušavajući uhvatiti moj pogled. Indicirao sam joj da posluži Bellu i onda je nastavio isključivati. Imala je vulgaran um.
''Hm…'' Bella je brzo pogledala na meni. ''Uzet ću raviole s gljivama.''
Poslužiteljica se požudno okrenula meni. ''A vi?''
''Meni ništa.''
Bella je napravila čudan izraz lica. Hmm. Sigurno je primijetila da nikad ne jedem hranu. Sve je primjećivala. A ja sam uvijek zaboravljao biti oprezan uz nju.
Čekao sam dok ponovno nismo ostali sami.
''Pij,'' inzistirao sam.
Bio sam iznenađen kad me poslušala odmah, bez prigovora. Pila je sve dok čaša nije postala posve prazna, pa sam gurnuo i drugu colu prema njoj, malo se mršteći. Žeđ ili šok?
Još je malo otpila i onda se jednom stresla.
''Je li ti hladno?''
''To je samo od cole,'' rekla je, ali još je jednom zadrhtala, usnice su joj se lagano pomicale kao kad zubi cvokoću.
Zgodna košulja koju je nosila izgledala je pretanko da je dovoljno zaštiti; prilijepila se uz nju kao druga koža, skoro krhka kao i prva. Bila je tako slaba, tako smrtna. ''Nemaš li jaknu?''
''Imam.'' Pogledala je oko sebe, malo zapanjeno. ''Oh – ostavila sam je u Jessicinom autu.''
Skinuo sam jaknu, želio sam da nije obilježena mojom temperaturom tijela. Bilo bi lijepo kad bih joj mogao ponuditi toplu jaknu. Gledala je u mene i lice joj se ponovno zacrvenilo. Što je sad mislila?
Dodao sam joj preko stola jaknu, obukla ju je i onda opet zadrhtala.
Da, bilo bi vrlo lijepo biti topao.
''Hvala,'' rekla je. Duboko je udahnula i onda podvinula dva preduga rukava da si oslobodi ruke. Još je jednom duboko uzdahnula.
Prisjeda li joj konačno večer? Boja joj je i dalje bila dobra; koža joj je bila poput kreme i ruža naspram tamno plavoj boji košulje.
''Ta nijansa plave ti izgleda lijepo uz kožu,'' dao sam joj kompliment. Samo sam bio iskren.
Zacrvenila se, poboljšavajući efekt.
Izgledala je dobro, ali nije bilo razloga za riskiranje. Gurnuo sam košaricu kruha prema njoj.
''Stvarno,'' prigovorila je, nagađao sam njene motive. ''Neću pasti u šok.''
''Trebala bi – normalna osoba bi. Čak ne izgledaš ni potreseno.'' Gledao sam u nju, neodobravajući, pitajući se zašto ne može biti normalna i onda se pitajući želim li uopće da bude takva.
''Osjećam se vrlo sigurno uz tebe,'' rekla je, oči su joj se ponovno ispunile povjerenjem. Povjerenjem koje nisam zaslužio.
Svi njeni instinkti su bili pogrešni – suprotni. To mora da je problem. Nije prepoznavala opasnost onako kako bi ljudsko biće trebalo. Imala je suprotne reakcije. Umjesto trčanja, ona je oklijevala, išla prema onome što bi je trebalo plašiti…
Kako da je zaštitim od sebe, kad nijedno od nas dvoje to neće?
''Ovo je kompliciranije nego što sam planirao,'' promrmljao sam.
Vidio sam kako prevrće po mojim riječima u glavi, i pitao sam se što je napravila od njih. Uzela je komad kruha i počela ga jesti kao da nije niti svjesna onoga što radi. Trenutak je žvakala i onda pažljivo nagnula glavu na stranu.
''Obično si boljeg raspoloženja kad su ti oči ovako svijetle,'' rekla je opuštenim tonom.
Njeno primjećivanje, nepobitne činjenice, ostavilo me bez riječi. ''Što?''
''Uvijek si mrzovoljniji kad su ti oči crne – onda to očekujem. Imam teoriju o tome,'' tiho je dodala.
Znači, našla je vlastito objašnjenje. Naravno da je. Osjećao sam velik strah pitajući se koliko je blizu istini.
''Još teorija?''
''Mm-hm.'' Žvakala je drugi komadić, posve nonšalantno. Kao da nije govorila o obilježjima čudovišta s čudovištem osobno.
''Nadam se da si bila kreativnija ovaj put…'' lagao sam kad nije nastavila. Stvarno sam se nadao da je u krivu – miljama daleko od cilja. ''Ili i dalje kradeš iz stripova?''
''Pa, ne, nisam ovo uzela iz stripova,'' rekla je, malo posramljeno. ''Ali nisam ni sama došla na to, također.''
''I?'' Pitao sam kroz zube.
Sigurno ne bi pričala ovako tiho da se radi o nečemu za vrištanje.
Oklijevala je, grizla si usnicu, a poslužiteljica se pojavila s Bellinom hranom. Dao sam poslužiteljici malo pažnje dok je postavljala tanjur ispred Belle i pitala me želim li što.
Odbio sam, ali sam tražio još colu. Nije primijetila prazne čaše. Uzela ih je i otišla.
''Govorila si'' ponukao sam je uzbuđeno čim smo ostali sami.
''Reći ću ti o tome u autu,'' rekla je tihim glasom. Ah, ovo je loše. Nije željela govoriti o svojim nagađanjima među drugima. ''Ako…'' dodala je odjednom.
''Postoje uvjeti?'' Bio sam tako napet da sam zamalo režao te riječi.
''Imam par pitanja, naravno.''
''Naravno,'' složio sam se teškim glasom.
Njena pitanja bi trebala biti dovoljna da vidim kamo joj naginju misli. Ali kako da odgovorim na njih? S odgovornim lažima? Ili da je udaljim istinom? Ili da ne kažem ništa u nemogućnosti da odlučim?
Sjedili smo u tišini dok je poslužiteljica nadopunjavala narudžbu soka.
''Pa, samo daj,'' rekao sam stisnute čeljusti kad je otišla.
''Zašto si u Port Angelesu?''
Ovo je pitanje bilo prelagano – za nju. Nije ništa odavalo, dok će moj odgovor, bude li iskren, otkrivati mnogo više. Neka nešto ona prva otkrije.
''Iduće,'' rekao sam.
''Ali ovo je najlakše!''
''Iduće,'' rekao sam ponovno.
Ljutilo ju je moje odbijanje. Odmaknula je pogled nazad na hranu. Polako, razmišljajući, uzela je komadić i žvakala ga s razmišljanjem. Zalila ga je s colom i onda me konačno pogledala. Oči su joj bile stisnute od sumnje.
''Ok, onda,'' rekla je. ''Recimo, hipotetski, naravno, da… netko…može znati što ljudi misle, čitati misli, znaš – sa samo par iznimki.''
Moglo je biti gore.
To je objasnilo onaj polu-osmijeh u autu. Bila je brza – nitko drugi to nikad nije pogodio. Osim Carlislea, a to je u početku bilo više nego očito, jer sam odgovarao svim njegovim mislima kao da mi ih je govorio. Shvatio je prije mene…
Ovo pitanje nije bilo previše loše. Bilo je jasno da je znala da nešto sa mnom nije uredu, nije bilo ozbiljno kao što je moglo biti. Čitanje misli je, ipak, nije isključivo vampirska osobina. Pridružio sam se njenim pretpostavkama.
''Samo jednom iznimkom,'' ispravio sam je. ''Teoretski.''
Suzbijala je osmijeh – moja nejasna iskrenost ju je zadovoljavala. ''Uredu, onda s jednom iznimkom. Kako to ide? Koje su granice? Kako bi… taj netko…našao nekog drugog u baš pravo vrijeme? Kako bi znao da je ona u nevolji?''
''Teoretski?''
''Naravno.'' Usne su joj se stisnule, a vodene smeđe oči su joj bile nestrpljive.
''Pa,'' oklijevao sam. ''Ako…taj netko…''
''Nazovimo ga Joe,'' predložila je.
Morao sam se nasmijati njenom entuzijazmu. Je li ona zbilja mislila da će istina biti dobra? Da su moje tajne ugodne, zašto bih ih tajio od nje?
''Joe, onda,'' složio sam se. ''Ako je Joe obraćao pažnju, vrijeme ne bi bilo tako pretjerano točno.'' Protresao sam glavu i potisnuo drhtaj koji me prošao na pomisao koliko sam bio blizu da danas zakasnim. ''Samo bi ti mogla upasti u nevolju u ovako malom gradu. Uništila bi mu statistiku zločina za desetljeće, znaš?''
Usne su joj se objesile na rubovima i stisnule. ''Pričali smo o hipotetskom slučaju.''
Nasmijao sam se njenoj ljutnji.
''Njene usne, njena koža… izgledali su tako meko. Želio sam ih dotaknuti. Želio sam pritisnuti vrh prsta na njenu boru od mrštenja i izravnati je. Nemoguće. Moja koža bi joj bila odbojna.
''Da, jesmo,'' rekao sam vraćajući se na razgovor prije nego sam se mogao posve deprimirati. ''Hoćemo li te zvati Jane?''
Naslonila se preko stola prema meni, sav humor i ljutnja su joj nestali iz širom otvorenih očiju.
''Kako si znao?'' pitala je tiho i oštro.
Bih li joj trebao reći istinu? I, ako da, u kojoj količini?
Želio sam joj reći. Želio sam zaslužiti povjerenje koje sam joj još vidio na licu.
''Možeš mi vjerovati, znaš,'' šapnula je, i posegnula rukom naprijed kao da će dotaknuti moje ruke koje su se odmarale na praznom stolu ispred mene.
Povukao sam ih – mrzio sam pomisao na njenu reakciju na moju hladnu, kamenu kožu – i ona je spustila ruke.
Znao sam da joj mogu vjerovati da će mi čuvati tajnu; bila je posve od povjerenja, dobra do srži. Ali nisam mogao vjerovati da je neće prestraviti. Trebala bi biti prestravljena. Istina jest bila stravična.
''Ne znam imam li više izbora,'' mrmljao sam. Sjetio sam se da sam je jednom zezao da 'osobito ništa ne primjećuje'. Uvrijedio sam je čitajući joj izraz lica. Pa, mogu barem ispraviti tu nepravdu. ''Pogriješio sam – mnogo više primjećuješ nego sam ti to priznao.'' I, iako to možda nije shvatila, već sam joj dao mnoga priznanja. Ništa joj nije promicalo.
''Mislila sam da si ti uvijek upravu,'' rekla je, smijala se i zezala me.
''Bio sam.'' Prije sam znao što radim. Uvijek sam bio posve siguran u svoj smjer. A sad je sve bilo u kaosu i neredu.
Ipak, ne bih to mijenjao. Nisam želio život koji je imao smisla. Ne ako bi kaos značio da bih mogao biti s Bellom.
''Pogriješio sam u vezi tebe i još jedne stvari, također,'' nastavio sam, stavljao sam ploču na drugu stranu. ''Ti nisi magnet za nesreće – to nije dovoljno opširna klasifikacija. Ti si magnet za nevolje. Ako postoji išta opasno u krugu od deset milja, neupitno će te pronaći.'' Zašto nju? Što je ona učinila da je zaslužila išta od ovoga?
Bellino lice se ponovno uozbiljilo. ''A ti stavljaš sebe u tu kategoriju?''
Iskrenost je bila mnogo važnija s obzirom na ovo pitanje, više od ičega drugoga. ''Definitivno.''
Oči su joj se lagano suzile – sada ne sa sumnjom, ali čudno zabrinute. Polako je posegnula rukom preko stola, polako i promišljeno. Odmaknuo sam ruke par centimetara od nje, ali ignorirala je to, odlučna da me dotakne. Zadržao sam zrak – sada ne zbog mirisa, već zbog nenadane napetosti koja me preplavila. Strah. Moja koža će je odbiti. Pobjeći će.
Prešla je vrhovima prstiju preko gornjeg dijela moje ruke. Toplina njenog nježnog, dobrovoljnog dodira je bila nešto što nikad prije nisam osjetio. Skoro pa je bio čisti užitak. Bio bi, da nije bilo straha. Gledao sam joj lice dok je osjećala hladan kamen moje kože, i dalje u nemogućnosti da dišem.
Polu-osmijeh joj je podigao kutove usana.
''Hvala ti,'' rekla je, susrećući moj pogled sada sa svojim, intenzivnim. ''To je sad drugi put.''
Njeni meki prsti su se zadržali na mojoj ruci kao da im je tamo bilo ugodno.
Odgovorio sam joj što sam opuštenije mogao. ''A da onda ne probavamo treću put, slažeš se?''
Napravila je na to grimasu, ali kimnula.
Izvukao sam ruke ispod njenih. Iako je osjećaj bio sjajan, nisam želio da ta čarobnost i tolerancija prođu, da se pretvore u odbijanje. Sakrio sam ruke pod stol.
Pročitao sam joj oči; iako joj je um bio tih, mogao sam nazrijeti i povjerenje i čuđenje. Na trenutak sam shvatio da joj želim odgovoriti na pitanja. Ne zato što sam joj to dugovao. Ne zato jer sam želio da mi vjeruje.
Želio sam da ona zna.
''Pratio sam te u Port Angeles,'' rekao sam joj, riječi su izašle prebrzo, nisam ih stigao urediti. Znao sam opasnost istine, rizik koji sam preuzimao. U svakom trenutku će se njena neprirodna mirnoća pretvoriti u histeriju. Suprotno, znajući to, samo sam brže govorio. ''Nisam nikad nastojao održati neku osobu živom i to je mnogo kompliciranije nego što sam vjerovao. Ali to je najvjerojatnije tako jer se radi o tebi. Obični ljudi kao da uspiju izdržati dan bez toliko katastrofa.''
Gledao sam je, čekao.
Nasmijala se. Usne su joj se naborale na rubovima, a čokoladne oči zagrijale.
Upravo sam joj priznao da je uhodim, a ona se smiješila.
''Jesi li ikad pomislio da je na mene došao red onaj prvi put, s kombijem, a da se ti sukobljavaš sa sudbinom?'' pitala je.
''To nije bio prvi put,'' rekao sam, gledajući dolje u tamni stolnjak, ramena su mi se zgrbila od srama. Prepreke su mi srušene, istina se i dalje nepromišljeno izlijeva. ''Došla si na red prvi put kad sam te sreo.''
To je bila istina i to me naljutilo. Ugrožavao sam joj život kao britva na giljotini. Izgledalo je kao da je označena smrću nekom okrutnom, nepravednom sudbinom, i – kako sam utvrdio oružje – ista sudbina ju je nastavila pokušavati pogubiti. Personificirao sam njenu sudbinu – grozna, ljubomorna vještica, osvetoljubiva harpija.
Želio sam nešto, nekog, tko će biti odgovoran za ovo – tako da imam nešto konkretno protiv čega se mogu boriti. Nešto, bilo što da uništim, tako da Bella bude sigurna.
Bella je bila vrlo tiha; disanje joj se ubrzalo.
Pogledao sam je, znao sam da ću konačno vidjeti strah na koji sam čekao. Nisam li upravo priznao da sam je zamalo ubio? Bilo je bliže od kombija koji je bio par uskih centimetara od toga da je smrvi. A opet, lice joj je i dalje bilo mirno, oči i dalje sužene, ali od brige.
''Sjećaš se?'' morala se toga sjećati.
''Da,'' rekla je, glas joj je bio ravan i ozbiljan. Duboke oči su joj bile posve svjesne.
Znala je. Znala je da sam je želio ubiti.
Gdje je vrištanje?
''A opet, sjediš ovdje,'' rekao sam, istaknuo sam prisutnost proturječja.
''Da, sjedim ovdje….zbog tebe.'' Lice joj se promijenilo, pretvorilo u znatiželjno, dok je nesuptilno promijenila temu. ''Jer si nekako danas znao kako me naći…?''
Bez nade, još jednom sam gurnuo prepreku koja joj je štitila misli, u očaju što ne razumijem. Nije mi to imalo logičkog smisla. Kako je uopće mogla misliti na ostalo s jakom istinom na stolu?
Čekala je, samo znatiželjna. Koža joj je bila blijeda, što je za nju bilo prirodno, ali i dalje me brinulo. Večera joj je stajala skoro netaknuta ispred nje. Ako joj nastavim govoriti previše, trebat će joj energija kada prođe šok.
Rekao sam svoje uvjete. ''Ti jedi, ja ću govoriti.''
Mislila je o tome pola sekunde i onda ubacila zalogaj u usta brzinom koja je pobijala mirnoću. Žudila je za mojom odgovorima više nego su joj oči otkrivale.
''Teže je nego bi trebalo biti – držati tvoj trag,'' rekao sam joj. ''Obično mogu nekoga naći vrlo lako, jednom kad mu prije čujem um.''
Dok sam to govorio, pažljivo sam joj gledao lice. Pogađanje je bilo jedno, imati nešto potvrđeno je sasvim drugo.
Nije se micala, oči su joj bile široke. Osjetio sam kako mi se zubi stišću dok sam čekao njenu paniku.
Ali samo je jednom trepnula, glasno progutala i onda brzo stavila još jedan zalogaj u usta. Čekala je da nastavim.
''Držao sam uho na Jessici,'' nastavio sa, gledao sam svaku riječ koju sam govorio. ''Ne pažljivo – kao što sam rekao, jedino bi ti mogla naći nevolju u Port Angelesu – '' Nisam mogao odoljeti da to ne dodam. Je li ona shvaćala da životi ostalih ljudi nisu toliko puni smrtnih iskustava, ili je ona mislila da je normalna? Bila je najudaljenija stvar od normalnog koju sam ikad naišao. ''I isprva nisam primijetio kad si otišla sama. Onda, kad sam shvatio da nisi više s njom, krenuo sam te tražiti u knjižaru koju sam joj vidio u glavi. Mogao sam reći da nisi ušla u nju, već da si otišla na jug… i znao sam da ćeš se ubrzo morati vratiti. Pa sam te samo čekao, nasumično gledao kroz misli ljudi na ulici – da vidim je li te itko primijetio tako da znam gdje si. Nisam imao razloga za brigu…ali bio sam čudno nemiran…'' Disanje mi se ubrzalo kad sam se sjetio osjećaja panike. Njen mi je miris gorio u grlu i bilo mi je drago. Ta je bol značila da je ona živa. Dok god sam gorio, ona je bila sigurna.
''Počeo sam voziti u krugovima, i dalje…slušajući.'' Nadao sam se da joj riječi imaju smisla. Ovo mora da je zbunjujuće. ''Sunce je konačno zašlo i spremao sam se izaći i pratiti te pješice. Ali onda – ''
Sjećanje me obuzelo – savršeno jasno i onako žestoko kakav sam i bio u onom trenutku – osjetio sam isti ubilački bijes koji mi je prao tijelo, zaključavao ga u ledu.
Želio sam da bude mrtav. Trebao sam ga mrtvog. Vilica mi se čvrsto stisnula dok sam se zadržavao za stolom. Bella me i dalje trebala. To je bilo važno.
''Onda što?'' prošaptala je, tamne oči su joj se otvorile.
''Čuo sam što su mislili,'' rekao sam kroz zube, nisam uspio suzbiti režanje u kojem su izlazile. ''Vidio sam mu tvoje lice u umu.''
Jedva sam se suzdržavao bijesu da ne ubijem. I dalje sam točno znao gdje ću ga naći. Njegove crne misli parale su noćno nebo, privlačile me k sebi….
Pokrio sam lice, znao sam da mi je izraz lica kao u čudovišta, lovca, ubojice. Zamislio sam njenu sliku iza zatvorenih očiju da se primirim, usredotočim samo na njeno lice. Osjetljiv okvir njenih kosti, omotač njene tanke blijede kože – kao svila presvučena preko stakla, nevjerojatno meka i lomljiva. Bila je previše ranjiva za ovaj svijet. Trebala je zaštitnika. I uz neko čudno upletanje sudbine, ja sam bio najbliža slobodna stvar.
Pokušao sam objasniti svoju nasilnu reakciju tako da je razumije.
''Bilo je vrlo…teško – ne možeš zamisliti koliko teško – za mene da te jednostavno odvedem i ostavim ih…žive,'' šapnuo sam. ''Mogao sam te pustiti da odeš s Jessicom i Angelom, ali sam se bojao ako ostanem sam, da ću ih otići potražiti.''
Po drugi put večeras, priznao sam da sam namjeravao ubojstvo. Bar je ovo bilo neopravdano.
Bila je tiha dok sam se ja borio s kontrolom. Slušao sam njene otkucaje srca. Ritam je bio nepravilan, ali usporavao se kako je prolazilo vrijeme sve dok ponovno nije bio miran. Disanje joj je isto bilo mirno i jednako.
Bio sam preblizu rubu. Morao sam je odvesti kući prije…
Hoću li ga onda ubiti? Hoću li postati ubojica, sad ponovno kad mi je vjerovala? Je li postojao ijedan način da se zaustavim?
Obećala mi je reći svoju zadnju teoriju kad budemo sami. Jesam li je želio čuti? Bio sam željan da je čujem, ali hoće li nagrada za moju znatiželju biti gora od neznanja.
U bilo kom slučaju, sigurno joj je bilo dosta istine za večeras.
Ponovno sam je pogledao, i lice joj je bilo bljeđe nego prije, ali staloženo.
''Jesi li spremna da idemo kući?'' pitao sam.
''Spremna sam za polazak,'' rekla je, pažljivo je birala riječi, kao da jednostavno ''da'' ne bi posve izrazilo ono što je htjela reći.
Frustrirajuće.
Poslužiteljica se vratila. Čula je Bellinu posljednju izjavu dok je oklijevala na drugoj strani odjeljka, pitajući se što bi mi još mogla ponuditi. Želio sam preokrenuti očima na neke ponude koje je imala u mislima.
''Kako ste?'' pitala me.
''Možemo dobiti račun, hvala vam,'' rekao sam joj s očima na Belli.
Poslužiteljičino disanje je nabadalo dok je bila momentalno – da iskoristim Bellinu frazu – bila zaslijepljena mojim glasom.
U tom trenu shvaćanja, čuo sam svoj glas kako je zvučao u nelogičnoj ljudskoj glavi, shvatio sam zašto je večeras privlačio toliko divljenja – nije sadržavao uobičajen strah.
To je bilo zbog Belle. Toliko sam se trudio biti siguran za nju, da budem manje zastrašujući, biti ljudski, da sam stvarno izgubio žestinu. Ostali ljudi su sada vidjeli samo ljepotu, s mojom prirodnom stravičnošću pažljivo pod kontrolom.
Pogledao sam poslužiteljicu, čekao sam da se oporavi. Bilo je na neki način smiješno, sada kad sam razumio razlog.
''Naravno,'' mrmljala je. ''Evo, izvolite.''
Dodala mi je mapu s računom, misleći na karticu koju je stavila računa. Karticu s njenim imenom i telefonskim brojem.
Da, zbilja jest bilo smiješno.
Ponovno sam imao više novca spremno. Vratio sam joj odmah mapu, tako da ne troši vrijeme na poziv koji nikad neće doći.
''Bez vraćanja,'' rekao sam joj, nadajući se da će veličina napojnice ublažiti njeno razočaranje.
Stao sam i Bella se brzo ustala. Želio sam joj ponuditi svoju ruku, ali mislio sam da bi to bilo malo previše izazivanja sreće za večeras. Zahvalio sam poslužiteljici, oči mi uopće nisu napuštale Bellino lice. Bella kao da je pronalazila isto nešto zabavno.
Izašli smo van; hodao sam najbliže njoj koliko sam se usuđivao. Dovoljno blizu da toplina koja je dolazila od njena tijela bude kao fizički dodir mojoj lijevoj strani tijela. Kako sam joj pridržao vrata, tiho je uzdahnula, i upitao sam se što ju je rastužilo. Gledao sam joj u oči, želio sam je pitati, kada je konačno pogledala u zemlju, izgledala je posramljeno. To me učinilo još radoznalijim, iako mi je bilo mrsko pitati je. Tišina među nama se nastavila dok sam joj otvarao vrata i ulazio u auto.
Uključio sam grijanje – toplom vremenu je došao kraj; hladan auto joj je sigurno bio neudoban. Skvrčila se u mojoj jakni s malim osmijehom na licu.
Čekao sam, odgađao sam razgovor dok svjetla s pločnika nisu nestala. Onda mi se činilo da smo još više nasamo.
Je li to bila ispravna stvar? Sada kada sam bio fokusiran samo na nju, auto se činio vrlo malen. Miris joj se kovitlao autom zajedno s mlazom zraka, razvijajući se i pojačavajući. Rastao je svojom snagom, kao drugi svijet u autu. Prisutnost koja je tražila priznanje.
I je; gorio sam. Gorenje je bilo prihvatljivo. Činilo mi se vrlo prikladno. Toliko sam joj dao večeras – više nego sam očekivao. A bila je ovdje, i dalje dobrovoljno na mojoj strani. Dugovao sam joj nešto za to. Žrtvu. Spaljeno žrtvovanje.
Sada kad bih samo mogao ostati na ovome; samo gorjeti i ništa drugo. Ali otrov mi je punio usta, a mišići su mi se napinjali u očekivanju, kao da sam u lovu…
Morao sam maknuti te misli iz uma. A znao sam što će me omesti.
''Sada,'' rekao sam joj, strah od odgovora je preuzimao ulogu gorenja. ''Ti si na redu.''
kraj 9. poglavlja

10.poglavlje

TEORIJA

“Smem li da pitam samo još jedno?” zamolila je umesto da odgovori na moj zahtev.
Bio sam na granici, zabrinut za najgore. I više od toga, za iskušenje koje je bilo produžiti ovaj trenutak. Imati Belu kraj sebe, spremno, samo nekoliko sekundi duže. Uzdahnuo sam dilemi, a onda rekao, “Jedno.”
“Pa...,” oklevala je na trenutak, kao da je odlučivala koje pitanje da postavi. “Kažeš da si znao da nisam otisla u knjižaru, nego na jug. Pitala sam se kako si to znao.”
Besno sam gledao kroz prozor. Evo još jednog pitanja koje na njenoj strani ne otkriva ništa, a mnogo toga na mojoj.
“Mislila sam da smo prevazišli izvrdavanje,” rekla je, glas joj je bio kritički i razočaran.
Kako ironično. Ona je nepopustljivo izvrdavala, i ne pokušavajući to.
Pa, htela je da budem direktan. A ovaj razgovor nikako nije vodio ka dobrom, bez obzira na to.
“U redu onda,” rekao sam. “Pratio sam tvoj miris.”
Hteo sam da joj pogledam lice, ali plašio sam se onoga što bih mogao videti. Umesto toga, slušao sam kako joj se disanje ubrzava a onda stabilizuje. Ponovo je progovorila posle trenutka, a glas joj je bio mnogo smireniji nego što sam očekivao.
“A onda nisi mi odgovorio na jedno od prvih pitanja....” rekla je.
Namrgodjeno sam pogledao u nju. I ona je odugovlačila.
“Koje?”
“Kako to funkcioniše – ta stvar sa čitanjem misli?” pitala je, ponavljajući pitanje iz restorana. “Možeš li da pročitaš bilo čije misli, bilo gde? Kako to radiš? Može li ostatak tvoje porodice...?”Zaustavila se, ponovo porumenevši.
“To je više od jednog,” rekao sam.
Samo je gledala u mene, čekajući na odgovore.
A zašto da joj ne kažem? Ionako je već pogodila većinu stvari, a to je bila lakša tema od one koja se nazirala.
“Ne to mogu samo ja. I mogu da čujem bilo koga, bilo gde. Moram biti prilično blizu. Što mi je poznatiji nečiji...”glas”, to dalje mogu da ga čujem. Ali opet ne više od par milja.” Pokušao sam da smislim najbolji način da objasnim da bi razumela. Nešto sa čime bi mogla to da poveže. “To je kao da si u ogromnom hodniku sa mnogo ljudi, i svi pričaju u isto vreme. Samo šum – zujanje glasova u pozadini. Dok se ne skoncentrišem samo na jedan glas, i onda mi je jasno šta misle. Većinu vremena dok ih sve slušam – može biti veoma zbunjujuće. A lakše je izgledati normalno,” - napravio sam grimasu – “kada slučajno ne odgovorim na nečije misli pre nego na njegove reči.”
“A šta misliš, zašto mene ne mozeš da čuješ?” pitala se.
Rekao sam joj još jednu istinu i anaogiju. “Ne znam,” priznao sam. “Jedino mi pada na pamet da možda tvoj mozak ne funkcioniše na isti način kao ostalima. Kao da su tvoje misli na AM frekvenciji a ja primam samo FM.”
Shvatio sam da joj se nije dopala ova analogija. Predvidjanje njene reakcije me nasmejalo. Nije se razočarala.
“Moj mozak ne radi dobro?” pitala je, glas joj se ispunio razočarenjem. “Ja sam čudak?”
Ah, ponovo ironija.
“Ja čujem glasove u svojoj glavi, a ti se brineš da si ti čudak.” Nasmejao sam se. Razumela je sve manje stvari, ali one veće tek dolaze. Uvek pogrešni instinkti...
Bela se grizla za usnu, a nabor izmedju očiju joj se povećavao.
“Ne brini,” ponovo sam je ubedjivao. “To je samo teorija...” A postojala je važnija teorija o kojoj je trebalo raspravljati. Nisam želeo da završim. Svaka sekunda koja je prolazila počinjala je sve više da liči na pozajmljeno vreme.
“Koja nas ponovo dovodi do tebe,” podelio sam na dva dela, oba uznemireno i nerado. Uzdahnula je, i dalje grizući usnu – brinuo sam se da se ne povredi. Buljila je u moje oči, lice joj se uznemirilo.
“Zar sada nismo prevazišli sva izvrdavanja?” tiho sam pitao.
Pogledala je dole, boreći se s nekom unutrašnjom dilemom. Odjednom se ukrutila, a oči su joj se rašireno otvorile. Strah je prešao njenim licem po prvi put.
“Sveta vrano!” jedva je izgovorila.
Uspaničio sam se. Šta je videla? Kako sam je preplašio?
Onda je povikala, “Uspori!”
“Šta nije u redu?” Nisam razumeo odakle je dolazio strah.
“Voziš sto na sat!” vikala je na mene. Bacila je pogled kroz prozor, i trgla se od mračnog drveća koje je proletalo pored nas.
Sitna stvar, samo malo brzine, naterala je da viče u strahu?
Prevrnuo sam očima. “Opusti se, Bela.”
“Jel ti to pokušavaš da nas ubiješ? bunila se, glas joj je bio visok i zategnut.
“Nećemo se slupati,” obećao sam joj.
Progutala je u oštrom uzahu, a onda progovorila malo blažim tonom. “Zašto ti se toliko žuri?”
“Ja uvek ovako vozim.”
Gledao sam kako zuri, zabavljen njenim šokiranim izrazom lica.
“Gledaj na put!” vikala je.
“Nikad pre nisam doživeo nesreću, Bela. Nikad čak nisam ni dobio kaznu.” Nacerio sam se i dodirnuo čelo. To je učinilo situaciju još zabavnijom – besmislenost sposobnosti da se šališ nečim tako tajnim i čudnim. “Imam ugradjen detektor za radar.”
“Vrlo smešno,” rekla je sarkastično, a glas joj je bio više preplašen nego ljut.
“Čarli je pandur, sećaš se? Vaspitavana sam da se povinujem saobraćajnim zakonima. Osim toga, ako nas pretvoriš u Volvo perecu oko nekog drveta, ti ćeš sigurno samo odšetati.”
“Najverovatnije,” ponovio sam, a onda se nasmejao bez humora. Da, sigurno bismo drugačije prošli u saobraćajnoj nesreći. Bila je u pravu što se bojala, uprkos mojim vozačkim sposobnostima...”Ali ti nećeš.”
S uzdahom, pustio sam auto da mili u krivini. “Zadovoljna?”
Pogledala je brzinomer. “Skoro.”
Jel ovo i dalje bilo prebrzo za nju? “Mrzim sporu vožnju,” mrmljao sam, ali pustio skazaljku da padne za još jedan broj.
“Ovo je tebi sporo?” pitala je.
“Dosta komentara o mojoj vožnji,” nestrpljivo sam rekao. Koliko puta je sada izbegla moje pitanje? Tri? Četiri? Jesu li njene pretpostavke bile toliko grozne? Morao sam da znam – odmah. “Još uvek čekam na tvoju poslednju teoriju.”
Ponovo se ugrizla za usnu, a izraz lica joj je postao uznemiren, skoro bolan. Nisam želeo da bude tužna.
“Neću se smejati,” obećao sam, želeći da je samo postidjenost razlog zbog koga nije želela da priča.
“Više se plašim da ćeš se naljutiti na mene,” šaputala je.
Naterao sam svoj glas da ostane ujednačen. “Je li loše?”
“Prilično, da.”
Ponovo je pogledala dole, izbegavajući da mi sretne pogled. Sekunde su prolazile.
“Nastavi,” ohrabrivao sam je.
Glas joj je bio sitan. “Ne znam odakle da počnem.”
“Zašto ne počneš od početka?” Setio sam se njenih reči od pre večere. “Rekla si da nisi sama to smislila.”
“Ne,” složila se, i ponovo je bilo tiho.
Razmišljao sam o stvarima koje su mogle da je inspirišu. „Šta ti je dalo ideju – knjiga? Film?“
Trebao sam da pretražim njene kolekcije dok nije bila kući. Nisam imao pojma da li su Bram Stoker ili Ann Rajs bili u gomili njenih izgužvanih džepnih knjiga.
„Ne,“ ponovo je rekla. „Bilo je u subotu, na plaži.“
Nisam to očekivao. Lokalni trač o nama nikad nije otišao u nešto previše bizarno – ili previše precizno. Jel bilo nekih glasina koje sam propustio? Bela je krišom podigla pogled sa šaka i videla iznenadjenje na mom licu.
„Naletela sam na starog porodičnog prijatelja – Džejkoba Bleka,“ nastavila je. „Njegov tata i Čarli su prijatelji još otkad sam ja bila beba.“
Džejkob Blek – ime mi nije bilo poznato, ali podsetilo me je na nešto...neko vreme, još odavno...Buljio sam kroz prozor, pretrčavajući kroz uspomene ne bi li našao neku povezanost.
„Njegov tata je jedan od Kvilitskih starešina,“ rekla je.
Džejkob Blek. Efraim Blek. Potomak, nema sumnje.
Bilo je toliko loše koliko je moglo biti.
Znala je istinu.
Misli su mi letele kroz razgranjavanje kako je auto leteo kroz mračne krivine na putu, telo mi je bilo kruto, izmučeno – nepokretno izuzev sitnih, automatskih radnji za upravljanje autom.
Znala je istinu.
Ali...ako je u subotu saznala istinu...onda je znala celo veče...a opet...
„Otišli smo da se prošetamo,“ nastavila je. „I pričao mi je neke stare legende – pokušavajući da me uplaši, mislim. Ispričao mi je jednu...“
Zastala je na kratko, ali sada sumnje nisu bile potrebne; znao sam šta će reći. Jedina misterija koja preostaje je zašto je sada bila samnom?
„Nastavi dalje,“ rekao sam.
„O vampirima,“ udisala je, glas joj je bio tiši od šapata.
Nekako, još gore od toga što je znala, bilo je čuti kako tu reč izgovara naglas. Trgao sam se na njen zvuk, a posle se ponovo smirio.
„A ti si odmah pomislila na mene?“ pitao sam.
„Ne. Pomenuo je...tvoju porodicu.“
Kako je ironično bilo da će baš Efraimovo potomstvo biti ono koje će prekršiti sporazum koji je obećao da će održati. Unuk, ili možda pra-unuk. Koliko je godina prošlo? Sedamdeset?
Trebalo je da znam da opasnost nisu stari ljudi koji su verovali u legende. Naravno, mladje generacije – one koje su bile upozorene, ali stara praznoverja smatrale smešnim – bile su one gde će opasnost od izlaganja ležati.
Pretpostavio sam da sam sada bio slobodan da zakoljem malo, bespomoćno pleme na obali, ako sam tako želeo. Efraim i paket njegovih zaštitnika bili su odavno mrtvi...
„On je mislio da su to samo glupa praznoverja,“ rekla je Bela iznenada, u glasu joj se osetila nova zabrinutost. „Nije očekivao da ću poverovati ni u šta od toga.“
Krajičkom oka, video sam kako je nervozno prekrstila ruke.
„Ja sam kriva,“ rekla je posle kratke pauze, a onda oborila glavu kao da je bila posramljena. „Ja sam ga naterala da mi kaže.“
„Zašto?“ Sada se nisam toliko trudio da održavam glas na nivou. Najgore je već prošlo. Kako smo dalje razgovarali o detaljima otkrivenja, nismo morali da se vraćamo na posledice.
„Loren je rekla nešto o tebi – pokušavala je da me isprovocira.“ Složila je malu facu dok se prisećala. Blago mi je bila odvučena pažnja, pitajući se kako Belu može da isprovocira neko ko priča o meni... “A stariji dečko iz plemena rekao je da tvoja porodica ne dolazi u rezervat, samo što je zvučalo kao da je pod tim mislio nešto drugo. Tako da sam odvukla Džejkoba nasamo samnom i na prevaru izvukla to od njega.“
Glava joj se spustila još niže kad je ovo priznala, a na njenom izrazu lica se videla...krivica.
Skrenuo sam pogled s nje i glasno se nasmejao. Ona se osećala krivom? Šta bi ona mogla uraditi da bi zaslužila bilo kakvu osudu?
„Kako si ga prevarila?“ pitao sam.
„Pokušala sam da flertujem – ispalo mi je bolje nego što sam očekivala,“ objasnila je, s nevericom u glasu na prisećanje tog uspeha.
Mogao sam samo da zamislim – uzimajući u obzir atrakciju koju je izgleda predstavljala za sve muškarce, potpuno nesvestan njenog dela – kako je neodoljivo izgledala dok je pokušavala da bude zavodljiva. Odjednom sam osetio sažaljenje prema tom nesumnjičavom dečku na kome je oslobodila tako moćnu silu.
„Voleo bih da sam to video,“ rekao sam a onda se ponovo nasmejao crnim humorom. Voleo bih da sam video dečakovu reakciju, bio svedok opustošenju lično. „A ti si me optužila da zaslepljujem ljude – jadni Džejkob Blek.“
Niam bio ljut na izvor mog izlaganja kao što sam mislio da ću biti. Nije umeo bolje. I kako sam mogao očekivati da neko ovoj devojci odbije nešto što zatraži? Ne, osećao sam samo simpatije prema šteti koju je načinila njegovim mislima.
Osetio sam kako njeno crvenilo greje prostor izmedju nas. Bacio sam pogled na nju, zurila je kroz prozor. Nije ponovo progovorila.
„Šta si onda uradila?“ brzo sam je podstakao. Vreme je da se vratimo horor priči.
„Malo sam pretraživala po internetu.“
Uvek praktično. „I da li te je to ubedilo?“
„Ne,“ rekla je. „Ništa se nije uklapalo. Većina stvari je bila nekako blesava. A onda – „
Glas joj je ponovo pukao, i čuo sam kako stiska zube.
„Šta?“ zahtevao sam. Šta je pronašla? Šta joj je razjasnilo ovu noćnu moru?
Nastala je kratka pauza, a onda je šapnula, „Odlučila sam da nije važno.“
Šok mi je zaledio misli polovinu sekunde, a onda se sve uklopilo. Zašto je pre odlučila da pošalje drugarice natrag nego da pobegne s njima. Zašto je ušla u auto samnom umesto da počne da beži, doziva policiju...
Reakcje su joj uvek bile pogrešne – uvek potpuno pogrešne. Privukla je opasnost sebi. Pozvala je.
„Nije važno?“ rekao kroz zube, ljutnja me obuzimala. Kako sam trebao da zaštitim nekoga ko je tako...tako...tako odlučan da ostane nezaštićen?
„Ne,“ rekla je niskim tonom, neobjašnjivo mekim. „Meni nije bitno šta si ti.“
Bila je nemoguća.
„Nije te briga što sam čudovište? Što nisam čovek?“
„Ne.“
Počeo sam da se pitam da li je bila potpuno stabilna.
Pretpostavio sam da bih joj mogao omogućiti najbolju moguću negu...Karlajl ima veze da pronadje najveštije doktore, najtalentovanije terapeute. Možda se nešto moglo učiniti da se popravi to šta god nije bilo u redu s njom, šta god je učinilo zadovoljnom da sedi pored vampira sa srcem koje joj kuca postojano i smireno. Posmatrao bih napredak, normalno, i posećivao je koliko god bi mi bilo dozvoljeno...
„Ljut si,“ uzdahnula je. „Nisam trebala ništa da kažem.“
Kao da bi skrivanje ovih uznemiravajućih tendencija pomoglo bilo kome od nas dvoje.
„Ne. Više volim da znam šta misliš – iako je to što misliš potpuno nenormalno.“
„Znači opet nisam u pravu?“ pitala je, sada pomalo ratoborno.
„Nisam mislio na to!“ Zubi su mi se ponovo stisnuli. „Nije važno!“ ponovio sam oštrim tonom.
„U pravu sam?“ jedva je izgovorila.
„Zar je bitno?“ Zadao sam protivudarac.
Duboko je uzdahnula. Ljutito sam čekao njen odgovor.
„Ne baš,“ rekla je a glas joj se ponovo stabilizovao. „Ali sam radoznala.“
Ne baš. Stvarno nije bilo tolko važno. Nije je bilo briga. Znala je da nisam bio čovek, da sam čudovište, i nije joj bilo toliko važno.
Pored mojih briga za njen razum, počeo sam da osećam tračak nade. Pokušao sam da ga ugušim.
„Šta te zanima?“ pitao sam je. Nije više bilo tajni, samo manji detalji.
„Koliko imaš godina?“ pitala je.
Moj odgovor je bio automatski i ukorenjen. „Sedamnaest.“
„A koliko dugo već imaš sedamnaest?“
Pokušao sam da se nasmejem podržavajućem glasu. „Već neko vreme,“ priznao sam.
„Okej,“ rekla je, iznenadno oduševljeno. Nasmešila mi se. Kada sam ponovo pogledao, ponovo zabrinut za njeno mentalno zdravlje, šire se osmehnula. Napravio sam grimasu.
„Nemoj da se smeješ,“ upozorila je. „Ali kako možeš da izlaziš napolje po danu?“
Nasmejao sam se uprkos njenom zahtevu. Njeno pitanje nije bilo nimalo neobično, izgledalo je tako. „Mit,“ rekao sam joj.
„Gorenje na suncu?“
„Mit.“
„Spavanje u kovčezima?“
„Mit.“
Spavanje tako dugo nije bilo deo mog života – sve do ovih par zadnjih noći, kada sam gledao Belu kako spava...
„Ja ne mogu da spavam,“ mrmljao sam, dajući joj potpuniji odgovor na pitanje.
„Uopšte?“ pitala je.
„Nikad,“ udisao sam.
Zurio sam u njene oči, duboko ispod gustog sloja trepavica, i čeznuo da mogu da spavam. Ne zbog zaborava, kako sam pre radio, ne da bi pobegao dosadi, nego zato što sam želeo da sanjam. Možda bi, ako bih mogao da budem nesvestan, mogao par sati da živim u svetu u kom smo Bela i ja mogli biti zajedno. Ona je sanjala mene. Ja sam želeo da sanjam nju.
Uzvratila mi je pogled, izraz lica joj je bio pun čudjenja. Morao sam da skrenem pogled.
Ja nisam mogao nju da sanjam. Ne bi ni ona trebala da sanja mene.
„Još uvek me nisi pitala najvažnije pitanje,“ rekao sam, grudi su mi bile tiše i hladnije nego pre. Morao sam da je nateram da razume. Na neki način, morala je da shvati šta je upravo radila. Morala je da vidi da je sve ovo važno – više nego bilo koje drugo razmatranje. Razmatranja kao na primer činjenica da je volim.
„Koje je to?“ pitala je iznenadjeno i nesvesno.
Ovo je samo načinilo moj glas tvrdjim. „Nisi li zabrinuta za moju dijetu?“
„A to,“ govorila je tihim tonom koji nisam razumeo.
„Da, to. Želiš li da znaš da li pijem krv?“
Zgrčila se na moje pitanje. Konačno. Razumela je.
„Pa, Džejkob je rekao nešto o tome,“ rekla je.
„Šta je Džejkob rekao?“
„Rekao je da...vi ne lovite ljude. Rekao je da tvoja porodica ne bi trebalo da bude opasna zato što lovite samo životinje.“
„Rekao je da nismo opasni?“ cinično sam ponovio.
„Ne baš,“ pojasnila je. „Rekao je da ne bi trebali da budete opasni. Ali Kviliti vas ipak nisu želeli na svojoj zemlji, za svaki slučaj.
Buljio sam u put, misli su mi bile u beznadežnom vrtlogu, grlo me peklo usled poznate zverske žedji.
„I, jel bio u pravu?“ pitala je, smireno kao da je potvrdjivala vremensku prognozu. „Za to da ne lovite ljude?“
„Kviliti imaju dugo pamćenje.“
Klimula je glavom za sebe, jako razmišljajući.
„Ipak, nemoj previše da se uzdaš u to,“ brzo sam rekao. „Imaju pravo što se drže na distanci od nas. Još uvek smo opasni.“
„Ne razumem.“
Ne, nije razumela. Kako da je nateram da shvati?
„Pokušavamo,“ rekao sam joj. „I obično smo veoma dobri u tome što radimo. Ali nekad pravimo greške. Kao ja, na primer, što dozvoljavam da budem sam s tobom.“
Njen miris je i dalje bio jak u autu. Počeo sam da se navikavam na njega, skoro da sam mogao da ga ignorišem, ali nisam mogao poreći da je moje telo i dalje žudelo za njom na pogrešan način. Otrov mi je plivao u ustima.
„Ovo je greška?“ pitala je, a u glasu joj se osećalo slomljeno srce. Taj glas me razoružao. Želela je da bude samnom – uprkos svemu, želela je da bude samnom.
Opet se pojavila ona nada, i ugušio sam je.
„Vrlo opasna,“ iskreno sam joj rekao, želeći da istina stvarno nekako prestane da bude važna.
Na trenutak nije odgovorila. Čuo sam kako joj se disanje promenilo – vuklo je u čudnim pravcima koji nisu ličili na strah.
„Pričaj mi još,“ iznenada je rekla, iskrivljenim, mučnim glasom.
Pažljivo sam je proučio.
Mučila se. Kako sam ovo dopustio?
„Šta još želiš da znaš?“ pitao sam, smišljajući način da je držim dalje od bola. Ne treba biti povredjena. Nisam mogao da dopustim da bude povredjena.
„Reci mi zašto loviš životinje umesto ljudi,“ rekla je, i dalje se mučeći.
Zar nije bilo očigledno? Ili možda ni ovo nije bilo bitno za nju.
„Ne želim da budem čudovište,“ mrmljao sam.
„Ali životinje nisu dovoljne?“
Tražio sam još jedno poredjenje, način na koji bi mogla razumeti. „Ne mogu biti siguran, naravno, ali uporedio bih to sa preživljavanjem samo na travkama i sojinom mleku; nazivamo sebe vegeterijancima, naša privatna šala. Ne zadovoljava potpuno gladnog – ili bolje rečeno, žednog. Ali održava nas toliko jakima da možemo izdržati. Većinu vremena.“ Glas mi se utišao; stideo sam se opasnosti u kojoj sam dozvolio da bude. Opasnosti kojoj sam dozvoljavao da se nastavi... „Nekad je teže nego obično.“
„Jel ti sad mnogo teško?“
Uzdahnuo sam. Naravno da bi postavila pitanje na koje nisam želeo da odgovorim. „Jeste,“ priznao sam.
Očekivao sam da joj fizički odgovor sada bude ispravan: disanje joj se zadržalo, srce zadržalo svoj ravan šablon. Očekivao sam to, ali nisam razumeo. Kako je mogla da se ne plaši?
„Ali sada nisi gladan,“ izjavila je, perfektno sigurna u sebe.
„Zašto tako misliš?“
„Tvoje oči,“ rekla je improvizovanim tonom. „Rekla sam ti da imam teoriju. Primetila sam da su ljudi – posebno muškarci – mrzovoljni kada su gladni.“
Prigušeno sam se nasmejao na njen opis: mrzovoljni. Bilo je nepotpuno izražavanje. Ali bila je prokleto u pravu, kao i obično. „Baš si opažljiva, zar ne?“ Ponovo sam se nasmejao.
Malo se nasmešila, nabor joj se vratio izmedju očiju, kao da se koncentrisala na nešto.
„Jesi li bio u lovu ovog vikenda, sa Emetom?“ pitala je kad mi je osmeh izbledeo. Opušten način na koji je pričala bio je isto toliko fascinantan kao i frustrirajuć. Da li je stvarno mogla ovoliko da prihvati odjednom? Ja sam bio bliže šoku od nje.
„Da,“ rekao sam joj, a onda, kad sam bio spreman da ga ostavim na tome, osetio sam isti nagon kao u restoranu: želeo sam da me upozna. „Nisam želeo da odem,“ polako sam nastavio, „ali bilo je neophodno. Malo je lakše biti pored tebe kad nisam žedan.“
„Zašto nisi želeo da ideš?“
Duboko sam uzdahnuo, a onda se okrenuo da joj susretnem pogled.
„Čini me...zabrinutim,“ pretpostavio sam da bi ta reč trebalo da bude dovoljna, iako nije bila dovoljno jaka, „da budem daleko od tebe. Nisam se šalio kad sam ti tražio da ne padneš u okean ili budeš pregažena prošlog četvrtka. Ceo vikend sam bio rastrojen, brinuo sam se za tebe. A posle ovoga što se večeras dogodilo, iznenadjen sam što si izdržala ceo vikend nepovredjena.“ Onda sam se setio ogrebotina na njenim dlanovima. „Dobro, ne sasvim nepovredjena,“ dodao sam.
„Šta?“
„Tvoje šake,“ podsetio sam je.
Uzdahnula je i napravila grimasu. „Pala sam.“
Pogodio sam. „Tako sam i mislio,“ rekao sam, nesposoban da zadržim osmeh. „Pretpostavio sam, da kad si ti u pitanju, moglo je biti mnogo gore – i ta mogućnost me mučila celo vreme. Bila su to jako duga tri dana. Stvarno sam Emetu išao na živce.“ Iskreno, to nije važilo samo za prošlost. Verovatno sam još uvek nervirao Emeta, i ostatak moje porodice takodje. Osim Alis...
„Tri dana?“ rekla je, iznenada oštrim glasom. „Zar nisi tek danas stigao?“
Nisam razumeo oštrinu njenog glasa. „Ne, vratili smo se u nedelju.“
„Zašto onda niko od vas nije bio u školi?“ zahtevala je da zna. Njena iziritiranost me zbunila. Izgleda da nije shvatala da je ovo pitanje bilo povezano sa mitologijom.
„Pa, pitala si me da li me sunce povredjuje, i ne povredjuje me,“ rekao sam. „Ali ne smem da izlazim na sunce, barem ne gde neko može da me vidi.“
To joj je skrenulo pažnju sa misteriozne ljutnje. „Zašto?“ pitala je, naginjući glavu na stranu.
Sumnjao sam da ću uspeti da nadjem pravo poredjenje da objasnim ovo. Pa sam joj samo rekao, „Pokazaću ti nekad.“ A onda sam se upitao da li je ovo bilo obećanje koje ću na kraju prekršiti. Da li ću je ponovo videti posle večeras? Da li sam je dovoljno voleo da se nosim sa činjenicom da je ostavim?
„Mogao si da me pozoveš,“ rekla je.
Kakav čudan zaključak. „Ali znao sam da si bezbedna.“
„Ali ja nisam znala gde si ti. Ja – „ naglo se zaustavila, i pogledala u šake.
„Šta?“
„To mi se nije svidjalo,“ rekla je postidjeno, obrazi su joj crveneli. „Da te ne vidjam. I ja se brinem.“
Jesi li sada srećan? Pitao sam sam sebe. Dobro, ovo mi je bila nagrada za nadanje.
Bio sam zbunjen, ushićen, užasnut – najvećim delom užasnut – shvatanjem da meni najznačajnija zamišljanja nisu bila daleko od cilja. Zbog ovoga je nije bilo briga što sam čudovište. Tačno isti razlog zbog koga me više nije bilo briga za pravila. Zbog koga dobro i loše više nisu bili suprotstavljeni uticaji. Zbog koga su se svi moji prioriteti srušili da bi napravili mesto ovoj devojci na samom vrhu.
Bela je takodje brinula za mene.
Znao sam da to nije ništa u poredjenju s tim koliko sam je voleo. Ali za nju je bilo dovoljno da sedi ovde samnom. I to tako srećno.
Dovoljno da joj izazove patnju ukoliko bi učinio pravu stvar i ostavio je.
Da li je postojalo nešto što bih u ovom trenutku mogao da uradim a da je ne povredi? Bilo šta?
Trebalo je da se držim podalje. Nikad nije trebalo da se vratim u Forks. Izazvao bih joj samo patnju.
Da li će me to sprečiti da sad ostanem? Da još više pogoršam?
Tako sam se upravo osećao, osećajući njenu toplotu na svojoj koži...
Ne. Ništa me neće zaustaviti.
„Ah,“ režao sam sam sebi. „Ovo je pogrešno.“
„Šta sam rekla?“ pitala je, brzo preuzimajući krivicu na sebe.
„Zar ne vidiš, Bela? Jedna stvar je da sam sebe činim bednim, ali skroz druga je da ti budeš toliko umešana. Ne želim da čujem da se tako osećaš.“ To je bila i istina i laž. Najsebičniji deo mene je bio taj što sam znao da me ona isto toliko želela koliko sam ja želeo nju. „To je pogrešno. Nije bezbedno. Ja sam opasan, Bela – molim te, shvati to.“
„Neću.“ Mrzovoljno je napućila usne.
„Ozbiljan sam.“ Tako jako sam se borio sa samim sobom – pola očajan da shvati, pola očajan da zadržim ta upozorenja za sebe – reči koje su kao režanje dolazile kroz moje zube.
„I ja sam,“ insistirala je. „Rekla sam ti, nije mi bitno šta si ti. Sada je prekasno.“
Prekasno? Svet je bio sumorno crno beo za jednu beskrajnu sekundu dok sam posmatrao senke kako mile preko osunčanog travnjaka prema Beli koja spava u mojim sećanjima. Neizbežno, nezaustavljivo. Ukrale su boju njenoj koži, i gurnule je u tamu.
Prekasno? Alisina vizija mi se prevrtala u glavi, Beline krvavo crvene oči kako neosetljivo zure u mene. Bezizrazno – ali nije postojao način na koji me ne bi mrzela zbog takve budućnosti. Mrzela zbog toga što bih joj sve oduzeo. Što bih joj oduzeo život i dušu.
Nije moglo biti prekasno.
„Nikad nemoj to da kažeš,“ siktao sam.
Zurila je kroz prozor, a zubi su joj ponovo zagrizli usnu. Šake su joj bile stegnute u pesnice na krilu. Disanje joj se trglo i prelomilo.
„O čemu razmišljaš?“ morao sam da znam.
Protresla je glavu ne pogledajući me. Video sam nešto blistavo, kao kristal, na njenom obrazu.
Agonija. „Jel ti to plačeš?“ Naterao sam je da zaplače. Toliko sam je povredio.
Obrisala je suze dlanom.
„Ne,“ slagala je, glas joj se lomio.
Neki odavno zakopani instinkti naterali su me da pružim ruku prema njoj – te sekunde sam se osetio više kao čovek nego ikad. A onda sam se setio da...nisam. I spustio sam ruku.
„Izvini,“ rekao sam, vilica mi se stegla. Kako sam ikad mogao da objasnim koliko mi je žao? Žao mi je zbog svih glupih grešaka koje sam počinio. Zbog moje neprekidne sebičnosti. Zbog toga što sam bio toliko nesrećan da ovo podstaknem – ovu moju tragičnu ljubav. Isto mi je bilo žao za stvari van moje kontrole – da sam bio čudovište izabrano od strane sudbine da okončam njen život na prvom mestu.
Duboko sam udahnuo – ignorišući svoju bednu reakciju na aromu u kolima – i pokušao da se saberem.
Želeo sam da promenim temu, da mislim nečem drugom. Srećom po mene, moja radoznalost za devojku bila je nezasitna. Uvek sam imao pitanje.
„Reci mi nešto,“ rekao sam.
„Da?“ pitala je promuklim glasom.
„O čemu si razmišljala večeras, pre nego što sam se pojavio iza ćoška?“ Nisam mogao da ti protumačim izraz lica – nisi izgledala tako uplašena, više si izgledala kao da si se jako koncentrisala na nešto.“ Setio sam se njenog lica – terajući sebe da zaboravim kroz čije oči sam gledao – izraz odlučnosti tamo.
„Pokušavala sam da se setim kako da onesposobim napadača,“ malo smirenijim glasom. „Znaš već, samoodbrana. Htela sam da mu zabijem nos u mozak.“ Njena smirenost nije istrajala do kraja njenog objašnjenja. Glas joj se izokrenuo dok je ključao od mržnje. Ovo nije bilo preuveličavanje, a njen nestašni bes sada nije bio smešan. Mogao sam da vidim njenu nežnu figuru – kao svila preko stakla – zasenjenu mišićavim, nabildovanim ljudskim čudovištima koja bi je povredila. Bes je ključao u zadnjem delu moje glave.
„Htela si da se boriš s njima?“ Želeo sam da režim. Njeni instinkti su bili smrtonosni – za nju samu. „Zar nisi razmislila o bežanju?“
„Često padam kad trčim,“ rekla je snebljivo.
„A dozivanje u pomoć?“
„Baš sam bila stizala do tog dela.“
Protresao sam glavu u neverici. Kako je uspela da ostane živa pre nego što se vratila u Forks?
„Bila si u pravu,“ rekao sam joj kiselim glasom. „Definitivno se borim protiv sudbine pokušavajući da te održim u životu.“
Uzdahnula je, i bacila pogled kroz prozor. A onda me ponovo pogledala.
„Hoću li te videti sutra?“ iznenada je upitala.
Dok sam na putu za pakao – mogao bih da uživam u putovanju kako treba.
„Da – i ja moram da predam sastav.“ Nasmešio sam joj se, i osetio se dobro u tome. „Sačuvaću ti mesto na ručku.“
Srce joj je uzbudjeno lupalo; moje mrtvo srce odjednom je postalo toplije.
Zaustavio sam auto ispred kuće njenog oca. Nije se pokrenula da me napusti.
„Obećavaš da ćeš biti tamo sutra?“ insistirala je.
„Obećavam.“
Kako je pogrešna stvar mogla da me čini toliko srećnim? Sigurno nešto nije bilo u redu s tim.
Klimnula je glavom za sebe, zadovoljno, i počela da skida moju jaknu.
„Možeš da je zadržiš,“ brzo sam joj rekao. Želeo sam da ima nešto moje. Neki simbol, kao zatvarač od boce koji je sada bio u mom džepu... „Nemaš jaknu za sutra.“
Dodala mi je, žalosno se smešeći. „Ne želim da moram sve da objašnjavam Čarliju.“
Pretpostavljam da ne. Nasmešio sam joj se. „A, da.“
Spustila je ruku na bravu, a onda zastala. Nije želela da ode, kao što ni ja to nisam želeo.
Da je ostavim nezaštićenu, čak i za par trenutaka...
Piter i Šarlota su već odavno bili na putu kući, daleko od Sijetla, bez sumnje. Ali uvek su postojali ostali. Ovaj svet nije bio bezbedno mesto za bilo kog čoveka, a za nju to je bila veća opasnost nego za ostale.
„Bela?“ pitao sam, iznenadjen koliko je zadovoljstvo bilo samo jednostavno izgovaranje njenog imena.
„Da?“
„Hoćeš li mi obećati nešto?“
„Da,“ odmah se složila, a oči su joj se raširile kao da je pronašla neku zamerku.
„Nemoj da ideš sama u šumu,“ upozorio sam je, pitajući se da li će ovaj zahtev potegnuti zamerku u njenim očima.
Počela je da trepće. „Zašto?“
Mrko sam gledao u nepoverljivu tamu. Nedostatak svetla nije bio problem za moje oči, a ne bi smetao ni bilo kom drugom lovcu. Zaslepljivao je samo ljude.
„Nisam ja uvek najopasnija stvar tamo,“ rekao sam joj. „Hajde da ostavimo na tome.“
Zadrhtala je, ali brzo se oporavila i čak mi se nasmešila kad mi je rekla „Šta god ti kažeš.“
Njen dah mi je dodirnuo lice, tako sladak i mirišljav.
Mogao sam ovako da ostanem celu noć, ali bio joj je potreban san. Dve želje izgledale su jednako jako dok su neprekidno upozoravale unutar mene: želja za njom protiv želje za njenom sigurnošću.
Uzdahnuo sam nemogućnostima. „Vidimo se sutra,“ rekao sam, iako sam znao da ću je videti mnogo ranije. Ipak, ona neće videti mene do sutra.
„Sutra, onda,“ složila se dok je otvarala vrata.
Ponovo mučenje, gledajući je kako odlazi.
Nagnuo sam se ka njoj, želeći da je zadržim ovde. „Bela?“
Okrenula se, a onda ukipila, iznenadjena koliko su nam lica bila blizu jedno drugog.
I ja sam takodje bio skrhan blizinom. Vrućina je okruživala u talasima, milujući mi lice. Mogao sam sve osim da osetim mekoću njene kože...
Njeni otkucaji srca kao da su mucali, a usne su joj se otvorle.
„Lepo spavaj,“ šapnuo sam i odmakao se pre nego što me hitnost u mom telu – bilo poznata žedj, ili neka nova i vrlo čudna žudnja koju sam upravo osetio – nateraju da učinim nešto što bi je moglo povrediti.
Bezvoljno je sela tu na trenutak, oči su joj bile široko otvorene i ošamućene. Zaslepljena je, pogadjao sam.
Kao što sam bio i ja.
Oporavila se – iako joj je lice još uvek bilo malo zbunjeno – i samo što nije ispala iz auta, saplićući se o stopala i hvatajući se za okvir auta da bi se uspravila.
Prigušeno sam se nasmejao – nadam se da je bilo previše tiho da bi čula.
Gledao sam kako se spotiče na putu do osvetljenog dela koj je okruživao prednja vrata. Za sad je bila sigurna. I vratiću se uskoro da se uverim.
Mogao sam da osetim kako me njene oči prate dok sam vozio niz mračnu ulicu. Skroz drugačiji osećaj od onog na koji sam navikao. Obično, mogao sam jednostavno da se gledam kroz nečije prateće oči, u mislima. Ovo je bilo neobično uzbudljivo – ovaj neopipljiv osećaj očiju koje te gledaju. Znao sam da je to bilo samo zbog toga što su u pitanju bile njene oči.
Milioni misli smenjivali su se u mojoj glavi dok sam besciljno vozio u noć.
Duže vreme sam kružio ulicama, idući nikuda, razmišljajući o Beli i neverovatnom olakšanju koje je bilo što je saznala istinu. Više nisam morao da se plašim da će saznati šta sam ja. Znala je. Nije joj bilo bitno. Iako je ovo očigledno bila loša stvar po nju, osećao sam se neverovatno oslobodjeno.
Više od toga, razmišljao sam o Beli i ponovo odustao od ljubavi. Nije me mogla voleti na način na koji sam ja nju voleo – takva porazna, sveuništavajuća, velika ljubav sigurno bi slomila njeno krhko telo. Ali ona se osećala dovoljno jakom. Dovoljno da savlada instinktivne strahove. Dovoljno da bi želela da bude samnom. A biti s njom bila je najveća sreća koju sam ikada osetio.
Na neko vreme – dok sam bio sasvim sam i nikoga nisam povredjivao za promenu – dozvolio sam sebi da osetim tu sreću bez pomisli na tragediju. Samo da budem srećan što sam joj bio važan. Samo da likujem zbog pobede što sam osvojio njenu naklonost. Samo da zamišljam kako dan za danom sedim blizu nje, slušajući joj glas i osvajajući njene osmehe.
Premotao sam taj osmeh u glavi, videći kako se njene pune usne izdižu u uglovima, nagoveštaj rupice koja joj je dodirivala bradu, način na koji su se njene oči zagrevale i topile...Prsti su joj se osećali tako topli na mojoj šaci večeras. Zamišljao sam kako bi bilo dodirivati osetljivu kožu njenih jagodica – svilenu, toplu...tako krhku. Svila preko stakla – zastrašujuće lomljiva.
Nisam primetio kuda su moje misli vodile dok nije bilo prekasno. Dok sam razmišljao o toj opustošenoj ranjivosti, nove slike njenog lica uznemirile su moje fantazije.
Izgubljena u senkama, bleda od straha – stegnute i odlučne vilice, surovih očiju, puna koncentracije, njeno viko telo spremno da udari glomazne figure koje su je okruživale, noćne more u mraku...
„Ah,“ režao sam dok se kiptajuća mržnja koju sam mogao sve osim da zaboravim u užitku ljubavi prema njoj ponovo pretvarala u pakao besa.
Bio sam sam. Bela je, verovao sam, sigurna u svom domu; za trenutak bio sam besno srećan što je Čarli Svon – šef lokalne kriminalističke službe, obučen i naoružan – bio njen otac. To je trebalo nešto da znači, neku zaštitu za nju.
Bila je bezbedna. Ne bi mi trebalo tako dugo da osvetim uvredu...
Ne. Ona je zaslužila bolje. Nisam mogao da joj dozvolim da brine za ubicu.
Ali...šta sa ostalima?
Da, Bela je bila sigurna. Andjela i Džesika takodje, sigurno, bezbedne u svojim krevetima.
Samo je čudovište bilo slobodno na ulicama Port Andjelesa. Ljudsko čudovište – da li ga je to činilo problemom za ljude? Počiniti ubistvo koje sam ja žudeo da počinim bilo je pogrešno. Znao sam to. Ali ni ostaviti ga da slobodnim da ponovo napada nije bila dobra stvar.
Plava domaćica iz restorana. Konobarica koju nisam stvarno ni pogledao. Obe su me malo iritirale, ali to nije značilo da zaslužuju da budu u opasnosti.
Bilo koja od njih mogla je biti nečija Bela.
Razumevanje mi je pomoglo da odlučim.
Okrenuo sam auto na sever, ubrzavajući sada kad sam imao nameru. Uvek kada sam imao problem koji nisam mogao da rešim – nešto osetljivo kao ovo – znao sam gde mogu da potražim pomoć.
Alis je sedela na verandi, čekajući me. Radije sam parkirao ispred kuće, umesto da idem u garažu.
„Karlajl je u svom kabinetu,“ Alis mi je rekla pre nego što sam uspeo da pitam.
„Hvala,“ rekao sam, razbarušivši joj kosu dok sam prolazio.
-Hvala što si mi odgovorio na poziv, pomislila je sarkastično.
„Oh.“ Zastao sam kod vrata, vadeći i otvarajući telefon. „Izvini. Nisam ni proverio ko me zvao. Bio sam...zauzet.“
„Da, znam. I meni je žao. Kad sam videla šta će se dogoditi, već si bio na putu.“
„Bilo je blizu,“ mrmljao sam.
-Izvini, ponovila je posramljeno.
Bilo je lako biti velikodušan, znajući da je Bela dobro. „Nema veze. Znam da ne možeš sve da pohvataš. Niko od tebe ne očekuje da budeš sveznajuća, Alis.“
„Hvala.“
„Zamalo da te večeras pozovem na večeru – jesi to uhvatila pre nego što sam se predomislio?“
Cerila se. „Ne, i to sam propustila. Volela bih da sam znala. Došla bi.“
„Na šta si se toliko koncentrisala pa si toliko propustila?“
-Džasper razmišlja o našoj godišnjici. Nasmejala se. Pokušava da ne odluči šta će mi pokloniti, ali mislim da imam prilično dobru ideju...
„Nemaš srama.“
„Jok.“
Napućila je usne, i pogledala me, nagoveštaj optužbe u njenom izrazu lica. –Posle sam bolje obratila pažnju. Hoćeš li im reći da ona zna?
Uzdahnuo sam. „Hoću. Kasnije.“
-Neću ništa reći. Učini mi uslugu i reci Rozali kad ja nisam u blizini, važi?
Trgao sam se. „Naravno.“
-Bela je prilično dobro podnela.
„Previše dobro.“
Alis mi se nacerila. –Ne potcenjuj Belu.
Pokušavao sam da zaustavim sliku koju nisam želeo da vidim – Bela i Alis, najbolje drugarice.
Sada nestrpljiv, teško sam uzdahnuo. Želeo sam da preostali deo večeri prodje; da završim s tim. Ali još uvek sam se malo brinuo da napustim Forks...
„Alis...“ počeo sam. Videla je šta sam nameravao da pitam.
-Biće u redu večeras. Sada bolje pazim. Njoj treba neka vrsta dvadesetčetvoročasovne nege, zar ne?
„U najmanju ruku.“
„Ionako, brzo ćeš ponovo biti s njom.“
Duboko sam uzdahnuo. Ove reči su mi prijale.
Klimnuo sam glavom, i požurio u Karlajlovu sobu.
Čekao me je, oči su mu bile na vratima umesto na debeloj knjizi na stolu.
„Čuo sam da ti je Alis rekla gde možeš da me nadješ,“ rekao je i osmehnuo se.
Bilo je olakšanje biti s njim, videti uživljavanje i duboku inteligenciju u njegovim očima. Karlajl bi znao šta da uradi.
„Treba mi pomoć.“
„Šta god te muči, Edvarde,“ rekao je.
„Jel ti Alis rekla šta se Beli dogodilo vešeras?“
-Šta se zamalo dogodilo, ispravio je.
„Da, zamalo.“ Imam dilemu, Karlajle. Vidiš, mnogo...želim...da ga ubijem.“ Reči su počele da izleću iz mene brzo i strastveno. „Toliko mnogo. Ali znam da bi to bilo pogrešno, zato što bi bila osveta, a ne pravda. Samo bes, ne nepristrasnost. Opet, ne može biti dobro ostaviti serijskog nasilnika i ubicu da luta Port Andjelesom! Ne poznajem ljude tamo, ali ne mogu dozvoliti da neko drugi zauzme Belino mesto kao njegova žrtva. Te druge žene – neko možda oseća prema njima isto što ja osećam prema Beli. Mogli bi da pate isto kako bi ja patio da se njoj nešto desilo. Nije ispravno – „
Njegov široki, neočekivan osmeh zaustavio je hladnu bujicu mojih reči.
-Ona ti je veoma draga, zar ne? Toliko sažaljenja, toliko kontrole. Impresioniran sam.
„Ne tražim komplimente, Karlajle.“
„Naravno da ne. Ali ne mogu da zadržim svoje misli, zar ne? Ponovo se nasmešio. „Pobrinuću se za to. Možeš biti miran. Niko se više neće naći na Belinom mestu.“
Video sam plan u njegovoj glavi. Nije bilo baš to što sam ja želeo, nije zadovoljilo moju žudnju za brutalnošću, ali sam mogao videti da je bila ispravna stvar.
„Pokazaću ti gde možeš da ga nadješ,“ rekao sam.
„Hajdemo.“
Usput je zgrabio svoju crnu torbu. Pre bih izabrao agresivniju vrstu sedativa – na primer zdrobljenu lobanju – ali pustiću Karlajla da to uradi na svoj način.
Uzeli smo moj auto. Alis je još uvek bila na stepenicama. Nacerila se i mahnula dok smo odlazili. Video sam da je gledala unapred za mene; nećemo imati problema.
Put je bio veoma kratak na mračnoj, praznoj ulici. Nisam upalio farove da ne privlačim pažnju. Nasmejala me pomisao na to kako bi Bela odreagovala na ovu brzinu. Već sam bio vozio sporije nego inače – da produžim vreme s njom – kad se naljutila.
I Karlajl je razmišljao o Beli.
-Nisam predvideo da će biti tako dobra za njega. To je neočekivano. Možda je na neki način bilo sudjeno da bude ovako. Možda služi za višu svrhu. Jedino...
Zamislio je Belu sa snežno belom kožom i krvavo crvenim očima, a onda se trgao od te slike.
Da. Jedino. Zaista. Zato što, kako je moglo biti ičega dobrog u uništavanju nečeg tako čistog i milog?
Smrknuto sam gledao u noć, sav užitak večeri bio je uništen njegovim mislima.
-Edvard zaslužuje sreću. Život mu to duguje. Svirepost Karlajlovih misli me iznenadila. –Mora da postoji način.
Želeo sam da mogu da verujem u to – u bilo koje od ta dva. Ali nije postojala viša svrha u onome što se dogadjalo Beli. Samo zla harpija, ružna, ujedajuća sudbina koja nije mogla podneti da Bela ima život kakav zaslužuje.
Nisam se zadržavao u Port Andjelesu. Odveo sam Karlajla do kafane gde se stvorenje zvano Loni davilo u razočarenju sa svojim prijateljima – dvojica od njih su se već onesvestili. Karlajl je mogao videti koliko mi je teško bilo da budem blizu – da slušam čudovišteve misli, da gledam njegova sećanja, sećanja Bele pomešana sa nesrećnim devojkama koje niko nije mogao da spasi.
Disanje mi se ubrzalo. Stegnuo sam volan.
-Idi, Edvarde, nežno mi je rekao. –Ja ću zaštititi sve ostale. Ti se vrati Beli.
To je bila prava stvar koju je sada trebalo reći. Njeno ime bila je jedina stvar koja je sada mogla da mi skrene pažnju.
Ostavio sam ga u autu, i otrčao nazad u Forks u pravo vreme kroz uspavanu šumu. Trebalo mi je manje vremena od prvog putovanja u brzom autu. Posle samo nekoliko minuta popeo sam se uz stranu njene kuće i pomerio prozor s puta.
Tiho sam uzdahnuo sa olakšanjem. Sve je bilo kako treba. Bela je bila sigurna u svom krevetu, sanjala je, a njena kosa se mrsila kao morske trave preko jastuka.
Ali, suprotno od većine noći, bila je sklupčana u malu lopticu sa pokrivačima čvrsto zategnutim oko njenih ramena. Hladno joj je, pretpostavljao sam. Pre nego što sam seo na svoje uobičajeno mesto, stresla se u snu, a usne su joj drhtale.
Razmislio sam na kratko, a onda izašao u hodnik, istraživajući drugi deo njene kuće po prvi put.
Čarlijevo hrkanje bilo je glasno i ujednačeno. Skoro sam mogao da vidim o čemu sanja. Nešto sa mnogo vode i strpljivim očekivanjem...pecanje, možda?
Tamo, na vrhu stepeništa, nalazio se orman koji je obećavao. Otvorio sam ga s puno nade, i našao ono što sam tražio. Izabrao sam najdeblje ćebe iz sitnog ormana za rublje, i odneo ga u njenu sobu. Vratiću ga pre nego što se probudi, i ništa neće primetiti.
Zaustavljajući disanje, oprezno sam raširio ćebe preko nje; nije reagovala na dodatnu težinu. Vratio sam se na stolicu za ljuljanje.
Dok sam zabrinuto čekao da se zagreje, pomislio sam na Karlajla, pitajući se gde je on sad bio. Znao sam da će njegov plan proći glatko – Alis je tako videla.
Razmišljanje o mom ocu nateralo me da uzdahnem – Karlajl mi je pružao previše poverenja. Želeo sam da budem osoba kakvom me on zamišljao. Ta osoba, koja zaslužuje sreću, nadajući se da je možda vredna ove devojke koja spava. Kako bi stvari bile drugačije kad bih mogao da budem takav Edvard.
Kako sam razmislio o ovome, čudna, neumesna slika ispunila mi je glavu.
Za trenutak, ružnu sudbinu koju sam zamišljao, onu koja je tražila Belino uništenje, zamenio je najbudalastiji i nesmotreni andjeo. Andjeo čuvar – nešto što je možda imala Karlajlova verzija mene. Sa nemarnim osmehom na njenim usnama, njene oči boje neba pune nestašluka, andjeo je formirao Belu takvog oblika da nije bilo mogućeg načina da prestanem je posmatram. Smešno moćan miris zahtevao je moju pažnju, tihe misli podgrejavale su moju radoznalost, tiha lepota mi je zadržavala oči, nesebična duša osvajala je moje strahopoštovanje. Izostaviti prirodan osećaj samo-održanja – da bi Bela mogla da se nosi s tim da bude blizu mene – i na kraju, dodati dug trag užasno loše sreće.
Bezbrižnim smehom, neodgovorni andjeo stavio je njenu nežnu kreaciju direktno na moj put, veselo verujući u moj oštećen moral da Belu održim u životu.
U ovoj viziji, nisam bio Belina kazna; ona je bila moja nagrada.
Protresao sam glavu na fantaziju o nerazmišljajućem andjelu. Nije bila mnogo bolja od harpije. Nisam mogao dobro da razmislim o višoj sili koja bi se mogla ponašati na ovako opasan i glup način. Bar sam mogao da se borim s ružnom sudbinom.
I ja nisam imao andjela. Oni su bili rezervisani za dobro – za osobe kao Bela. Pa gde je onda bio njen andjeo u svemu ovome? Ko je pazio na nju?
Tiho sam se nasmejao, trepćući, kako sam upravo shvatio, da sam ja igrao tu ulogu.
Vampirski andjeo – u tome je poenta.
Posle oko pola sata, Bela se opustila iz zategnutog klupka. Disanje joj je postalo dublje i počela je da mrmlja. Zadovoljno sam se osmehnuo. Nije bila velika stvar, ali je večeras bar spavala udobnije zato što sam ja bio tu.
„Edvard,“ uzdahnula je i isto se nasmešila.
Gurnuo sam tragediju u stranu za trenutak, dopuštajući da ponovo budem srećan.

kraj 10. poglavlja

11.poglavlje

Ispitivanja

CNN je prvi
objavio priču.


Bio sam srećan što se pojavilo na
vestima pre nego što sam morao da krenem u školu, zabrinut da čujem kako će
ljudi objasniti slučaj, i koliko pažnje će privući. Srećom, bio je dan teških
vesti. Južnu Ameriku je pogodio zemljotres i desila se politička otmica u
Srednjem Istoku. Tako da je to zauzelo samo nekoliko sekundi, nekoliko rečenica
i jednu malu sličicu.


“Alonso Kalderas Vols, osumnjičeni
serijski nasilnik i ubica tražen u Teksasu i Oklahomi, uhapšen je sinoć u
Portlendu, Oregonu zahvaljujući anonimnoj prijavi. Vols je nadjen bez svesti u
jednoj uličici rano jutros, na samo nekoliko jardi udaljenosti od policijske
stanice. Oficiri još uvek ne mogu potvrditi da li će biti transportovan u Hjuston
ili Oklahomu na sudjenje.”


Slika je bila nejasna, brz snimak, i
imao je debelu bradu kad su ga slikali. Čak iako je Bela vidi, verovatno ga
neće prepoznati. Nadao sam se da neće; samo će je uplašiti bez potrebe.


“Neće biti mnogo reportaže ovde u
gradu. Predaleko je da bi izazvalo lokalno interesovanje,” rekla mi je Alis.
“Bila je dobra ideja da ga Karlajl izbaci iz države.”


Klimnuo sam glavom. Bela nije mnogo
gledala TV, a njenog oca nikad nisam video da gleda bilo šta drugo osim
sportskih kanala.”


Uradio sam
šta sam mogao. Ovo čudovište
neće više loviti, a ja nisam bio ubica. Bar ne u skorije vreme. Bio sam
u pravu što sam verovao Karlajlu, iako još uvek nisam bio zadovoljan što se
čudovište tako lako izvuklo. Nadao
sam se da će biti izručen u Teksas, gde je smrtna kazna jako popularna...


Ne. To nije bilo bitno. Ostaviću ovo
iza sebe, i skoncentrisati se na ono najvažnije.


Napustio sam Belinu sobu pre manje od
sat vremena. Već sam žudeo da je ponovo vidim.


“Alis, hoće
li ti smetati -“


Presekla me je. “Rozali će voziti.
Ponašaće se ljutito, ali znaš da će uživati u opravdanju da se razmeće svojim
autom.” Alis se smejala.


Nacerio sam joj se. “Vidimo se u
školi.”


Alis je uzdahnula, a moj kez se
pretvorio u grimasu.


-Znam, znam, pomislila je. –Još uvek
ne. Sačekaću dok pripremiš Belu da me upozna. Ipak, treba da znaš da nisam samo
ja ovde sebična. Bela će voleti i mene.


Nisam joj odgovorio dok sam izlazio
u žurbi. To je bio drugačiji pogled na situaciju. Da li će Bela želeti da
upozna Alis? Da ima vampira za drugaricu?


Poznajući Belu...ta ideja joj
verovatno ni najmanje neće smetati.


Namrštio sam se sebi. Ono šta Bela
želi i šta je najbolje za Belu bile su dve jako različite stvari.


Počeo sam
da se osećam uznemireno dok sam parkirao auto ispred Beline kuće. Ljudska poslovica kaže da stvari
ujutro izgledaju drugačije – da se menjaju preko noći. Da li ću Beli izgledati
drugačije na slabom svetlu maglovitog dana? Više ili manje zlokobno nego u
noćnoj tami? Da li joj se istina slegla dok je spavala? Hoće li se konačno
uplašiti?


Ipak, mirno je spavala prošle noći.
Kada je izgovarala moje ime, ponovo i ponovo, smešila se. Više puta je mrmljala
i molila me da ostanem. Hoće li to danas nešto značiti?


Nervozno sam čekao, slušajući njene
zvuke unutar kuće – brze, trapave korake na stepenicama, oštro cepanje omota za
foliju, flaše u frižideru kako lupaju jedna o drugu svaki put kad se vrata
zatvore. Izgledalo je kao da žuri. Da što pre stigne u školu? Pomisao na to ponovo
me nasmejala, ponovo sam bio pun nade.


Pogledao sam na sat. Pretpostavljao
sam – uzimajući u obzir sva ograničenja u brzini njenog oronulog kamioneta – da
je stvarno malo kasnila.


Bela je izjurila iz kuće, ranac joj
je spadao sa ramena, kosa joj se neuredno zamrsila u čvor koji je počinjao još
od njenog vrata. Debeo zeleni džemper koji je obukla nije bio dovoljan da
zaštiti njena mršava ramena od povijanja na hladnoj magli.


Dugačak džemper bio joj je prevelik,
nepristojan. Skrivao je njenu vitku figuru, pretvarajući sve njene osetljive
obline i meke linije u bezobličnu zbrku. Cenio sam ovo skoro isto koliko sam
želeo da je obukla nešto drugo, kao što je ona mekana plava bluza koju je
nosila sinoć...tako je privlačno pristajala uz njenu kožu, dovoljno otvorena da
otkrije hipnotišući način na koji je njena ključna kost išla oko šupljine u
njenom grlu. Plava boja je tekla kao voda preko suptilnog oblika njenog tela...


Bilo je bolje – neophodno – da
zadržim misli daleko, što dalje od tog oblika, tako da sam bio zahvalan
neprikladnom džemperu koji je nosila. Nisam sebi mogao da priuštim da pravim
greške, a bila bi veličanstvena greška zadržati se na čudnim željama koje su
pomisli na njene usne...njenu kožu...njeno telo...klimavo drhtale unutar mene.
Želje koje su me zaobilazile sto godina. Ali nisam smeo dopustiti da pomišljam
da je dodirnem, zato što to nije moguće.


Slomio bih je.


Bela se okrenula od vrata, u takvoj
žurbi da je skoro protrčala pravo pored mog auta ne primećujući ga.


Onda se brzo zaustavila, kolena su
joj se ukočila kao kod uplašenog ždrebeta. Ranac joj je skliznuo niz ruku, a
oči raširile kad su opazile auto.


Izašao sam, ne trudeći se da se
krećem ljudskom brzinom, i otvorio joj suvozačka vrata. Neću više pokušavati da
je lažem - bar kad smo sami biću ono što jesam.


Pogledala me je, ponovo iznenadjena
dok sam se, kako se čini, pojavljivao iz magle. A onda se iznenadjenje u njenim
očima pretvorilo u nešto drugo, i više se nisam bojao – ili, opet sam bio pun
nade – da se njena osećanja prema meni nisu promenila tokom noći. Toplina,
čudjenje, oduševljenost, sve to plivalo je u otopljenoj čokoladi njenih očiju.


“Hoćeš danas da se voziš sa mnom?”
pitao sam. Suprotno od večere prošle noći, pustiću je da bira. Od sada pa
nadalje, mora uvek biti njen izbor.


“Da, hvala,” mrmljala je, ulazeći u
moj auto bez oklevanja.


Hoće li ikada prestati da me
iznenadjuje da je govorila da meni? Sumnjam.


Protrčao sam oko auta, željan da joj
se pridružim. Nije pokazivala znake šokiranosti zbog mog iznenadnog pojavljivanja.


Sreća koju sam osetio kad je ovako
sela pored mene bila je neopisiva. Osim uživanja u ljubavi i društvu moje
porodice, uprkos raznim razonodama i zabavama koje mi je svet ponudio, nikad
nisam bio ovoliko srećan. Čak iako sam znao da je ovo pogrešno, i da se nikako
ne može dobro završiti, nisam mogao da zadržim osmeh koji mi se raširio licem.


Moja jakna bila je prebačena preko
naslona za glavu njenog sedišta. Video sam kako je gleda.


“Poneo sam
ti jaknu,” rekao sam joj. Ovo
mi je bio izgovor, pošto mi je trebao jedan, za moj nenajavljeni dolazak
jutros. Bilo je hladno. Ona nije imala jaknu. Ovo je sigurno bio prihvatljiv
oblik borbenosti. “Nisam želeo da se razboliš ili tako nešto.”


“Nisam baš toliko osetljiva,” rekla
je, više gledajući u moje grudi nego u lice, kao da je oklevala da mi susretne
pogled. Ali obuka je jaknu pre nego što sam mogao da pribegnem komandovanju ili
nagovaranju.


“Nisi li?”
mrmljao sam sam sebi.


Buljila je
kroz prozor dok sam ubrzavao ka školi. Mogao sam da istrpim tišinu samo nekoliko sekundi. Morao sam da znam šta
misli ovog jutra. Toliko toga se promenilo izmedju nas dvoje otkako je sunce
poslednji put izašlo.


“Šta, danas nemaš dvadeset pitanja?”
blago sam pitao.


Nasmešila se, izgleda da joj je bilo
drago što sam pokrenuo temu. “Jel ti moja pitanja smetaju?”


“Ne toliko koliko tvoje reakcije,”
iskreno sam joj rekao, smešeći se u odgovor na njen osmeh.


Usne su joj se spustile. “Loše
reagujem?”


“Ne, u tome i jeste problem. Sve
tako pribrano primaš – neprirodno je.” Nijedan vrisak do sad. Kako je to
moguće? “Zbog toga se stalno pitam šta stvarno misliš.” Naravno, sve što ona
jeste ili nije radila teralo me je da se to pitam.


“Ja ti uvek govorim ono što
stvarno mislim.”


“Da, ali preuredjuješ.”


Ponovo je zagrizla usnu. Izgleda da
nije primećivala kad je to radila – nesvestan odgovor napetosti. “Ne mnogo.”


Samo ove reči bile su dovoljne da
moja radoznalost poludi. Šta je to namerno krla od mene?


“Dovoljno da me izludi,” rekao sam.


Oklevala je, a onda šapnula, “Ne želiš to
da čuješ.”


Morao sam da razmislim na trenutak,
pretrčavajući kroz ceo naš razgovor od sinoć, reč po reč, pre nego što sam sve
povezao. Možda je zahtevalo toliko koncentracije zato što nisam mogao da zamislim
ništa što ne bih želeo da mi kaže. A onda – jer je njen glas bio isti kao
prošle noći; odjednom je u njemu ponovo bilo bola – setio sam se. Jednom sam
joj tražio da ne izgovori misli. –Nikada to ne govori, zarežao sam tada na nju.
Rasplakao sam je...


Da li je to bilo ono što je krila od
mene? Dubina njenih osećanja prema meni? Da to to sam čudovište njoj nije bilo
bitno, i da je mislila da je prekasno da se predomisli?


Nisam mogao da progovorim, jer su
radost i patnja bile prejake, sukob izmedju njih previše divlji da dozvoli
razuman odgovor. U autu je bila tišina, osim mirnog ritma njenog srca i
disanja.


“Gde je ostatak tvoje porodice?”
iznenada je upitala.


Duboko sam udahnuo – po prvi put
osećajući miris u autu sa bolom; navikavao sam se na ovo, shvatio sam sa
zadovoljstvom – i naterao sebe da ponovo budem opušten.


“Uzeli su Rozalin auto.” Parkirao sam
na slobodnom mestu pored njenog auta. Prikrio sam osmeh dok sam gledao njene
raširene oči. “Razmetljivo, zar ne?”


“Um, vau. Ako ima to, zašto se onda
vozi sa tobom?”


Rozali bi uživala u Belinoj
reakciji...kad bi bila objektivna prema Beli, što se verovatno ne bi dogodilo.


“Kao što sam
rekao, razmetljivo je. Pokušavamo to da prikrijemo.”


“Pa, baš vam i ne uspeva,” rekla mi
je, a onda se bezbrižno nasmejala.


Bezbrižnost, sasvim opušten zvuk
njenog smeha zagrejao je rupu u mojim grudima kao što je i učinio da mi se od
sumnje zavrti u glavi.


“Pa zašto je Rozali danas vozila ako
je previše upadljivo?” čudila se.


“Zar nisi primetila? Upravo kršim sva
pravila.”


Moj odgovor je trebao da bude srednje
zastrašujuć – pa se Bela, naravno, nasmešila na njega.


Nije me sačekala da joj otvorim
vrata, kao i prošle noći. Morao sam da se ponašam normalno ovde u školi – tako
da nisam mogao da se krećem dovoljno brzo da bih ovo sprečio – ali će
jednostavno morati da se navikne da se prema njoj ponašaju sa više učtivosti, i
to brzo.


Hodao sam blizu nje najviše što sam se
usudio – pažljivo posmatrajući na bilo koji znak da joj moja blizina smeta.
Njena ruka se dvaput trgla ka meni a onda bi je ona povukla nazad. Izgledalo je
kao da je želela da me dodirne... Disanje mi se ubrzalo.


“Zašto
uopšte imate takve automobile? Ako
želite diskretnost?” pitala je dok smo hodali.


“Iz zadovoljstva,” priznao sam. “Svi
volimo brzu vožnju.”


“Brojke,”
mrmljala je kiselim glasom.


Nije pogledala u moj kez kao odgovor
na to.


-Nuh-uh! Ne verujem! Kako je
dodjavola Beli ovo uspelo? Ne shvatam! Zašto?


Džesikina mentalna zapanjenost
prekinula mi je misli. Čekala je Belu, sklanjajući se od kiše ispod krova
kafeterije, sa Belinom zimskom jaknom preko ramena. Njene oči bile su široke u
neverici.


I Bela je nju primetila u sledećem
trenutku. Blaga pink boja prekrila joj je obraze kad je primetila Džesikin
izraz lica. Misli u Džesikinoj glavi jesu bile jasne na njenom licu.


“Hej, Džesika. Hvala što si se
setila,” Bela je pozdravila. Ispružila je ruku da uzme jaknu i Džesika joj je
dodala bez reči.


Trebam biti ljubazan prema Belinim
prijateljima, bilo da su dobri prijatelji ili ne. “Dobro jutro, Džesika.”


-Vau...


Džesika je još više izbuljila oči. Bilo
je čudno i zabavno...i,iskreno, malo sramota...za mene da shvatim koliko me je
to što sam blizu Bele smekšalo. Izgledalo je kao da me se više niko nije
plašio. Ako je Emet saznao za ovo, smejaće mi se do sledećeg veka.


“Er...zdravo,” mrmljala je Džesika, a
njene oči skrenule su na Belino lice, pune nekog značaja. “Pretpostavljam da se
vidimo na Trigonometriji.”


-Tako ćeš sve ispljunuti. Ne
prihvatam ne za odgovor. Detalji. Moram da saznam detalje! Ali Edvard KALEN!!
Život tako nije fer.


Beline usne su se trgle. “Da,
videćemo se.”


Džesikine misli su divljale dok je
žurila na svoj prvi čas, povremeno krišom gledajući na nas.


-Cela priča. Ne prihvatam ništa drugo.
Jesu li planirali da se nadju prošle noći? Jel izlaze zajedno? Koliko dugo?
Kako je mogla ovo da prećuti? Zašto bi? Ne može biti obična stvar – mora da je
ozbiljno zainteresovana za njega. Ima li drugog odgovora? Saznaću. Ne mogu da
podnesem ovo neznanje. Pitam se da li je imala uspeha s njim? Oh, padam u
nesvest... Džesikine misli odjednom su postale nepovezane, i pustila je
fantazije bez reči da joj se motaju u glavi. Trgao sam se na njena
razmišljanja, i ne samo zato što je Belu zamenila sobom u njenim mentalnim
slikama.


Ne može
biti tako. A opet...želeo sam...


Uzdržao
sam se od priznanja, čak i sebi. Na koliko još pogrešnih načina ću ja poželeti
Belu? Koji od njih će je na kraju ubiti?


Protresao
sam glavu i pokušao da razbistrim misli.


“Šta ćeš
joj reći?” pitao sam Belu.


“Hej!” besno je šapnula. “Mislila
sam da ne možeš da mi čitaš misli!”


“I ne mogu.” Buljio sam u nju,
pokušavajući da pronadjem smisao njenih reči. Ah – mora da smo mislili na istu
stvar u isto vreme. Hmm...to mi se svidjalo. “Kako god,” rekao sam joj, “mogu
da čitam njene – čekaće te u zasedi na času.”


Bela je zarežala, i pustila da joj
jakna sklizne niz ramena. Isprva nisam shvatio da mi je vraćala – ne bih joj je
tražio; više bih voleo da je zadrži...kao amajliju – pa nisam stigao da joj
ponudim pomoć. Dodala mi je jaknu, i provukla ruke kroz svoju, bez gledanja da
li su moje ruke ispružene da joj pomognu. Namrštio sam se na to, a onda
iskontrolisao izraz lica pre nego što primeti.


“Pa onda, šta ćeš joj
reći?”pritiskao sam je.


“Može mala pomoć? Šta ona želi da
zna?”


Nasmešio
sam se i protresao glavom. Hteo
sam da znam šta ona misli bez pomoći. “To nije fer.”


Oči su joj se skupile. “Ne, ti nećeš da
podeliš ono što znaš – e to nije fer.”


Tačno – nije volela dvostruke
standarde.


Stigli smo do vrata njenog kabineta
– gde ću morati da je ostavim; besposleno sam se pitao hoće li gospodja Koup
biti predusretljivija oko promene rasporeda mojih časova engleskog...
Skoncentrisao sam se. Mogu da ispadnem fer.


“Hoće da zna da li tajno
izlazimo,” tiho sam rekao. “I šta osećaš prema meni.”


Oči su joj se raširile – sada ne
iznenadjeno, nego dovitljivo. Gledale su me čitljivo. Izigravala je žrtvu.


“Joj,” mrmljala je. “Šta da joj
kažem?”


“Hmmm.” Uvek je pokušavala da me
natera da priznam više stvari od nje. Razmislio sam o odgovoru.


Svojevoljan pramen njene kose, pomalo vlažan
od magle, skliznuo joj je niz ramena, i uvio se na mestu gde je smešan džemper
prekrivao njenu ključnu kost. Privukao mi je pažnju...pažnju na ostale skrivene
linije...


Pažljivo sam posegnuo za njim,
ne dodirujući joj kožu – jutro je bilo dovoljno hladno i bez mog dodira – i
prikačio ga nazad na mesto u neurednu pundju da mi ne bi ponovo odvlačio
pažnju. Setio sam se kad joj je Majk Njutn bio dodirnuo kosu, i moja vilica se
stegla u sećanju. Bila se trgla od njega. Sada njena reakcija nije bila ni
slična; umesto toga, oči su joj se blago raširile, video se nagli priliv krvi
ispod njene kože, i iznenadno, neujednačeno kucanje njenog srca.


Pokušavao sam da prikrijem osmeh
dok sam joj odgovarao na pitanje.


“Pretpostavljam da možeš reći da
na prvo...ako nemaš ništa protiv – ,“ njen izbor, uvek njen izbor, “lakše je
nego bilo koje drugo objašnjenje.”


“Ne smeta mi,” šapnula je. Srce
joj još uvek nije kucalo normalnim ritmom.


“A što se drugog pitanja tiče...”
sada nisam mogao da sakrijem osmeh. “Pa, slušaću da bih i ja saznao odgovor.”


Hajde sad neka razmotri ovo.
Zadržao sam osmeh dok je šok prelazio njenim licem.


Brzo sam se okrenuo, pre nego što
zatraži još odgovora. Bilo mi je teško što ne mogu da joj dam šta god mi
zatraži. A želeo sam da čujem njene misli, ne svoje.


“Vidimo se na ručku,” doviknuo
sam joj preko ramena, izgovor da proverim da li još uvek bulji u mene sa
raširenim očima. Usta su joj bila širom otvorena. Ponovo sam se okrenuo, i
počeo da se smejem.


Dok sam se udaljavao, bio sam
nejasno svestan šokiranih i opažajućih misli oko sebe – očiju koje su se
prebacivale čas na Belino lice čas na moju odlazeću figuru. Nisam mnogo obraćao
pažnju na njih. Nisam mogao da se skoncentrišem. Bilo mi je dovoljno teško da
se krećem dozvoljenom brzinom dok sam prelazio raskvašen travnjak do mog
kabineta. Želeo sam da trčim – stvarno da trčim, toliko brzo da nestanem,
toliko brzo da bi se osećao kao da letim. Jedan deo mene je već leteo.


Obukao sam jaknu kada sam ušao na
čas, puštajući da me njena aroma okruži. Sada ću goreti – postaću otporan na
miris – i onda će mi biti lakše da ga ignorišem kasnije, kad budem ponovo bio s
njom na ručku...


Bilo je dobro što me nastavnici
nisu prozivali. Danas bi me možda uhvatili nespremnog, bez odgovora. Misli su
mi jutros bile na toliko različitih mesta; samo je moje telo bilo u učionici.


Naravno da sam gledao Belu. To je
postajalo uobičajeno – automatsko kao disanje. Čuo sam njen razgovor sa
demoralisanim Majkom Njutnom. Brzo je prebacila razgovor na Džesiku, i nacerio
sam se tako široko da se Rob Sojer, koji je sedeo s moje desne strane, vidno
trgao i odmakao dalje od mene.


-Uh. Jezivo.


Dobro, nisam ga potpuno izgubio.


Takodje sam klimavo motrio na
Džesiku, gledajući kako sprema pitanja za Belu. Jedva sam čekao četvrti čas,
deset puta više nego željna i zabrinuta ljudska devojka koja je želela svež
trač.


A slušao
sam i Andjelu Veber.


Nisam
zaboravio zahvalnost koju osećam prema njoj – na prvom mestu zato što oseća sve
lepe stvari prema Beli, a i za sinoćnu pomoć. Tako da sam čekao, tražio nešto
što ona želi. Pretpostavljao sam da će biti lako; kao i bilo koji drugi čovek,
mora da postoji neka stvarčica ili igračka koju je posebno želela. Nekoliko
njih, verovatno. Poslaću joj nešto anonimno i onda mogu reći da smo kvit.


Ali
Andjeline misli bile su isto nepredusretljive kao i Beline. Bila je čudno
zadovoljna za tinejdžerku. Srećna. Možda je ovo bio razlog zašto je bila tako
ljubazna – ona je bila jedna od onih retkih ljudi koji su imali ono što su
želeli i želeli ono što su imali. Kad nije obraćala pažnju na nastavnike i
beleške, mislila je na dvojicu brata blizanaca koje je ovog vikenda vodila na
plažu – predvidjajući njihovo uzbudjenje skoro majčinskim zadovoljstvom. Često je brinula o njima, i nije se
žalila... Veoma slatko.


Ali ne
od velike pomoći za mene.


Mora da postoji nešto što ona
želi. Samo moram da nastavim da tražim. Ali kasnije. Bilo je vreme za Belin čas
trigonometrije sa Džesikom.


Nisam
gledao kuda hodam dok sam išao ka engleskom. Džesika je već bila na svom mestu, nestrpljivo je tapkala stopalima o
pod dok je čekala da Bela stigne.


-Izgleda...utučeno. Zašto?
Možda se ništa ne dešava sa Edvardom Kalenom. To bi bilo razočaranje.
Osim...onda bi bio ponovo dostupan...Ako je slučajno zainteresovan za izlazak,
nemam ništa protiv da pomognem u tome...


Belino lice nije bilo utučeno,
već nerado. Brinula je – znala je da ću sve slušati. Nasmešio sam se sebi.


“Sve mi reci!” zahtevala je Džesika
dok je Bela skidala jaknu da je okači na stolicu. Kretala se obazrivo,
nevoljno.


-Uf,
tako je spora. Hajde da
predjemo na stvar!


“Šta želiš da znaš?”
odugovlačila je Bela dok je sedala na mesto.


“Šta se desilo sinoć?”


“Častio me večerom, i posle me
odvezao kući.”


-I onda? Hajde, mora da ima
nešto više od toga! Ionako laže, znam to. Podsetiću je.


“Kako si stigla kući tako
brzo?”


Video sam kako Bela prevrće
očima na sumnjivu Džesiku.


“Vozi kao manijak. Bilo je
užasno.”


Napravila je mali smešak, i
glasno sam se nasmejao, prekidajući obaveštenje gospodina Mejsona. Pokušao sam
da pretvorim smeh u kašalj, ali nikoga nisam prevario. Gospodin Mejson me
iznervirano pogledao, ali nisam se uopšte mučio da slušam misli iza toga.
Slušao sam Džesiku.


-Huh. Izgleda da govori
istinu. Zašto me tera da izvlačim ovo iz nje, reč po reč? Da sam na njenom
mestu, ja bih se hvalisala na sav glas.


“Jel to bilo kao sastanak – ti
si mu rekla da te tamo sačeka?”


Džesika je gledala kako
iznenadjenje prelazi Belinim licem, i bila je razočarana kako istinski je to
izgledalo.


“Ne – baš me iznenadilo što
sam ga tamo srela,” rekla joj je Bela.


-Šta se dešava?? “Ali danas te
je dovezao u školu? –Mora da ima još priče.


“Da - i to je bilo
iznenadjenje. Primetio je da sinoć nisam imala jaknu.”


-To i nije tako zabavno,
pomislila je Džesika, ponovo razočarana.


Umorio sam se od njenog
ispitivanja – želeo sam da čujem nešto što ne znam. Nadao sam se da nije
previše nezadovoljna da preskoči pitanja koja sam ja čekao.


“Znači da ponovo izlazite?”
zahtevala je Džesika.


“Ponudio se da me poveze u
Sijetl u subotu jer misli da moj kamionet neće izdržati – da li se to računa?”


-Hmm. On sigurno ima neki
način da...pa, da brine o njoj, tako nekako. Mora da ima nečeg s njegove
strane ako ne s njene. Kako je TO moguće? Bela je luda.


“Da,” odgovorila je Džesika
na Belino pitanje.


“Pa, onda,” zaključila je Bela.
“Da.”


“Vau...Edvard Kalen.” Bilo da
ga voli ili ne, ovo je bomba.


“Znam,” uzdahnula je Bela.


Njen glas ohrabrio je Džesiku.
–Konačno, zvuči kao da kapira! Mora da shvati...


“Stani!” rekla je Džesika,
odjednom se setivši svog najvažnijeg pitanja. “Jel te poljubio?” –Molim te reci
da. I onda opiši svaku sekundu!


“Ne,” promrmljala je Bela, a
onda pogledala dole u šake, lice joj se spustilo. “Ne ide to tek tako.”


-Prokletstvo. Kad bi... Ha. Izgleda da
želi to.


Namrštio sam se. Bela jeste
izgledala uznemireno zbog nečega, ali ne može biti zbog razočarenja kao što je
Džesika pretpostavljala. Nije mogla to da želi. Ne znajući to što ona zna. Nije
mogla da želi da bude tako blizu mojih zuba. Za ono što je ona znala, imao sam
otrovne zube.


Stresao sam se.


“A jel misliš da bi u
subotu...” podsticala je Džesika.


Bela je izgledala još
isfrustriranije dok je izgovarala, “Stvarno sumnjam u to.”


-Da, stvarno to želi. Šteta za
nju.


Da li se činilo da je Džesika
u pravu zbog toga što sam sve ovo posmatrao iz njene perspektive?


Na pola sekunde razmišljao sam
o ideji, nemogućnosti, ili kako bi bilo da pokušam da je poljubim. Moje usne na
njenima, hladno na toplom, pokorna svila...


I onda ona umire.


Protresao sam glavu, trgnući
se, i naterao sebe da obratim pažnju.


“O čemu ste pričali?” -Da li si
pričala s njim, ili si ga terala da izvlači svaku informaciju iz tebe kao ja
sad?


Žalosno sam se nasmejao.
Džesika nije bila daleko.


“Ne znam, Džes, o mnogo
stvari. Malo smo pričali o sastavu iz engleskog.”


Vrlo malo. Šire sam se
nasmejao.


-Oh, HAJDE! “Molim te, Bela!
Daj mi neke detalje!”


Bela je razmotrila to na
trenutak.


“Pa...okej, imam jedan.
Trebalo je da vidiš kako je konobarica flertovala s njim – bilo je tako
providno. Ali on uopšte nije obraćao pažnju na nju.”


Kako čudan detalj. Bio sam
iznenadjen što je Bela uopšte primetila. Izgledalo je kao vrlo nevažna stvar.


-Zanimljivo... “To je dobar
znak. Jel bila zgodna?”


Hmm. Džesiku je to više
zanimalo nego mene. Mora da je neka ženska stvar.


“Veoma,” rekla joj je Bela.
“Verovatno je imala devetnaest ili dvadeset.”


Džesika se momentalno setila
Majka na njihovom sastanku u ponedeljak uveče – Majk je bio malo previše
prijateljski nastrojen prema konobarici koja Džesiki uopšte nije bila zgodna.
Oterala je to sećanje i vratila se, gušeći iznerviranost, svojoj potrazi za
detaljima.


“Još bolje. Mora da mu se svidjaš.”


“Ja mislim da je tako,” tiho
je rekla Bela, a ja sam bio na ivici stolice, telo mi je bilo ukočeno. “Ali
teško je reći. Uvek je tako tajnovit.”


Mora da nisam bio tako providan
ili van kontrole kao što sam mislio. Ipak...opažljiva kakva je bila... Kako
nije provalila da sam zaljubljen u nju? Protrčao sam kroz naš razgovor, skoro
iznenadjen kako te reči nisam izgovorio naglas. Osećao sam kao da je znanje
bilo podtekst svake reči izmedju nas.


-Vau. Kako sediš tamo naspram
muškog modela i možeš da razgovaraš?


“Ne
znam odakle ti hrabrost da budeš sama s njim,” rekla je Džesika.


Šok
je prešao Belinim licem. “Zašto?”


Čudna reakcija. Šta je ona
mislila da hoću da kažem? “On je tako...” Koja je prava reč? “Zastrašujuć. Ja
ne bih znala šta da mu kažem.” Čak nisam mogla da pričam engleski danas s njim,
a sve što je rekao bilo je dobro jutro. Mora da sam zvučala kao totalni kreten.


Bela se nasmešila. “I ja imam
malih problema sa nepovezanošću kada sam blizu njega.”


Mora da pokušava da učini da
se Džesika oseća bolje. Bila je skoro prirodno pribrana kada smo zajedno.


“Ali dobro,” uzdahnula je
Džesika. “Neverovatno je zgodan.”


Belino lice iznenada je
postalo hladnije. Oči su joj sevnule na isti način kao kad je osudjivala neku
nepravdu. Džesika nije primetila promenu na njenom licu.


“U njemu ima mnogo više od
lepote,” brecnula se Bela.


-Uh. Sada već stižemo
donekle. “Stvarno? Kao šta?”


Bela je grizla usnu na
trenutak. “Ne znam kako da objasnim,” konačno je rekla. “Ali on je još
neverovatniji ispod svog lica.” Skrenula je pogled s Džesike, oči su joj bile
blago fokusirane kao da je buljila u nešto jako daleko.


Osećanje koje sam sada osetio
bilo je mnogo jače čak i od onoga što sam osećao kada su me Esme ili Karlajl
hvalili više nego što sam zasluživao. Isto, ali mnogo jače, intenzivnije.


-Prodaj prazne priče nekom
drugom – nema ničeg boljeg od njegovog lica! Osim ako nije njegovo telo.
Padanje u nesvest. “Jel to moguće?” kikotala se Džesika.


Bela se nije okrenula.
Nastavila je da bulji u daljinu, ignorišući Džesiku.


-Normalna osoba bi zlurado
gledala na ovo. Možda da postavim jednostavnije pitanje. Ha ha. Kao da pričam
sa detetom iz vrtića. “Znači svidja ti se?”


Ponovo sam se ukočio.


Bela nije pogledala u Džesiku.
“Da.”


“Misliš, stvarno ti se svidja?”


“Da.”


-Gledaj kako je pocrvenela!


Kao da sam i ja bio crven.


“Ali koliko ti se svidja?”
zahtevala je Džesika.


Kabinet za engleski je mogao i
da se zapali a ja ne bih primetio.


Belino lice sada je bilo blago
crveno – skoro da sam mogao da osetim tu toplinu iz mentalne slike.


“Previše,” šapnula je. “Više
nego što se ja njemu svidjam. Ali ne vidim šta bih mogla da uradim povodom
toga.”


-Pogodak! Šta je gospodin
Varner upravo pitao? “Um – koji broj, gospodine Varner?”


Bilo je dobro što Džesika nije
više mogla da ispituje Belu. Trebao mi je minut.


Šta je dodjavola ta devojka sada
mislila? –Više nego što se ja njemu svidjam? Odakle joj ta ideja? –Ali ne vidim
šta bih mogla da uradim povodom toga? Šta je to trebalo da znači? Nisam mogao
da pronadjem racionalno objašnjenje za te reči. Bile su praktično neobjašnjive.


Izgleda da ništa od toga ne mogu
da odobrim. Očigledne stvari, stvari koje su apsolutno imale smisla, nekako su
se izvrnule i okrenule naopačke u tom njenom bizarnom mozgu. Više nego što se
ja njemu svidjam. Možda još uvek ništa ne bi trebao da zaključujem.


Buljio sam u sat, stiskajući zube.
Kako su prosti minuti mogli biti tako nemoguće dugi za jednog besmrtnika? Gde
mi je perspektiva?


Vilica mi je bila stegnuta tokom
čitave lekcije iz trigonometrije gospodina Varnera. Više sam čuo od toga nego
od lekcije na mom času. Bela i Džesika nisu ponovo pričale, ali Džesika je
nekoliko puta krišom pogledala Belu, i jednom je njeno lice ponovo bilo sjajno
crvenkasto bez vidljivog razloga.


Ručak jednostavno nije mogao da
dodje dovoljno brzo.


Nisam bio siguran hoće li Džesika
dobiti neke od odgovora na koje sam ja čekao kad se čas završio, ali Bela je
bila brža od nje.


Čim je zvonilo, Bela se okrenula ka
Džesiki.


“Na engleskom, Majk me pitao da li
si rekla nešto o onom u ponedeljak uveče,” rekla je Bela, smešak joj se pojavio
u uglovima usana. Razumeo sam šta je ovo značilo – napad kao najbolja odbrana.


-Majk je pitao za mene? Radost je
odjednom načinila Džesikine misli neopreznim, mekšim, bez njihove uobičajene podrugljivosti.
“Šališ se! Šta si mu rekla?”


“Rekla sam da si rekla da ti je bilo
jako zabavno – i izgledao je zadovoljno.”


“Reci mi precizno šta je rekao i šta si
mu odgovorila!”


Bilo je jasno da je to sve što ću
danas dobiti od Džesike. Bela se smešila kao da je mislila isto. Kao da je
pobedila rundu.


Pa dobro, ručak će biti druga priča.
Imaću više uspeha u izvlačenju odgovora iz nje od Džesike, siguran sam u to.


Jedva sam podnosio da povremeno
proverim Džesiku tokom četvrtog časa. Nisam imao strpljenja za njene opsesivne
misli o Majku Njutnu. Previše sam ga trpeo u zadnje dve nedelje. Imao je sreće
što je još uvek živ.


Ravnodušno sam se kretao na času
fizičkog s Alis, tako smo se uvek kretali tokom fizičkih aktivnosti s ljudima.
Naravno, ona mi je bila partnerka. Bio je prvi čas badmintona. Smoreno sam
uzdahnuo, sporo zamahujući reketom da bi prebacio lopticu na drugu stranu.
Loren Melori je bila u drugoj ekipi; promašila je. Alis je brzo vrtela svoj
reket kao palicu, buljeći u plafon.


Svi smo mrzeli fizičko, posebno
Emet. Igre s udaranjem bile su uvreda njegovoj ličnoj filozofiji. Fizičko je
danas izgledalo gore nego obično – osećao sam se isto inervirano kao Emet svaki
put.


Pre nego što mi je glava eksplodirala
od nestrpljenja, treneer Klep nas je pustio ranije. Bio sam smešno zahvalan što
je preskočio doručak – nov pokušaj dijete – a glad kao posledica toga naterala
ga je da brzo napusti školu da bi negde pronašao mastan ručak. Obećao je sebi
da će ponovo početi sutra...


Ovo mi je dalo dovoljno vremena da
stignem do kabineta matematike pre nego što se Belin čas završi.


-Lepo se provedi, pomislila je Alis dok
je odlazila da pronadje Džaspera. –Samo još par dana strpljenja. Pretpostavljam
da nećeš pozdraviti Belu za mene, zar ne?


Ogorčeno sam protresao glavom. Da li
su svi mediji bili ovako samozadovoljni?


-Za tvoju informaciju, biće sunčano sa
obe strane obale ovog vikenda. Možda ćeš trebati da promeniš planove.


Uzdahnuo sam
dok sam nastavljao u suprotnom pravcu. Samozadovoljni, ali definitivno korisni.


Naslonio sam se na zid do vrata, čekajući. Bio
sam dovoljno blizu da čujem Džesikin glas kroz cigle isto tako dobro kao njene
misli.


“Danas nećeš sedeti s nama, jel tako?”
–Sva je srećna. Pretpostavljam da ima gomila stvari koje mi nije rekla.



“Mislim da ne,” rekla je Bela, čudno nesigurno.


Pa zar joj nisam obećao da ću biti s
njom na ručku? O čemu je mislila?


Zajedno su izašle iz učionice, i
obema su se oši raširile kad su ugledale mene. Ali mogao sam čuti samo Džesiku.


-Lepo. Vau. Ma naravno, ovde se
dogadja nešto mnogo više od onoga što mi ona priča. Možda ću je pozvati
večeras... Ili možda ne bi trebalo da je ohrabrujem. Ha. Nadam se da će samo
brzo protrčati pored nje. Majk je sladak ali...vau.


“Vidimo se kasnije, Bela.”


Bela je prišla, zastajući na korak od
mene, još uvek nesigurna. Koža preko jagodica joj je bila pink.


Sada sam je već dovoljno dobro
poznavao da budem siguran da razlog njenog oklevanja nije bio strah. Očigledno,
ovo je bilo zbog neke rupe koju je ona zamišljala izmedju njenih i mojih
osećanja. Više nego što se ja njemu svidjam. Apsurdno!


“Zdravo,” rekao sam, glas mi je bio
pomalo odsečan.


Lice joj je postalo svetlije. “Ćao.”


Izgleda da nije nameravala da kaže
bilo šta drugo, pa sam krenuo ka kafeteriji a ona je tiho hodala pored mene.


Ono sa jaknom je upalilo – njen miris
nije bio tako veliki udar kao obično. Bio je samo povećanje bola koji sam već
osetio. Mogao sam da ga ignorišem lakše nego što sam ikada verovao da ću moći.


Bela je bila nemirna dok smo čekali u
redu, odsutno se igrala sa rajsferšlusom njene jakne i nervozno se prebacivala
s noge na nogu. Često je bacala pogled na mene, ali kad god bi mi susrela pogled,
spustila bi ga dole kao da je bila posramljena. Da li je ovo bilo zato što je
toliko ljudi buljilo u nas? Možda je mogla da čuje glasne šapate – tračevi su
danas bili verbalni isto kao i mentalni.


Ili je možda shvatila da je u nevolji
po mom izrazu lica?


Ništa nije rekla dok sam joj uzimao
ručak. Nisam znao šta voli – bar ne još uvek – pa sam joj uzeo pomalo od svega.


“Šta to
radiš?” siknula je tihim glasom. “Ne uzimaš valjda sve to za mene?”


Odmahnuo sam
glavom, i gurnuo poslužavnik na pokretnu traku. “Pola je za mene, naravno.”


Skeptično je
podigla jednu obrvu, ali ništa više nije rekla dok sam plaćao hranu i otpratio
je do stola za kojim smo sedeli prošle nedelje pre njenog katastrofičnog
iskustva sa odredjivanjem krvnih grupa. Činilo se kao da je odtad prošlo mnogo više od par dana. Sada je sve
bilo drugačije.


Ponovo je sela nasuprot mene. Gurnuo
sam joj poslužavnik.


“Uzmi šta god
želiš,” ohrabrivao sam je.


Uzela je jabuku i vrtela je u rukama,
sa zamišljenim izrazom lica.


“Nešto sam radoznala.”


Koje iznenadjenje.


“Šta bi uradio da te neko izazove da
pojedeš hranu?” nastavila je niskim tonom koji ljudske uši ne mogu da čuju.
Besmrtne uši bile su druga stvar, ako su obraćale pažnju. Verovatno sam nešto
trebao ranije da im kažem...


“Ti si uvek radoznala,” požalio sam se.
Pa dobro. Nije da nikad pre nisam morao da jedem. To je bio deo glume.
Neprijatni deo toga.


Dohvatio sam najbližu stvar, i gledao
je u oči dok sam odgrizao mali zalogaj nečega, šta god to bilo. Nisam mogao da
pogodim bez gledanja. Bilo je isto muljavo i tvrdo kao i sva druga ljudska
hrana. Brzo sam žvakao i udahnuo, pokušavajući da ne napravim grimasu. Mali
komad hrane kretao se sporo i neugodno niz moje grlo. Uzdahnuo sam kad sam
pomislio da ću kasnije morati da ga povratim. Odvratno.


Belin izraz lica bio je šokiran.
Impresioniran.


Hteo sam da prevrnem očima. Naravno da
smo dobro izvežbali takve obmane.


“Ako bi te neko izazvao da pojedeš zemlju,
mogla bi, zar ne?”


Nos joj se nabrao i nasmešila se. “Jednom
sam to i uradila...za opkladu. Nije bilo tako loše.”


Nasmejao sam se. “Pretpostavljam da ne
bi trebao da budem iznenadjen.”


-Izgleda da im je prijatno, zar ne? Dobar
govor pokretima. Posle ću reći Beli svoje mišljenje. Naginje se prema njoj baš
kao što bi i trebao, da je zainteresovan. I izgleda zainteresovano.
Izgleda...savršeno. Džesika je uzdahnula. –Njami.


Susreo sam Džesikin radoznali pogled, i
nervozno je pogledala u stranu, kikoćući se devojci do nje.


-Hmmm. Verovatno bi trebalo da se držim
Majka. Stvarnost, ne fantazija...


“Džesika
analizira svaki moj pokret,” informisao sam Belu. “Kasnije će ti podneti
izveštaj.”


Ponovo sam joj
gurnuo poslužavnik s hranom – picu, shvatio sam – pitajući se kako najbolje da
počnem. Moja ranija
frustracija buknula je dok su mi reči odzvanjale u glavi: Više nego što se ja
njemu svidjam. Ali ne vidim šta bih mogla da učinim povodom toga.


Uzela je zalogaj istog parčeta pice.
Zapanjilo me je koliko poverenja je imala. Naravno, ona nije znala da sam nisam
toliko otrovan da bi je deljenje hrane sa mnom povredilo. Ipak, očekivao sam da
se drugačije ponaša prema meni. Kao prema nečemu drugačijem. Ali nikad to nije
uradila – bar ne u negativnom smislu...


Počeću blago.


“Znači konobarica je bila zgodna, jel
tako?”


Ponovo je podigla obrvu. “Stvarno nisi
primetio?”


Kao da bi ijedna žena mogla da se nada
da mi odvuče pažnju s Bele. Ponovo apsurd!


“Ne. Nisam obraćao pažnju. Mislio sam na
mnogo drugih stvari.” Ni u najmanjoj količini kao na to kako joj je ona tanka
bluza meko pristajala...


Dobro je što je danas obukla taj ružni
džemper.


“Jadna devojka,” rekla je Bela smešeći
se.


Svidjalo joj se to što mi konobarica
uopšte nije bila interesantna. Mogao sam to da razumem. Koliko puta sam ja
zamišljao tog nesposobnog Majka Njutna u kabinetu za biologiju?


Nije mogla da poveruje u to da njena
ljudska osećanja, ostvarenje sedamnaest kratkih smrtnih godina, mogu biti jača
od besmrtnih strasti koje su se skupljale u meni čitav vek.


“Nešto što si rekla Džesiki...” nisam
mogao da zadržim opušten glas. “Pa, smeta mi.”


Odmah se postavila u odbramben stav.
“Nisam iznenadjena da si čuo nešto što ti se ne svidja. Znaš šta kažu za one
koji prisluškuju.”


Oni koji prisluškuju nikad ne čuju
dobro o sebi, tako je glasila izreka.


“Upozorio sam te da ću slušati,”
podsetio sam je.


“A ja sam tebe upozorila da ne želiš da
znaš sve što ja mislim.”


Ah, mislila je na ono kad sam je
rasplakao. Žaljenje mi je načinilo glas dubljim. “Jesi. Ali ipak, nisi potpuno
u pravu. Ja želim da znam šta misliš – sve.
Samo želim...da ne misliš neke stvari.”


Još polovičnih laži. Znao sam da ne bih
trebao da želim da ona brine za mene. Ali jesam. Naravno da jesam.


“To je sasvim različito,” gundjala je, mrko
me gledajući.


“Ali to u ovom trenutku nije poenta.”


“Šta je onda?”


Nagnula se ka meni, ruka joj je blago
prelazila preko grla. To mi je privuklo oko – odvuklo mi pažnju.


-Skoncentriši se, naredio sam sebi.


“Zar stvarno veruješ da je tebi više
stalo do mene nego meni do tebe?” pitao sam. To pitanje je meni zvučalo smešno,
kao da sam na brzinu izgovorio te reči.


Oči su joj se raširile, a disanje
zaustavilo. Onda je skrenula pogled, brzo trepćući. Disanje joj je preraslo u
tiho dahtanje.


“Ponovo to radiš,” mrmljala je.


“Šta?”


“Zaslepljuješ me,” priznala je,
ratoborno susrećući moje oči.


“Oh.” Hmm. Nisam bio baš siguran šta da
uradim povodom toga. Isto tako sam bio siguran da nisam želeo da je
zaslepljujem. Još uvek sam bio iznenadjen da mogu. Ali to nije pomagalo
napretku razgovora.


“Nisi ti kriv.” Uzdahnula je. “Ne možeš
to da sprečiš.”


“Hoćeš li mi odgovoriti na pitanje?” zahtevao
sam.


Buljila je u sto. “Da.”


To je bilo sve
što je rekla.


“Da, u smislu da ćeš odgovoriti, ili
da, stvarno to misliš?” nestrpljivo sam pitao.


“Da, stvarno tako mislim,” rekla je ne
pogledavši me. U njenom glasu se nazirala slaba tuga. Ponovo je pocrvenela, i
nesvesno počela da gricka usnu.


Odjednom sam shvatio da joj je bilo
teško da ovo prizna, zato što je stvarno u to verovala. A ja nisam bio ništa
bolji od one kukavice Majka, tražeći joj da potvrdi svoja osećanja pre nego što
ja potvrdim svoja. Nije bilo važno što sam osećao da sam potpuno razjasnio
osećanja sa svoje strane. Ona to nije shvatila, tako da nisam imao opravdanje.


“Nisi u pravu,” obećao sam joj. Mora
čuti nežnost u mom glasu.


Bela me pogledala neprozirnim očima,
ništa ne odajući. “Ne možeš to da znaš,” šapnula je.


Ona je mislila da sam ja potcenjivao
njena osećanja zato što nisam mogao da joj čujem misli. Ali, u stvari, problem
je bio u tome što je ona potcenjivala moja.


“Zbog čega misliš da je tako?” pitao
sam se.


Ponovo je buljila u mene, sa brazdom
izmedju očiju, grizući usnu. Po milioniti put, očajno sam želeo da samo mogu da
je čujem.


Hteo sam da je preklinjem da mi kaže s
kojom misli se borila, ali podigla je prst da bi me zaustavila.


“Pusti da razmislim,” zatražila je.


Dok
jednostavno organizuje svoje misli, mogao bi da budem strpljiv.


Ili mogu da se pretvaram da jesam.


Stisla je šake, skupljajući i šireći
svoje tanke prste. Gledala je u svoje šake kao da pripadaju nekom drugom dok je
govorila.


“Pa, na stranu ono očigledno,” mrmljala
je. “Ponekad... Ne mogu biti sigurna – ja ne znam da čitam misli – ali ponekad
se čini kao da pokušavaš da se oprostiš dok govoriš nešto drugo.” Nije me
pogledala.


Nije joj to izmaklo, zar ne? Da li je
shvatila da me je jedino slabost i sebičnost tamo zadržavala? Da li je zbog
toga drugačije mislila o meni?


“Opažljivo,” disao sam, i užasnuto
gledao kako joj bol izvrće izraz lica. Požurio sam da opovrgnem njenu
pretpostavku. „Bas zato i
nisi u pravu,“ počeo sam, a onda zastao, prisećajući se prvih reči njenog
objašnjenja. Uznemiravale su me, iako nisam bio siguran da sam dobro razumeo.
„Šta podrazumevaš pod ’očiglednim’?“


„Pa, pogledaj me,“ rekla je.


I bio sam gledao. Sve što sam ikada
radio bilo je gledanje u nju. Šta hoće da kaže?


„Ja sam potpuno obična,“ objasnila je.
„Dobro, osim toga što su me loše stvari kao sva ona iskustva u kojima zamalo da
poginem i moja nespretnost skoro onesposobile. A pogledaj sebe.“ Pokazala je
rukom prema meni, kao da je to bilo nešto tako očigledno da ga nije ni potrebno
objašnjavati.


Ona je mislila da je obična? Mislila je
da sam ja nekako bolji od nje? Po čijem mišljenju? Blesavih, zatucanih, slepih
ljudi kao što je Džesika ili gospodja Koup? Kako nije mogla da shvati da je ona
najlepša...najizvanrednija... Ne postoji dovoljno reči kojima bih je opisao.


A ona o tome nije imala pojma.


„Ne vidiš sebe baš najjasnije, znaš,“
rekao sam joj. „Priznajem da si privlačna za loše stvari...“ smejao sam se bez
humora. Zla sudbina koja ju je lovila nije mi bila smešna. Nespretnost, s druge
strane, bila je nekako smešna. Draga. Da li bi mi verovala kad bih joj rekao da
je lepa, i spolja i iznutra? Možda bih je tako bolje ubedio. „Ali ti nisi čula
šta je svaki ljudski muškarac mislio o tebi tvog prvog dana ovde.“


Ah, nada, oduševljenje, željnost tih
misli. Brzina kojom su se preokrenule u nemoguće fantazije. Nemoguće, zato što
ona nije želela nijednog od njih.


Ja sam bio onaj kome je rekla da.


Mora da mi je osmeh bio samozadovoljan.


Lice joj je bilo iznenadjeno. „Ne verujem
u to,“ mrmljala je.


„Veruj mi jednu stvar – ti si sve suprotno
od običnog.“


Samo njeno postojanje bilo je dovoljno da
opravda stvaranje celog sveta.


Nije navikla na komplimente, mogao sam to
videti. Još jedna stvar na koju će jednostavno morati da se navikne. Pocrvenela
je, i promenila temu. „Ali ja se ne opraštam.“


„Zar ne vidiš? To dokazuje da sam ja
u pravu. Ja najviše brinem, jer ako bih to mogao da uradim...“ Da li ću ikada
biti dovoljno nesebičan da uradim pravu stvar? Protresao sam glavu u očajanju.
Morao bih da pronadjem snagu. Ona je zaslužila život. Ne ono što joj je Alis
predvidela. „Ako je odlazak ispravna stvar...“ A morala je biti ispravna stvar,
zar ne? Nesmotreni andjeo ne postoji. Beli nije bilo mesto sa mnom. „Onda ću
povrediti sebe da ne bih tebe povredio, da bi ti bila bezbedna.“


Dok sam izgovarao te reči, zakleo sam
se da će tako i biti.


Buljila je u mene. Nekako, moje reči
su je naljutile. „A misliš da ja ne bih uradila isto?“ besno je zahtevala.


Tako besna – tako meka i lomljiva.
Kako bi ona ikada nekog mogla da povredi? „Ti nikad nećeš morati da biraš,“
rekao sam joj, ponovo utučen širokom razlikom izmedju nas.


Buljila je u mene, zabrinutost je
zamenila ljutnju u njenim očima izmedju kojih se pojavio mali nabor.


Nešto stvarno nije bilo u redu s ovim
svetom ako tako dobar i lomljiv nije zasluživao andjela čuvara da ga čuva od
nevolja.


-Pa dobro, pomislio sam s crnim
humorom, bar ima vampira čuvara.


Nasmešio sam se. Kako sam obožavao
svoj izgovor da ostanem. „Naravno, čuvati tebe počinje da bude redovna
okupacija koja zahteva moje stalno prisustvo.“


I ona se nasmešila. „Danas niko nije
pokušao da me ubije,“ blago je rekla, a onda na pola sekunde lice joj je
postalo zamišljeno pre nego što su njene oči ponovo postale neprozirne.


„Još uvek,“ suvo sam dodao.



„Još uvek,“ složila se na moje iznenadjenje. Očekivao sam da porekne
bilo kakvu potrebu za zaštitom.


-Kako je mogao? Taj sebični magarac!
Kako je mogao to da nam uradi? Rozalin probijajući mentalni vrisak razbio mi je
koncentraciju.


„Polako, Rouz,“ čuo sam Emeta kako
šapuće s druge strane kafeterije. Ruka mu je bila oko njenih ramena, čvrsto je
držajući pored njega – zadržavajuči je.


-Izvini, Edvarde, pomislila je Alis s
krivicom. –Ona misli da je Bela saznala previše iz vašeg razgovora...i, pa,
bilo bi još gore da joj nisam odmah rekla istinu. Veruj mi.


Trgnuo sam se na mentalnu sliku koja
je usledila, na ono što bi se desilo da sam rekao Rozali da Bela zna da sam
vampir u kući, gde Rozali nije morala da se suzdržava. Morao bih da sakrijem
svog Aston Martina negde izvan države ako se ne bi smirila dok se ne završi
škola. Prizor mog omiljenog auta, unakaženog i u plamenu, bio je uznemirujuć –
iako sam znao da sam zaslužio kaznu.


Ni Džasper nije bio ništa srećniji.


Raspraviću se sa ostalima kasnije.
Imao sam samo malo vremena da budem s Belom, i neću ga uzalud trošiti. A Alis
me podsetila da imam neka posla koja treba da rešim.


„Imam još jedno pitanje za tebe,“
rekao sam, isključujući Rozalinu mentalnu histeriju.


„Pucaj,“ rekla je Bela, smešeći se.


„Jel stvarno moraš da ideš u Sijetl
ove subote, ili je to samo izgovor da ne bi morala da odbiješ sve tvoje
udvarače?“


Složila mi je grimasu. „Znaš, još
uvek ti nisam oprostila ono s Tajlerom. Ti si kriv što je umislio da idem s
njim na maturu.“


„Oh, ma on bi pronašao šansu da te
pita i bez mene – iskreno, samo sam hteo da ti vidim lice.“


Sada sam se smejao, prisećajući se
njenog zaprepašćenog izraza lica. Ni zbog čega što sam joj ikada rekao o svojoj
mračnoj priči nije izgledala tako užasnuto. Istina je nije uplašila. Želela je
da bude sa mnom. Zapanjujuće.


„A da sam te ja pitao, da li bi
odbila mene?“


„Verovatno ne,“ rekla je. „Ali bih
ti kasnije otkazala – pretvarala bih se da sam bolesna ili da sam izvrnula
članak.“


Kako čudno. „Zašto bi to uradila?“


Protresla je glavom, kao da je bila
razočarana što nisam odmah shvatio.


„Nikad me nisi video na fizičkom,
pretpostavljam, ali sam mislila da ćeš ipak shvatiti.“


Ah. „Misliš na ono da ne možeš da
hodaš po ravnoj, stabilnoj površini a da se ne sapleteš?“


„Očigledno.“


„To ne bi bio problem. Sve je u
onom koji vodi.“


Na kratak delić sekunde, bio sam
skrhkan idejom da je držim u svojim rukama na plesu – gde bi sigurno nosila
nešto lepo i nežno umesto ovog groznog džempera.


Savršeno jasno sam se sećao kako se
njeno telo osećalo ispod mog kada sam je sklonio s puta nailazećeg kombija.
Jače nego panike, očaja i razočarenja, mogao sam da se setim tog osećaja. Bila
je tako topla i nežna, lako se uklapajući u moj kameni oblik...


Istrgao sam se iz tog sećanja.


„Ali nikad mi nisi rekla –„ brzo sam
rekao da bih je sprečio da se raspravlja sa mnom o svojoj trapavosti, što je
očigledno nameravala da uradi. „Jel si rešena da ideš u Sijetl, ili ti ne bi
smetalo da odemo negde drugde?“


Zaobilazni put – puštam je da bira
ne dajući joj opciju da na dan pobegne od mene. Uopšte nije fer s moje strane.
Ali, nešto sam joj obećao prošle noći...a ideja o tome da ga ispunim mi se
svidjala – skoro isto toliko koliko me užasavala.


U subotu će biti sunčano. Mogao
bih da joj pokažem pravog sebe, ako sam dovoljno hrabar da izdržim njen užas i
gadjenje. Znao sam pravo mesto gde bih mogao tako da rizikujem...


„Otvorena sam za alternative,“
rekla je Bela. „Ali moram da tražim jednu uslugu.“


Uslovljeno da. Šta bi želela od
mene?


„Koju?“


„Smem li ja da vozim?“


Jel ovo bio njen smisao za humor?
„Zašto?“


„Pa, najviše zbog toga što kad sam
rekla Čarliju da idem u Sijetl, posebno je pitao da li idem sama, a u to vreme
sam još uvek trebala da idem sama. Ako bi ponovo pitao, verovatno ne bih
lagala, ali mislim da neće ponovo pitati, a ostavljanje mog kamioneta u kući
samo bi bespotrebno ponovo otvorilo temu. A drugi razlog, tvoja vožnja me plaši.“


Prevrnuo sam očima na to. „Od svih
stvari o meni koje bi mogle da te uplaše, ti brineš zbog moje vožnje.“ Iskreno,
njen mozak je radio naopačke. Zgadjeno sam protresao glavu.


-Edvarde, hitno je pozvala Alis.


Odjednom, buljio sam u krug
osvetljen suncem, uhvaćen u jednoj od Alisinih vizija.


To mesto sam dobro poznavao,
upravo sam tu razmišljao da odvedem Belu – mali proplanak gde niko nikad osim
mene nije dolazio. Tiho, zgodno mesto gde sam mogao da računam na to da ću biti
sam – dovoljno daleko od svakog traga civilizacije da je čak i moj um mogao
biti u miru i tišini.


Alis ga je takodje prepoznala,
zato što me je skoro videla tamo u drugoj viziji – jednoj od onih isprekidanih,
nerazgovetnih vizija koje mi je Alis pokazala ono jutro kad sam spasio Belu od
kombija.


U toj isprekidanoj viziji, nisam
bio sam. A sada je bilo jasno – Bela je bila tamo sa mnom. Znači bio sam
dovoljno hrabar. Buljila je u mene, duga je prelazila njenim očima, lice joj je
bilo nerazumljivo.


-To je isto mesto, pomislila je
Alis, lice joj je bilo puno straha koji se nije uklapao s vizijom. Napetost,
možda, ali strah? Šta je mislila pod onim, isto mesto?


A onda sam video.


-Edvarde! piskavo se pobunila Alis. –Ja
je volim, Edvarde!


Zlobno sam je isključio.


Ona nije volela Belu na način na
koji sam je ja voleo. Njena vizija je bila nemoguća. Pogrešna. Nekako je bila
zaslepljena, videla je nemogućnosti.


Nije prošlo ni pola sekunde. Bela
mi je radoznalo gledala lice, čekajući da odobrim njen zahtev. Da li je na blic
videla strah, ili je bilo prebrzo za nju?


Skoncentrisao sam se na nju, na
naš nedovršen razgovor, gurajući Alis i njene defektne, lažljive vizije daleko
iz svojih misli. Nisu zaslužile moju pažnju.


Ipak, nisam bio u stanju da
zadržim veseli ton našeg zezanja.


„Zar ne bi želela da kažeš ocu da
ćeš provesti dan sa mnom?“ pitao sam, tama mi je curila u glas.


Ponovo sam odgurnuo vizije,
pokušavajući da ih odgurnem što dalje, da ih sprečim da mi trepere u glavi.


„Kod Čarlija, što manje zna to
bolje,“ rekla je Bela, potpuno sigurna u tu činjenicu. „A gde uopšte idemo?“


Alis nije bila u pravu. Skroz nije
bila u pravu. Nije bilo šansi za to. I to je samo stara vizija, sada nevažeća.
Stvari su se promenile.


„Biće lepo vreme,“ polako sam
rekao, boreći se protiv panike i neodlučnosti. Alis nije bila u pravu.
Nastaviću kao da nisam ništa čuo ni video. „Tako da ću se držati dalje od
javnosti...a ti možes da ostaneš sa mnom, ako želiš.“


Bela je odmah shvatila; oči su joj
bile svetle i željne. „I pokazaćeš mi ono što si mislio, ono za sunce?“


Možda će, kao i mnogo puta pre,
njena reakcija biti suprotna od onog što ja očekujem. Nasmešio sam se na tu
mogućnost, boreći se da se vratim svetlijim trenucima. „Da. Ali...“ Ona još
uvek nije prihvatila. „Ako ne želiš da budeš...sama sa mnom, više bih voleo da
ne ideš u Sijetl sama. Drhtim od pomisli na nevolje na koje bi mogla da naletiš
u gradu te veličine.“


Stisnula je usne; bila je
uvredjena.


„Feniks je tri puta veći od
Sijetla – samo po naseljenosti. Po fizičkoj veličini – „


„Ali očigledno tvoj red za
umiranje nije bio u Feniksu,“ rekao sam, prekinući njena opravdanja. „Tako da
bih više voleo da ostaneš sa mnom.“


Mogla bi zauvek da ostane i ne bi
bilo dovoljno.


Ne bih trebao tako da mislim. Mi
nismo imali večnost. Sekunde koje prolaze računale su se više nego ikada pre;
nju je svaka sekunda menjala dok sam ja ostajao nepromenjen.


„I ne smeta mi da budem sama s
tobom,“ rekla je.


Ne – zato što su joj instinkti
bili naopaki.


„Znam,“ uzdahnuo sam. „Ipak bi
trebala da kažeš Čarliju.“


„Zašto bih dodjavola to uradila?“
pitala je, zvučeći zgroženo.


Buljio sam u nju, vizije koje
nisam uspeo skroz da ugušim zgadjeno su mi se vrtele u glavi.


„Da bi mi dala neki mali razlog
da te vratim,“ siktao sam. Trebala bi da mi da toliko – jednog svedoka da me
prisili da budem oprezan.


Zašto mi je Alis baš sad ovo
rekla?


Bela je glasno uzdahnula, i dugo
buljila u mene. Šta je videla?


„Mislim da ću rizikovati,“ rekla
je.


Uh! Da li je dobijala neko
uzbudjenje rizikujući svoj život? Neki udar adrenalina za kojim je žudela?


Mrko sam pogledao Alis, koja je
srela moj pogled svojim upozoravajućim. Pored nje, Rozali je besno gledala, ali
nisam mogao više da brinem. Neka uništi auto. To je ionako samo igračka.


„Hajde da pričamo o nečemu
drugom,“ iznenada je predložila Bela.


Pogledao sam je, pitajući se kako
može da bude tako nesvesna onog što je stvarno važno. Zašto nije na mene
gledala kao na čudovište koje jesam?


„O čemu hoćeš da pričamo?“


Pogledala je levo-desno, kao da
je proveravala da neko ne prisluškuje. Mora da je planirala da uvede još jednu
temu povezanu s mitovima. Oči su joj se na sekundu zaledile a telo joj se
ukrutilo, a onda je pogledala u mene.


„Zašto ste išli na te Kozje stene
prošlog vikenda...u lov? Čarli je rekao da to dobro mesto za planinarenje, zbog
medveda.“


Tako nesvesna. Buljio sam u nju,
podižući jednu obrvu.


„Medvedi?“ dahtala je.


Suvo sam se nasmejao, gledajući
kako je to primila. Da li će je ovo naterati da me shvati ozbiljno? Da li će
išta?


Pribrala se. „Znaš, sada nije
sezona medveda,“ strogo je rekla, skupljajući oči.


„Ako pročitaš pažljivo, zakoni važe
samo za lov oružjem.“


Ponovo je izgubila kontrolu nad
izrazom lica. Usta su joj se otvorila.


„Medvedi?“ ponovo je rekla, sada je
više zvučalo na pitanje nego na šokirano dahtanje.


„Emetu je grizli omiljeni.“


Gledao sam njene oči i kako prima
ovo.


„Hmm,“ mrmljala je. Uzela je
zalogaj pice, gledajući dole. Zamišljeno je žvakala, a onda uzela piće.


„Pa,“ rekla je, konačno podižući pogled. „Šta
je tebi omiljeno?“


Pretpostavljam da sam trebao da
očekujem nešto kao ovo, ali nisam. Bela je uvek bila radoznala, u najmanju
ruku.


„Puma,“ grubo sam rekao.


„Ah,“ rekla je neutralnim tonom. Srce joj je i
dalje ravno i smireno kucalo, kao da smo raspravljali o omiljenim restoranima.


Dobro onda. Ako je želela da se
ponaša kao da ovo nije ništa neobično...


„Naravno, moramo paziti da ne
utičemo negativno na okruženje nerazumnim lovom,“ rekao sam joj odvojenim i
kliničnim glasom. „Pokušavamo da se usredsredimo na oblasti koje su
prenaseljene krvoločnim zverima – idemo daleko koliko je potrebno. Ovde uvek
ima mnogo jelena i losova, i oni mogu da posluže, ali gde je zabava u tome?“


Slušala je sa ljubazno
zainteresovanim izrazom lica, kao da sam nastavnik koji drži predavanje. Morao
sam da se nasmejem.


„Gde tačno,“ smireno je mrmljala,
uzimajući još jedan zalogaj pice.


„Rano proleće je Emetova omiljena
sezona medveda,“ rekao sam, nastavljajući s predavanjem. „Upravo se bude iz
zimskog sna, tako da su razdražljiviji.“


Prošlo je sedamdeset godina, i još
uvek nije prevazišao gubitak tog prvog meča.


„Nema ničeg zanimljivijeg od
razdraženog grizlija,“ složila se Bela, svečano klimajući glavom.


Nisam mogao da zadržim prigušen
smeh dok sam odmahnuo glavom na njenu nelogičnu smirenost. Mora da se
pretvarala. „Molim te, reci mi šta stvarno misliš.“


„Pokušavam to da zamislim – ali ne
mogu,“ rekla je, izmedju očiju joj se pojavio nabor. „Kako lovite medvede bez
oružja?“


„Oh, imamo mi oružje,“ rekao sam
joj, a onda joj se široko osmehnuo. Očekivao sam da se trgne, ali ona me je
vrlo smireno gledala. „Samo ne tu vrstu na koju oni misle kad sastavljaju
zakone o lovu. Ako si ikada videla napad medveda na televiziji, moći ćeš da
zamisliš Emeta u lovu.“


Pogledala je prema stolu za kojim su
ostali sedeli, i naježila se.


Konačno. A onda sam se nasmejao
sebi, jer sam znao da deo mene želi da ona ostane nesvesna.


Njene tamne oči sada su bile raširene
i duboke dok je buljila u mene. „Jesi i ti kao medved?“ pitala je skoro
šapatom.


„Više kao lav, ili mi barem tako
kažu,“ rekao sam joj, pokušavajući da ponovo zvučim odvojeno. „Možda na to
utiče ono što najviše volimo da jedemo.“


Usne su joj se malo skupile u
uglovima. „Možda,“ ponovila je. A onda je nagnula glavu na stranu, a u očima
joj se odjednom jasno videla radoznalost. „Hoću li to možda nekad videti?“


Nisu mi trebale slike iz Alisine
glave da bih ilustrovao ovaj užas – i moja mašta je bila sasvim dovoljna.


„Apsolutno ne,“ zarežao sam na nju.


Trgla se od mene, oči su joj bile zbunjene
i uplašene.


I ja sam se nagnuo, želeći da postavim
prostor izmedju nas. Nikada neće to videti, zar ne? Nikako da uradi nešto da mi
pomogne da je održim u životu.


„Previše strašno za mene?“ pitala je
ravnim glasom. Srce joj je, kako god, još uvek brzo kucalo.


„Da je to u pitanju, poveo bih te
večeras,“ odgovorio sam kroz zube. „Tebi je stvarno potrebna jedna dobra doza
straha. Ništa ti ne bi više koristilo od ovoga.“


„Zašto onda ne?“ zahtevala je, nezastrašeno.


Mračno sam gledao u nju, čekajući da
se uplaši. Ja sam se plašio. Mogao sam jasno da zamislim Belu u mojoj blizini
dok lovim...


Njene oči su i dalje bile radoznale,
nestrpljive, ništa više od toga. Čekala je na svoj odgovor, ne popuštajući.


Ali bilo je vreme za čas.


„Kasnije,“ brecnuo sam se, i digao se
na noge. „Zakasnićemo.“


Dezorijentisano je pogledala oko
sebe, kao da je zaboravila da smo bili na velikom odmoru. Kao da je zaboravila čak
i da smo bili u školi – iznenadjena da nismo bili sami na nekom privatnom
mestu. Tačno sam razumeo taj osećaj. Bilo je teško setiti se ostatka sveta kad
sam bio s njom.


Brzo je ustala, zanevši se, i
prebacila ranac preko ramena.


„Kasnije onda,“ rekla je, i mogao sam
videti odlučnost u njenom glasu; držaće me za reč.
kraj 11. poglavlja

12.poglavlje

Komplikacije

Bela i ja
smo tiho ušli na biologiju.
Pokušavao sam da se skoncentrišem na ovaj trenutak, na devojku pored mene, na
ono što je bilo stvarno i pouzdano, na bilo šta što će zadržati Alisine
obmanljive, beznačajne vizije izvan moje glave.


Prošli smo pored Andjele Veber,
zadržavajući se na trotoaru, raspravljajući o zadatku sa dečakom s njenog časa
Trigonometrije. Površno sam skenirao njene misli, očekujući još razočarenja, jedino
da bi se iznenadio njihovom zamišljenosti.


Ah, znači to je bilo nešto to je
Andjela želela. Nažalost, nije bilo nešto što je lako upakovati u poklon.


Osetio sam se čudno zadovoljno na
trenutak, slušajući Andjeline beznadežne čežnje. Osećaj srodstva za koji
Andjela nikad neće saznati prošao je kroz mene, i bio sam, u toj sekundi, u
istoj situaciji kao ljubazna ljudska devojka.


Bila je čudna uteha znati da nisam
jedino ja ovde doživljavao tragičnu ljubavnu priču. Slomnjena srca bila su
svuda okolo.


U sledećoj sekundi, bio sam iznenadno
i potpuno iznerviran. Zato što Andjelina ljubavna priča nije morala da bude
tragična. Ona je bila čovek i on je bio čovek i razlika koja se činila tako
nesavladljivom u njenoj glavi bila je smešna, stvarno smešna u poredjenju s
mojom situacijom. Nije bilo razloga da ona bude slomljenog srca. Kakva rasipna
tuga, kada nije bilo opravdanog razloga da ne bude sa onim koga je želela.
Zašto ne bi smela da ima ono što je želela? Zašto ova ljubavna priča ne bi
imala srećan kraj?


Želeo sam da joj dam poklon...Dobro
onda, daću joj ono što želi. Znajući šta sam u stanju da uradim ljudskoj
prirodi, verovatno čak neće ni biti teško. Ispitivao sam svest dečka pored nje,
predmeta njene ljubavi, i nije bio nevoljan, samo ga je mučio isti problem kao
i nju. Bio je beznadežan i pomiren, baš kao i ona.


Sve što moram da uradim je dam
predlog...


Plan se lako formirao, scenario se sam
pisao bez mnogo truda s moje strane. Biće mi potrebna Emetova pomoć – jedina
teškoča je bila da ga nateram da mi pomogne s ovim. Ljudskom prirodom je bilo
mnogo lakše manipulisati nego vampirskom.


Bio sam zadovoljan svojim rešenjem,
svojim poklonom za Andjelu. Bilo je lepo malo skrenuti misli sa sopstvenih
problema. Kad bi moji mogli tako lako da se reše.



Raspoloženje mi se malo popravilo kad smo Bela i ja seli na svoja mesta.
Možda bi trebao da budem pozitivniji. Možda je postojalo neko rešenje za nas
koje mi je promaklo, na isti način na koji je Andjelino očigledno rešenje za
nju bilo nevidljivo. Ne baš... Ali zašto
gubiti vreme beznadežnošću? Nisam imao vremena za gubljenje kada sam bio s
Belom. Svaka sekunda je bila važna.


Gospodin Baner je ušao gurajući stari
TV i video rekorder. Premotavao je deo za koji nije bio posebno zainteresovan –
nasledna oboljenja – puštajući film koji ćemo gledati naredna tri dana.
’Lorencovo ulje’ nije bio baš veseo film, ali nije prekinuo uzbudjenje u
učionici.


Ionako, to me nije ni zanimalo.
Nisam planirao da obraćam pažnju na bilo šta osim na Belu.


Danas nisam povukao stolicu daleko
od nje, da bi sebi dao prostora da dišem. Umesto toga, seo sam blizu nje kao
što bi svaki normalan čovek uradio. Bliže nego što smo sedeli u mom autu,
dovoljno blizu da se leva strana mog tela oseti kao potopljena u vrućini koja
je dolazila iz njene kože.


Bilo je to čudno iskustvo, i
uživanje i kidanje nerava, ali više sam voleo ovo nego da sedim s druge strane
stola od nje. Bilo je više od onog na šta sam navikao, a opet brzo sam shvatio
da nije bilo dovoljno. Nisam bio zadovoljan. To što sam joj bio tako blizu samo
me nateralo da želim da budem još bliže. Što sam bio bliže želja je bila jača.


Optužio sam je da je magnet za
opasnost. Upravo sada, to je bila bukvalna istina. Ja sam bio opasnost, i
svakim centimetrom kojim sam joj bio bliže, njena privlačnost je rasla u silu.


A onda je gospodin Baner ugasio
svetla.


Bilo je čudno koliku razliku je to
napravilo, uzimajući u obzir da nedostatak svetla nije mnogo značio za moje
oči. Još uvek sam mogao da vidim savršeno kao i ranije. Svaki detalj učionice
bio je jasan.


Zašto onda iznenadni udar
elektriciteta u vazduhu, u mraku meni nije bio mračan? Da li je to bilo zato
što sam znao da sam bio jedini koji može jasno da vidi? Da smo i Bela i ja bili
nevidljivi ostalima? Kao da smo bili sami, samo nas dvoje, skriveni u tamnoj
sobi, sedeći tako blizu jedno drugog...


Moja ruka pomerila se ka njoj bez
moje dozvole. Samo da dodirne njenu šaku, da je drži u tami. Da li bi to bila
tako užasna greška? Ako bi joj moja koža zasmetala, samo je trebala da je
izmakne...


Trgao sam šaku nazad, čvrsto
prekrstio ruke na grudima i stisnuo šake u pesnice. Bez grešaka. Obećao sam
sebi da neću praviti greške, bez obzira koliko malim se činile. Ako bi joj
držao šaku, samo bi želeo još više – još jedan beznačajan dodir, još jedan
pokret bliže njoj. Mogao sam to da osetim. Nova vrsta želje rasla je u meni,
pokušavajući da nadjača moju samokontrolu.


Bez grešaka.


Bela je sigurno prekrstila ruke na
svojim grudima, a šake su joj bilestisnute u pesnice, baš kao i moje.


-O čemu razmišljaš? Umirao sam da
joj to šapnem, ali učionica je bila previše tiha da bi se moglo razgovarati čak
i šapatom.


Film je počeo, blago osvetljavajući
tamu. Bela je bacila pogled na mene. Primetila je kako mi je telo ukrućeno –
kao i njeno – i nasmešila se. Usne su joj se blago razdvojile, a oči su joj
izgledale kao da su pune toplih poziva.


Ili sam ja možda samo video ono što
sam želeo da vidim.


Uzvratio sam osmeh; disanje joj se
pretvorilo u tiho dahtanje i brzo je skrenula pogled.


To je pogoršalo stvari. Nisam joj
video misli, ali sam odjednom shvatio da sam bio u pravu malopre, i da ona
jeste želela da je dodirnem. Osećala je ovu opasnu žudnju baš kao i ja.


Izmedju njenog tela i mog,
elektricitet je zujao.


Nije se pomerila ceo čas,
zadržavajući svoju ukrućenu, kontrolisanu pozu, kao što sam i ja moju.
Povremeno bi ponovo provirila na mene, a struja elektrona koja je zujala bi me
drmnula iznenadnim šokom.


Čas je prolazio – sporo, ali opet ne
dovoljno sporo. Ovo je bilo tako novo, mogao bih da sedim ovako s njom danima,
samo da potpuno doživim osećaj.


Imao sam na desetine različitih
svadja sa samim sobom dok su minuti prolazili, racionalno se boreći sa željom
dok sam pokušavao da nadjem neko opravdanje da je dodirnem.


Napokon, gospodin Baner je ponovo
upalio svetlo.


Na jakom fluorescentnom svetlu,
atmosfera u učionici se vratila u normalu. Bela je uzdahnula i protegnula se,
opuštajući prste ispred nje. Mora da joj nije bilo udobno da bude u tom
položaju toliko dugo. Meni je bilo lakše – mirnoća je dolazila prirodnim putem.


Prigušeno sam se nasmejao na
olakšanje na njenom licu. „Pa, to je bilo interesantno.“


„Umm,“ mrmljala je, jasno razumeći
na šta mislim, ali ne dajući komentar. Šta bih sve dao da čujem šta je mislila
u ovom trenutku.


Uzdahnuo sam. Mogao sam da
priželjkujem od sad do sutra ali tome nije bilo pomoći.


„Hoćemo li?“ pitao sam, ustajući.


Složila je facu i nestabilno stala
na noge, sa ispruženim rukama kao da se plašila da će pasti.


Mogao sam da joj ponudim ruku. Ili da je
pridržim ispod lakta – samo blago – i stabilizujem je. To sigurno neće biti
tako strašan prekršaj...


Bez grešaka.


Bila je veoma tiha dok smo hodali
prema sali za fizičko. Nabor izmedju očiju joj je bio očigledan, znak da je
bila duboko zamišljena. I ja sam duboko razmišljao.


Jedan dodir njene kože neće je
povrediti, moja sebična strana će biti zadovoljena.


Lako sam mogao da podesim pritisak
svoje ruke. To nije bilo mnogo teško, sve dok imam čvrstu kontrolu nad sobom.
Moje čulo dodira bilo je bolje razvijeno nego ljudsko; mogao sam da žongliram s
deset kristalnih pehara a da ne slomim nijedan od njih. Mogao sam da držim
balončić od sapunice a da ne pukne. Sve dok sam čvrsto kontrolisan...


Bela je bila kao balon od sapunice –
krhka i prolazna. Privremena.


Koliko dugo ću moći da opravdavam
svoje prisustvo u njenom životu? Koliko još vremena mi je preostalo? Da li ću
imati još jednu ovakvu šansu, kao ovog trenutka, ove sekunde? Neće mi uvek biti
na dohvat ruke...


Bela se okrenula i pogledala me u
oči na ulazu u salu, oči su joj se raširile na izraz mog lica. Nije
progovorila. Pogledao sam se u odrazu u njenom oku i u svom video sukob kako
besni. Gledao sam kako mi se lice menja dok je moja bolja strana gubila svadju.


Ruka mi se podigla bez svesne
komande za to. Nežno kao da je napravljena od najtanjeg stakla, kao da je bila
krhka kao balončić, moji prsti pomazili su toplu kožu koja joj je prekrivala
jagodicu. Zagrejavala se pod mojim dodirom, i mogao sam da osetim puls krvi
ispod njene providne kože.


-Dosta, naredio sam, iako je moja
ruka žudela da predje celom stranom njenog lica. –Dosta.


Bilo mi je teško da povučem ruku
nazad, da prestanem da prilazim bliže nego što već jesam. Hiljadu različitih
mogućnosti protrčalo mi je kroz misli u sekundi – hiljadu različitih načina da
je dodirnem. Vrh mog prsta kako prelazi oblikom njenih usana. Moj dlan kako
podiže njenu bradu. Kako skida rajf sa njene kose i pušta je da padne preko
moje šake. Kako mi se ruke obavijaju oko njenog struka i drže je uz moje telo.


-Dosta.


Naterao sam se da se okrenem, da se
pomerim od nje. Telo mi se kruto pomerilo – nevoljno.


Pustio sam misli da se zadrže iza
da je gledaju dok sam brzo odlazio, skoro bežajući iskušenju. Uhvatio sam misli
Majka Njutna – bile su najglasnije – dok je gledao Belu kako prolazi pored
njega zaboravljajući ga – oči su joj bile neusredsredjene a obrazi crveni. Mrko
je gledao i iznenada moje ime bilo je pomešano sa psovkama u njegovoj glavi;
nisam mogao da izdržim a da se ne iscerim u odgovor na to.


Ruka me peckala. Savio sam je i
stisnuo šaku u pesnicu, ali nastavilo je bezbolno da me pecka.


Ne, nisam je povredio – ali to što
sam je dodirnuo je i dalje bila greška.


Osećalo se kao vatra – kao da mi se
plamen žedji iz grla raširio po celom telu.


Kad sledeći put budem bio blizu
nje, da li ću moći da se zaustavim da je ponovo ne dodirnem? A sad kad sam je
jednom dotakao, da li ću moći da se zaustavim na tome?


Nema više grešaka. To je to. -Seti
se ovog sada, Edvarde, strogo sam rekao sebi, -i dalje ruke. Ili to, ili ću
morati sebe da nateram da odem...nekako. Zato što nisam sebi mogao da dozvolim
da budem blizu nje ako ću opet praviti greške.


Duboko sam udahnuo, i pokušao da
smirim misli.


Emet me sustigao ispred kabineta za
engleski.


„Hej, Edvarde.“ –Izgleda bolje.
Čudno, ali bolje. Srećno.


„Hej, Em.“ Da li sam izgledao
srećno? Pretpostavljao sam da jesam, uprkos haosu u mojoj glavi, tako sam se
osećao.


-Bilo bi bolje da zatvoriš ta
velika usta, dečko. Rozali hoće da ti iščupa jezik.


Uzdahnuo sam. „Izvini, ostavio sam
ti taj problem. Jesi ljut na mene?“


„Ma ne, Rouz će to prevazići.
Svejedno je moralo da se desi.“ –Sa tim Alisinim vizijama...


Nisam želeo sada da mislim o
Alisinim vizijama. Buljio sam napred, zubi su mi se stisli.


Dok sam tražio neku zanimaciju,
uhvatio sam Bena Čenija kako ulazi u kabinet za španski ispred nas. Ah – evo
moje šanse da dam Andjeli Veber njen poklon.


Zaustavio sam se i povukao Emeta
za ruku. „Sačekaj malo.“


-Šta je bilo?


„Znam da nisam zaslužio, ali
hoćeš li mi učiniti uslugu?“


„Koju?“ pitao je radoznalo.


U jednom dahu – i brzinom koja bi
reči ljudima učinila nerazumljivim bez obzira koliko su glasno izgovorene –
objasnio sam mu šta mi je trebalo.


Bledo je buljio u mene kad sam
završio, misli su mu bile prazne kao i njegovo lice.


„Pa?“ pitao sam ga. „Hoćeš li mi
pomoći s tim?“


Trebao mu je minut da odgovori.
„Ali, zašto?“


„Hajde, Emete. Zašto da ne?“


-Ko si ti i šta si učinio s
mojim bratom?


„Zar nisi ti onaj koji se stalno
žali kako je škola uvek ista? Ovo je nešto malo drugačije, zar ne? Smatraj to
kao iskustvo – iskustvo ljudske prirode.“


Još jedan trenutak je buljio u
mene pre nego što je odgovorio. „Dobro, jeste drugačije, učiniću ti to...Okej,
u redu.“ Emet je frknuo i slegnuo ramenima. „Pomoći ću ti.“


Nacerio sam mu se, osećajući se
uzbudjenije zbog mog plana sada kada je bio pokrenut. Rozali je bila smor, ali
uvek ću joj dugovati jednu zato što je izabrala Emeta; niko nema boljeg brata
od mene.


Emetu nije trebala vežba. U
jednom dahu sam mu šapnuo šta treba da kaže dok smo ulazili u učionicu.


Ben je već bio na svom mestu iza
mene, skupljao je domaći da preda. I Emet i ja smo seli i uradili isto.
Učionica još uvek nije bila tiha; žagor potčinjenih razgovora se nastavio dok
gospodja Gof nije zahtevala pažnju. Nije žurila, ocenjivala je testove s
prošlog časa.


„Pa,“ rekao je Emet, glas mu bi
bio glasniji nego što je potrebno – da je pričao samo meni. „Jesi li već pitao
Andjelu Veber da izadjete?“


Šuškanje papira iza mene iznenada
je prestalo kako se Ben zaledio, pažnja mu je iznenada skrenula na naš
razgovor.


-Andjela? Oni pričaju o Andjeli?


Dobro je. Privukli smo mu pažnju.


„Ne,“ rekao sam, sporo odmahujući
glavom da bi izgledalo kao da mi je žao.


„Zašto nisi?“ improvizovao je
Emet. „Zar si kukavica?“


Napravio sam grimasu na to. „Ne.
Čuo sam da je zainteresovana za nekog drugog.“


-Edvard Kalen je hteo da pozove
Andjelu da izadju? Ali... Ne. To mi se ne svidja. Ne želim ga blizu nje. On
nije...dobar za nju. Nije...bezbedan.


Nisam izazvao borbenost,
zaštitnički instinkt. Ciljao sam na ljubomoru. Ali svejedno uspevalo je.


„Dozvolićeš da te to zaustavi?“ prezrivo
je pitao Emet, ponovo improvizujući. „Nisi raspoložen za takmičenje?“


Besno sam ga pogledao, ali
iskoristio sam to što je rekao. „Vidi, mislim da ona stvarno voli onog Bena.
Neću pokušavati da je ubedim u suprotno. Ima drugih devojaka.“


Reakcija na stolici iza mene bila
je električna.


„Koga?“ pitao je Emet, vraćajući
se na scenario.


„Moja partnerka iz laboratorije
reče da je to neki dečak po imenu Čeni. Nisam siguran da li ga poznajem.“


Ugušio sam smeh. Samo kod nadmenih
Kalenovih moglo je da prodje pretvaranje da ne poznaju sve učenike u ovoj
sitnoj školi.


Benova glava komešala se u šoku.
–Ja? Iznad Edvarda Kalena? Ali zašto bi ona volela mene?


„Edvarde,“ mrmljao je Emet
slabijim tonom, prevrćući očima ka dečaku. „Odmah je iza tebe,“ izustio je,
tako da je čovek očigledno lako mogao da pročita reči.


„Oh,“ uzvratio sam mrmljajući.


Okrenuo sam se na stolici i bacio
pogled na dečka iza mene. Na sekundu, njegove crne oči iza naočara bile su
preplašene, ali onda se ukrutio i skupio svoja uska ramena, suočen sa mojom
jasno omaložavajućom procenom. Izbacio je bradu a ljutito crvenilo zatamnelo je
njegovu zlatno-braon kožu.


„Ha,“ arogantno sam rekao dok sam se ponovo
okretao Emetu.


-Misli da je bolji od mene. Ali
Andjela ne. Pokazaću mu ja...


Savršeno.


„Zar nisi rekao da ipak vodi
Jorkija na ples? pitao je Emet, frknući kad je izgovorio ime dečaka koga su
mnogi prezirali zbog svoje nezgrapnosti.


„To je izgleda bila grupna
odluka.“ Hteo sam da budem siguran da je Benu ovo bilo jasno. „Andjela je
stidljiva. Ako B- dobro, ako dečko nema hrabrosti da je pozove, ona ga nikad neće
pitati.“


„Ti voliš stidljive devojke,“
rekao je Emet, vraćajući se na improvizaciju. –Stidljive devojke. Devojke
kao...hmm, ne znam. Možda Bela Svon?


Nacerio sam mu se. „Tačno.“ Onda
sam se vratio na glumu. „Možda će se Andjela umoriti od čekanja. Možda ću je
pozvati na maturu.“


-E nećeš, pomislio je Ben,
ispravljajući se na stolici. –Pa šta ako je mnogo viši od mene? Ako njoj to
nije bitno, nije ni meni. Ona je najlepša, najpametnija, najzgodnija devojka u
ovoj školi...i svidjam joj se.


Svidjao mi se ovaj Ben. Delovao
je bistro i promišljeno. Možda je čak i dostojan devojke kao što je Andjela.
Dao sam Emetu znak odobravanja palcem ispod stola dok je gospodja Gof ustala i
pozdravila razred.


-Okej, priznajem – ovo je bilo nekako
zabavno, pomislio je Emet.


Nasmešio sam se sebi, zadovoljan
što sam oblikovao hepi end jedne ljubavne priče. Bio sam siguran da će Ben
napraviti završni potez, i Andjela će primiti moj anonimni poklon. Moj dug je
bio isplaćen.


Kako su ljudi budalasti, da
dopuste da im 6 cm razlike u visini pokvari sreću.


Zbog svog uspeha bio sam dobro
raspoložen. Ponovo sam se nasmejao dok sam se smeštao u stolicu i spremao se za
zabavu. Posle svega, kako je Bela je ukazivala na ručak, nikad je pre nisam
video u akciji na času fizičkog.


Majkove misli bile su najlakše za
pronalaženje u žamoru glasova koji su se rojili u sali. Njegove misli su mi
postale jako poznate u zadnjih par nedelja. Sa uzdahom, pomirio sam se s tim da
ću slušati kroz njega. Bar sam mogao biti siguran da će paziti na Belu.


Stigao sam tačno na vreme da
čujem kako joj nudi da bude njegov partner za badminton; kako je napravio
predlog, druge vrste partnertstva prošle su mu kroz misli. Osmeh mi je
izbledeo, stisnuo sam zube, i morao da se podsetim zašto Majk Njutn nije bio
dopustiva opcija.


„Hvala, Majk – znaš, ne moraš ovo
da radiš.“


„Ne brini, sklanjaću ti se s
puta.“


Nacerili su se jedno drugom, i
slike brojnih nesreća – uvek na neki način povezanih s Belom – prošle su kroz
Majkovu glavu.


Majk je u početku igrao sam, dok
je Bela oklevala na drugoj strani terena, oprezno držeći svoj reket, kao da je
bio neka vrsta oružja. Onda je trener Klep dotrčao pored i naredio Majku da
pusti Belu da igra.


-Uh oh, pomislio je Majk dok je
Bela prilazila s uzdahom, držeći reket pod nekim trapavim uglom.


Dženifer Ford servirala je lopticu
pravo prema Beli samozadovoljnim udarom na njene misli. Majk je video kako Bela
posrće ka njoj, zamahujući reketom miljama daleko od mete, i potrčao je ne bi
li spasio volej.


Sa uzbunom sam gledao putanju
Belinog reketa. Sigurno će pogoditi mrežu, odbiti se nazad u nju i lupiti je u
čelo, pre nego što se okrene i udari Majkovu ruku uz glasno ’tvek’.


-Au. Au. Uh. To će napraviti
modricu.


Bela se uhvatila za čelo. Bilo
mi je teško da ostanem na stolici gde mi je bilo mesto, znajući da je bila
povredjena. Ali šta bih mogao da uradim sve i da sam tamo? A i nije izgledalo
ozbiljno... Oklevao sam, posmatrajući. Ako namerava da nastavi s pokušavanjem
da igra, moraću da smislim izgovor da je odvučem s časa.


Trener se smejao. „Izvini, Njutne.“
Ta devojka ima najgori baksuz koji sam ikada video. Nisam trebao da je guram
medju ostale...


Oprezno se okrenuo i otišao da
gleda drugu igru tako da se Bela mogla vratiti svojoj bivšoj posmatračkoj
ulozi.


-Au, ponovo je pomislio Majk,
masirajući ruku. Okrenuo se Beli. „Jesi li dobro?“


„Jesam, a ti?“ pitala je
snebljivo, pocrveneći.


„Mislim da jesam.“ -Ne želim da
zvučim kao plačljivac. Ali, čoveče, to boli!


Majk je zavteo ruku i trgao se.


„Ja ću samo ostati ovde
pozadi,“ rekla je Bela, na njenom licu više se videla osramoćenost i
razočaranje nego bol. Možda je Majk izvukao najdeblji kraj. Ja sam se naravno
nadao da je tako. Bar više nije igrala. Držala je reket vrlo pažljivo iza
ledja, oči su joj bile pune žaljenja... Morao sam kašljem da prikrijem smeh.


-Šta je smešno? Emet je želeo da
zna.


„Pričaću ti kasnije,“ mrmljao
sam.


Bela se više nije izlagala opasnosti da igra.
Trener je ignorisao i pustio Majka da igra sam.


Preleteo sam kroz test na kraju
časa, i gospodja Gof me pustila da idem. Napregnuto sam slušao Majka dok sam
hodao preko parkinga. Odlučio je da se suoči s Belom u vezi mene.


-Džesika se kune da izlaze
zajedno. Zašto? Zašto je morao da odabere baš nju?


Nije znao za pravi fenomen – da
je ona izabrala mene.


„I tako.“


„Šta tako?“ pitala se.



„Ti i Kalen, a?“ –Ti i čudak. Dobro, ako ti je bitno da je tip bogat...


Stisnuo sam zube na njegovu
ponižavajuću pretpostavku.


„To nije tvoja stvar, Majk.“


-Odbrambeni stav. Znači tačno
je. Bedak. „Ne svidja mi se to.“


„Ni ne mora da ti se svidja,“
brecnula se.


-Zašto ne može da vidi kakva je
on sporedna stvar? Kao što su i svi oni. Način na koji bulji u nju. Naježim se
kad ga vidim. „Gleda te kao...kao da si nešto za jelo.“


Zgrčio sam se, čekajući njen
odgovor.


Lice joj je blago pocrvenelo, a
usne su joj se skupile kao da je zadržavala dah. Onda se iznenada zakikotala.


-Sad mi se još i smeje. Super.


Majk se okrenuo, mrzovoljnih
misli, i odšetao za promenu.


Naslonio sam se na zid sale i
pokušao da se smirim.


Kako je mogla da se smeje Majkovoj optužbi
– tako opušteno da sam počeo da se brinem da je Forks postajao previše
svestan... Zašto bi se smejala činjenici da bih mogao da je ubijem, kada je
znala da je to potpuno tačno? Šta je u tome bilo smešno?


Šta nije bilo u redu s njom?


Da li je imala morbidan smisao
za humor? To se nije uklapalo u moju ideju o njenom karakteru, ali kako sam
mogao da budem siguran? Ili je možda moje sanjarenje o lakomislenom andjelu
bilo tačno u jednom pogledu, da uopšte nije imala osećaj za strah. Hrabra – to
je bila jedina reč za to. Drugi mogu da govore da je glupa, ali ja sam znao
koliko je ona bila pametna. Ipak, bez obzira na to iz kog razloga, ovaj
nedostatak straha i uvrnuti smisao za humor nisu bili dobri za nju. Da li je
ovaj čudni nedostatak stalno dovodio u opasnost? Možda ću joj uvek ovde biti
potreban...


Samo zbog toga, raspoloženje mi se
popravilo.


Ako bih samo mogao da se
disciplinujem, da sebe učinim bezbednim, onda bi možda bilo u redu da ostanem s
njom.


Kad je izašla iz sale, ramena su
joj bila ukrućena a donja usna ponovo medju zubima – znak zabrinutosti. Ali čim
su joj oči susrele moje, njena kruta ramena su se opustila a širok osmeh
raširio joj se licem. Bio je to čudno miran izraz lica. Došetala je pravo do
mene bez oklevanja, jedino se zaustavljajući kad je bila toliko blizu da se
vrućina iz njenog tela srušila na mene kao plimski talas.


„Ćao,“ šapnula je.


Sreća koju sam tog trenutka
osetio ponovo je bila neizmerna.


„Ćao,“ rekao sam, a onda –
raspoloženje mi se odjednom popravilo pa nisam mogao da izdržim da je ne
zadirkujem – dodao „Kako je bilo na fizičkom?“


Osmeh joj se pokolebao. „Dobro.“


Užasno je lagala.


„Stvarno?“ pitao sam – još uvek
sam bio zabrinut za njenu glavu; da li je bolelo? – ali onda su misli Majka
Njutna postale toliko glasne da su mi razbile koncentraciju.


-Mrzim ga. Želeo bih da umre.
Nadam se da će sleteti preko litice s tim sjajnim autom. Zašto je samo ne
ostavi na miru? Zašto se ne drži svoje vrste – čudaka.


„Šta je bilo?“ pitala je Bela.


Moje oči su se ponovo
usredsredile na njeno lice. Pogledala je Majkovo povlačenje, a onda ponovo
mene.


„Njutn mi ide na živce,“
priznao sam.


Usta su joj se otvorila, a
osmeh nestao. Mora da je zaboravila da sam imao moć da posmatram njene nesreće
od prošlog časa, ili se nadala da je nisam upotrebio. „Nisi valjda ponovo
slušao?“


„Kako ti je glava?“


„Ovo je da ne poveruješ!“ rekla
je kroz zube, a onda se okrenula od mene i počela besno da korača preko
parkinga. Koža joj je porumenela – bilo je sramota.


Održavao sam korak s njom,
nadajući se da će se brzo odljutiti. Obično mi je brzo opraštala.


„Sama si rekla da te nikad nisam video na
času fizičkog,“ objasnio sam. „Bio sam radoznao.“


Nije odgovorila; obrve su joj
se skupile.


Naglo se zaustavila na parkingu
kad je videla da je moj auto okružen gomilom muških studenata.


-Pitam se koliko brzo ide ova
stvar...


-Vidi ove SMG papučice. Video
sam ih samo u časopisu...


-Lepi branici...


-I ja bih voleo da imam šesto
hiljada dolara za ovo...


Baš zbog ovoga je bilo bolje da Rozali vozi
svoj auto samo kad ide van grada.


Progurao sam se kroz gomilu
pohlepnih dečaka do mog auta; posle sekunde oklevanja, Bela je uradila isto.


„Razmetljivo,“ mrmljao sam dok
je ulazila.


„Koji je ovo model
automobila?“ pitala je.


„M3.“


Namrštila se. „Ne govorim
jezikom auto-moto časopisa.“


„To je BMW.“ Prevrnuo sam
očima a onda se skoncentrisao na rikverc da ne bi nikog pregazio. Morao sam da
zadržim pogled na nekoliko dečaka kojima nije baš bilo stalo da mi se sklone s
puta. Pola sekunde nakon što su mi susreli pogled bilo je dovoljno da ih ubedi.


„Jesi još uvek ljuta?“ pitao
sam je. Mrgodjenje joj se opustilo.


„Definitivno,“ odsečno je
odgovorila.


Uzdahnuo sam. Možda nisam
trebao da joj kažem. No dobro. Mogu da pokušam to da ispravim, valjda. „Hoćeš
li mi oprostiti ako se izvinim?“


Razmislila je o tome na trenutak.
„Možda...ako stvarno tako misliš,“ odlučila je. „I ako obećaš da nećeš to više
raditi.“


Neću je lagati, nije bilo šansi
da pristanem na to drugo. Možda da joj ponudim nešto drugo u zamenu.


„A šta misliš da se izvinim i
stvarno to mislim, i da pustim da ti voziš u subotu?“ Zgrčio sam se u sebi na
tu pomisao.


Prostor izmedju očiju joj se
nabrao dok je razmatrala novi predlog. „Dogovoreno,“ rekla je psle trenutka
razmišljanja.


Sad moje izvinjenje... Nikad pre nisam namerno zaslepljivao Belu,
ali sada se činilo kao pravo vreme za to. Duboko sam se zagledao u njene oči
dok smo se udaljavali od škole, pitajući se da li mi uspeva. Iskoristio sam
svoj najubedljiviji ton.


„Veoma mi je žao što sam te
uznemirio.“


Srce joj je kucalo glasnije
nego pre, a ritam je odjednom postao stakato. Oči su joj se raširile,
izgledajući malo ošamućene.


Nasmešio sam se. Izgleda da sam
uspeo. Naravno, i ja sam imao malih problema da skrenem pogled s njenih očiju.
Jednako zaslepljen. Sreća da sam znao ovaj put napamet.


„I biću ispred tvoje kuće rano
u zoru u subotu,“ dodao sam, završavajući pogodbu.


Brzo je trepnula, tresući glavu
kao da bi je razbistrila. „Um,“ rekla je, „ne verujem da će mi baš pomoći s
Čarlijem ako zatekne neobjašnjivi Volvo parkiran ispred kuće.“


Ah, koliko slabo me poznavala.
„Nisam nameravao da dodjem kolima.“


„Kako –„ krenula je da pita.


Prekinuo sam je. Bilo bi teško
objasniti odgovor bez demonstracije, a sada nije bilo pravo vreme za to. „Ne
brini zbog toga. Biću tamo, bez auta.“


Nagnula je glavu na stranu, i na sekundu je
gledala kao da će pitati za još, ali izgleda da se predomislila.


„Jel sada kasnije?“ pitala je,
podsećajući me na naš nedovršen razgovor danas u kafeteriji; preskočila je
jedno teško pitanje samo da bi se vratila na drugo koje je bilo još teže.


„Pretpostavljam da jeste,“
nerado sam se složio.


Parkirao sam ispred njene kuće,
naprežući se dok sam smišljao kako da objasnim...a da ne načinim svoju
monstruoznu prirodu previše očiglednom, da je ponovo ne uplašim. Ili je to bilo
pogrešno? Da smanjim svoju tamu?


Čekala je sa istom ljubaznom
maskom koju je imala danas na ručku. Da sam bio manje zabrinut, njena apsurdna
smirenost bi me nasmejala.


„I još uvek želiš da znaš zašto
ne možeš da me gledaš dok lovim?“ pitao sam.


„Pa, više sam se pitala kakva
bi bila tvoja reakcija,“ rekla je.


„Jesam te uplašio?“ pitao sam,
siguran da će poreći.


„Ne.“


Pokušao sam da se ne nasmejem,
i nisam uspeo. „Izvini što sam te uplašio.“ A onda mi je osmeh nestao zajedno
sa trenutnim humorom. „Bila je to samo pomisao na tebe tamo...dok mi lovimo.“


„To bi bilo loše?“


Mentalna slika bila je previše –
Bela, tako ranjiva u praznoj tami; ja, van kontrole... Pokušao sam da je oteram
iz glave. „Ekstremno.“


„Zbog...?“


Duboko sam udahnuo,
koncentrišući se na trenutak na goruću žedj. Osećajući je, upravljajući njome,
dokazujući svoju nadmoć nad njom. Nikad me više neće kontrolisati – zakleo sam
se da će biti tako. Biću bezbedan za nju. Buljio sam u oblake ne videći ih, želeći
da verujem da bi moja odlučnost napravila neku razliku ako bi lovio nailazeći
na njen miris.


„Kada lovimo...predajemo se
svojim čulima,“ rekao sam joj, razmišljajući o svakoj reči pre nego što je
izgovorim. „Tada ne vladamo svojim umom. Posebno čulom mirisa. Ako bi mi bila
bilo gde blizu kad tako izgubim kontrolu...“


Protresao sam glavu u agoniji na
pomisao šta bi se desilo – ne šta bi moglo da se desi, nego šta bi se tad
sigurno desilo.


Slušao sam lupanje njenog srca, a
onda nemirno okrenuo, da joj pročitam oči.


Belino lice bilo je smireno, oči
ozbiljne. Usne su joj bile blago napućene zbog, po mojim pretpostavkama,
zabrinutosti. Ali zabrinutosti zbog čega? Za sopstvenu bezbednost? Ili za moj
bol? Nastavio sam da buljim u nju, pokušavajući da prevedem njen dvosmislen
izraz lica u konkretnu činjenicu.


I ona je buljila u mene. Posle
trenutka oči su joj postale šire, a zenice su joj se proširile, iako se svetlo
nije promenilo.


Disanje mi se ubrzalo, i odjednom
izgledalo je kao da tišina u autu zuji, kao u zatamnjenom kabinetu za biologiju
danas. Pulsirajuća struja ponovo je sevala izmedju nas, a moja želja da je
dodirnem bila je, ukratko, jača čak i od moje žedji.


Udarajući elektricitet učinio je
da osetim kao da ponovo imam puls. Telo mi je bilo puno toga. Kao da sam bio
čovek. Više nego išta na ovom svetu, želeo sam da osetim toplinu njenih usana
na mojima. Na sekundu, očajno sam se borio da pronadjem snagu, kontrolu, da
mogu da približim svoja usta toliko blizu njene kože...


Progutala je u hrapavom dahu, i tek
sam onda shvatio da kada sam počeo brže da dišem, ona je u isto vreme prestala
da diše.


Zatvorio sam oči, pokušavajući da
prekinem vezu izmedju nas.


Nema više grešaka.


Belino postojanje bilo je vezano za
hiljadu osetljivo izbalansiranih hemijskih procesa, svih tako lako prekinutih.
Ritmično širenje njenih pluća, dotok kiseonika, značio je život ili smrt za
nju. Uzbudjeno kucanje njenog krhkog srca moglo je biti prekinuto zbog toliko
glupih nesreća ili bolesti ili...zbog mene.


Nisam verovao da bi ijedan član
moje porodice oklevao ako bi mu bila ponudjena druga šansa – ako bi mogao da
zameni besmrtnost za ponovnu smrtnost. Bilo ko od nas bi skočio u vatru za to.
Goreo koliko god dana ili vekova bi bilo potrebno.


Većina naše vrste cenila je
besmrtnost iznad svega. Čak je bilo i ljudi koji su molili za ovo, koji su na
mračnim mestima tražili one koji bi mogli da im daju najcrnji od svih
poklona...


Ali ne i mi. Ne moja porodica. Mi
bismo sve dali da budemo ljudi.


Buljio sam u mikroskopski sitne
rupice i oštećenja na šoferšajbni, kao da je postojalo neko rešenje skriveno u
staklu. Elektricitet nije izbledeo, i morao sam da se koncentrišem da zadržim
ruke na volanu.


Desna ruka je ponovo počela da me
pecka bez bola, otkad sam je pre dodirnuo.


„Bela, mislim da bi sada trebala da
udješ.“


Odmah je poslušala, bez komentara,
izlazeći iz auta i zatvarajući vrata za sobom. Da li je osećala mogućnost
katastrofe tako jasno kao ja?


Da li je bolelo da ode, kao što je
meni bilo bolno da je pustim? Jedina uteha bila je ta što ću je uskoro ponovo
videti. Pre nego što će ona videti mene. Nasmejao sam se tome, onda spustio
prozor i nagnuo se da još jednom progovorim s njom – sada je bilo bezbednije,
sa vrućinom njenog tela van auta.


Radoznalo se okrenula da vidi šta
hoću.


Još uvek je bila radoznala, iako mi
je danas postavila toliko pitanja. Moja radoznalost bila je potpuno
nezadovoljena; današnje odgovaranje na njena pitanja otkrilo je samo moje tajne
– ja sam saznao malo o njoj sopstvenim pretpostavkama. To nije bilo fer.


„Um, Bela?“


„Da?“


„Sutra je moj red.“


Čelo joj se nabralo. „Tvoj red za
šta?“


„Za postavljanje pitanja.“ Sutra,
kad budemo bili na sigurnijem mestu, okruženi svedocima, dobiću svoje odgovore.
Nacerio sam se na tu pomisao, a onda se okrenuo zato što ona nije imala nameru
da ode. Iako nije bila u autu, odjek elektriciteta fijukao je unutr. I ja sam
želeo da izadjem, da je ispratim do vrata kao izgovor da ostanem pored nje....


Nema više grešaka. Nagazio sam gas,
i uzdahnuo dok je nestajala iza mene. Izgledalo je kao da sam uvek trčao ka
Beli ili bežao od nje, nikad ne ostajući na mestu. Morao sam da nadjem načina
da se skrasim ako ćemo ikad imati malo mira.
kraj 12. poglavlja

13.poglavlje

Još sam osjećao Bellinu toplinu u autu, premda sam već ostavio kilometre između nas. Brzo sam se odvezao doma kako bi se predvečer pojavio, znajući da ću uskoro brzo otići, naći utjehu u Bellinim snovima. Premda se dio mene još osjećao kao voajer, tiha ugoda koju sam našao gledajući ju kako spava, slušajući ju kako šapće moje ime, nije bilo nešto čega sam se lako mogao odreći.Čim sam ušao u kuću čuo sam brbljanje u dnevnoj sobi. Moja se obitelj prepirala, i ponovno sam se našao u središtu njihove pažnje. Naravno svi su znali za moje planove da provedem dan s Bellom u subotu i trenutno su bili u glasnoj raspravi o tome bi li mi nešto takvo trebalo dopustiti ili ne. Dopustiti. Kao da sam dijete i trebam njihovo dopuštenje. Okrenuo sam očima kada se razgovor prekinuo jer sam ušao u sobu.„Ne, molim vas, nastavite.“ Rekao sam sarkastično. „Čini se da tek postaje zanimljivo.“„Edward, tek komentiramo situaciju, i što ona potencijalno može značiti za obitelj.“ Carlise mi je rekao mirno. „Tvoje odluke sada utječu na sve nas, i samo želimo biti sigurni da poduzimaš sve potrebne mjere opreza. Nitko te ne optužuje ni za što.“„Već sam im rekla kako se nemaju za što brinuti,“ Alice je dodala, širok osmijeh joj se raširio licem. „Voliš ju, nećeš ju ozlijediti.“„Da“ promumljao sam. „Hvala.“Htio sam zvučati samouvjerenije, da malo Alicine vjere uđe u mene, ali sa sjećanjem na Bellin miris koji mi je još palio grlo i maglio mi razum, bilo je teško vidjeti stvari jasno kao ona.„Vidite, on ni ne vjeruje sam sebi.“ Rose je rekla oštro. „Zašto bi mi ostali?“„Rosalie,“ Esme ju je opomenula, zvučeći tako majčinski da sam uzdahnuo.„Dobro, samo mi javite kada se trebam početi pakirati,“ ispalila je Rose dok je letila iz sobe. Zarežao sam za njom, zaustavivši se kada sam vidio Jasperov bljesak.„Smiri se,“ upozorio je. „Samo je uzrujana. Nema potrebe da pogoršavaš. Kad smo već kod toga, jesi li siguran da je ovaj mali spoj s Bellom dobra ideja? Zašto se stavljaš u taj položaj? Mislim, isplati li se tjerati da prolaziš kroz sve to?“Kimnuo sam, i pogledao značajno Alice, koja se nasmijala i pustila um da odluta kroz desetke Bellinih i mojih zajedničkih slika. Sami. Sigurni. Zadržao sam se za svaku najčvršće što sam mogao, pokušavajući se uvjeriti da sam dovoljno jak da ih pretvorim u stvarnost.Što god. Pomisilio je Emmett lagano negodujući dok je izlazio iz sobe. Nemoj reći da te nisam upozorio.„Ne brini, Edward,“ Alice je ljubazno rekla, primjećujući zabrinut izraz na mom licu dok mi se primicala. „Sve će biti savršeno.“„Samo bih htio da mogu biti siguran.“„Pa, ja sam sigurna.“ Zadirkivala je. „Zar to ne bi trebalo biti dovoljno?“Trebao sam preusmjeriti svoje lutajuće misli, odlučio sam provesti ostatak večeri za klavirom, na Esmino zadovoljstvo. Svirao sam sve njene najdraže, i komad koji je Bella inspirirala. Pustio sam da me glazba okruži, omota me, sve dok moja posljednja briga nije izblijedjela. Čim je bilo dovoljno kasno, otišao sam u noć s obnovljenim osjećajem samopouzdanja. Pitao sam se kako je moguće da svaku noć kada bih pobjegao od svoje obitelji i svega što mi je bilo poznato, svaki korak bliže Belli sve se više činio kao dom. Požurio sam do njenog prozora, popeo se bez buke, i gledao u strašnoj tišini ljepotu sna moje Belle. Bilo je nešto drugačije s njom večeras,pak, ponovno sam želio da mogu proviriti u njene misli. Lice joj je ostalo mirno, ni jedna zabrinuta linija nije oduzimala mir njenom licu, pak bila je očito nemirna. Bacala se i okretala i nekoliko se puta preplašila prenuvši se, premda joj oči nisu ostale otvorene dovoljno dugo kako bi opazile što oko sebe.U savršenoj mirnoći, držao sam oprezni razmak dok nije utonula u dublji san u kojem spava. Nije govorila često kao obično, premda sam bio uzbuđen čuvši kako je moje ime pobjeglo s njenih usana više no jednom.„Edward, ostani,“ promumljala je, okrećući se s leđa na bok tako da je gledala u mene.„Još…“Njena nesvjesna želja je bila dovoljna da razbije i moj zadnji otpor. Kao budala bez imalo samokontrole, ispružio sam ruku i nježno pomakao pramen njene kose s lica, pažljivo da joj ne dodirnem kožu. Njena se glava nagnula na moju glavu kao da je znala da sam sam tu i željela da budem bliže. Djelić osmijeha zaigrao je na vrhu njenih usana. „Mmmm…“ uzdahnula je,a toplina njenog daha nahrupila mi je u lice, koje je sada bilo tek nekoliko centimetara daleko. Osjetio sam poznatu intezivnu žeđ. Ali čudesno, bio sam preplavljen intezivnom kemijom koja je opet tekla između mene i Belle. Očajan od zbunjenosti, dopustio sam da jedan prst lagano prijeđe preko njene jagodične kosti, drhtajući od osjećaja njene tople kože na mojoj.Bojao sam se da će se trznuti na moj hladan dodir, zadržao sam dah i slušao otkucaje njenog srca, pokušavajući naći znak da se prepala. Mirno kao i njeno disanje, njeno srce je nastavilo u savršenom ritmu, te sam ispustio uzdah olakšanja. Kad se opustila dalje u moj dodir počeo sam nježnije pjevuštiti, nadajući se da će snovi koji su joj punili glavu ostati ugodni. Noć je prošla brzo i tako prebrzo mogao sam vidjeti sunce kako počinje viriti kroz prozor. Kada sam čuo Charlijevo komešanje znao sam da je vrijeme da je napustim, premda sam, hvala Bogu, znao da će proći još manje vremena no obično prije nego što ju ponovno vidim. Biti u zatvorenom prostoru auta s Bellom nije bila baš najugodnija opcija za mene, ali nisam se htio odreći dragocjenog vremena s njom samo zato što mi je to uzrokovalo fizičku bol. Pogotovo zato što je danas moj dan za pitanja.Otrčao sam brzo doma i ušao u svoj auto, vozio sam natrag Belli bez da sam stao kod kuće. Nisam bio baš raspoložen da slušam Rosaline kritike, i definitvno nisamimao vremena da se smirim glazbom ponovno ako sam mislio stići do Belle na vrijeme. Stigao sam baš kada je Charlie odlazio s ulaznih vrata i čekao sam dok nestane s vida parkirajući gdje je on bio. Vidio sam Bellu kada je provirila kroz prozor, i nasmijao se na to kako je iznenađena bila kada me vidjela kako već sjedim dolje. Zar nije shvatila da je se uopće ne mogu kloniti? Razmišljao sam o tome da joj pokucam na vrata kako bih je mogao na pravi način otpratiti do auta, ali ju također nisam želio požurivati ako još nije bila spremna. Napokon, bila je u krevetu do maloprije. Prije no što sam imao vremena pitati se koji bi pravi način postupanja bio za ovu situaciju, Bella je zatvarala vrata i prilazila k autu. Uzeo sam još jedan dah prije nego što je otvorila vrata auta i ponovno me napala svojim mirisom. Bio sam odlučan ne dopustiti da se išta vidi na mom licu. Ako se misli otvoriti meni danas, trebala se osjećati sasvim ugodno u mom društvu.„Dobro jutro,“ nježno sam rekao, smijući se njenom izrazu dok je sjedala. Zurila je u mene s očima punim čuda, kao da je još čekala da nestanem. Tada, sam primijetio kako je izgledala mrvicu bljeđe nego inače, oči su joj bile crvene i vodenaste.„Kako si danas?“ dodao sam.„Dobro, hvala ti.“ Odgovorila je uobičajeno, premda sam mogao vidjeti kako se nešto pjeni ispod površine. Izraz joj je još bio veseo, ali je koža pod njenim očima izgledala mračno.Znao sam da se vrtjela dio noći, ali sam se nadao da je dobila dovoljno spokojnog sna kako bi to nadoknadila.„Izgledaš mi umorno,“ rekao sam, postajući zabrinut. Brzo sam počeo brojiti broj sati otkada se smirila. Vrijeme koje bih proveo s njom uvijek bi proletjelo u takvoj magli, bilo je teško odrediti. Dva sata, tri možda? Nedovoljno da bi se osjećala budno i svježe.„Nisam mogla zaspavati,“ priznala je.„Nisam ni ja,“ rekao sam, nisam mogao odoljeti. Čudno baš kao što se ja nisam mogao naviknuti na ideju da Belli ne smetaju stvarnosti u mom životu, uistinu, bilo je lijepo moći biti tako iskren s njom.„Valjda si u pravu,“ nasmijala se. „Izgleda da sam ipak spavala mrvicu više nego ti.“„Kladio bih se da jesi.“„Onda, što si sinoć radio?“ pitala je. Osjetio sam mali drhtaj krivnje, i dio mene je htio da joj mogu priznati da provodim noći gledajući ju, obožavajući ju. Ipak, nisam želio da bude svjesna, i nekako se činilo prerano da joj otkrijem sve svoje tajne. Već je znala mnogo više od onoga što sam joj namjeravao reći, i danas je bio moj red. „Nema šanse,“ rekao sam joj s tihim smijehom. „Danas ja postavljam pitanja.“„A, da, tako je.“ Rekla je tonom zbog kojeg sam pomislio kako je željela da sam zaboravio.„Što te zanima?“Što sam želio znati? Toliko toga oko nje bila je zagonetka meni, i još se nisam potpuno navikao da slušam i saznam sam.Učio sam više o njoj gledajući kako bi se njen predivan izraz mijenjao iz trenutka u trenutak, ali bilo je stvari iz njenog života koje nisam mogao naučiti gledajući.Želio sam znati o njenoj prošlosti jednako kao i sadašnjosti, ali znao sam kako će joj trebati neko vrijeme da se osjeti ugodno dok odgovara na moja pitanja, pa sam odlučio početi nečim laganim.„Koja ti je boja najdraža?“ pitao sam uistinu zainteresiran premda je okrenula očima na ispitivanje.„To se mijenja iz dana u dan.“„Koja ti je danas najdraža boja?“„Vjerojatno smeđa,“ odgovorila je, spustajući pogled na njen džemper. Pomislio sam na trenutak o živim bojama koje je većina ljudi imala naviku nositi, najvjerojatnije se pokušavajući istaknuti. Imalo je smisla što se Bella radije htjela uklopiti, birajući prirodnije boje za svoju garderobu, ali jednako me čudno zamislilo to što je rekla kako je smeđa njena najdraža boja.„Smeđa?“ pitao sam, ne vjerujući, pitajući se je li samo rekla prvu riječ koja joj je pala na um. „Naravno. Smeđa je topla boja. Nedostaje mi smeđa. Sve što bi trebalo biti smeđe – debla, kamenje, zemlja – ovdje je prekriveno gnjecavom zelenom mahovinom.“ Njeno se lice sabralo u gotovo mrk izraz, i morao sam se nasmijati. Stalno sam zaboravljao kako Forks nije bio baš njeno idealno okruženje, da je ovdje živjela samo zbog nesebične želje da dozvoli svojoj majci da živi svoj život.Gledao sam joj oči izbliza, dok su se smekšale, i primijetio kako ih je njen smeđi džemper učinio dubljima no inače. Savršeno su odgovarali boji njene kose, kroz koju sam iznenada imao želju još jednom provući prste. Nasmijala mi se, bio sam pogođen tim kako je sve o njoj bilo toplo i milo, i u tom trenutku sam shvatio njen odgovor.„Imaš pravo. Smeđa je topla,“ rekao sam, pomičući joj kosu natrag iza ramena. Osjećala se kao svila u mojim rukama.Prilazili smo školi i odmah sam zaželio da sam vozio sporije. Nisam ju bio spreman pustiti. „Koja ti je glazba trenutačno u CD-playeru?“ pitao sam, zaključivši kako se njena najdraža boja mijenja dnevno, da vjerojatno nema smisla pitati ju koja joj je najdraža pjesma. Možda bi otkrio kako Bella nikada nije ista osoba, od dana do dana. Kako živim tako nepromjenjivo postojanje, sviđalo mi se što ću morati paziti svaki trenutak koji sam s njom, kako bi shvatio točno u kojem je raspoloženju i što bi voljela u svakom trenutku.„Linkin Park,“ rekla je, smješeći se na takav način da sam znao kako mora biti priča iza toga. Zauzvrat sam joj se namrštio, posegnuo sam kako bih izvukao moju kopiju da joj pokažem. Bilo je uvijek lijepo kada bi saznao da imamo još nešto zajedničko.„Od Debussya do ovog?“ pitao sam skeptično, nadajući se kako će mi objasniti što je taj pogled značio. Umjesto, samo sam zurio u CD i pustio da se slegne.Osjećajući kako još nije bila potpuno opuštena da priča o sebi sa mnom, izašao sam iz auta i okružio kako bih joj otvorio vrata. Pomislio sam kako bi joj bilo lakše kada bi bili u školi, u blizini drugih ljudi, gdje je znala kako neću pitati ništa previše preosobno. Savinula se put mene kada sam joj uzeo ruku i pomogao joj da iziđe van, i to je zapalilo još jednu znatiželju.„Nisi naviknuta da te se tretira kao damu?“ pitao sam, pokušavajući održati svoj glas veselim. Morao sam pak priznati, pitao sam je li ili nije bila u kakvoj vezi u Pheonixu. Nisam htio da joj bude neugodno ako pitam izravno, pa sam kružio oko teme s nadom kako će mi reći nešto.„Samo zato što ti pratiš pravila drugačije generacije za biti kavalir…“ zadirkivala je. Tada, njen se izraz ponovno promijenio i pogledala je značajno u mene.„Nikada mi nisi rekao koliko ti je godina.“„Ne, danas je moj dan.“ Rekao sam, zadivljen što se još trudila okrenuti razgovor natrag na mene.Nikada neću dobiti odgovor na nijedno svoje pitanje na ovaj način. „Dobit ćeš još jedan put, ali ne sada, želim naučiti sve o tebi.“Zacrvenila se i lagano stisnula moju ruku dok smo se okretali da krenemo put škole.„Ok, danas ti se sviđa smeđa, a slušaš ili Debussy-a ili Linkin Park. Kada bih te, recimo, odveo na film, kakav bi film željela gledati?“„Iskreno, nisam baš zagrijana za filmove, ali gledala bih prilično sve što se prikazuje. Pa kada bih trebala birati, bile bi to komedije. Akcijski su mi filmovi okej, ali ništa od onih smiješnih horora, čudovišta ili gluposti o zombijima.“„O, ne, ništa od toga. Draže ti je družiti se s pravim čudovištima.“Namrštila mi se, pa sam brzo nastavio prije nego mi je mogla početi držati predavanja o načinu na koji sam gledao sebe. „Ono što mislim, je, vampir će zabilježiti da vas ne vodi na nikakav film o zombijima.“ Njeno se lice opustilo kako sam se ja nasmijao, i nastavili smo namjerno laganim hodom do njenog razreda. „Ako ne mariš veoma za filmove, koji je tvoj najdraži način za provesti vrijeme?“Spustila je pogled i njeni su se obrazi zarumenjeli. „Nastavi,“ požurio sam je.„Uh, osim provođenja vremena s tobom,“ promumljala je gotovo sama sebi, „volim čitati.“Njena napomena natjerala je moju unutrašnjost da se osjeća kao da će eksplodirati, ali sam se prisilio da nastavim kao da to nije rekla. Jasno, bilo joj je neugodno, ali da je imalo znala koliko ja volim provoditi vrijeme s njom, znala bi da nema razloga za sramiti se.„Koju vrstu knjiga čitaš?“„Klasike, većinom. Dosadan odgovor, zar ne?“„Daleko od toga,“ uvjerio sam je. „Činjenica da cijeniš velika literarna djela prošlih vremena, samo pokazuje da imaš profinjen ukus.“Pričali smo o njenim najdražim knjigama dok nismo stigli do engleskog razreda, i u veoma sebičnom trenutku gotovo sam razmišljao o tome da je pitam da markira kako bi mogli provesti dan pričajući.Njena prva dva sata su bila odmah vrata do vrata tako da će proći dva sata prije nego ju ponovno vidim.„Vidimo se ubrzo,“ prisilio sam se da ostanem kako se ona namrštila i otišla u razred. Barem se činila uzbuđena što sam ja bio toliko željan provoditi što je više dana moguće s njom.Bellini su satovi bili jednolični i većim dijelom njeni su prijatelji držali misli za sebe. Premda je Mikeov um vrvio pitanjima o tome kako je ozbiljno između nje i mene, zadržao je razgovor na pristojnim komentarima o njihovim predavanjima i vremenu. Napustio sam svoj razred čim je drugo zvono zazvonilo i kretao se malo brže no što je prihvatljiv ljudski korak tako da sam čekao na vratima kada je Bella izišla s španjolskog.„Kakva je bila nastava?“ pitao sam, zagušljivim cerekanjem vidjevši njen zbunjen izraz kada me ugledala kako čekam. „Jesi li došao s drugog kraja zgrade?“„Nitko nije gledao,“ uvjerio sam je. Uzdahnula je gledajući me s neodobravanjem kada smo počeli šetati.„Kada bi mogla živjeti bilo gdje na svijetu, gdje bi to bilo?“ pitao sam, ne želeći čekati takoda ne potratim ni jedan trenutak koji sam mogao provesti upoznavajući ju bolje. Nisam bio siguran koliko će često biti voljna pustiti mene da govorim.„Iskreno, natrag u Pheonixu. Stvarno mi se sviđa ondje. Možda je to samo zato jer mi je poznato, ali mi je teško zamisliti da želim živjeti bilo gdje drugdje. Nije baš da sam vidjela jako puno mjesta.“„Nisi putovala mnogo?“„Malo, dok sam bila mlađa, ali moja majka nikada nije voljela ići predaleko od doma. Mislim, kad mi se Forks činio kao da sam otišla negdje, to ti sigurno nešto govori.“ Nasmijala se.„Bi li željela putovati?“„Naravno. Jednom.“„Na neko određeno mjesto?“ nisam si mogao pomoći, a da ne mislim o svim različitim mjestima na kojima smo moja obitelj i ja živjeli. To što smo se selili svakih nekoliko godina postalo je jednolično, ali nam je dozvoljavalo da iskusimo beskonačan broj novih stvari. Na nesreću, bili smo pomalo limitirani destinacijama, ako smo željeli provesti imalo vremena van kuće danju. Sjeverozapad nam je dobro služio neko vrijeme, i odjednom sam se uhvatio kako želim da je Bella sretnija ovdje.„Što se tiče Amerike, voljela bi vidjeti neke gradove na istočnoj obali. Uistinu sam bila samo na ovoj strani zemlje.“„A što se tiče inozemstva?“„Mogu li samo reći bilo gdje?“ pitala je sa smijehom.„Ok, bilo gdje,“ namrštio sam se. Nikada nisam znao da je Bellu toliko zanimalo putovanje, i moj je um odmah odletio na mjesta gdje bih je mogao voditi. To vjerojatno nije bio najlogičniji put za moje misli. „Kamo bi išla prvo?“„Europa, definitivno.“„Carlise je proveo mnogo vremena u Europi. Trebali bi stvarno jednom popričati. Ima nevjerojatnu količinu znanja o naizgled beskonačnom broju tema.“„To zvuči odlično. Mora da si naučio toliko od njega tijekom godina.“„Da, bio je predivan prema meni. Na mnogo načina otac, često učitelj, uvijek prijatelj.“S tom smo misli stigli do njenog sljedećeg sata i nevoljno sam ju pustio da ode još jednom.„Odbrojavat ću minute do ručka.“„Kada to dolazi od nekoga tko ne jede, shvatit ću to kao kompliment.“ Rekla je s širokim osmijehom kako se okretala da uđe unutra.Minute su se vukle, i kad je ručak konačno stigao, pozdravila me još jednim širokim osmijehom.Sjeli smo za isti stol kao i dan prije, i opet, oči cijele škole bile su na nama.Što on vidi u njoj? Pomislila je Jessica nepristojno zureći u nas.Morala je to biti Bella. Baš je to morala biti ona zbog koje je frajer opet poželio izlaziti, Mike je pomislio ljuto.I ponovno, Angelina mi je ljubaznost pomogla da blokiram razjarenu nemogućnost ostalih da gledaju svoja posla.Izgledaju sretno. Lijepo je što je on napokon našao nekoga, pomislila je, smijući se i mašući Belli kako je prolazila.„Angela nas odobrava,“ rekao sam Belli kada je bila van dometa uha.„A ostali?“ pitala je nervozno gledajući oko sebe.„Angela odobrava,“ ponovio sam, Bellino je lice postajalo crvenije sa svakom sekundom. „Ali, nemoj se brinuti oko njih, ok? Ako dozvoliš da te pogodi to što drugi misle, nikada nećeš imati nimalo mira. Vjeruj mi, imam mnogo iskustva. “„Ah, pretpostavljam kako imaš,“ rekla je vraćajući svoj pogled na moj. Oči su joj izgledale tužno i koncentrirano, i zadnja stvar koju sam želio je da se ona brine o čudnostima moga života na koje sam se toliko naviknuo. Jedina stvar za koju sam mario bila je da me Bella prihvaćala potpuno, i bio sam željan vratiti se ranijem veselom raspoloženju.„Pa Bella, koja želi proputovati svijet, i čitati klasike, hoćemo li nastaviti?“„Ako stvarno želiš, ali ja još uvijek ne znam zašto sam ti tako zanimljiva.“„Ti si meni zagonetka, Bella. Tajna koja postaje sve ljepša sa svakim djelićem slagalice koji otključam.“Zarumenila se najviše što sam vidio cijeli dan, oči su joj se zaletjele na ruke koje je počela vrpoljiti na stolu.„Ako ti tako kažeš,“ šapnula je, i iako je još zvučalo kako sumnja u mene, zajedno s svojim rumenjenjem sada se smijala od uha do uha.„Ok, nagađam kako te pretjerano ne zanimaju sportovi.“„Što ti je to odalo?“ rekla je sarkastično, i srela ponovno moje oči.„Oh, samo predosjećaj. Kladim se da time lomiš srce Charliju.“„Gledam bejzbol s njim ponekad. A ragbi mi je stvarno dosadan, premda sam odustala pokušavati razumjeti pravila prije nekoliko godina.“„Za koje si aktivnosti bila zainteresirana kada si bila mlađa?“"Plesala sam balet neko vrijeme, ali nikada nisam bila nimalo dobra u njemu. Mislim da se mama trudila naći nešto što bi pomoglo mojoj koordinaciji, ali te godine kada sam uganula gležanj na velikoj priredbi, zaključila je kako je to vjerojatno izgubljen slučaj.“„Još išta?“„Pokušala sam klizati na ledu jednom.“„I kako je to prošlo?“"Razmišljala je o tome da me vrati na balet.„Glasno sam se nasmijao, i bio sam sretan što se ona smijala sa mnom. Sa svakim pitanjem koje bi postavila, ona je postajala sve zainteresiranija. S vremena na vrijeme činila se zbunjena nekim stvarima koje sam želio znati, ali na kraju mislima kako joj je zapravo to laskalo, što me samo ohrabrilo da pitam više. Vraćajući se na njenu listu najdražih stvari, postavio sam nekoliko brzih pitanja o kojima sam razmišljao.„Koje je tvoje najdraže doba?“„U Pheonixu jesen. U Forksu, ljeto.“„Najdraža vrsta hrane?“„Talijanska.“„Najdraže piće?“„Limunada.“„Sladoled?“„Kolačići i krema.“„Životinja?“„Psi.“„Dragi kamen?“„Topaz.“Taman sam krenuo pitati koji joj je najdraži cvijet kada se opet zarumenila i okrenula pogled.„Je li ti neugodno zbog tog?“ pitao sam, zbunjen.„Ne,“ rekla je posramljeno, još ne srećući moje oči.„Što nije u redu?“„Ništa. Zar me nećeš pitati koji mi je najdraži autor ili TV show?“„Ne. Želim znati zašto se rumeniš.“„Bez razloga. To me samo natjeralo da se sjetim nečega. Zaboravi, nije neka stvar.“„Molim te,“ pitao sam pokušavajući ju natjerati da me pogleda ponovno. „Moj najdraži autor je Jane Austin.“„Ali ja želim znati zašto je tvoj najdraži dragi kamen topaz, i zašto te je to uzrujalo.“„Nisam uzrujana,“ rekla je glumeći nonšalantnost i tvrdoglavo odbijajući pogledati gore.„Reci mi,“ molio sam, želeći da znam koristiti to „zasljepljivanje“ na kojem je inzistirala da zbog njega dobijem sve što želim.Nakon nekoliko tihih trenutaka, uzdahnula je i šapnula, „To je zbog tvoje današnje boje očiju.“ Da je bilo moguće da se i ja zarumenim zauzvrat, bio bih crven kao i ona. Umjesto, sjedio sam ondje, smiješeći se i zureći u nju, sretniji no što sam bio cijeli dan. Bila je to blesava stvar da oko nje budem uzbuđen, ali nešto u iskrenosti u njenom glasu me činilo pozitivno uzbuđenim. Još nije pogledala gore, i kada sam čuo njene otkucaje srca kako ponovno ubrzavaju i njeno disanje kako je zatreperilo, shvatio sam kako ima više.„Da si me pitao za dva tjedna, valjda bih rekla oniks.“ Gotovo sam se nasmijao kad sam se sjetio kako me dobro poznavala, čak i do dijela mojih očiju koje se mijenjaju. Bez obzira koliko sam uživao u ovom trenutku, natjerao sam se da nastavim, u nadi kako će me opet pogledati. Već mi je nedostajao osjećaj zurenja u njene prekrasne smeđe oči. „Koje ti je cvijeće najdraže?“ pitao sam, sretan kada je odmah podignula glavu.„Kaktus,“ rekla je, djelić njenog ranijeg uzbuđenja se vraćao.„Zašto nisam iznenađen?“ zadirkivao sam, okrećući očima.Bio sam zahvalan što imamo sljedeći sat zajedno, s obzirom da nisam bio ni blizu spreman da ju pustim. Nastavio sam je pitati o vremenu u Pheonixu dok smo hodali na biologiju, i nisam stao dok gosp. Banner nije stigao. Kada sam shvatio kako će danas biti još jedan filmski dan, instinktivno sam pomaknuo svoju stolicu nekoliko centimetara od Belline, ali ne zato što sam mislio kako će pomoći.Baš onako kako sam znao da hoće, čim su se svjetla ugasila, električna struja koja je plovila između nas bila je osvijetljena, intenzivirana tamom. Sjetio sam se kako je predivno bilo okrznuti vršcima prstiju o njen obraz sinoć dok je spavala, prisjetio se svilene teksture njene kose na mojoj ruci. Želio sam ju dodirnuti, držati joj ruku u tamnoj sobi. Kada se nagnula naprijed i stavila bradu na svoje ruke i ja sam se nagnuo da napravim isto. Bilo bi tako lako položiti svoje ruke do njenih, dopuštajući da nam se koža dodirne i popuštajući struji. Lako, ali ne pametno. Ostao sam čvrsto smješten u svom sjedalu, gledao je kako je zurila ravno ispred i barem se pretvarala kako gleda film.Kada su se svjetla upalila, pogledala je u mene,a ja sam se nadao kako se unutarnja bitka nije previše vidjela na mome licu. Nisam se mogao prisiliti da ju počnem ispitivati na putu do tjelesnog, još sam bio izgubljen u želji da je dodirnem. Baš prije nego što se okrenula da ode, popustio sam tek malo, okrznuo stražnji dio ruke o njeno nježno lice. Bilo je sigurno, bez obzira koliko sam puta osjetio njenu savršenu kožu na svojoj mramornoj ruci, nikada se neću umoriti od osjećaja mira koji mi je to donosilo. Gledao sam kroz oči njenih kolega, kako je ostajala, hvala Bogu, van s puta, kroz cijeli tjelesni.Mike je izgledao posebno kiselo, ali dokle god je čuvao Bellu od toga da se nehotice ozlijedi, zaključio sam kako ga ne mogu kriviti toliko. Čim je sat bio gotov, otišao sam natrag do dvorane, oduševljen što ću vidjeti njen briljantni osmijeh čim se naše oči sretnu. Kada bi svaki dan mogao biti ovako predivan, beskonačno ponavljati srednju školu možda ne bi bilo tako dosadno kako je nekad bilo. Tijekom vožnje doma, primijetio sam kako su Belline oči postale melankolične dok je gledala u oblačno nebo.Sjećajući se njenog uzbuđenja dok je govorila o svom životu u Pheonixu, pitao sam je što joj je najviše nedostajalo oko njega. Slušao sam zanesenom pažnjom dok je opisivala stvari koje sam ja jedva mogao zamisliti. Očito, nisam proveo toliko vremena nigdje gdje je sunce po danu, i koliko sam se god trudio, nisam se mogao sjetiti kako se osjećalo na mojoj ljudskoj koži.Bio sam ispunjen čudom dok sam slušao nju kako priča o ljepoti sunca kako kaskadno hoda po brdima i dolinama mjesta kojeg je tako jako voljela. Sa svakim trenutkom koji je prolazio, oči su joj je sve više i više svjetlile, i čak i kada je kiša počela liti oko nas, ništa joj nije moglo ugušiti duh. Bila je to ta iskra, ta strast, koja mi je ulijevala povjerenje koje sam tako očajnički tražio dok sam govorio svojoj obitelji o tome kako ću je odvesti na svoje posebno mjesto u subotu. Nije bilo toliko velike količine boli koja bi me spriječila da vidim njeno lice osvjetljeno suncem. Slušajući ju počeo sam shvaćati kako je jedna od stvari zbog koje sam se osjećao najkrivlji, bila činjenica da to što ona želi biti sa mnom, je u stvarnosti bilo oduzimanje sunca od nje. Ipak sam se još bojao da će joj se gaditi moj pravi izgled, dala mi je jasno do znanja kako želi provesti vrijeme sa mnom, a ja sam tek počinjao razumjeti koliko joj fale radosti suncem okupanog dana. Stavio sam svoje strahove sa strane. Bio sam odlučan dati joj bar jedan dan gdje može imati oboje.Kada je završila opisivati u savršenim detaljima Arizonin pejsaž, pitao sam je o kući u kojoj je odrasla.Nasmijala se, priznajući kako je pomalo kao mali miš, što mi se učinilo čudno, jer je ovdje jedva uredila sobu. Tada sam shvatio. Ovo nije uistinu bio njen dom. Želio sam je pitati još o odlukama koje su je dovele ovdje, ali sunce koje je zalazilo posjetilo me kako nam večer odlazi. Premda mi ne bi smetalo da me formalno predstavi, nisam bio siguran da sam spreman objasniti moje prisustvo Charliju još.„Jesi li gotov?“ pitala je, kada ju nisam odmah bombardirao s drugom serijom pitanja.„Nisam ni blizu – ali tvoj otac će uskoro doći kući.“„Charlie!“ udahnula je i pogledala uokolo zbunjena, kao da je zaboravila sve drugo osim nas.Znao sam u potpunosti kako se osjeća.„Koliko je već sati?“ pitala je, a ja sam mrzio priznati kako se naš dan bliži kraju. „Sumrak je,“ promumljao sam, shvaćajući kako je ovo nekada bio moj najdraži dio dana. To je značilo da sunce više nije ometalo moju obitelj i mene, i dok se ostatak svijeta spremao na san, mi smo se nekako osjećali slobodnije. Ali sad, s Bellom kraj mene, otkrio sam kako želim da dan traje. Uistinu je mijenjala sve o načinu na koji sam gledao svijet. Kada sam se okrenuo i ugledao njenu znatiželju, njenu najozbiljniju želju da zna najtamnije dijelove moga svijeta, osjećao sam se kao da će se sva ljubav koju osjećam prema njoj sada početi izlijevati.„Ovo je za nas najsigurnije doba dana. Najlakše vrijeme. Ali također i najtužnije, na neki način...krj još jednog dana, povratak noći. Mrak je tako predvidljiv, zar ne?“„Volim noć. Bez mraka, nikad ne bismo vidjeli zvijezde. Neću reći da ih se odavde često može vidjeti.,“ dodala je, i ja sam se nasmijao djetinjastom načinu na koji se gotovo nadurila. Nikada joj neću priznati, ne bih želio da misli kako je štitim ili podcjenjujem, ali nisam si mogao pomoći što sam njenu ljutnju gledao kao na nešto milo. Čudne su je stvari živcirale.„Charlie će stići za nekoliko minuta. Prema tome, osim ako mu ne želiš reći da ćeš subotu provesti sa mnom…. “ predložio sam, dio mene je još želio da mu kaže istinu.„Hvala, ali ne hvala,“ rekla je tvrdoglavo i zgrabila svoje knjige. „To znači da je sutra na mene red, je li?“„Nipošto!“ rekao sam glumeći šok. „Rekao sam ti da još nisam gotov, zar ne?“„Što me još imaš pitati?“ pitala je, djelić njene ranije uznemirenosti se vraćao.„Saznat ćeš sutra,“ zadirkivao sam, posežući da otvorim vrata za nju. Tek sam počeo uživati u zvuku njenog srca koje je tuklo u mojoj neposrednoj blizini, kada ga je nešto potpuno nedobrodošlo prekinulo.Ovo je apsolutno izvan reda, tamni glas je pomislio. Bio je to onaj kojeg sam želio da ne mogu lako prepoznati. Nema pravo biti ovdje.„Ne valja,“ rekao sam ispod daha, dvojeći na trenutak trebam li odnijeti Bellu negdje da se ne mora nositi s onim što je sigurno slijedilo.Dakako, znao sam da će to jedino pogoršati stvari.„Što je bilo?“ pitala je Bella zabrinuto.Pogledao sam naprijed i natjerao se da ostanem miran.„Još jedna komplikacija,“ rekao sam, nastojeći održati glas mirnim.Brzo sam otvorio vrata Belli i sjeo natrag čvrsto u svoje sjedalo, odlučan da držim svoje mjesto mirno s Charlijem tako blizu i Billyevim sinom do njega. Ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto za sukob.„Charlie je iza ugla,“ rekao sam Belli, premda sam iskreno, većinom podsjećao sebe.Bella je iskočila iz auta, a ja sam mrzio što sam ju morao ostaviti tu. Brzo će razumjeti potrebu toga, ali to nije učinilo nimalo lakšim odvesti se. Teškim pritiskom na papučicu gasa, ostavio sam koliko sam god mogao udaljenosti između Billya i sebe, onoliko brzo koliko mi je auto dozvoljavao. Dio mene je želio ostati iza, kako bi se pobrinuo da Billy ne napravi ili kaže nešto da ju uzruja, ali znao sam kako ništa dobro ne može izići iz toga da ostanem i prisluškujem. Vjerovao sam da će mi Bella reći kada bi rekao nešto više van reda.Ubrzao sam kući nadajući se kako će Alice biti ondje da me malo uvjeri oko Billya. Bio sam dvije stube do vrata prije no što je došla skačući prema meni.„Ne brini oko toga, Edward,“ pjevušila je, prevesela po mom mišljenju, s obzirom na to o čemu se radilo.„Billy je uzrujan, ali ne može reći Belli ništa što već ne zna.“„Pretpostavljam,“ rekao sam osjećajući se malo bolje. „Želi samo da ona bude pažljiva, i osjeća obvezu da pazi na nju jer je Charijeva kćer. Koliko ja vidim, nema više ništa u tome.“„Da, za sada,“ promumljao sam ne potpuno uvjeren.„Edward,“ nagrdila me kao i uvijek kada bi sumnjao u njene sposobnosti, „mislim kako imaš važnijih stvari o kojima bi trebao misliti sada.“„Kao?“„Na to da se pripremaš za subotu.“„Kako to točno misliš, pripremam?“ pitao sam uzrujano. „Mislio sam kako si rekla da se nemam nizašto brinuti.“„Nemaš, ali to ne znači kako ne trebaš napraviti sve da si olakšaš.“„Već sam rekao kako ću ići u lov s tobom sutra popodne.“„Znam. Ali to nije jedina stvar koju možeš napraviti.“„Što točno predlažeš?“„Znam kako provodiš veliki dio svojih večeri s Bellom, ali također vidim kako oklijevaš kada si blizu nje. Mislim kako je najbolja stvar za tebe da napraviš, jest da se okreneš i provedeš svaku sekundu koju možeš s njom. Billy će tamo biti samo nekoliko sati,a onda će Bella odmah zaspati. Već sam vidjela kako će spavati veoma čvrsto večeras. Iscrpljena je jer nije dovoljno spavala sinoć. Bit će dovoljno sigurno da budeš blizu nje, da pustiš da te njen miris napadne kako bi mogao početi učiti kako da ga blokiraš.“„Alice, to je apsurdno. Nije kao da se mogu učiniti imunim.“„Ne potpuno, ali ja te vidim kako postaješ otporniji što više vremena provodiš s njom, a sada se vrijeme čini dobro da počneš s tim. Više od toga, pak, mislim kako je važno da ti počneš vidjeti kako možeš biti blizu nje, da se uistinu možeš nositi s tim. Vjeruj mi, zahvalit ćeš mi za ovo poslije.“I onda, kao otežavajuću stvar, počela je recitirati države i njihove glavne gradove u svojoj glavi tako da nisam imao ideju za što ću joj točno zahvaljivati.Bez obzira koliko mi je um govorio da se prepirem s njom, nisam mogao poreći kako je dio mene bio prevoljan poslušati ju. Vidjela je kako će Bella spavati čvrsto, i čak kada je bila nemirna, uspio sam je dotaknuti bez da je probudim. Možda je Alice bila u pravu. Možda sam se uistinu trebao uvjeriti u sposobnost da budem blizu nje. Čekao sam, dok mi Alice nije rekla kako je pravo vrijeme da krenem natrag. U sekundama, trčao sam najvećom brzinom prema njenoj kući. Stigao sam baš na vrijeme kako bi vidio Billyev auto kako se odvozi.Slušao sam ispod prozora dok su Bella i Charlie prolazili kroz njihovo uobičajeno večernje čavrljanje, i laknulo što nisam čuo ništa osim uobičajenog. Ili je Billy odabrao ne dati bilo kakvu vrstu upozorenja večeras, ili pak nije rekao ništa s Charlijem u blizini. Hoću li ikada naučiti da ne sumnjam u Alice? Kada je Charlie komentirao o pozivanju Mikea Newtona na ples, osjetio sam neku smiješnu ljubomoru koju bi uvijek osjetio kada bi se bilo koja druga muška osoba spomenula. Moja napetost je pala kako je Bellina očita frustracija izletjela, i podsjetio sam sebe kako sam to bio ja s kim je odabrala provoditi vrijeme.Poslije večere, odletjela je uz stube do svoje sobe. Otvorila je knjigu, ali sam mogao vidjeti umorno brbljanje nakon samo nekoliko stranica. S dubokim uzdahom, ugaslila je svjetlo i sklupčala se ispod prekrivača. Bilo je to poslije manje od deset minuta kada joj se disanje smirilo i znao sam kako je bila u dubokom snu. Čekao sam da njeno pričanje u snu dođe, ali bila je neobično tiha. Znatiželjan i čeznutljiv da probam Alicinu teoriju, popeo sam se kroz prozor i sjeo na pod do njenog kreveta. Misleći na to što je Alice rekla, uzeo sam namjerno dubok dah kada je Bella izdahnula, puštajući da njen miris ispuni moj svaki osjet. Bilo je to opijajuće – uzbuđenje, pak užasavajuće. Kroz bol sam mogao vidjeti da je Alice na putu nečega. Svaki dah koji bi uzeo u neposrednoj blizini nje, osjetio se lakšim od prošlog. Pitajući se koliko se daleko mogu otjerati, nagnuo sam se dok nisam mogao čuti njen dah na mom licu. Ispružio sam ruku u iskušenju i pomaknuo kosu s njenog lica, otkrivajući još jednom tu svilenu teksturu. Tada sam joj nježno taknuo obraz, kako sam bio uzbuđen što sam otkrio da nije pobjegla od mog dodira. Pomaknuo sam ruku dolje dok se nije odmarala na njenom vratu, odmah povrh njenog bila. Osjećajući kako kuca o mene bilo je gotovo previše, ali u istom trenutku kada sam se počeo micati, ona je uzdahnula moje ime.Bilo je različito od toga kako ga je rekla prije, kad sam znao da spava. Ovaj put, bez drugih znakova kako je njena podsvijest radila, činilo se kao da zna da sam ovdje.Potpuno zanesen, ostao sam tamo satima dok je Bella spavala tiho ispod mog dodira. Osjetio sam šok kada sam vidio početak danje svjetlosti kako se probija kroz prozor.S trijumfalnim osmijehom, tiho sam izašao. Cijelim putem kući, divio sam se tome kako sam bio blizu nje više nego što sam mislilo da je moguće, i dok su sati prolazili bol je postala gotovo neprimjetna. To me natjeralo da mislim kako bi naš dan zajedno uistinu mogao biti moguć.Vidiš, rekla sam ti, čuo sam Alice kako likuje iznutra dok sam ulazio u Volvo. Preokrenuo sam očima, ali moj osmijeh nije izblijedio.Čekao sam iza ugla dok nisam vidio Charlia kako se odvozi, i onda brzo stao na njegovo parkirno mjesto. Prošlo je manje od minute prije nego je Bella trčala niz stube put mene. Nasmijao sam se činjenici da se ona čini željna kao i ja da provedemo dan zajedno.„Kako si spavala?“ pitao sam, nisam mogao odoljeti a da ne čujem odgovor.„U redu. Kako si proveo noć?“„Ugodno,“ rekao sam nonšalantno, nasmijao se unatoč sebi. Pitao sam se bi li joj ikada mogao priznati kako su sve moje noći postale ugodne otkako sam pronašao novi najdraži način kako sa ih provedem.„Smijem li te pitati što si radio?“ rekla je znatiželjno.„Ne. Današnji dan je još uvijek moj.“Uzdahnula je, ali nije protestirala, i nisam gubio vrijeme te sam se odmah vratio gdje smo stali. Bio sam neograničeno fasciniran time kako je bila uzbuđena dok je pričala o svom životu u Pheonixu. Rekla mi je više o svojoj majci i svojim prijateljima, što joj je najviše nedostajalo o njima. Do ručka nije više pokazivala nikakve znakove neugode dok sam je pritiskao za još detalja, i osjetio sam iznenadni udar samopouzdanja, napokon pitajući zadnje pitanje za koje sam bio najviše zainteresiran.„Što je s bivšim dečkima?“ pitao sam uobičajeno onoliko koliko sam mogao. „Jesi li ostavila kakva slomljena srca iza sebe kada si otišla?“Lice joj se zacrvenjelo i pitao sam se hoće li mi to ona možda reći nešto što nisam želio čuti.Napokon, tek sam se navikavao na osjećaj ljubomore. Pokušao sam zadržati svoj izraz opuštenim dok sam čekao odgovor.„Ne baš,“ konačno je rekla, premda se još crvenjela. „Mislim, nitko mi nije predavao previše pažnje, što je bilo približno ono što sam željela. Mislim kako sam se jednom ili dvaput zaljubila dok sam odrastala, ali se to nikada nije osjećalo potpuno da bi napravila nešto u vezi s tim.“Premda nisam očekivao intenzivnu povijest hodanja, bio sam zapanjen mišlju kako sam ja bio prva osoba za koju je ikada bila uistinu zainteresirana. Dok mi je to laskalo, bilo je također ne umirujuće.Je li to bilo zbog toga što sam? Jesam li joj bio fascinacija, još jedan magnet opasnosti koji ju vuče?„Znači, nikad nisi upoznala nikoga koga bi htjela?“ pitao sam je, gledajući joj dobro lice.„Ne u Pheonixu.“ Čvrsti je odgovorila, oči su joj zurile ne treptajući u moje. Uhvaćen između onoga što sam želio i što sam stalno govorio sebi da bi trebao željeti, zadržao sam njen pogled i pustio unutarnjoj bitci da divlja. Bila je savršena – tako lomljiva, tako nevina, i koliko god sam je želio, nisam znao kako to mogu dopustiti. Ništa ju na meni nije zasluživalo, ali ipak nisam se mogao natjerati da odem.Želio sam ju čuvati sigurnom, ali još nisam mogao biti siguran da će to što sam ja s njom to dopustiti. Očajno sam želio dati joj bilo što i sve što želi, ali pak jedina stvar koju je izgleda ona željela je bilo provesti vrijeme sa mnom. Bio je to najironičniji paradoks svijeta.Nemoj zaboraviti na njen kamionet. I molim te prestani se brinuti. Nisam čitač uma, ali čak i ja mogu vidjeti da si uništen.Alicin ne tako suptilan komentar, zajedno s brzim smješkom u mom smjeru, prekinuo je moje misli s druge strane sobe.„Trebao sam te pustiti da se sama voziš danas,“ rekao sam, zaboravljajući na trenutak kako Bella nije čula Alice kao i ja.„Zašto?“ pitala je, iznenađena.„Odlazim s Alice nakon velikog odmora.“„O,“ rekla je mršteći se. Njeno razočaranje moglo je biti zabavnije da moj um nije bio na tako tamnom mjestu. „Nema problema, nije tako daleko za povratak pješice.“„Neću te tjerati da hodaš kući,“ uzdahnuo sam. „Dovest ćemo ti kamionet ovamo.“„Nemam ključ kod sebe.“ rekla je i ja sam se gotovo nasmijao. „Zbilja mi neće biti teško da se prošetam.“„Tvoj će kamionet biti ovdje, s ključem u bravi za paljenje – osim ako se ne bojiš da bi ti ga netko mogao ukrasti,“ zadirkivao sam ju.„Dobro, onda.“ izdahnula je, djelić prkosa u njenom glasu. Gotovo sam je mogao čuti kako pokušava otkriti što smjeram.„Onda, kamo to idete?“ pitala je kako sam odbio otkriti svoju tajnu.„U lov. Ako želim sutra biti sam s tobom, moram poduzeti svaku moguću predostrožnost.“Istina je da sam dobio malo samopouzdanja od toga što sam preveo nekoliko noći u njenoj neposrednoj blizini, ali bilo je drukčije kada sam bio u njenoj kući s njom. Osjećao sam se više odgovoran. Bio sam jako svjestan Charlijeve prisutnosti u sobi niz hodnik. Premda sam se još osjećao veoma zaštitnički prema Belli – i svakako sam se nadao kako će moja zaštitnička strana uvijek ostati najjača sila – nešto u misli da sam kilometrima daleko od bilo kojeg čovjeka uzbuđivalo je čudovište u meni.Znanje toga kako nas nitko neće vidjeti ni čuti, učinilo je još teže kontrolirati ovu đavolju vatru koja se nikada neće potpuno ugasiti.„Još možeš odustati, znaš.“ osjećao sam se obveznim dodati, dio mene još se nadao kako će se opametiti.Kada bi pokazala i mali djelić oklijevanja, ne bih si dopustio da provedem plan.„Ne,“ rekla je tiho. „Ne mogu.“„Možda si u pravu.“ Zaista smo oboje preduboko. I nisam se mogao natjerati da žalim zbog toga.„Kad se sutra vidimo?“ rekla je tužno, još jednom njena očita želja da bude sa mnom odmah razvedrila moje raspoloženje.„Ovisi.. subota je, zar se ne želiš naspavati?“„Ne,“ brzo je odgovorila, oči su joj se proširile u isto vrijeme kada se njeno rumenilo vratilo u obraze.Još joj je bilo neugodno zbog jedne stvari koju sam ja obožavao najviše.„Onda u isto vrijeme kao i obično. Hoće li Charlie biti kod kuće?“„Ne, sutra ide na pecanje.“ rekla je očito uzbuđena zbog te činjenice. Osjetio sam kako se moje šake skupljaju na spoznaju kako nisam niti sebi mogao reći kako je on doma i kako ju čeka.„A ako se ne vratiš kući, što će on pomisliti?“ pritisnuo sam. Molim te, daj mi nešto…„Pojma nemam.“ rekla je uobičajeno. „Zna da već neko vrijeme imam namjeru oprati rublje. Možda će pomisliti da sam upala u perilicu.“Nije mi mislila učiniti lakšim ono oko čega sam se najviše bojao, i iznenada sam bio bijesan.Ne na nju. Nikada na nju. Znao sam kako se ona samo trudi ponašati ne zabrinuto jer nije htjela da se ja brinem. Ali kako bi si ikada mogao oprostiti to što sam dopustio ovom fatalnom izletu da se dogodi, kada mi nije pokazala ništa osim beskonačnog povjerenja?„Što ćete večeras loviti?“ pitala je mirno nakon nekoliko trenutaka, očito u žurbi da me posjeti kako je nalazila sasvim normalnim moje okrutno postojanje. Mogao sam misliti kako glumi zbog mene, ali su njeno srce i disanje ostali sasvim mirni. Bilo je to kao da me jednostavno pitala što imam za ručak.„Što se već nađe u parku. Nećemo daleko.“„Zbog čega ideš s Alice?“Zato što je ona jedina koja ne misli kako sam totalno sišao s uma.„Alice me...najviše podržava.“ Nisam baš bio u raspoloženju da raspravljam o ostatku moje obitelji, nadao sam se kako neće inzistirati na toj temi. Ali tada to ne bi bila Bella.„A ostali? Što oni kažu?“Pokušao sam smisliti najpristojniji način da to kažem.„Ne mogu vjerovati,uglavnom.“ uzdahnuo sam i vidio kako nervozno pogledava prema mojoj obitelji.„Nisam im draga.“ rekla je revno, i pitao sam se odjednom zašto bi ju mučilo da misli kako obitelj vampira ne mari za nju.„Nije u tome stvar.“ rekao sam, premda to nije bila potpuno istina. Rosalie je izrazila svoje mišljenje veoma jasno, a ostalima je bilo, u najmanju ruku, dosadno što moraju misliti o njoj. „Nije im jasno zbog čega te ne mogu ostaviti na miru.“ Dodao sam. Emmettove ismijavajuće misli sipale su u stražnji dio mog uma.„Ja imam isti problem, kad smo već kod toga“ promumljala je, najčudniji mrki izraz preuzimao joj je prekrasno lice.Otresao sam glavu u nevjerici.„Rekao sam ti – uopće nisi u stanju jasno vidjeti samu sebe. Nikada nisam upoznao nijednu koja bi ti iole bila slična. Opčinjavaš me.“Zurila je u mene, jasno sumnjajući u moje riječi, pa sam joj pokušao objasniti bolje.„Zahvaljujući svojim prednostima, natprosječno dobro shvaćam ljudsku prirodu. Ljudi su predvidljivi. Ali ti…nikad ne postupiš onako kako očekujem. Svaki put me iznenadiš.“Njen je pogled napustio moj, njen izraz tužan, i nadao sam se kako ju nisam natjerao sa se osjeća loše. Bilo je predivno što je bila drugačija od ostalih, tih patetičnih ljudi, svi se pokušavaju ponašati onako kako misle da bi trebali, dok njihove misli izdaju kako toliko nisu iskreni sami prema sebi. Bella me iznenadila od samog početka, ali bio je to samo zato što sam ja bolje pazio, razlog zbog kojeg sam mogao shvatiti koliko je ona bila jedinstvena i prava.Što je možda počelo kao čista opčinjenost brzo je preraslo u divljenje i privrženost, i prije no što sam shvatio što se događa, nepovratno sam se zaljubio u nju.„Taj dio je sasvim lako objasniti.“ nastavio sam kada me još nije pogledala. Morao sam je natjerati da vidi koliko je izuzetna. „Ali nije to sve… iako ostatak nije tako lako objasniti rijčima -“To je to, ja sam gotova. Jednostavno nemam to u sebi da sjedim ovdje i slušam njegova smiješna ljubavna priznanja za vrijeme ručka….Rosaline oštre misli razbile su moj već nespojen govor, i okrenuo sam se i vidio nju kako zuri ravno u Bellu, bešćutnih očiju.Nisi vrijedna toga, mala djevojko. Neću ti dopustiti da uništiš ono što je ova obitelj sagradila ovdje.Prosiktao sam nježno u njenom smjeru, i to je bilo dovoljno. Bez da je bacila pogled na mene okrenula se Emmettu i pokretom mu kazala da krenu. Kada sam pogledao natrag u Belli, oči su joj bile širom otvorene. Mogao sam samo zamisliti koliko bi gore bilo da je čula ono što sam ja bio prisiljen čuti.„Oprosti. Ona se samo brine. Znaš...nije opasno samo po mene ako, nakon što sam tako često bio s tobom u javnosti...“ Okrenuo sam se, posramljen, ne želeći završiti misao.„Ako?“„Ako nešto...pođe po krivu.“ Nisam je mogao podnijeti gledati u oči duže, krivnja i strah koje sam osjećao bili su trenutno previše za podnijeti. Morao sam otići, trebao sam joj dopustiti da me mrzi od početka. Barem bi bila sigurna. Premda mi je glava bila u rukama, vidio sam kako je pomakla svoju ruku prema meni i čeznuo da osjetim njen smirujući dodir u mom jadnom trenutku. Nisam ju mogao kriviti, pak, što se povukla u zadnjoj sekundi. Zašto bi željela biti blizu mene kada sam upravo priznao kako se moja obitelj boji da ću ju ubiti? Bio sam zapanjen što ne bježi kroz vrata.„Znači, sada moraš ići?“ pitala je, glas joj se nekako tresao. Možda sam u pravu, i zapravo se spremala pobjeći – napokon se boji na način na koji sam očekivao od početka.„Da,“ šapnuo sam, slučajno pogledajući njeno lice. Jeli ovo bio zadnji put kada ću dobiti priliku pogledati ju?Očekivao sam kako ću vidjeti strah, ali umjesto toga sreo sam se s njenim normalnim izrazom tuge kada bi se trebali rastati uvijek. Gledala me, razočarana, i njen ritam srca počeo je ubrzavati kako sam ju gledao. Osjetio sam mali drhtaj nade. „Tako je vjerovatno najbolje.“ dodao sam, odlučujući kako je ona priznala efekt koji sam imao na nju, kako bi ju mogao ostaviti s jednim svojim priznanjem.„Na biologiji bi još trebalo podnijeti petnaest minuta onog groznog filma-mislim da to nisam u stanju izdržati.“Podigao sam obrvu, gotovo smijući se na glas izrazu koji je slijedio. Tada u bljesku, Alice je bila ovdje, rušeći svu moju zabavu.Nemoj da dobije srčani, Edward. Mislim kako nije normalo da se puls čovjeka mijenja tako brzo.Smetalo me što se ona od jedanput samo napola šali.„Alice“ rekao sam ravno.„Edward,“ rekla je ona. Znao sam kako mi govori bez da sam i bacio pogled na nju.Ovdje sam. Bilo bi nepristojno ne upoznati nas.„Alice, Bella – Bella, Alice,“ rekao sam ravno.Eto. Je li bilo tako teško?„Zdravo, Bella. Drago mi je što sam te napokon upoznala.“ rekla je, naglašavajući riječ napokon. Pogledao sam ju na djelić sekunde.„Bok, Alice,“ Bella je rekla nervozno.„Spreman si?“ Alice je pitala.„Skoro. Nađemo se kod auta.“Alice je odlepršala, jedva uspijevajući zadržati svoje uzbuđenje, dok su slike nje i Belle kako se zabavljaju i smiješe jedna drugoj punile njenu svaku misao.„Da ti kažem dobro se provedi, ili je to pogrešna želja?“ Bella je pitala znatiželjno me gledajući.„Ne, dobro se provedi prikladna je kao i bilo koja druga.“„Onda, dobro se provedi.“ rekla je još na uspijevajući sakriti svoje očito razočaranje.„Dat ću sve od sebe. A ti se potrudi da budeš oprezna, molim te.“ Dodao sam. Mrzio sam priznati kako sam zabrinut bio što je ostavljam samu na večer. Bilo bi baš slično njoj da se nađe u nekoj slučajnoj katastrofi dok Alice i ja nismo tu. „Da budem oprezna u Forksu-kojeg li izazova.“ promumljala je sarkastično.„Za tebe je to doista izazov. Obećaj mi.“„Obećavam da ću se potruditi biti oprezna.“ rekla je, umirujući me.„Večeras ću oprati rublje – to će zacijelo biti prožeto kojekakvim pogibeljima. “„Nemoj upasti u perilicu,“ zadirkivao sam ju.„Dat ću sve od sebe.“Bilo mi je jasno kako samo odugovlačimo, pa sam protiv volje ustao. Čim prije završim s lovom, prije ću joj se moći vratiti.„Vidimo se sutra,“ rekla je nesretno, i isti pogled koji je imala kada sam joj prvi put rekao da odlazim bio je natrag na njenom licu.„Tebi je to zacijelo jako dugo vremena, zar ne?“ pitao sam, još u nevjerici što je bila tako željna biti sa mnom. Nasmijao sam se kada je kimnula misleći na sate i dane koje su prije prolazili u magli, ali sada, čak i minute koje bi proveo bez Belle činile su se kao vječnost.„Doći ću ujutro.“ rekao sam,dodirujući joj obraz prije nego sam pošao. Želio sam da toplina njenog dodira može ostati sa mnom dok sam bio odsutan. Osjećao sam se tako prazno bez nje.Daleko od pogleda bučnih učenika, preletio sam preko parkirališta kako bi sreo Alice. Već je sjedila na mjestu vozača, slušajući jedan od mojih CD-ova.„Naći ćemo se kod kuće nakon što odeš i dovedeš Bellin kamionet. To je ako ćemo pretpostaviti kako će kamionet preživjeti tvoju vožnju.“„Hvala na glasu povjerenja.“Požurio sam do Belline kuće i, premda sam znao gdje drži rezervni ključ, popeo sam se kroz prozor iz navike. Nešto njene odjeće je ležalo razbacano po podu, i nasmijao sam se malo kada sam shvatio kako se nije šalila oko rublja. Gotovo sam se osjećao krivo što sam joj toliko odvraćao pozornost. Gotovo.Kada nisam uspio naći ključ u njenoj sobi, otišao sam u kupaonicu i naposljetku ih našao u paru traperica na dnu hrpe. Kamionet se upalio nakon samo malog protesta, i koncentrirao sam se da ga vozim pri pristojnoj brzini.Parkirao sam na prazno mjesto koje je moj Volvo ostavio, i s ključem u bravi, počeo izlaziti. Tada sam se namrštio i iskopao komad papira iz mog džepa. Napisao sam, „Budi oprezna.“ preko njega i pitao se dok sam nježno presavijao moj podsjetnik, hoće li Bella misliti kako sam previše pesimističan. Nije se činilo moguće da će joj se išta dogoditi u tih nekoliko sati koliko me neće biti, ali nadao sam se da će ako zna da mislim na nju biti posebno opreznija. Alice me je čekala na trijemu kada sam stigao doma, i otrčali smo uobičajenom rutom u park. Znaš, ne bi mi smetalo da si želio ići dalje zbog bolje raznolikosti, pomislila je ona dok su se stabla smanjivala.„Znam, ali sam želio ostati blizu doma.“Ona je u redu, obećajem. Vidjela bi da će se išta dogoditi. Prilično dobro ju držim na oku, znaš.„Znam. Cijenim to, uistinu.“I?„Hej. Mislio sam kako samo ja čitam misli.“Prilično si transparentan, Edward. Barem meni jesi.„Dobro. Nadao sam se da ćeš moći najviše paziti na nju sutra. Znam kako si rekla kako se nemam oko čega brinuti, ali bi se osjećao bolje znajući da se ti brineš za to da ne napravim nešto što bih mogao zažaliti.“Zastala je i okrenula lice meni. Govorila je na glas, očito želeći da steknem puni dojam njenih riječi.„Naravno da ću ti pomoći na bilo koji način mogu, ali… slušaj. Znam kako ovo ne želiš čuti, ali moraš se sjetiti kako ja mogu vidjeti jedino dok vas dvoje imate odluke koje ste donijeli. Upravo sada, veoma ti vjeruje, a ti si se prilično odlučio za to da joj budeš zaštitnik. Nemaš svjesnu želju da ju ozlijediš, i ako bi se nešto dogodilo, bio bi to rezultat iznenadne, odluke u djeliću sekunde.“Zurio sam u nju, preplašen, ali znajući kako je ona u pravu. Toplo mi se nasmijala, dodirnula moje rame sestrinskom nježnošću koju sam upoznao kroz naša zajednička desetljeća.„Još uvijek ne mislim kako ćeš napraviti išta da ju ozlijediš, ali htjela sam da znaš kako je ovo uistinu u tvojim rukama. Morat ćeš si vjerovati. Vjerovati si onoliko koliko ti Bella mnogo vjeruje.“„Hvala, Alice,“ rekao sam, pokušavajući vjerovati u sebe onako kako je ona željela da vjerujem.Sada, tu je krdo sjevernih jelena tek kilometar od nas. Utrkivat ću se s tobom. Posljednji dobiva najmršavije.I s tim, nestala je u magli. Brojao sam do deset kako bi joj dao poštenu prednost. Nakon što sam se prežderavao daleko više no što je potrebno, otišli smo doma. Bili smo tihi dok smo trčali, ali nisam si mogao pomoći, a da je ne čujem ma koliko sam se trudio blokirati je. Ne kao ostatak moje obitelji koji su bili zauzeti brigom o implikacijama ako sutra ne prođe kao što sam planirao, Alice je bila fokusirana na potpuno drugačiju budućnost.Vidjela je kako je sutra prekretnica u Bellinom i mome odnosu. Vidjela je Bellu sretnu i bezbrižnu, i nakon toga vidjela je čak dobrodošlu u našu obitelj. Točni detalji nisu bili jasni, ali bila je sigurna kako će taj dan doći uskoro kada će Bella biti dio naših života.Borila se kako bi ostala fokusirana na vizije Belle i mene koje bi ja smatrao prihvatljivim., bilo kako bilo kolebala se. Namrštio sam se svaki put kada sam bio prisiljen vidjeti Bellu blijedu i hladnu, dijelom naše obitelji na način na koji sam se ja zakleo kako nikada neće biti.Ideja kako bi Bella htjela tako nešto je bila smiješna, i pomisao kako ju mijenjam protiv njene volje bila je neoprostiva. Namrštio sam se Alice i ona je brzo pre fokusirala misli, njena tiha isprika bila je prava. Kada smo stigli doma, požurio sam se otići očistiti i presvući. Bio sam ugodno iznenađen što vidim sunce kako izlazi dok sam trčao prema Bellinoj kući, premda je tu bio još tanak sloj oblaka koji bi trebali otići. Kako je rekla da će Charlie biti u ribolovu danas, shvatio sam kako će on već davno otići dok ja stignem. Ne želeći joj prekidati jutarnju rutinu , naslonio sam se na jednu stranu kuće, tek van vidika. Nasmijao sam se kada je Bella pogledala kroz prozor ne jednom, već dvaput, svaki put s rastućim uzbuđenjem. Prenestrpljiv, našao sam se kako kucam na vratima malo prije normalnog vremena kada smo se trebali sresti, ali kako sam znao kako je budna nisam se mogao natjerati da čekam imalo duže.Dok sam ju slušao kako petlja po bravi, ozbiljnost dana srušila se na mene. Milijunti put zabrinut kako činimo pogrešku, fokusirao sam misli natrag na Alicine vizije i uvjerenja. Kada je Bella napokon otvorila vrata još je jednom zurila obožavajući me, i moje su brige sve nestale. Izgledala je ljupko u svom zagasitom džemperu i plavim trapericama, uobičajeno, ugodno, i predivno toplo.Duboki kontrast onome kako mora da sam ja izgledao u bež boji, prirodne boje naglašavale su ružičasto u njenim obrazima.„Dobro jutro,“ nasmijao sam se, nisam se mogao zaustaviti da ju još jednom ne pogledam od glave do pete.„Što ne valja?“„Pristajemo si.“ rekao sam lagano. Pa, barem se naša odjeća slagala.Hodali smo prema kamionetu, i s trijumfalnim osmijehom, Bella je otišla ravno na vozačevu stranu, podsjećajući me na naš dogovor.„Imamo dogovor.“ rekla je ne oklijevajući ni na trenutak prije nego se popela. Uzdahnuo sam nevoljko uzimajući svoje mjesto kako je zatražila, „Kamo ćemo?“„Veži se – već sam se počeo uzrujavati.“Zurila je u mene, ali je zavezala pojas i ledeno ponovila, „Kamo ćemo?“„Kreni po sto prvoj cesti na sjever“ rekao sam, ne želeći prerano otkriti naše odredište. Nije da bi imala ideju kako moje malo osobno svetište uopće postoji. Nisam bio siguran je li to bilo zbog toga kako sam bio obazriv jer je dan, ili se jednostavno nisam navikao putovati normalnom, ljuskom brzinom, ali Bella je čini se vozila sporije no što je potrebno.„Imaš li namjeru izaći iz Forksa prije nego što padne mrak?“ pitao sam, ne želeći potratiti ni trenutak našeg dragocjenog dana.„Ovaj bi kamionet tvome autu lako mogao biti djed – pa imaj poštovanja.“Iako sam bio u iskušenju da nastavim s pitanjima, nisam želio da joj zbog ičega bude neugodno, a ona se činila savršeno zadovoljna tim da se zajedno vozimo u tišini. Mislio sam kako je to čudno isprva – većina ljudi je bila željna da prekine tišinu – ali nakon nekoliko minuta, odlučio sam kako ću je prihvatiti s olakšanjem. Kako sam konstantno morao slušati svačije unutarnje brbljanje uživao sam u tišini, i ako je Bella bila sretna i ja sam bio sretan. Čekao sam do zadnjeg mogućeg trenutka kako bi prekinuo našu smirujuću tišinu, onda joj rekao„Skreni desno na sto desetu.“ Skrenula je i ja sam se smjestio natrag u sjedalo. Ovo je bio moj najdraži dio putovanja. „Sada vozi dalje sve do kraja kolnika.“„A što se nalazi tamo gdje završava kolnik?“„Staza,“ rekao sam nonšalantno.„ Idemo planinariti?“ pitala je, s daškom straha u glasu. Znao sam kako to ne bi bio njen prvi izbor aktivnosti za subotu popodne, ali bio sam sasvim siguran da ljepota onoga gdje ćemo završiti će biti vrijedno toga za nju.„Je li to problem?“„Ne.“ Pokušala se nasmijati, ali ja sam mogao čuti kako joj je srce ubrzalo.„Ne brini, treba prijeći samo nekih sedam-osam kilometara, a nama se ne žuri.“Vratili smo se u svoju zajedničku tišinu, ali sada sam mogao osjetiti njenu uznemirenost, nije bilo tako ugodno kao prije.„Što sada misliš?“ napokon sam pitao, ne uspijevajući se zaustaviti. Osjećao sam se kao da sam to pitao toliko puta prije, i nikada nisam znao govori li mi cijelu istinu ili prepravlja zbog moje dobrobiti.„Samo se pitam kamo to idemo,“ rekla je vedro.„Na jedno mjesto kamo volim ići kad je vrijeme lijepo,“ rekao sam bacajući pogled na oblake za koje je Alice obećala kako će nestati kasnije ovo jutro.„Charlie je rekao da će danas biti toplo.“ Bella je rekla i vidio sam kako i ona također gleda oblake. Znao sam kako je znatiželjna o tajni mog izgleda na suncu, i mogao sam vidjeti kako postaje nemirnija kako se trenutak istine približavao.„A jesi li ti rekla Charliju što si naumila?“ rekao sam nadajući se.„Ne,“ tako sam i sumnjao.„Ali Jessica misli da mi zajedno idemo u Seattle?“ potvrdio sam. Ma koliko sam mrzio misliti o Jessici tijekom našeg zajedničkog dana, podsjećati se kako ću bez sumnje ja biti odgovoran ako Bella nestane činila se kao najmudrija stvar.„Ne, rekla sam joj da si mi otkazao – što je točno.“Premda smo bili u autu, bez da me gorenje mog grla pretjerano mučilo, u tom sam trenutku pobjesnio i moja su me osjetila preuzela.„Znači, nitko ne zna da si sa mnom?“ pitalo je čudovište tamno.„Ovisi… pretpostavljam da si rekao Alice?“„Jako korisno, Bella.“Moj je glas bio preoštar i mrzio sam se što sam se istresao na nju, ali nisam mogao zadržati sve stvari koje su jednostavno tekle kroz mene.Strah.Sumnja.Žeđ.„Zar te Forks tako deprimira da želiš poginuti?“ pitao sam, prezlobno ponovno.Morao sam se dovesti pod kontrolu.„Rekao si da bi mogao imati problema...zato što smo skupa u javnosti.“ rekla je mirno, kao da je to o čemu raspravlja najnormalnija stvar na svijetu.„Znači, brinu te problemi koje bih ja mogao imati – ako ti ne dođeš doma?“ pitao sam gotovo režeći na nju, premda mi je neki preostali zdravi djelić mozga govorio da se ponaša s najboljim namjerama.Činjenica da su te namjere beskonačno apsurdne, kako bilo, to je bilo teško za zanemariti.Nije ponovno progovorila, kimnula je u odgovor na moju optužbu. Tražeći bilo koji izlaz kako bi usmjerio svoju frustraciju, počeo sam mumljati, nepovezano, ispod daha.Od svih suludih stvari… ona brine za mene, za sebe ne brine uopće… kako bih ju ja trebao čuvati sigurnom kada ona nema nikakav osjećaj za samoočuvanjem… nije ni čudo što uvijek upada u nevolje…Mogao sam osjetiti nemirnost kako zrači iz nje, i bio sam odlučan kako ću sačuvati pribranost do vremena dok ne stignemo do kraja ceste. Parkirala je i izašla iz auta bez da me pogledala, i bacio sam pogled preko ramena kako bih vidio kako skida džemper. Vrućina meni nije smetala, ali sviđalo mi se kako smo si pristajali ranije – bilo što što bi me podsjećalo kako nismo različiti na svaki mogući način – odlučio sam napraviti isto. „Ovuda,“ rekao sam, pokretom pokazujući u suprotnom smjeru od onog u kojem je krenula.„A staza?“ pitala je, i osjetio sam djelić krivnje što sam je prevario. Čuo sam njene mahnite korake kako je okružila oko kamioneta i gotovo pala na moju stranu.„Neću te pustiti da se izgubiš.“„Nema staze?“ pitala je, u grču. Nadao sam se nečemu što će povući čudovište natrag u kavez, i dovoljno sigurno, njena panika je bila dovoljna da me podsjeti na moju ulogu zaštitnika. „Neću te pustiti da se izgubiš,“ ponovio sam s obećanjem, smiješeći se kako sam se okrenuo da ju pogledam.Očekivao sam kako će se opustiti na moje uvjerenje, ili barem ponuditi osmijeh kao i uvijek kada mi je željela pokazati kako mi vjeruje. Možda sam napravio više štete no što sam shvaćao kada sam govorio tako ljuto prije. „Želiš kući?“ pitao sam, dio mene se nadao kako će mi biti omogućeno povlačenje, ali je veći dio mene bio željan pokazati joj mjesto koje mi je bilo tako posebno. Došli smo ovako daleko, i činilo se štetom potratiti dan i sunce koje je sigurno već na putu.„Ne,“ rekla je približavajući mi se. Izgledala je kao na rubu suza.„Što je bilo?“ pitao sam nježno, proklinjući se što sam je uzrujao.„Hodanje mi baš i ne ide. Morat ćeš biti vrlo strpljiv,“ rekla je, i čak i bez da sam mogao čitati njene misli, znao sam kako mi govori istinu. Pak, nisam je htio siliti da govori o ičemu što joj nije bilo ugodno.„Mogu biti strpljiv,“ rekao sam, surađujući. „Dat ću sve od sebe.“Pokušao sam napraviti glas laganim i zadirkujućim, nadajući se kako ću izvući osmijeh od nje. Premda se kut njenih usana podigao, još je izgledala loše. Odlično. Uništio sam cijeli dan sa svojim strahovima i nesigurnostima. Pa što ako nitko nije znao kako smo zajedno. Ja sam znao kako smo zajedno, i ja sam bio osobno odgovoran da ju čuvam sigurnom.To će biti dovoljno. Morat će biti.Kada još nije progovorila, duboko sam uzdahnuo.„Odvest ću te kući,“ ponudio sam se, dajući joj još jasnu priliku kako bi se povukla ako ovo nije bilo ono što je uistinu željela. Osjetio sam kako sam natrag na svom starom sebi, vrijednom povjerenja, ali ako sam ju preplašio tako jako da ne možemo nastaviti, poštovat ću njene želje.„Ako hoćeš da prevalim osam kilometara kroz prašumu prije mraka, bolje me počni voditi.“ Gotovo je prosula riječi na mene, i bio sam zbunjen što se njeno raspoloženje mijenja često kao i moje danas.Obično je bila mnogo više smirenije glave.Stala je, zureći u mene, i iznenada sam shvatio kako čeka mene da se odlučim.
kraj 13.poglavlja

14. poglavlje

Čekao sam na rubu livade, još zaklonjen sjenom drveća. Bella je hodala polako kroz travu, očiju osvjetljenih čudom, i nisam si mogao pomoći da se ne nasmijem s njom. Pitao sam se koliko će trebati da ona primijeti kako ju više ne slijedim. Obično se činila pre svjesna moje prisutnosti. Gledao sam ju, oduševljen što gledam mjesto koje mi je donijelo toliko radosti da i nju čini sretnom. Očajno sam joj se želio pridružiti, ali pak nisam se mogao prisiliti da stanem na sunčevu svjetlost. Želio sam da uistinu upije svu ljepotu mog osobnog svetišta prije nego ga zauvijek promijenim dodavši mu svoju sliku.Naravno da će se bojati, ne sumnjam u to ni na trenutak. Tajno sam se uvijek pitao je li jedini razlog zašto se Bella mene ne boji taj što sam se uvijek pravio ljudskim oko nje. Osim svakakvih fantazija koje je njena mašta stvorila, koje zapravo iskreno nisu bile ni blizu istini, nikada me zapravo nije vidjela kako izgledam kao vampir. Danas ću joj pokazati nešto zbog čega ću joj se činiti daleko od čovjeka, i bojat će se. Dio mene koji ju je želio zaštititi rekao mi je kako je to dobra stvar, ali strana koja je već postala prevezana za naše vrijeme zajedno, bila je užasnuta. Kao da je osjetila kamo su me moje misli odvele, okrenula se da me potraži. Bio sam iznenađen što je njen izraz bio zabrinut, i uplašio se na trenutak da sam otišao predaleko na sunce i nepovratno pustio istinu prije no što sam bio spreman.Tada su njene oči pronašle moje i njeno se lice odmah smekšalo. Napravila je nekoliko koraka prema meni i pružila ruku kao da želi da ju uhvatim i pridružim joj se. Ma koliko sam želio držati njenu ruku u svojoj, čeznuo da osjetim tu iskru koju bi njen dodir uvijek palio, odbio sam osjetiti odbijanje koje bi sigurno slijedilo kad bi vidjela moju kožu na suncu. Ne bih mogao podnijeti osjetiti njenu ruku kako se kida od moje kad bi gađenje sjelo, pa sam ju podigao gore, tiho je tjerajući da pričeka još malo. Uzdahnuo sam te uzeo dubok udah zraka koji nisam trebao i pripremio se za trenutak koji smo oboje očekivali i kojeg smo se bojali. Dok sam izlazio na svjetlost držao sam oči potpuno na njenim, odlučan da vidim njenu prvu reakciju, i također ne želeći vidjeti odraz moje kože. Pak nisam mogao izbjeći vidjeti kako se reflektira od njenog mekog, savršenog lica, i zatvorio sam oči frustriran. Uzeo sam još jedan nepotreban dah, i pripremio se za najgore.Kada otvorim oči, hoće li stajati sa mnom ili će se okrenuti i pobjeći, moleći se da ju ne pratim? Prisjećajući se kako je dio mene želio pobjeći, prisilio sam oči da se otvore. I još je stajala ispred mene, bliže čak no što je bila prije premda nisam mogao razumijeti kako. Nemogući naći smisao u njenom izrazu i uvijek želeći da joj mogu čitati misli, molio sam ju očima.Molim te reci mi što misliš, zahtijevale su, i kao da je ona odjednom shvatila kako mi čitati misli, posegnula je naprijed, uzela moju ruku i povela me dalje na livadu. Nježno me povlačeći dolje sa sobom, prekrižila je noge i sjela na travu. Oči su joj bile tople, pune obožavanja, potpuno ne zaslužene i nijednom nisu napustile moje.Što god je bilo to što ju je sprječavalo da se boji na način na koji bi svaki drugi čovjek činilo se još netaknutim, unatoč mom nepobitnom neljudskom pojavljivanju.Premda je sve što sam želio bilo uživati u suncu s njom i otkriti strah njenog prihvaćanja mene, podsjetio sam se zašto sam ju doveo ovdje. Zakleo sam se kako ću biti popuno iskren, i ako bi to značilo kako će dan završiti s njom da ne želi ništa sa mnom. Ako je odlučila pokušati biti sa mnom, trebala je znati sve, potpunu istinu, da ne skrivam ništa.Bilo je toliko toga za reći. Koliko je teško bilo meni za prihvatiti, Bella se i dalje činila potpuno opuštena. Zapravo činila se oduševljenom, gledala me kao da želi taknuti moju smiješnu kožu. Odlučio sam da je najbolji način da nastavim sa ovim danom istine je da budem ja, legao sam na travu gledajući u nebo i zatvorio oči.Pokušao sam vjerovati kako sam se sposoban ponašati, kako bi se normalno ponašao da je još jedan sunčan dan u mom skrovištu. Mogao sam se pretvarati da ona nije tu i ne zuri u mene. Mogao sam se uvjeriti da ne primjećujem način na koji je povjetarac miješao njen miris s divljim cvijećem čineći moje svetište gotovo nepodnošljivim.Iznenada sam otvorio oči, prestrašen da sam već dopustio da me misli odvedu na najtamnije od svih mjesta, i fokusirao se ponovno na nju i na način na koji me gledala. Tu nije bilo straha, premda ja nisam mogao shvatiti kako. Bilo je tu samo topline i privrženosti. Dozvolio sam da mi se oči još jednom zatvore i počeo pjevušiti nježno ispod daha, na način na koji bi uvijek kada sam trebao naći mir. Nije mogla vidjeti moje usne kako se miču, premda sam bio siguran kako me može čuti, ali je nakon nekog vremena pitala što radim. Rekao sam joj kako pjevam, ali iznutra pitao sam se bi li ikada znala premda je moj glas bio premekan za ljudske uši, da moje srce pjeva njoj.Nisam očekivao kako će zatvoriti oči i leći kraj mene. Čak i s njenim očitim manjkom straha, ne bi se sigurno željela dovesti u tako ranjiv položaj. Svako malo, ja bih provirio na nju kroz jedva otvorene oči, samo da vidim je li se išta u njenom izrazu promijenilo. Još me gledala znatiželjnim očima, i s malim djelićem osmijeha koji joj je igrao u kutu usta.Baš kada sam htio baciti još jedan pogled na nju, osjetio sam njen prst kako se okrznuo o stražnju stranu moje ruke. Moje su se oči otvorile i širom zurile u nju. Nesvjesno, osjetio sam kako se mrštim, zbunjen tim zašto me željela dodirnuti, ali potpuno uživajući u osjećaju njene tople kože na mojoj.Premda nisam bio potpuno siguran kako sam spreman čuti njen odgovor. Nisam se mogao suzdržati, a da ne pitam pitanje koje sam zadržavao otkada sam izašao na sunčevu svjetlost.„Ne plašim te?“ pitao sam, još vedar, ali boreći se s boli za koju sam znao da će dođi ako odgovor bude da.„Ništa više nego inače,“ odgovorila je uobičajeno, i ja sam se raširio šire kako sam shvatio da mi govori istinu.Uvijek mi je govorila istinu, ma kako to apsurdna može biti.Moj osmijeh ju je ohrabrio, jer se primakla djelić milimetra bliže meni i pustila da ostatak njenih vrhova prstiju dodiruje moju podlakticu. Ruka joj se tresla i ja sam ponovno zatvorio oči, nadajući se kako strah kojeg sam se bojao konačno ne sjeda.„Smeta ti?“ pitala je plašljivo, i morao sam prigušiti osmjeh. Smeta li mi? Njen je dodir bio najjači osjećaj koji sam osjetio kroz cijelo moje postojanje.„Ne,“ odgovorio sam, razmišljajući o tome koliko bih trebao reći.Tada sam se sjetio svoje zakletve o iskrenosti. Dodao sam. „Ne možeš zamisliti kakav je to osjećaj.“S uzdahom, pustio sam da moje tijelo potone dublje u travu, a njena je ruka i dalje istraživala moju ruku. Mogao sam osjetiti kako kreće prema unutrašnjosti moga lakta pa kada je posegnula za mojom rukom, preokrenuo sam ju, dlana prema gore.Mora da sam se pomaknuo prebrzo jer su se njeni prsti ukočili na mjestu. Otvorio sam oči, očajnički sam želio čitati njen izraz.Zadrhtala je, ali još nije bilo traga straha i dopustio sam očima da se zatvore još jednom.„Oprosti.“ promumljao sam, želeći da može razumjeti kako je sve ovo bilo čudno za mene. Nikada si nisam dozvolio išta osim da budem čovjek oko nje prije, ali ovo se već osjećalo u redu i prirodno.„Uz tebe mi je odviše lako biti kakav stvarno jesam.“Nastavila je pregledavati moju ruku, i onda sam od niotkud osjetio njen dah na mojoj koži. Pogledao sam gore i otkrio kako je moja ruka ni milimetar od njenog lica. Bio sam tako blizu njoj i u tom trenutku najjače želje koje sam se toliko trudio kontrolirati bilo je to gotovo previše.Nešto me trebalo omesti. Vrlo brzo.„Reci mi što sada misliš,“ rekao sam nježno, ne želeći ju uplašiti ozbiljnošću svoga glasa.„Još mi je tako čudno što to ne mogu znati.“„Znaš, mi ostali cijelo vrijeme imamo takav dojam.“ rekla je sarkastično. Iznutra sam je hvalio što uvijek može osvjetliti trenutak koji je bio ključan za njeno preživljavanje. Premda sam se trudio ne fokusirati se na to, realizacija opasnosti koja je tek prošla udarila me. Pokušao sam zadržati glas opuštenim, premda znajući Bellu, odmah će me pročitati.„Težak je to život.“ rekao sam, želeći svim u meni da imam neku prividnost normalnog života da joj dam. Nije zasluživala ovaj način života koji sam joj mogao ponuditi, pak to je bilo sve što sam mogao dati. I bez sumnje mogao sam joj dati sve što sam imao. Pravi razlog moga pitanja je sve samo ne nestao, ali mi još nije rekla o čemu razmišlja i sada sam bio znatiželjan. „Ali nisi mi rekla,“ podsjetio sam je nježno, nadajući se kako me nije pokušavala omesti jer nije željela odgovoriti.Morao sam znati.„Željela sam da mogu znati što ti misliš…“ glas joj je zastao kao da čeka da joj kažem. Možda je to bilo sebično, ali ja sam već njoj otkrio toliko o sebi, i sada je bio moj red. Pitao sam prvi i trebao sam čuti istinu prije no što se bilo drugo kaže.„I?“ rekao sam jednostavno, nevoljan popustiti ovaj put.„Željela sam da mogu vjerovati da si stvaran. I željela sam da se ne bojim.“I eto ga. Osjetio sad kako mi se dah skuplja dok sam upijao riječi. Bojala me se. Naravno da se bojala. Bila je samo jako, jako dobra u skrivanju toga od mene.„Ne bih htio da se bojiš,“ rekao sam pun nade. Budalasto.„Pa, to nije baš onaj strah na koji sam mislila, iako o tome svakako valja razmisliti.“Brzo i bez razmišljanja sjeo sam napola gore i nagnuo se na svoju ruku, moja druga ruka još je bila u njenoj ruci. Zašto je nije pustila?Sad mi je rekla kako se boji, pak još me gledala s tim nježnim očima, milim i bez imalo straha.Dok sam sakupljao njen izraz u riječi, one su pronašle novo značenje i pjevale kroz moj um kao prelijepa simfonija.Ne baš strah na kojeg sam mislila.Ako se nije bojala za svoju sigurnost, čega se tu još moglo bojati?Moj je um jurio kroz svaku mogućnost dok se nisam sjetio razgovora s Jessicom, onog kojeg je znala kako slušam.Bila je uzrujana, sigurna u to kako ona mari više za mene nego ja za nju i tada mi je rekla kako joj smeta što se činilo kako joj ponekad govorim zbogom.Je li bilo moguće kako se jednostavno boji da ću otići?Premda sam znao kako će to samo ohrabriti žeđ koja mi je već bolno kidala grlo, pustio sam lice da se pomakne bliže njenom upijajući sav njen predivan i savršen miris. Ako je moje nagađanje bilo točno, trebao sam znati koliko me blizu ona želi držati. Morao sam čuti nju kako to kaže.„Čega se bojiš, onda?“ šapnuo sam, polako ispuštajući cijeli dah koji sam uzeo.Radije nego da mi odgovori riječima žudio sam za tim da ju čujem, pomaknula je lice bliže mom.Moje je grlo gorjelo i boljelo, otrov je plivao pod mojim jezikom, i osjetio sam svoju šaku kako se skuplja u njenim krhkim malim rukama. Bez ijedne druge misli učinio sam suprotno od onog što me čudovište u meni preklinjalo,Pobjegao sam.Pobjegao sam neizmjerno brzo natrag u sjenu i zurio u nju, pitajući se koliko će još puta njen život biti u opasnosti danas. Dok sam gledao u bol na njenom licu, znao sam kako su moje ranije pretpostavke bile točne. Bojala se kako ću je ostaviti, i u trenutku slabosti ja sam joj potvrdio taj strah.„Žao... mi je… Edwarde,“ čuo sam kako šapće. Njen glas je bio tako mekan, ali je znala kako ću čuti.Već me znala tako dobro.Agonija koja je pržila kroz mene dok sam gledao kako ona umiruje žeđ koja je prije samo nekoliko trenutaka bila prevladavajuća.„Strpi se malo,“ rekao sam, više se nisam bojao kako ću je ozlijediti, ali sam zaključio da oboje trebamo vremena da se saberemo. Znajući kako će me to smiriti kao i uvijek, slušao sam zvuk kucanja njenog srca.Kada se jednom ponovno usporilo u svoj normalan ritam, hodao sam namjerno sporo prema njoj, želeći da se ne boji, mene ili toga kako ću je opet napustiti. Sjeo sam ispred nje, prekrižio noge i zrcalio njen položaj. Nasmiješio sam joj se i pokušao prevesti koliko sam želio da mogu ostati kraj nje zauvijek.„Najdublje se ispričavam.“ Želio sam da shvati kako je moje brzo povlačenje bilo samo zbog njene sigurnosti, ali sada više no ikada ju nisam želio preplašiti sa stvarnošću moje jadne želje.„Bi li me shvatila da ti kažem da sam samo čovjek?“Kimnula je, premda se prvi put cijeli dan nije pokušala nasmiješiti. Počela je razumijevati. Mogao sam osjetiti njen puls kako ponovno ubrzava, miris adrenalina, naravno kroz njene vene.Premda nisam mislio kako je to moguće, to je učinilo da miriše još poželjnije. Sarkastično sam se nasmijao na tu ironiju. Napokon me se bojala i to je samo učinilo da ju želim još više.„Najbolji sam grabežljivac na svijetu, zar ne?“ rekao sam s usiljenošću.„Sve na meni te zaziva – moj glas, moje lice, čak i moj miris. Kao da mi išta od toga treba!“Kada je iznenadni nalet uzbuđenja došao zbog znanja kako nema razloga da krijem bilo što od nje, skočio sam na noge i potrčao svom snagom oko livade i još jednom stao u sjenu.„Kao da bi me ikako mogla preteći,“ smijao sam se, osjećajući nekakav bolesni užitak u tome što sam konačno mogao osjetiti kako je njen strah od toga da me izgubi veći od bilo kojeg straha kojeg sam poticao u njoj.Bez da sam mislio o grananju, isčupao sam debelu granu iz drveta koje me zaklanjalo i bacio ju o drugo drvo. Slušao sam njen poražavajući zvuk kako se rasula, a zatim sam odjurio na njenu stranu, osjećajući nešto srodno adrenalinu u mojim bez životnim venama.„Kao da bi mi se mogla oduprijeti,“ zadirkivao sam. Tek onda mi se stvarnost počela vraćati i počeo sam upijati njen izraz. Sve je stalo. Uzbuđenje je izblijedjelo i moja vlastita trenutna radost rastopila se kada sam pogledao u Belline oči i po prvi put, vidio stvarni strah.Bella je bila prestravljena. Mene. I to je bila moja krivnja.Moj se trijumf pretvorio u poraz, dok je užas ovoga što sam tek napravio sjedao. Uvijek sam joj mislio pokazati za što sam sposoban, ali na što sam mislio, ne dajući joj nikakvo upozorenje uopće? Pustio sam da mi uzbuđenje zamagli prosuđivanje. I sada je Bella nepomična, paralizirana strahom, čekala moj novi pokret.„Ne boj se,“ promumljao sam patetično, želeći da nema ničeg čega bi se bojala.„Obećavam…“ moj se glas vukao dok sam pokušao naći način da ju uvjerim da nema opasnosti. Bio sam pod većom kontrolom u tom trenutku no što sam bio cijeli dan, gledajući je i osjećajući njenu bol. Njen je strah učinio njenu krv snažnijom no što je ikada bila, prisilio sam se da uzmem dubok udah, da napunim čitavo svoje biće s njenim mirisom. Dok je žeđ rušila moju volju i tjerala me da napadnem, zurio sam u Bellino nevino i prestravljeno lice i utišao ju, odlučan kako neću dopustiti da vlada mnome više.„Zaklinjem se da ti neću nauditi,“ završio sam, dajući zakletvu Belli i sebi istodobno. S uvjerenjem mojih riječi koje su me punile nadom, napravio sam lagani korak prema njoj.„Ne boj se,“ ponovio sam, ovaj put sa znanjem da, ako mi dopusti, provest ću čitavo svoje postojanje brinući se kako više nikada ne bi imala razlog da se boji.Vidio sam kako joj se oči pomalo mekšaju, sjeo sam opet ispred nje, tako blizu da su se naša koljena gotovo dodirivala.Htio sam posegnuti prema njoj, ali nisam bio siguran je li prerano.„Molim te, oprosti mi,“ rekao sam iskreno. Činila se zbunjena mojim formalnim tonom, pa sam odlučio malo razvedriti stvari ponovno, u čemu je ona bila tako dobra.„Danas nisam žedan, najozbiljnije ti kažem,“ nasmijao sam se.„Uhvatila si me nespremnog. Ali sada sam pri svom najboljem ponašanju.“Očekivao sam odgovor, ali kada ona nije niti trepnula, postajao sam zabrinut.Napokon je njen zaleđeni izraz pukao i ispustio zvuk smijeha, iako je tu još bilo nešto loše u tome. Nisam još bio siguran je li me spremna dodirnuti ponovno, ali nisam si mogao pomoći. Bio sam tako zabrinut za nju i sve što sam želio je udovoljiti joj, uvjeriti je.„Jesi li u redu?“ pitao sam je nježno. Tada sam ispružio ruku naprijed, pažljivo kako ne bi uzeo njenu u svoju, radije je ju spustio da se odmara na travi. Morala je ona biti ta koja ima kontrolu sada. Dugovao sam joj toliko.Uzela je nekoliko tihih, plitkih udaha dok su se njene oči kretale između naših ruku i mojih očiju.Napokon je počela ponovno istraživati moju ruku vršcima svojih prstiju i ja sam uzdahnuo, u olakšanju što je najgore izgleda prošlo. Nasmijao sam joj se toplo, pokušavajući vratiti osjećaj koji smo imali prije mog iracionalnog ponašanja.„Onda, gdje smo ono bili prije nego što sam se tako neuljudno ponio?“ pitao sam, želeći da joj stvari budu lakše.„Ruku na srce, ne sjećam se,“ sramežljivo je odgovorila, i krivnja me još jednom preplavila.„Mislim da smo razgovarali o tome zbog čega si se bojala, po strani od očitog razloga.“Naravno sada sam joj dao svaki razlog da me se boji.Nakon svega što se dogodilo između nas, nisam zaslužio ništa više od straha. Pak, morao sam čuti njen odgovor.„A da, točno.“„Pa?“ bio sam smiješan što se nadam, ali želio sam vjerovati kako još postoji dio nje koji želi da ostanem.Dok su sekunde tiho kucale, činilo se sve manje i manje vjerojatno da će njen odgovor biti u moju korist. Bolna kao što sam znao da će njena sljedeća rečenica biti, uznemirenost zbog toga što ne znam dobivala je najbolje od mene.„Kako se samo lako ozlojedim,“ uzdahnuo sam, pokušavajući ju ne uznemiriti. Morao sam se sjetiti da sada puštam stvari pod njenu kontrolu.Mogla je uzeti koliko god joj treba za odgovor, i ja ću jednostavno morati usmjeriti svaki djelić strpljenja u meni dok ju čekam.„Bojala sam se… zbog toga, što, eto, iz očitih razloga ne mogu ostati s tobom. A bojim se da bi mi bilo drago ostati s tobom, daleko više nego što bi to bilo uputno.“Da je moje srce još moglo kucati, počelo bi juriti. Nije se činilo moguće da bi me još mogla željeti, ali ja nisam bio sposoban da sanjam, tako da je ovo moralo biti stvarnost. Zurila je naprijed u svoje ruke, dok sam ja želio da pogleda gore.Trebao sam joj pogledati u oči kako bi se uvjerio, kako to nije samo neka fasada da bi se ja mogao osjećati bolje. Nakon svega, već mi je i nekoliko puta dokazala koliko može biti požrtvovna. To vjerojatno nije bila najbolja ideja, ali znao sam kako je jedini način da saznam je li je ono što je govorila uistinu ono što je osjećala, bio da spomenem mogućnost odlaska.Premda je dio mene još vjerovao kako bi to bilo najbolje, pomisao da sam daleko od nje uzrokovala mi je psihičku bol koja je prelazila bilo kakvu bijesnu žeđ koju me ikada natjerala da osjetim.„Da,“ odgovorio sam polako, ne baš siguran kako da to oblikujem. Nisam ju želio uzrujati, ili ju uplašiti. Ali morao sam znati.„Toga se doista valja bojati. Želje da budeš sa mnom. To ti doista nikako nije u interesu.“Namrštila mi se i osjetio sam bljesak nade. Pažljivo, nastavio sam, izgovarajući riječi koje su me prijetile rastrgati na dijelove.„Trebao sam davno otići. Trebao bih sada otići. Ali ne znam mogu li.“U čudnom ljudskom trenutku, zadržao sam dah dok sam čekao odgovor.„Ne želim da odeš,“ promumljala je, oči su joj još odbijale sresti moje.Uzbuđen i ne shvaćajući, ponudio sam joj brzo uvjerenje, želeći da shvati kako odlazak nije uistinu više opcija za mene.„A upravo zbog toga bih trebao. Ali ne brini. U biti sam sebično stvorenje. Odviše mi je stalo do tvoga društva da postupim onako kako bih trebao.“Nisam htio više čuvati ništa od nje. Napokon je počela razumijevati koliko sam čeznuo za njenom krvi, sada sam sjedio do nje, pokušavajući je natjerati da shvati da postoje dvije vrste želja koje osjećam prema njoj.„Drago mi je,“ rekla je slatko. Ma koliko sam čuvao nemilosrdno čudovište u zaljevu nisam mogao zaboraviti njegovo postojanje, i u tom trenutku moja potreba da zaštitim tu nevinu djevojku je prevladala želju da budem s njom.„Nemoj da ti bude!“ rekao sam, možda malo pregrubo, dok sam povlačio ruku iz njene što sam nježnije mogao. Moj ju je dodir ometao, a ja sam trebao njezino shvaćanje onog što ću upravo reći.„Ne žudim ja samo za tvojim društvom!“ rekao sam gledajući u stranu, pre posramljen još jednom mojom slabošću. „Nikad to ne zaboravi. Nikad ne zaboravi da sam veća prijetnja tebi nego bilo kome drugom.“Osjetio sam kako njene oči traže moje lice, pak u određenom trenutku iskrenosti, nisam mogao podnijeti da vidim ono što bi njene oči mogle otkriti.„Mislim da mi nije posve jasno što želiš reći – barem tim zadnjim riječima,“ rekla je. Kao što sam cijeli dan, očekivao sam strah u njenom glasu, ali sve što sam čuo bila je znatiželja. Kada sam pogledao natrag u njene oči, bile su pažljive, i tada sam shvatio da ona želi znati istinu onoliko koliko sam joj ja želio reći. To mi je dalo snage da nastavim.„Kako da ti to objasnm? A da te opet ne prepadnem...hmmmm.“ Proletio sam kroz nekoliko mogućih objašnjenja, većina ih je uključivala hranu. Pitao sam se bi li ju to uzrujalo. Misli su mi se prekinule kada sam osjetio kako mi je stisnula ruku. Nisam se mogao sjetiti da sam je stavio natrag u njenu, ali bio sam sretan što osjećam njen dodir ponovno.„To je čudesno ugodno, ta toplina,“ uzdahnuo sam, želeći da ona može razumjeti koliko je to uistinu meni bilo nevjerojatno. Tijekom godina, imao sam fizički kontakt samo sa svojom obitelji i naravno, kožu svih njih osjećao sam jednakom kao svojom. Prije Belle nisam osjetio toplinu toliko desetljeća, da sam gotovo zaboravio kako je to.Divio sam se još jedan kratak trenutak zadovoljstvom koji mi je donosio njen dodir, i onda se prisilio da se koncentriram ponovno. Odlučio sam da je usporedba s hranom jedini način na koji bi to objasnio čovjeku, uzdahnuo sam i pokušao preoblikovati riječi što pažljivije.„Znaš kako svakome prija drugačiji okus? Neki vole sladoled od čokolade,a drugi od jagode? “Kimnula je, nije bilo djelića zabrinutosti na njenom licu, vjerojatno je vidjela vodi ovaj razgovor.„Oprosti zbog usporedbe s hranom – nisam se mogao sjetiti drugog načina da ti objasnim.“Nasmijala mi se i to je očito bilo na silu, pa sam se ja nasmijao natrag u znak isprike. Sada nije bilo povratka i oboje smo to znali.„Znaš, svatko drukčije miriši, ima drugačiju esenciju. Zaključaš li alkoholičara u prostoriju punu ustajalog piva, drage volje će ga popiti. Ali mogao bi se othrvati tom porivu, ako želi, kad bi bio alkoholičar koji je pristupio odvikavanju. Sad, recimo da staviš u tu prostoriju čašu brendija starog sto godina, najrjeđeg, najfinijeg konjaka – i ispuniš prostor njegovom toplom aromom – što misliš, kako bi se on tada proveo?“Zurila je u mene pokušavajući razumjeti iskušenje koje sam ja očito jadno objasnio. Gledao sam kako se njen izraz mijenja iz zbunjenog ,u pažljiv, nekako prihvaćajući, pa natrag u zbunjen. Očito nikada nije bila dovedena u napast više od onoga što može tolerirati, nikada nije popustila i pojela zabranjenu hranu. Zar nije svako dijete ukralo kolačić iz staklenke bar jednom?„Možda to nije prava usporedba,“ rekao sam, očajnički želeći da shvati. „Možda bi bilo lako odbiti brendi. Možda sam našeg alkoholičara radije trebao proglasiti ovisnikom o heroinu.“Napokon je sve sjelo, kada sam vidio kratki bljesak straha u njenim očima, koji je brzo zamijenila zabavom. Zadivljujuća kao i uvijek, našalila se.„Znači, hoćeš reći da sam ja tvoj heroin?“Nasmijao sam se pokazujući kako cijenim njene pokušaje da zadrži stvari vedrima, ali također sam želio da zna kako je više u pravu no što je možda shvaćala.„Da, ti si upravo moj heroin.“Bez da propusti imalo, pitala je. „Događa li se to često?“Razmislio sam na trenutak, pitajući se kako da najbolje odgovorim. Želio sam da zna opasnost i ozbiljnost situacije u kojoj se našla, ali sam je već toliko uplašio i borio sam se s pravim načinom kako da to kažem.Možda kada se ne bi radilo direktno o nama…„Razgovarao sam s braćom o tome. Jasperu ste svi vi više-manje isti. On je najkasnije ušao u našu obitelj. Bilo kakvo suzdržavanje vrlo mu teško pada. Nije još stigao postati osjetljiv na razlike u mirisu i okusu.“Premda nisam gledao direktno u nju, bio sam prilično siguran da sam vidio kako je ustuknula.Pogledao sam brzo u nju, želeći da postoji lakši način, ali želio sam da razumije zašto je toliko teže kontrolirati se oko nje. Bila je toliko različita od ostalih, tih ljudi oko kojih sam hodao svaki dan, jedva vatra u mom grlu u usporedbi s njom.Moja Bella i njen božanski miris, preukusan da bi mu odolio, ali predragocjen kako bi ga uništio. „Žao mi je,“ ispričao sam se.„Nema veze. Molim te, ne zabrinjavaj se da ćeš me uvrijediti, ili uplašiti, ili što god već. Tako vi razmišljate. Mogu to shvatiti, ili bar pokušati. Samo mi objasni kako god možeš.“Olakšan njenom odlučnošću da razumije, duboko sam udahnuo i sabrao snagu kako bi nastavio.„Znači, Jasper nije bio siguran je li ikada naišao na nekoga tko bi mu bio...“ vukao sam se.Ovo je bio najteži dio. Objasniti jaku želju bez da ju ne uzrujam. Pronaći pravi primjer.Prijatan. Sočan. Izvrstan. Pozivajući.Otrov je počeo ponovno teći, i prokleo sam se što sam dopustio da dođe tako daleko. Brzo sam nastavio s mojim objašnjenjem, nadajući se da neće primijetiti promjenu u mom glasu. „… primamljiv kao ti meni. Stoga mislim da nije,“ završio sam odlučno tjerajući žeđ natrag.„Emmett dulje apstinira, da tako kažem, a on je shvatio što želim reći. Kaže da su bile dvije prilike, jedna jača od one druge. “„A što se tebe tiče?“„Nijedna.“To je bilo to. To je bilo ono što sam trebao da razumije. Nikada u mojih gotovo stotinu godina nije bio netko tko me mamio na način na koji me ona mami. Najpametnija stvar za nas oboje bila bi da ja odem, pak nijedno od nas nije moglo prihvatiti tu opciju.Ipak, bilo je pošteno da razumije potpuno. Nikada nisam tjerao svoju kontrolu kao sada. Nisam mogao biti uistinu siguran koliko ću dugo moći izdržati.Tada sam se sjetio načina na koji se nagnula prema meni ranije bez traga straha, i zakletve koju sam tiho donio da ću ju čuvati sigurnom, da ću joj dopustiti da bude blizu mene bez da joj dajem razlog da se boji.Prisilio sam se na još jedan duboki, opijajući dah i pustio da žeđ ojača moju odluku. Nisam namjeravao dopustiti da unutarnje čudovište uzme tako dragocjen dar od čovjeka koji je tako očajnički želio ništa drugo nego da ju voli.Izgubljen u svojim mislima, gotovo ju nisam čuo kada je ponovno progovorila.„Što je Emmett učinio?“ pitala je i ja sam se odmah namrštio. Moja ruka je napravila šaku unutar njene, i nijedna količina topline i ugode ju nije mogla opustiti. Nisam joj mislio odgovoriti i ona je znala to. Ništa me ne može natjerati da izgovorim te riječi.„Čini mi se da znam,“ rekla je tužno.Nije bilo razloga za to, nije ga optuživala ili osuđivala, ali sam ipak osjetio potrebu da branim svoga brata.„Čak i najsnažniji među nama recidiviraju, zar ne?“„Što to tražiš? Moje dopuštenje?“ rekla je najgrubljim glasom kojim sam ikad čuo da je govorila. Bio sam tako zapanjen, nisam bio siguran i da sam razumio što ona pita. Tada je potpuno drugačijim tonom, dodala, „Hoću reći, zar onda nema nade?“„Ne, ne!“ povikao sam, plašeći čak i sebe jer sam u sekundi shvatio na što je pomislila i to me prestravilo. Je li uistinu sjedila do mene, mirna i racionalna, ali se tajno pitajući kada će vampir napasti? Mari li ona za mene toliko da je spremna odreći se svog života zbog mene?Premda ono o čemu je pričala je njena neizbježna smrt, njen je glas bio nježan i blag kao da me tješi. Bio je ispunjen takvom tugom da sam ja bio potpuno prevladan, želio sam ju zagrliti i reći kako će sve biti u redu.Ništa me neće natjerati da joj napravim ono što je Emmett napravio onim ljudima. To nije bilo isto. Može li vidjeti ona to uvidjeti?„Naravno da ima nade! Hoću reći, naravno da neću...“ I onda sam shvatio da ona nikako ne može znati potpuno uvjerenje zakletve koju sam si ranije dao, zakletve koja me vodi kroz ovo iskušenje.Želio sam ju natjerati da razumije da iako ništa nikada neće razblažiti moć njene krvi, moja ljubav prema njoj je svaku sekundu koju bi proveli zajedno činila podnošljivom. Njen je život bio u opasnosti mnogo puta. Ali sada je jedina stvar koja je bjesnila kroz mene bila snaga onoga što sam osjećao za nju. Moja će joj ljubav spasiti život, ponovno i ponovno.„S nama nije tako,“ pokušao sam jadno objasniti.„Emmett je...tada nabasao na neznance. Bilo je to davno, i nije bio tako... vješt, tako pažljiv, kao što je danas.“Zurio sam u nju, nadajući se kako ću vidjeti razliku.„Znači, da smo se sreli...ne znam, u nekom mračnom prilazu...“ rekla je oklijevajući.„Morao sam dati sve od sebe da ne skočim usred onog razreda punog djece i ne – „ zaustavio sam se, pitajući se je li to previše istine za nju.Ipak, obećao sam da ću biti potpuno iskren pa sam nastavio, nastojeći da ne kažem ništa pre uvredljivo.„Kad si prošla pokraj mene, mogao sam upropastiti sve što nam je Carlisle stvorio, u tren oka. Da već, pa, i previše godina ne susprežem žeđ u sebi, tada se ne bih bio u stanju spriječiti. “Osjećao sam gađenje kako prelazi mojim licem kada sam se sjetio tog prvog mračnog dana, kada sam gotovo oduzeo život najnevinijeg i najsuosjećajnijeg od svih ljudi. Nikada ne bi znao kakav bi neprosvijećen grijeh počinio. Nikada ne bih osjetio ovu nemoguće jaku ljubav prema djevojci koja je sada sjedila preko puta mene, bezvrijednog vampira. „Sigurno si mislila da sam opsjednut,“ rekao sam, konačno se tjerajući da vidim taj užasan dan kroz njene oči.„Nisam mogla shvatiti zašto. Kako me tako brzo možeš zamrziti...“„Meni je to bilo kao da si ti nekakav demon prizvan ravno iz moga osobnog pakla ne bi li me upropastio. Miris kojim ti je odisala koža...Mislio sam da će me već prvog dana otjerati u ludilo. Tijekom tog jednog sata smislio sam stotinu načina da te odmamim odatle sa sobom, da te dovedem nasamo. I svakom sam se odupro, sjetivši se svoje obitelji, svega što bih im mogao učiniti. Morao sam pobjeći, otići dok ne kažem riječi za kojima bi pošla...“Izgledala je zbunjeno, premda je bilo sigurno kako ona barem počinje shvaćati kako sam blizu stvarno bio. Nije rekla ništa tako dugo i želio sam izmjeriti njenu reakciju, pa sam dodao nešto što sam vjerojatno trebao sačuvati za sebe.„Pošla bi za mnom.“Njen je glas bio miran, dok je potvrđivala ono što sam ja već znao.„Bez sumnje.“Premda sam se borio s njom, bio sam bombardiran slikom time što sam joj mogao učiniti u svojoj sebičnoj, rušilačkoj želji. Vidio sam bljesak njene hladne blijede kože, i nisam joj više mogao pogledati u oči. Bile su tako ugodne, tako pune povjerenja, i ja nisam zaslužio ništa od toga.„A onda,“ nastavio sam tužno, zureći dolje u njene savršene, tople ruke kako još drže moju čvrsto,„Kad sam si pokušao promjeniti raspored u besmislenom nastojanju da te izbjegnem, pojavila si se ondje – u toj tijesnoj, toploj sobici silazio sam s uma od tvog mirisa. Tako mi je malo trebalo da te tada ne uzmem. Uz nas je bilo još samo jedno krhko ljudsko biće – a to se tako lako riješi. “Vidio sam da drhti pa sam odmah stao, uzeo još jedan dubok udah kako bih opekao grlo. Činila se to kako kazna koja pristaje. Priznavao sam najgori trenutak moje užasne slabosti i otkrio joj taj dan, pokazujući joj koliko su i ona i ostali bili blizu smrti.To će ju sigurno proganjati do kraja života. Nije bilo pošteno da pati sama.Lagano sam odvojio usne i udahnuo ponovno, pustio da žeđ prži mojim grlom prije no što sam nastavio.„Ali odupro sam se. Ne znam kako. Natjerao sam se da te ne čekam, da te ne pratim iz škole. Vani, gdje te više nisam mogao nanjušiti, bilo mi je lakše jasno razmisliti, donijeti pravu odluku. Ostavio sam ostale blizu kuće – previše sam se sramio priznati im svoju silnu slabost tako da su znali samo da nešto nikako nije u redu – a onda sam otišao ravno Carlisleu u bolnicu, da mu kažem da odlazim.“Od svih stvari koje sam joj rekao kroz cijeli dan,nisam razumio kako je ovaj dio informacija bio onaj koji ju je šokirao.Ali ondje je sjedila, očiju širokih i jasno iznenađenih. Je li ona uopće shvatila kako sam otišao? Ja sam mislio na nju svaku sekundu kada sam bio daleko. Želio sam ju pitati što je radila tijekom tih dana. Prigovarao sam si, pitajući se što sam propustio tijekom tog patetičnog pokušaja bijega. Ali njene su me oči tjerale da nastavim, i ovaj dan je bio njen. Trebala je da završim svoju priču bez obzira koliko me bilo sram toga što sam učinio.„Zamijenio sam se s njim za auto – imao je pun spremnik goriva, a ja se nisam htio zaustavljati. Nisam se usudio otići kući, gdje bih se morao suočiti s Esme. Ne bi me pustila da odem a da ne dođe do scene. Pokušala bi me uvjeriti da to nije nužno...“Gotovo sam stao da pojasnim, naposljetku nisam želio da Bella stekne krivi utisak o Esme. Bez obzira kako se ostatak moje obitelji osjećao, Esme me nikada ne bi ohrabrivala da reagiram po pitanju žeđi samo kako bi ostao. Nije da kažem kako ne bi učinila sve ostalo, ali ne i bilo ograničeno kućnim zatvorom kako bi me spriječila da odem. Pak, Bella se nije činila uzrujana onim što sam rekao, pa sam nastavio nestrpljiv da svršim s tim i krenem dalje. Sljedeći dio moje priče je bio najponižavajući.„Sutradan ujutro bio sam na Aljasci.“I Tanya je bila neumorna kao i uvijek i to me izluđivalo, pomislio sam odlučujući kako ću prepraviti taj dio. Nije bilo potrebe da je opterećujem sa dosadom od „Očajne Vampirice Koja Traži Partnera.“„Ondje sam proveo dva dana uz nekoliko starih poznanika...ali čeznuo sam za domom. Bila mi je grozna spoznaja da sam povrijedio Esme i sve njih ostale, obitelj koja me usvojila. Na čistome gorskom zraku bilo mi je teško povjerovati da si tako neodoljiva. Uvjrio sam se da bi bijeg bio znak slabosti. I prije sam se suočavao s iskušenjem, ne ovih razmjera, ni blizu, ali jak sam.“Barem sam prije mislio kako sam jak. Suspregnuo sam osmijeh koji je rastao unutar mene kako su određena shvaćanja počela sjedati. I kada je bilo lakše za mene i moj patetični manjak kontrole, nisam bio sretan što sam daleko od nje. Ona mi je bila sve. Ona je bila razlog za to sve.„A tko si bila ti, puka nebitna djevojčica - “ i napokon nisam više mogao sakriti osmijeh, jer je izraz na njenom licu bio neprocjenjiv.„… da me otjeraš s mjesta na kojem želim biti? I tako sam se vratio...“Još me gledala ne vjerujući i nadao sam se da ju nisam uvrijedio. Još to nije znala, nije mogla razumjeti, ali sam u svom priznanju pronašao odgovor koji sam tražio. Ona je bila razlog zbog kojeg sam se vratio. Ova djevojka, lomljiva ljudska djevojka.Nisam to želio priznati, ali sam znao da me je kontrolirala tada isto kao što me kontrolira sada. Ja sam bio njen, davno prije nego sam to svjesno shvatio.Da, nedostajala mi je moja obitelj. Nedostajao mi je blesavi, budalasti, kišni, oblačni grad i činjenica da sam mogao voditi normalan život ovdje. Naravno mrzio sam priznati da me čovjek istjerao iz mog doma. Ali ništa od toga nije bio pravi razlog mog povratka. Vratio sam se jer nisam mogao izbaciti njen miris iz glave, nisam joj mogao prestati gledati lice svaki put kada bi zatvorio oči. Bio sam opijen svime o njoj. Nedostajala mi je Bella. I nikakva količina žeđi ili boli nije me mogla držati postrani. Isto kao nikakva bol koji bi mogao osjetiti nije mogla nikada biti vrijedna toga da ju ozlijedim na bilo koji način.Želio sam joj reći, objasniti sve što sam osjećao, ali osjetio sam obvezu da završim što sam započeo. Pa sam nastavio pokušavajući spriječiti riječi da prsnu iz mene.„Poduzeo sam mjere predostrožnosti. Lovio sam, hranio se više nego inače svaki put prije nego što ću te opet vidjeti. Bio sam siguran da sam dovoljno jak da se prema tebi postavim kao prema bilo kojem drugom ljudskom biću. Bio sam vrlo umišljen kad sam to pomislio. Bez sumnje, situacija je bila to složenija jer ti nisam mogao samo pročitati misli da saznam kako si reagirala na mene. Nisam bio naviknut na takvo okolišanje, na slušanje tvojih riječi u Jessicinom umu...um joj nije baš originalan i jedilo me što moram na to spasti. A i tada nisam znao jesi li zaista mislila to što si rekla. Sve me to iznimno srdilo. “Možda ću joj jednog dana priznati sve grozne stvari koje je Jessica mislila o njoj. Mrzio sam što joj Bella vjeruje i njenom navodnom prijateljstvu, kada Jessica nije zasluživala ništa od toga. Ali to je bilo za neki drugi dan.Danas je bio njen dan. Naš.„Htio sam da zaboraviš moje ponašanje toga prvog dana, ako je ikako moguće, pa sam dao sve od sebe da s tobom razgovaram kao s bilo kim drugim. Zapravo mi je bilo silno stalo da razlučim bar neku tvoju misao. Ali bila si odviše zanimljiva,“ priznao sam, i moje je priznanje gotovo izletjelo. Kako sam se hvatao za svaku riječ koju bi rekla, tražio po svim drugim dosadnim umovima samo kako bih vidio njeno lice, kako bih joj čuo glas.Kako sam ju gledao kako spava, nastupao, slušajući njen san. Ne, bilo je prerano za to.„Našao sam se obuzet izrazima tvoga lica...a svako toliko zamahnula bi rukom ili kosom, pa bi me taj miris opet omamio...“Tada je najgori trenutak moga postojanja bljesnuo pred očima, kada sam se sjetio panike koju sam osjetio dok sam gledao onaj kamionet kako se naginje prema njoj. Je li postojao način kako bih objasnio što sam osjećao u tim sekundama? Jedini mogući način na koji bih mogao objasniti je priznati joj pažljivu laž koju sam pripremio – pripremio, ali je nikada nisam imao snage upotrijebiti – kako bi prekrio istinu tog užasnog trenutka. Mogao sam joj reći istinu, priznati zašto sam riskirao sve da bi ju spasio. Bio je to odgovor na pitanje koje ju je mučilo predugo. I bila je to najvažnija stvar koju sam joj mogao dati.„Naravno, zatim si mi naočigled gotovo bila zdrobljena. Kasnije sam smislio savršen izgovor za svoje ponašanje u tom trenu – jer da te nisam spasio, da ti se krv prolila ravno preda mnom, mislim da se ne bih mogao obuzdati da nas sve skupa ne razotkrijem.“Duboko sam udahnuo i bar jednom nisam osjetio bol koja je pržila, premda sam bio siguran da je ondje.Zurio sam s namjerom u njene oči, sretan što joj napokon mogu reći o tom trenutku koji je promijenio sve.„Ali tog sam se izgovorasjetio tek kasnije. U tom trenutku, u glavi mi je bilasamo jedna misao: ‘Ne nju.’“Zatvorio sam oči, osjećajući se uistinu umorno prvi put nakon gotovo stoljeća. Još nije progovorila riječ, premda sam mogao čuti otkucaje njenog srca koji su ponovno ubrzali. Kada je napokon progovorila, glas joj je bio zategnut, kao da je prošlo mnogo vremena bez da je gutala i grlo joj je žudjelo za nečim čim bi ugasila žeđ. Pokušao sam se ne nasmijati na tu usporedbu. Možda je uistinu mogla razumjeti moju bol do nekog dijela.“U bolnici?”, pitala je, a ja sam bio zapanjen kako je nakon svega što sam joj priznao, još tražila odgovore na moje najmračnije trenutke. Koliko još istine može podnijeti? Pak natjerao sam se da nastavim.“Zgrozio sam se. Nisam mogaovjerovati da sam nas ipak doveo u opasnost, da sam potpaopod tvoju moć – upravo pod tvoju. Kao da mi je trebaojoš jedan razlog da te ubijem.”Ustuknula je u isti trenutak kao i ja, i mrzio sam što sam dopustio da mi ta riječ pobjegne. Bio sam tako pažljiv da to ne izgovorim, ali u svojoj iskrenosti mora da sam spustio gard dolje.Žurno, pokušao sam popraviti svu bol koju sam joj nepovratno nanio.“Ali učinak je bio suprotan”, rekao sam brzo, pokušavajući se sjetiti bilo čega što će ju umiriti.Premda je bilo teško priznati sebi, to je bio taj trenutak kada sam prvi put izabrao nju preko moje obitelji. Bit će teško reći te riječi naglas, ali sam osjećao da sam joj dugovao istinu.“Posvađao sam se s Rosalie, Emmettomi Jasperom kad su kazali da je došlo vrijeme… nikad senismo gore sukobili. Carlisle je stao na moju stranu, kaoi Alice.”Trudio sam se najbolje što mogu da se ništa ne vidi na mom licu, ali je bilo nemoguće misliti na Alice bez da također ne mislim na njene dvije neprihvatljive vizije za Bellinu budućnost.“Esme mi je rekla da učinimsve što moram kako bih ostao.”Protresao sam glavom pitajući se ponovno bih li trebao braniti Esme i njenu suosjećajnu prirodu. Rekla mi je da učinim što god je potrebno, ali naravno mogao sam joj čitati misli. Nikada mi ne bi dozvolila da naudim Belli. Ona i Carlise su već imali plan i oni bi se umiješali daleko prije no što bi ja učinio nešto zbog čega bi žalio poslije.„Cijeli sam sutrašnji dan,“ nastavio sam, izgubljen u sjećanju toga svega, „prisluškivao umove svih s kojima si razgovarala, šokiran time što si održala riječ.Nimalo te nisam shvaćao. Ali znao sam da se ne moguviše vezati uz tebe. Dao sam sve od sebe da ostanem štoje više moguće po strani od tebe. A iz dana u dan, miristvoje kože, tvoga daha, tvoje kose… udarao me jednakojako kao i onoga prvog dana.“

kraj 14.poglavlja

15. poglavlje

Dok sam mislio o beskrajnim noćima koje sam bolno proveo, misleći kako je najbolje čuvati nju sigurnom, nisam mogao a da se nježno ne nasmijem. Čak i tada, kada mi je sve u mojoj prirodi bilo da djelujem, da popustim… nisam mogao podnijeti ni da pomislim da ju ozlijedim. Žeđ me palila, mučila me, ali svaki put kada bi me opekla bio sam napadnut slikama za koje sam znao kako nikada neću dozvoliti da se dogode.Mislio sam na njeno hladno beživotno tijelo, o tome da više nikada ne bih vidio njen osmijeh ili pogađao misli njenog tihog uma. Premda još nisam imao ime za to, mogao sam osjetiti emociju koja polako preuzima sve u meni, osjetiti ju kako me mijenja. Odvlačila me dalje od čudovišta, i bliže čovjeku koji sam želio biti.Znajući kako je ovo bilo to, trenutak istine za kojim sam bio tako očajan cijeli dan, pogledao sam u njene oči sa svom ljubavlju i privrženosti koja je izbijala na površinu.“I uza sve to,” rekao sam polako, želeći da sve upije, “bolje bih se proveo dasam nas sve skupa razobličio toga prvog trenutka, negoda ti naudim sada i ovdje – gdje nema ni svjedoka nizapreka.”Njen je izraz još bio nečitak kada je nježno pitala, „Zašto?“„Isabella,“ rekao sam, koristeći njeno puno ime kako bih se uvjerio da imam njenu potpunu pažnju. I zato što sam želio čuti kako zvuči s mojih usana. Bez razmišljanja prepustio sam se nečemu što sam želio učiniti čitavo popodne.Posegnuo sam gore i prošao prstima kroz njenu kosu, uživajući u načinu kako je nježno milovala moje prste.Nasmijao sam se kako ju je moj dodir natjerao da zadrhti, zato što sam mogao vidjeti kako se ne boji. Bila je uzbuđena.“Bella,ne bih mogao živjeti sa samim sobom da te ikada povrijedim.Ne znaš na kakve me muke to dovelo.”Pogledao sam dolje, iznenada nervozan zbog onoga što ću reći. Želio sam da zna, trebao da razumije, ali su riječi bile sumnjive. Ista slika koja me tako dugo progonila bila je sada na čelu mog uma i trebao sam ju otjerati, zakopati ju zauvijek. To se neće nikada dogoditi. Nikada neću ubiti Bellu. Prisilio sam riječi van, znajući kako će mi one dati snagu kako bi rekao Belli koliko mi je ona uistinu značila.“Predodžba tebe, nepomične,bijele, hladne… pomisao da te nikad više nećuvidjeti kako crveniš do ušiju, kako ti intuicija bljesne uočima kad prozreš moje himbe… bila bi nesnosna.”S tim sam sreo njen pogled i sva bol koju sam osjećao, sva agonija zbog koje sam patio borila se da čudovište unutra nestane. Napokon će znati. Napokon će razumijeti.“Sad si mi ti važnija od svega ostalog. Važnija od svegašto je ikad bilo.”Čuo sam kako je njeno srce zakucalo brže no što sam ikada čuo, kako je spustila svoje oči dolje i pogledala u naše izmiješane ruke. Moje oči nijednom nisu napustile njeno lice. Nisam mogao čuti njene misli. Njen je izraz bio sve što sam imao. Premda sam bio prilično siguran kako je srce koje juri dobar znak.“Jasno, ti već znaš što ja osjećam”, rekla je, još ne srećući moje oči i mučeći me na neki način. Ona me tjerala da nagađam što je ona osjećala kada je sve što sam želio bilo da čujem kako izgovara te riječi na glas.Nije me gledala, ali ja sam i dalje tiho molio očima. Reci mi.Molim te. Reci mi.“Ovdje sam… a to, grubo prevedeno, znači da bihradije umrla nego da ne budem uz tebe.”Sada mi je rekla najvjerojatnije najljepšu stvar koju je itko u povijesti cijelog svijeta ikada rekao. Pak mrštila se. A ja sam bio zbunjen.“Koji sam ja idiot.” Dodala je.To me poslalo preko ruba. Namrštio sam se, kao potpuna budala koja sam i bio i nasmijao u znak slaganja, jer su njene reakcije zbilja bile smiješne.“Zbilja si idiot”, rekao sam, još kvocajući, i s olakšanjem kada je napokon srela moje oči.Bila je sretna, zbunjena, ali sretna, i smijali smo se zajedno pitajući se kako smo došli do ove točke.Moje oči nikako nisu napustile njene, kada sam napokon popustio i izrekao riječi na koje sam mislio cijelo popodne,“I tako se lav zaljubi u janje…”Zarumenila se i odmakla pogled, i ma koliko sam želio zuriti u njene oči zauvijek, shvaćao sam kako je ovo prekretnica za nju. Premda sam razmišljao o toj riječi već neko vrijeme, prepoznao sam njenu sramežljivu reakciju dok sam joj priznavao svoju ljubav.Ako joj je trebalo vremena da joj sjedne, dat ću joj koliko god joj treba, dat ću joj bilo što.“Koje glupo janje”, napokon je uzdahnula, i moj se osmijeh samo proširio. Zaista, ja sam bio mnogo veći idiot u ovom scenariju.Ovo sam si sam donio, voljno se stavljajući u agoniju svaki dan samo kako bi bio blizu nje.“Koji bolesni mazohist od lava.” Dodao sam puštajući da mi oči odlutaju na drveće iza nje. Nebo je još bilo vedro, ali vidio sam jedan taman oblak kako dolazi, i pitao sam se hoće li će kišiti na nas, ovdje, u našem savršenom trenutku. Mislim kako ni jedno od nas ne bi marilo.“Zašto…?” rekla je nježno, ali onda sam se ja vukao. Nasmijao sam se jer iako sam bio siguran da to nije bilo ono što je pitala, riječ me natjerala da se sjetim svih razloga zbog kojih sam je volio.Sunce je poskakivalo od moje kože, odlijevalo prizme na njenom licu, pak ona mi se nasmijala kao da nema ništa neobično u tom.To je bio definitivno jedan od mnogo razloga zašto.„Da?“ pitao sam, zapravo sam želio samo čuti njen savršeni glas na neko vrijeme. Osjećao sam se kao da ja govorim cijeli dan.“Reci mi zašto si prije pobjegao od mene.” Završila je i moj je smiješak nestao.“Znaš ti zašto.”“Ne, hoću reći, u čemu sam to točno pogriješila? Moratću biti pozorna, znaš, pa bi mi bolje bilo da počnemučiti što se to ne smije.“Želio sam joj se namrštiti što je uspjela još jednom svaliti krivnju na sebe kada sam ja bio onaj čije je ponašanje bilo neoprostivo. Ali taj ne odobravajući pogled koji sam joj želio uputiti izgubio se u valovima zadovoljstva kada je još jednom posegnula i pomilovala prstima o moju ruku.„Ovo, na primjer izgleda da je u redu.”Samo sam se nasmijao i pustio si da uživam malo u osjećaju njenog dodira. Moj je glas bio opušten kako me smirivala nježnošću.“Ni u čemu nisi pogriješila, Bella.Ja sam bio kriv.” Uvijek sam ja bio kriv.“Ali htjela bih ti pomoći, ako ikako mogu, da ti baremne otežam.”„Pa,“ rekao sam nevoljko, ali se nisam mogao prepirati s njom ako je željela stvari učiniti lakšima.Želio sam to ne zbog sebe već zbog nje. Bio sam odlučniji nego ikada da zadržim potpunu kontrolu kad smo zajedno, da nikada ne dopustim da se ponovno boji.“Stvar je bila samo utvojoj bliskosti.“ Uzdahnuo sam prisjećajući se njenog daha na svojoj ruci, njenog lica centimetar od moga. „Većina ljudi nagonski nas se kloni, odbijaih naša različitost… Nisam očekivao da ćeš mi se takopribližiti. A nisam očekivao ni miris tvoga grla.” Rekao sam žurno, žeđ se ponovno javljala. Ali ja sam imao kontrolu. Nije bilo ničega zbog čega bi se trebala brinuti i provjerio sam da bih se uvjerio kako njene oči nisu bile u strahu.„Dobro, onda,“ rekla je kao da sam govorio o nečem potpuno nevažnom, a ne o njenom preživljavanju.Tada je u najvjerojatnije najslađoj gesti koju sam ju ikada vidio da je napravila, uvukla je bradu, nasmijala se i rekla, “nećuti pokazivati grlo.”Nasmijao sam se, ludo sretan što sam mogao otvoreno pričati s njom o svemu sada, čak i o svojoj odvratnoj želji da joj zarijem zube u grlo.To ju nije uzrujavalo ili plašilo.Ona je bila jednako oduševljena mojom iskrenošću kao što sam ja bio što konačno mogu podijeliti sve s njom.Naravno, nisam želio da pomisli kako treba početi nositi dolčevite svaki dan pa sam brzo pojasnio.“Ne, ozbiljno, to je prije biloiznenađenje nego bilo što drugo.”Polagano, posegnuo sam gore kako bi dotakao stranu njenog vrata. Njena je koža bila tako mekana, tako nježna, i pitao sam se kako bi bilo da se dotaknem o nju svojim nosom. Svojim usnama…Brinuo bi se da bi joj moj hladan dodir smetao, ali je ona bila ta koja je poticala kontakt cijeli dan.Činilo se da ona voli moj dodir kako sam ja uživao u njenom pa sam je ostavio tu, osjećajući njen puls pod vršcima mojih prstiju.„Vidiš,“ rekao sam joj mirno.“Savršeno je u redu.” I uistinu sam bio. Čak i kako sam slušao njeno bilo kako juri, upijao njen izvrstan miris, nisam mogao osjetiti ni najmanji pad kontrole.Sve o čemu sam mogao razmišljati je o tome kako sam ju želio taknuti više i natjerati njeno srce da juri brže.Nikada mi nije bilo ugodnije s njom od tog trenutka, pa sam se odlučio testirati samo malo dalje. Znao sam da nisam sposoban da ju ozlijedim sada. Čovjek je napokon dobivao bitku nad čudovištem. I već sam želio biti bliže, osjetiti više njene kože na mojoj. Osjećajući što sam ja osjećao onako kako bi uvijek, njeni su obrazi dobili poznatu boju ružičaste.Htio sam se nasmijati jer mi se činilo budalasto zarumenjeti u ovakvom trenutku, sjedeći u našoj mirnoći dok samo gledamo jedno drugo. Ali sam također znao što ću upravo napraviti i nisam želio da se još više srami svojih reakcija na mene. Uživao sam u njima. One su je činile onom tko je, i one su me podsjećale kako bar dio nje žudi za mnom kao što sam i ja žudio za njom.“Obrazi su ti krasno rumeni”, rekao sam meko, dok sam gledao kako sjena postaje dublja.Nevoljno, uzeo sam svoju drugu ruku iz njene, a ona je pala beživotno do nje. Nije željela da je pustim. Bio je to tako predivan osjećaj biti tako željen. Žudio sam da joj pokažem svoje namjere, prešao sam prstima nježno preko njenog mekog obraza. Uzdahnula je i osjetio sam kako se opustila ispod mog dodira. Ohrabren, podigao sam svoju drugu ruku gore s njenog vrata i obuhvatio joj lice nježno između svojih ruku, uvijek svjestan kako je sasvim lomljiva.To me užasnulo, ali također ispunilo najdubljim osjećajem radosti što mi je vjerovala tako potpuno. To je napunilo moju prijašnju odluku i natjeralo me da vjerujem kako bi biti s njom uistinu moglo biti moguće.„Budi vrlo mirna,“ rekao sam spreman da testiram svoje granice, ali se još bojeći da bi moji instinkti mogli preuzeti bez upozorenja. Koliko sam god želio pustiti nju da kontrolira sve danas, ovo je definitivno bio trenutak koji sam ja trebao voditi.Iako se činilo nemoguće da bih ju sada ozlijedio, nisam mislio dopustiti nikakve nepotrebne prilike. Morao sam ja biti glavni, bar za ovih nekoliko dragocjenih trenutaka.Polako, toliko polako da nisam bio siguran da se uopće pomičem, nagnuo sam se bliže prema njoj.Držao sam oči čvrsto na njenima, tiho ju podsjećajući da ne radi nikakve nagle pokrete. Prsti su me još pekli od osjećaja topline gdje sam dirao njeno lice i vrat. Želio sam osjetiti tu toplinu na svom licu, želio sam se osjetiti toliko čovjek zbog nje.Pa sam nježno položio svoj obraz o njeno grlo, uzimajući još jedan plitak udah kako bih vidio koliko moćan njen miris može biti u takovoj blizini.Bilo je bolno, ali podnošljivo.Žeđ mi je kidala grlo, ali bio sam tako sretan što ju diram bez da se ona boji da ću pretrpjeti bol. Siguran kako sam još u potpunoj kontroli, dopustio sam da mi se dah vrati u normalu. Pustio sam svoje prste da kliznu dolje s njenog lica na njen vrat, koncentrirajući se na teksturu njene kože na mojoj. Osjetio sam kako drhti i zabrinut na trenutak da joj je zbog toga što ima toliko moje kože na njoj odjednom, bilo hladno.Onda sam shvatio kako joj srce ponovno juri i posjetio se kako drhtaji mogu značiti nešto drugo.Kad su mi ruke napokon stale na njenim ramenima, pustio sam svoj nos da preleti linijom njene vratne kosti. Vatrena žeđ je bila gotovo previše i razmišljao sam povlačeći se, ali sam bio tako blizu njenog srca i ono je kucalo brže no što sam ga ikada čuo. Kucalo je tako za mene. To mi je dalo ohrabrenje koje mi je trebalo kako bi poduzeo posljednji korak u svom malom pokusu.Prislonio sam svoj obraz čvrsto, ali nježno na njena prsa i slušao njeno divlje kucanje srca. Prisilio sam se na još jedan duboki uzdah njenog božanskog mirisa i onda zatvorio oči.„Ah,“ uzdahnuo sam, puštajući da me svetost ovog nemogućeg trenutka prevlada.Ne znam koliko sam dugo sjedio tu, lica pritisnutog uz njenu predivnu toplu kožu, ali se nakon nekog vremena ritam njenog srca vratio u normalu. Oboje smo disali mirno i pitao sam se je li ona nevoljna pustiti ovaj trenutak da završi kao i ja.Pak, bio sam znatiželjan što će mi njen izraz pokazati, pa sam se polako vratio u svoj sjedeći položaj i pustio da mi ruke padnu na moju stranu.Znao sam da neće proći dugo prije nego što opet budem držao njene.Izgledala je zadovoljno, čak sretno, premda se još vidio djelić nervoze u njenim očima.Nisam želio da misli kako će svaki put kada je dodirnem morati sjediti tu kao kip. Zapravo, dio mene je želio da je ona dodirnula moj obraz također. Žudio sam za tim da osjetim njene meke prste kako prate linije mog lica.“Više neće biti tako teško”, uvjerio sam ju. Bilo mi je drago što sam to mogao reći s takvim samopouzdanjem. Uistinu je bilo izvodivo.“Je li ti to bilo vrlo teško?” pitala je, zabrinuta za mene kao što je uvijek bila.“Ni izdaleka tako teško kao što sam pretpostavljao daće biti.“ Rekao sam iskreno. „A tebi?”“Ne, meni… nije bilo teško.” Odgovorila je rumeneći se s najdubljom sjenom crvenoga kojeg sam još vidio. Ogroman se osmijeh razvukao mojim usnama. Uživala je kada sam ju dodirivao, što sam tako blizu nje.„Znaš što hoću reći,“ zadirkivao sam je i ona se nasmiješila natrag meni.„Evo,“ rekao sam, zadovoljan što sam se sjetio isprike da joj ponovno držim ruku. Donio sam je nježno do mog obraza i uzdahnuo kako sam osjetio kako miluje moju kožu.Mogao sam osjetiti kako moje lice nije bilo ledeno kao i inače, još zračeći od njene prekrasne topline, i nadao sam se kako i ona to može osjetiti također.“Osjećaš li kako je topao?” pitao sam pun nade.Izgledala je kao da mi želi odgovoriti, ali joj je najčudniji izraz upravo prošao licem.Bio je gotovo… čeznutljiv? Kako sam želio da mogu znati o čemu razmišlja.„Ne miči se,“ šapnula je, i ja sam se ukočio ispod nje. Osjećajući što se sprema napraviti, pustio sam da mi se oči zatvore i koncentrirao se na to da se pobrinem da sam još pod kontrolom. Znao sam kako to dolazi, ali sam ipak osjetio kako se napinjem kako su njeni prsti dirali moj obraz.Želio sam se nagnuti u njen dodir, ohrabriti je, dati joj do znanja koliko uživam u tom. Ali ona je bila mirna za mene, i bio je njen red da me istraži sada.Bio sam iznenađen kada sam osjetio kako dodiruje moje zatvorene oči, i opet se pitao o čemu razmišlja.Tada su se njeni prsti premjestili na moj nos, i naposljetku na usne. Bez da sam mislio, otvorio sam svoja usta i pustio dah koji nisam znao da zadržavam.Pak nekako sam znao kako ga ne zadržavam kako bi držao miris podalje. Prepoznajući ponovno još jednu davno zakopanu ljudsku reakciju, shvatio sam kako ga zadržavam u iščekivanju.Prerano, osjetio sam kako se njena ruka povukla od mene. Otvorio sam oči i mogao sam osjetiti kako besramno preklinju za još. Je li ona imala ikakvu ideju što mi je radila? Želio sam omotati svoje ruke oko nje, privući ju bliže, udisati njen izvrstan miris dok me ne izludi. To je bila nova vrsta želje, ona za koju se nisam smatrao sposobnim, i bilo je teško zadržati čak i tada zvijer čija bi potreba mislio sam uvijek dolazila prva. Ovo je bilo novo, divno i potpuno neočekivano.„Želio bih,“ rekao sam boreći se s riječima. “Želio bih da možeš osjetiti…složenost… zbunjenost… koje ja osjećam. Onda biti bilo jasno.”Kako nisam mogao kontrolirati ovu novu čežnju, posegnuo sam gore i prošao prstima kroz njenu kosu jednom opet.„Ispričaj mi,“ šapnula je, i mogao sam osjetiti kako je očajnički željela razumijeti.“Mislim da ne mogu. Ispričao sam ti, s jedne strane,za glad – za žeđ – koje, kao prezira vrijedan stvor,osjećam prema tebi. I mislim da to možeš shvatiti, uodređenoj mjeri. Iako budućida nisi ovisna ni o jednoj nedopuštenoj supstanciji,vjerojatno ne možeš posve shvatiti taj osjećaj.”Zadirkivao sam odlučan da zadržim vedro raspoloženje. Naposljetku je razumjela bolje no što sa očekivao.Nažalost, moji su je blesavi postupci tijekom dana napokon natjerali da shvati opasnost toga što je sa mnom.Pak sada su te želje bile prevladane nekim novim snažnim osjećajima, i želio sam da razumije što je to značilo.Bilo je nade za nas sada. Napokon sam se osjetio kao da joj imam što za ponuditi.„Ali…“ rekao sam tiho, puštajući da mi prsti nježno miluju njene usne i voleći drhtaj koji je tekao kroz nju dok bi to radio.“Ima i drugih gladi. Gladi koje uopćene shvaćam, koje su mi strane.”“To možda bolje shvaćam nego što ti misliš.”Njen je dah bio drhtav dok je govorila i to me ispunilo zadovoljstvom.“Nisam naviknut na tako ljudske osjećaje.“ Priznao sam.“ Je li touvijek tako?”„Meni?“ pitala je. Zadržao sam još jedan dah pun iščekivanja dok sam čekao njen odgovor.“Ne, nikad. Nikad prije ovoga.”Na to sam ispružio obje svoje ruke i pokupio njene u svoje, držeći ih čvršće no što sam vjerojatno trebao. Ako joj je moja snaga činila neugodu, nije se žalila.Nakon trenutka prisilio sam se da opustim stisak, za svaki slučaj ako sam joj nanosio bol. Bilo je nezamislivo kako je ovu novu želju bilo jednako teško kontrolirati kao onu koje sam se tako dugo bojao. Želio sam ju držati čvrsto, stisnuti je svojim rukama u moje i nikada ne pustiti.Bilo je teže nego što sam mogao zamisliti, suzdržavati se i brinuti o svakom dodiru zbog straha da ne skršim njeno krhko tijelo. “Ne znam kako bih bio blizak s tobom”, rekao sam sa iznenadnim bljeskom tuge. “Ne znam bih li uopće mogao.”Ovo nije bilo nešto što sam uvrstio u jednadžbu. Moja želja da budem blizu njoj može ju staviti u istu opasnost kao i žeđ koju sam napokon uspio obuzdati. Osjećao sam se kao da je svemir protiv nas, kako nam daje sve više i više razloga da ne budemo zajedno. Nešto mog unutarnjeg nemira mora da se vidjelo na mom licu, i kako je bila suosjećajna duša kakva je, njena sljedeća gesta je bila ona čiste ugode. Nagnula se prema meni, polagano kakav je bio naš podrazumijevajući standard i položila svoj obraz na moja prsa. Poželio sam da mogu natjerati moje srca da kuca za nju.“To je dovoljno”, rekla je nježno, puštajući da joj se oči zatvore u treptaju.Potpuno prevladan svojom ljubavi za njom i povjerenjem i vjerom koju je imala u mene, nisam znao kako da odgovorim. Želio sam pitati kako je moguće da ona misli kako sam dovoljan za nju. Kakvu joj priliku za normalan život mogu ponuditi? Pak kako je vjetar promiješao njenu kosu ponovno i otpuhnuo njen miris prema meni još jednom, nasmijao sam se sebi i podsjetio se kako smo već dobili najtežu bitku. Ponašajući se prema onome što sam mogao pretpostaviti kako je neki dio moje ljudske prirode, omotao sam svoje ruke nježno oko nje i uzeo dubok udah zraka s njene kose. Bo je to najdivniji miris, i moja je radost još jednom utišala žeđ.“Ovo ti bolje ide nego što želiš priznati”, rekla je sa smiješkom.Bilo je takvo olakšanje što je moja gesta čini se bila ona prikladna.“Imam ljudske porive – možda su duboko zapleteniu meni, ali postoje.”Zatvorio sam oči, i pustio da se događaji dana ponovno prevrte u mojoj glavi. Postigli smo previše, oboje, i premda se činilo kako je svijet protiv nas, nisam mislio dopustiti da nas išta dodirne u našim kratkotrajnim trenutcima savršenog blaženstva.S uzdahom primijetio sam zalazak sunca i osjetio kako se naš dan bliži kraju. Da nije činjenica to što sam znao kako ću je gledati kako spava za nekoliko kratkih sati, mislim kako ju ne bih uspio pustiti.“Moraš poći.”, promumljao sam, napola se nadajući kako me neće čuti. Ili ju neće biti briga.“Mislila sam da mi ne možeš čitati misli.”, uzdahnula je.“Sve mi je lakše.”, rekao sam smiješeći se kako se činilo da ju dobro razumijem sada. Dok sam razmišljao o tome koliko je dugo trebalo da dođemo ovdje pješke jutros, postao sam zabrinut kako će pasti mrak daleko prije nego mi dospijemo da auta. Dok mrak nije smetao meni, znao sam kako će samim tim njen put postati teži za nju. S naletom uzbuđenja, sjetio sam se rješenja, premda nisam bio siguran kako će ona reagirati na to. Pak činio se to kao pravi način da završimo dan istina i otkrivanja.“Mogu li ti nešto pokazati?”, pitao sam gledajući duboko u njene oči kako bih ispitao njenu reakciju.“Što bi mi pokazao?” pitala je nervozno. “Pokazat ću ti kako ja putujem šumom.” Vidio sam tračak straha u njenim očima, i suspregnuo sam smijeh dok sam razmišljao o mogućnostima koje njena mašta vjerojatno kreira.“Ne brini, bit ćeš vrlo sigurna, a stićićemo mnogo brže do tvoga kamioneta.” Nasmijao sam se nastojeći je uvjeriti kako ću je zaštiti dok sam joj dopuštao da napravi mali korak u moj vampirski svijet.“Hoćeš li se pretvoriti u šišmiša?”, pitala je, i smijeh koji sam zadržavao napokon je eskalirao u glasan prasak smijeha. Hollywood se zbilja zabavljao nalazeći načine kako bi učinio naš svijet još čudnijim nego što je već bio.“Kao da to većnisam čuo!”“Točno, sigurna sam da ti to stalno govore.” Promumljala je sarkastično, vjerojatno pokušavajući zamaskirati svoju neugodu.“Hajde, mala kukavice,“ zadirkivao sam je, malo se više zabavljajući tim nego što sam trebao, „popni mi se na leđa.”Pogledala me kao da se šalim, pa sam se nasmijao i pošao ju podignuti. Srce joj je jurilo, ali nije zvučalo isto kao prije kada sam ju dirao. Bio sam zapanjen što sam shvatio kako mogu uočiti razliku, i oduševljen što sam otkrio drugi način kako da ju čitam.Podignuo sam je gore, i osjetio njene sićušne ruke i noge oko mene, i potrudio se najbolje što mogu da ne razmišljam o tome kako se dobro osjećalo imati nju pritisnutu u mene.“Malo sam teža od prosječne naprtnjače”, rekla je sramežljivo.„Ha,“ nasmijao sam se ponovno preokrećući očima. Za mene je bila laka kao perce.Uobičajeno sam posegnuo gore i doveo njen dlan na moj obraz, dijelom zato što sam želio da se ponovno osjeća ugodno dio zbog toga jer mi je nedostajao osjećaj njene ruke na mom licu.Tada sam sa konačnim dahom otišao. Odmah sam osjetio kako je njena ruka napustila moje lice i nastavila svoj zahvat oko mog vrata. Želio sam da je mogu vidjeti. Zbilja nikako nisam mogao znati kako će reagirati na brzinu.Kako je nisam mogao čitati i uistinu se nisam želio zaustaviti dok ne dođemo do kamioneta, jednostavno sam se pustio uzbuđenju trčanja. Nije to bilo samo trčanje, to je bilo što sam osjećao Bellu tu sa mnom, napokon dijeleći s njom jedini dio ovog jadnog postojanja u kojem sam uistinu uživao.Razmislio sam o tome da usporim, kako bi produžio trenutak, ali bio sam nestrpljiv da čujem njene misli o ovom iskustvu. Nadao sam se kako je ovo osnažujuće za nju kako je uvijek bilo za mene.Nakon nekoliko minuta, opazio sam kamionet u daljini. Usporavajući u nježno zaustavljanje, uzeo sam još jedan dubok udah, puštajući da se njen dah pomiješa s svim životom šume oko nas. Bilo je to predivno.“Pravi ushit, zar ne?” pitao sam uzbuđeno. Čekao sam nekoliko sekundi, željan odgovora, kada sam shvatio kako se još drži tako čvrsto za mene da su njeni zglobovi pobijelili.„Bella?“ pitao sam postajući zabrinut.“Mislim da bih morala prileći”, rekla je bez daha.“O, oprosti.” Rekao sam osjećajući oštru bol žaljenja.Nisam mislio kako će joj toliko smetati.“Mislim da mi treba pomoć”, dodala je, ruku i nogu još stisnutih za mene.Unatoč mom trudu, mali osmijeh je pobjegao s mojih usana. Od svih stvari o meni s kojima se nije mogla nositi, naravno da će to ispasti jedina stvar za koju sam bio siguran kako će joj se svidjeti.Otključao sam njen stisak i povukao je u svoje ruke, omotavajući je na način na koji sam ju već omotao na našoj livadi. Ljudske su mi se geste vraćale sve češće svake sekunde.Uživao sam u tome što ju držim, a onda sam se prisjetio kako je pitala da prilegne. Spustio sam ju pažljivo na paprat i brzo ju pregledao kako bi se uvjerio da nije bilo vanjske štete.Jesam li podcijenio efekt oštrog vjetra o njeno lice ili iznos naprezanja kojem bi njeno tijelo izložila brzina?“Kako se osjećaš?”, pitao sam uistinu zabrinut premda nisam mogao vidjeti da išta nije u redu s njom.“Muka mi je, mislim.”Oh, pretpostavljam kako je to razuman odgovor. “Stavi glavu među koljena.”Nikada to nisam razumio, ali sam čuo ljude kako govore da pomaže.Nastavio sam je gledati i slušao dok se njen dah smirivao.Naposljetku je podigla glavu, premda je držala oči zatvorenima.“Očito nisam najpametnije postupio”, promumljao sam u isprici.“Ne, bilo je vrlo zanimljivo.” Rekla je očiju još čvrsto zatvorenih. Nasmijao sam se njenom lošem pokušaju da me natjera da se osjećam bolje.“Hah! Bijela si poput duha – ne, bijela si poputmene!” nasmijao sam se.“Mislim da sam trebala zažmiriti.”rekla je, tresući glavu sebi.“Upamti to za idući put.”“Za idući put!”, poviknula je, i morao sam se opet nasmijati. Tada sam je tiho čuo kako je promumljala. “Praviš se važan”,Sjedio sam ondje slušajući kako se njeno disanje stabilizira i gledao je pitajući se kako zaboga ovo može biti njen najteži dio dana.Bila je sama sa mnom cijeli dan dok sam dijelio s njom sve moje najtamnije tajne. Nije se bojala moje neprirodne kože ni moje ne popuštajuće snage. Otkrila je moj hladni dodir i smilovala mi se svojim toplim prstima zauzvrat. Postigao sam sve što sam zacrtao i toliko više. Postojao je samo jedan način da ovaj dan bude savršeniji no što jest i u tom tihom trenutku, samo s zvukom njenog srca i našeg disanja, pustio sam si da vjerujem kako je to moguće.“Otvori oči, Bella”, rekao sam najnježnijim glasom. Dok su se njene prelijepe oči lepršavo otvarale, čuo sam kako joj dah staje.Bila je iznenađena kako sam joj blizu, ali joj to nije smetalo. Zapravo mogao bi se zakleti kako se pomakla djelić milimetra bliže meni po mom instinktu.“Razmišljao sam, dok sam trčao…” počeo sam, pitajući se kako spomenuti to što sam očajnički želio pokušati.“O tome kako da ne udariš ni u jedno drvo, nadamse.” Upala je.“Blesava Bella”, nasmijao sam se. Uvijek me se bojala iz pogrešnih razloga.“Trčanje mi je prirodančin, o njemu ne moram razmišljati.”“Praviš se važan”, rekla je ponovno, ovaj put je očito željela da čujem. Nasmijao sam se i pripremao sebe za ono što slijedi. Zadnja prepreka za preskočiti.Moj posljednji test dana. Koliko joj blizu mogu biti i držati čudovište u zaljevu?“Ne,razmišljao sam kako bih neštomogao pokušati.”Naravno kako je sve ovo bilo potpuno novo meni, tako da nisam imao ni najmanju ideju kako da počnem. Tako sam odlučio početi s gestom koja ju je ostavila tako u miru ranije.Uzeo sam njeno meko lice u svoje ruke i gledao u njene oči.Na trenutak, prestala je disati uopće. Tek sam tada shvatio kako ni ja nisam uzeo dah neko vrijeme. Možda je to bilo pametno.Ali to što sam bio budalast me dovelo toliko daleko danas, pa sam odlučio uzeti pažljiv dah.Čak i s njenim licem nekoliko milimetara od moga njene su se vlažne usne odvojile kako je shvatila što želim napraviti, imao sam kontrolu. Pomicao sam se vrlo sporo prema njoj dok nisam mogao osjetiti njen dah na svom licu, gledao sam kako se njene oči nježno zatvaraju. Tihi je uzdah pobjegao s njenih usana i to je bilo ohrabrenje koje sam trebao. Nije bilo potrebe toliko velike koja bi me natjerala da joj naudim, sada ili ikada. Pa sam pustio oči da se zatvore kao njene, i pritisnuo usne o njene.Bio je to najdivniji osjećaj, mek i pun ljubavi. Mogao sam ju okusiti na mojim usnama, ali to nije palilo bolnu žeđ kako sam očekivao. Činilo je da čeznem za još njenog zagrljaja. Na nesreću, Bella se činila tako usklađena s mojim željama kao i uvijek, i bila je pre voljna dati mi ono što sam želio. Svaki oprez, svako upozorenje, svaka molba koju sam joj uputio da ostane mirna je nestala. Njeni su prsti posegnuli gore i uhvatili moju kosu i osigurali moje lice do svog. Njene su usne bile odvojene ispod mojih i mogao sam osjetiti kako me udiše kao što sam i ja udisao nju. I bez upozorenja to je bilo previše. Nježan, čovjek pun pažnje je nestao i čudovište je još jednom moglo okusiti ono što je željelo najviše. A ovaj put me moj plijen stezao sebi. Sledio sam se, zadržavajući dah i sileći zvijer da se povuče.Brzo sam odvrtio naš zajednički dan u travi, sjećajući se kako su me njene oči gledale s znatiželjom i povrh svega predivnom nevinošću. Bez da sam otvorio svoje oči, odgurnuo sam njeno lice dalje, ali se nisam mogao prisiliti da ju potpuno pustim. To što sam osjećao njenu savršenu toplinu u svojim rukama bila je jedina stvar koja mi je dozvoljavala da se držim za zadnji djelić obuzdavanja. Još odbijajući disati, otvorio sam oči. Njena su još bile zatvorene, i čak usred ovog groznog trenutka našao sam se kako se pitam o čemu razmišlja.Naposljetku su se njene oči otvorile, i nakon što je vidjela moj izraz, šapnula je,“Ups”.“Blago rečeno.” Promumljao sam sarkastično.“Da se…?” počela se micati, ali to je samo još pogoršalo. Nisam htio da miješa svoj miris oko mene. “Ne, mogu to podnijeti. Strpi se trenutak, molim te.” Rekao sam mirno koliko sam mogao.Čak i tada odbio sam joj pokazati koliko sam samo blizu bio tome da pustim čudovište van.Pomagalo je što nikada nije spustila svoje oči s mojih. Nije bilo nikakve mogućnosti da bi ju mogao ozlijediti dok zurim u njih. Gledala s tolikim obožavanjem, da je to činilo da divlja žeđ umre brže.“Evo”, napokon sam rekao, osjećajući kako mi se vraća dio ranijeg mira.“Podnošljivo?” pitala je, smijući se lagano. Uobičajen i opušten tako brzo. Morao sam se nasmijati.“Jači sam nego što sam mislio.Lijepo je to znati.” Da. Morao sam se koncentrirati na snagu koju sam pronašao radije no na slabost koja me gotovo prevladala.Naposljetku, ipak sam dobio bitku. I naučio sam još jedan dio informacije koja će mi pomoći sljedeći put. Hmmm. Pitao sam se kako bi ona reagirala na to da je pitam da drži oči otvorenima dok se ljubi sa mnom.“Kad bih bar mogla reći to isto za sebe. Oprosti.” Rekla je mršteći se. Nisam mogao podnijeti da gledam kako opet svaljuje krivnju na sebe. Pa sam ju zadirkivao. Činilo se da joj se sviđa kada zbijam šale.“Ti si ipak samo ljudsko biće, napokon.”“Baš ti hvala”, rekla je ogorčeno, i poželio sam da sam to samo ostavio na miru.Spreman da ovaj tužan trenutak završi, skočio sam na noge i posegnuo za njenu ruku. Bio sam iznenađen kada ju nije odmah uzela i zabrinut da sam ju uplašio više no što sam mislio, ali tada sam osjetio njenu ruku u svojoj i sve se opet osjećalo normalno. Pa, normalno za nas.Teturala je nestabilno dok sam je pokušao bolje uhvatiti. Naravno, bio sam naviknut na njen manjak koordinacije, ali nisam mogao odoljeti potrebi da se još jednom našalim.“Je li ti još slabo od trčanja? Ili je stvar u mome stručnomljubljenju?” nasmijao sam se.Gledala me na trenutak kao da pokušava riješiti nekakvu jednadžbu u svojoj glavi. Kada bi bar imala kakvu ideju kako je to frustrirajuće bilo za mene ne znati….“Ne znam baš, još mi se muti”, napokon je odgovorila.“Samo, mislim da je pomalo stvar i u jednom i u drugom.”“Možda bi trebala pustiti mene da vozim.” Ponudio sam se, pitajući se kako bi za ime svega mogla voziti kada jedva može hodati.“Jesi ti normalan?”“Vozim bolje od tebe kad ti najbolje ide”, podsjetio sam je. “Imaš mnogo sporije reflekse.”Nisam to mislio kao uvredu. Bila je to samo jedna od razlika između naše dvije vrste.“To je jamačno točno, ali mislim da moji živci, a nimoj kamionet, ne bi to mogli podnijeti.”“Malo povjerenja, molim te, Bella.” Gotovo sam se nasmijao ironiji što pitam za njeno povjerenje sada, kada nije napravila ništa nego mi ga dala cijelim srcem danas.Gledao sam kako se njena ruka skupljala u njenom džepu, vjerojatno se držeći za ključ svom svojom snagom. Čini se kako je razmislila o tome trenutno, ali protresla glavu, nevoljna da popusti.“Neće ići. Nema šanse.”Podigao sam jednu obrvu, tiho pitajući govori li ona uistinu ne na ovo. Ne znam zapravo zašto, ali kada je počela hodati oko mene prema vozačevoj strani, to joj se počelo činiti kao izazov.Kako sam gledao kako posrće još jednom, ispružio sam ruku i obgrlio ju oko struka.“Bella, do ovog trenutka već sam utrošio silnu količinuosobnog napora ne bih li te održao na životu.“ Podsjetio sam ju, pokušavajući održati stvari vedrima.„Nećuti dopustiti da sjedneš za volan vozila kad ne možeš nihodati kako treba. A, uostalom, prijatelji ne dopuštajuprijateljima da voze pijani.”Nasmijao sam se i gledao kako joj moja šala sjeda. Razumjela je, ali je ipak morala pitati. I naravno, ja nisam mogao odoljeti.“Pijani?”“Omamljuje te sama moja nazočnost.” Nasmiješio sam joj se najvragolastijim osmijehom.“Ne mogu to poreći”, priznala je, i morao sam priznati kako sam bio sretan što sam znao da se uistinu tako osjećala.S poznatim pogledom, podigla je ključ u zrak i pustila ga da padne. Naravno da sam ga odmah uhvatio, a ona se samo nasmijala.“Samo budi suzdržan – moj kamionet je vremešan svat.” Rekla je, s pravim tračkom brige u glasu.Ponovno, uvijek se bojeći oko pogrešnih stvari.“Vrlo razborito”, rekao sam ozbiljno, dajući joj do znanja kako neću previše tjerati njen prastari kamionet preko njegovih granica.Ne, očito sam samo sebe bio voljan tjerati do ekstrema.Onda sam primijetio kako je gledala u mene nekako tužno, i pitao sam se je li ju to zbilja toliko muči, pomisao na mene kako vozim prebrzo u njenom voljenom kamionetu.Kada je progovorila, glas joj je bio jadan kao i njen izraz, premda ga je pokušala maskirati iritacijom.“A na tebe baš nimalo ne utječe? Moja nazočnost?”Ponovno sam se nasmijao, zapanjen što ona to ne može vidjeti, osjetiti zračenje iz mene svake sekunde kada smo zajedno. Ja sam bio pod dojmom svega što bi napravila, bilo kako da je izgledala, bilo kakav zvuk proizvela. Njena prisutnost činila je moje postojanje vrijednim truda.Odlučan da ju natjeram da vidi sve što mi je radila, spustio sam lice nježno prema njenom i pustio da moje usne prate liniju njene čeljusti.Nježno, moja su je usta milovala od uha do brade, ponovno i ponovno dok nam se oboma disanje nije ubrzalo i ja vjerovao kako ona počinje razumjeti.Kada sam ju ponovno pogledao, njene su oči bile širom otvorene i uzbuđene.“Svejedno”, rekao sam nježno, “moji su refleksibolji.”
Moj se um još vrtio od događaja dana dok sam gledao Bellu kako nervozno veže pojas. Zapravo, upravo sam protrčao s njom punom brzinom kroz šumu bez da sam i okrznuo o grančicu. Što je mislila da ću učiniti, odvesti nas preko litice u ocean?Gledala me široko otvorenih očiju, i ja sam samo preokrenuo svojima dok sam palio motor i počeo našu vožnju. Želeći da joj bude ugodno kao dok je sjedila sa mnom na našoj livadi, posegnuo sam preko i uzeo njenu ruku u svoju.Opustila se malo i nasmijala lagano na moj uobičajeni dodir. Veliki osmijeh raširio se mojim licem kada sam shvatio kako barijera više nema. Toliko sam se dugo bojao dodirnuti ju, zabrinut da će joj hladnoća mojih prstiju smetati.Sada sam znao kako ju uzbuđujem. Zadivljujuće kako je i bilo razmišljati o mogućnosti, kako bi ovo mogla biti naša nova normalnost. Mogao bih držati Bellinu ruku, grliti je, miješati joj kosu.Poljubiti je…Taj dio popodneva je još bio nekako mutan. Da nije paleće žeđi mog grla koja se upalila nakon što sam kušao nju na mojim usnama, gotovo ne bi vjerovao kako se to uistinu dogodilo. Naravno bio je tu još jedan divan podsjetnik. Bella je još imala najslađi blesavi smiješak na svom licu, nježno rumenilo još je punilo njene obraze.Morao sam se posjetiti da ne ubrzam u starom kamionetu. Mogao sam čuti kako motor vrišti na mene dok sam ga pokušao natjerati na bar šezdeset, pa sam opustio stopalo i pokušao se koncentrirati na druge stvari. Zalazak sunca preko horizonta. Stabla sa strane ceste koja kao da su stajala mirno. Bellini su s prsti zaključali o moje između nas. Njene prekrasne oči kada je pogledala ispod trepavica.Pitao sam se zna li koliko sam volio kada me tako gledala. Bilo je to tako sramežljivo kao da nije željela da znam kako zuri, što je bilo smiješno, jer to što me gledala, još potpuno ne uplašena bio je najuzbudljiviji osjećaj. Još sam se pokušavao uvjeriti kako je sve to stvarnost kada sam uhvatio njen pogled i vidio kako je krv ponovno pojurila u njene obraze. To mi je dalo zraku nade da je ona možda uistinu marila za mene kao što sam ja očajnički volio nju. Naravno znao sam kako to neće biti baš isto za nju. Ona nije čekala gotovo stoljeće kako bi pronašla razlog za svoje postojanje. Zapravo, dobio sam osjećaj kako joj baš nije bila draga ta ideja o hodanju. Svi su pokazali interes, ipak ona je odbila svakoga od njih. I tu sam sjedio s najdivnijim ljudskim bićem koje mi je držalo ruku i gledalo me kao da sam ja nagrada, a ne nepogrješivi pobjednik.Premda sam bio potpuno zadovoljan s tim da sjedim u tišini i divim se tome koliko smo daleko došli za tako malo vremena, mislio sam kako joj tišina možda smeta. Posegnuo sam kako bih upalio radio, okrećući dugme dok nisam našao jednu od svojih najdražih stanica.Činila se iznenađenom kada sam počeo pjevušiti uz jednu od pjesama.“Voliš glazbu iz pedesetih?”, pitala je, vireći ponovno u mene, izluđujući me. Na najbolji način.“Glazba je bila dobra u pedesetima.“ Rekao sam, i zastao shvaćajući kako joj nikada nisam rekao koliko sam zapravo star. Nisam bio siguran je li je bila spremna za taj djelić informacije, pa sam izvalio brzu šalu, pokušavajući je omesti. "Mnogo boljanego u šezdesetima, ili u sedamdesetima, uh! Osamdesete su bile podnošljive.”Toplo sam joj se nasmijao, ali kao uvijek, njena je znatiželja već dražila.“Hoćeš li mi ikad reći koliko ti je godina?”, pitala je srećući moje oči s tako molećivim pogledom.“Zar je to tako bitno?” rekao sam, još pokušavajući zadržati atmosferu vedrom.“Ne, ali ipak me zanima…” Izgledala je čudo obeshrabljena kao da ju je to što nije znala uistinu mučilo.“Nikadne mogu zaspati zbog neriješenih tajni.”Je li ona uistinu gubila san pitajući se o mojoj prošlosti? Činio se to tako nevažan detalj da ju toliko muči, ali tko sam bio ja da sumnjam u ljudske brige.“Pitam se hoće li te to pogoditi”, rekao sam nježno.Vrijeme je izgubilo sve svoje značenje meni i mojoj obitelji. Dok su godine prolazile i mi ostajali nepromijenjeni, naposljetku smo jednostavno prestali brojiti. Da to nije važan dio predstave, držati korak s događajima u svijetu i trendovima, iskreno mislim kako ne bi niti znali koja je godina. Pak, to je bilo nešto što je Bella željela znati, i ako sam što danas naučio bilo je to da ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bih ju usrećio.Nakon što je još jedna pjesma završila, napokon je progovorila i glas joj je bio miran, ali samo s djelićem frustracije.“Provjeri”, rekla je, i dopustio sam si da joj još jednom sretnem pogled. Njene su oči jednostavno bile pune obožavanja, kao kada je gledala kako sunce poskakuje od moje kože, ili slušala moja najgora priznanja.Ona me tjerala, pokušavajući mi reći kako bilo koji odgovor da bude, to neće promijeniti ništa.S uzdahom sam popustio i dao joj ono što je željela znati.“Rođen sam u Chicagu 1901. godine.” Rekao sam polako, pažljivo joj gledajući reakciju. Možda je očekivala gore, ili možda je samo bila jako dobra u skrivanju šoka. Bilo kako bilo, ništa se u njenom izrazu nije promijenilo pa sam se nasmijao i nastavio.“Carlisle me našao u bolnici u ljeto 1918.Bilo mi je sedamnaest godina i umirao sam od španjolskegripe.”To je bilo to. Znanje o mojim zadnjim mračnim ljudskim trenutcima natjeralo ju je da zadrhti. Kada sam pogledao u nju, u njenim očima je bila agonija koju nisam potpuno razumio. Čini se kako je patila zbog moje stare boli, premda je to bilo samo daleko sjećanje za mene. Njeno suosjećanje me nikada neće prestati iznenađivati.“Ne sjećam se toga dobro,“ uvjerio sam ju, odlučan da pomognem da se nježni mir vrati u njene oči.„Bilo je to vrlo davno, aljudske uspomene blijede.”Brzo sam proletio kroz nekoliko zamagljenih ljudskih sjećanja koje sam uspio zadržati. Još sam mogao vidjeti lice moje majke, premda sam uspio blokirati kako je bolesna i blijeda postala na kraju. Nisam se sjećao mnogosvog djetinjstva, ali bilo je tu dijelova i komadića koji su ostali sa mnom. Često se više osjećalo kao da gledam film nečijeg tuđeg života radije nego da se podsjećam na svoja, ali bar su bila tu.Bilo je nekih, kao Alice, koja nije imala nikakvih sjećanja na to kada je bila čovjek. Premda nikada ne bih mijenjao tih nekoliko sjećanja koja sam imao, ponekad sam se pitao je li ne sjećati se čini život lakšim. Ako se ne bi sjećao radosti kada sam bio čovjek, bi li mi nedostajale manje?Zvuk Bellinog mirnog disanja prizvao me natrag i podsjetio me kako sam bio usred tog da joj kažem nešto što je željela čuti već jako dugo. Brzo sam nastavio gdje sam stao, dijeleći dio informacija kojih se uvijek bilo bolno prisjećati. “Sjećam se, zapravo, kakav jeosjećaj bio kad me Carlisle spasio. Nije to baš mala stvar,nešto što bi se moglo zaboraviti.” Zabrinuo sam se kako će pitati o mojoj preobrazbi, i laknulo mi je što se činilo kako to pušta. Bar na trenutak.„Tvoji roditelji?“ pitala je vjerojatno se pitajući zašto nas Carlise nije spasio sve. Naravno da nije mogla razumjeti koliko je teška bila odluka za njega da spasi i mene.“Već su bili mrtvi od zaraze. Bio sam posve sam. Zatome i izabrao. U cijelome onom kaosu epidemije nije bilovjerojatnosti da itko uopće primijeti da me nema.”“Kako te on to… spasio?” pitala je, i tu je bio bljesak nečega višeg od obične znatiželje u njenim riječima. Nisam znao što je to bilo, ali me učinilo nervoznim. Trebao sam prestati dok sam bio u prednosti. Ovo uistinu nije bilo nešto o čemu sam bio spreman raspravljati s njom. Pogledao sam ponovno u nju dok me lagano molila da nastavim. To je uistinu bilo pod njenom potpunom kontrolom.“Nije bilo lako. Ne raspolažu mnogi od nas suzdržanošćukoja je za to nužna. Ali Carlisle je oduvijek bionajhumaniji, najsuosjećajniji među nama… Mislim damu u cjelokupnom trajanju povijesti nema ravna.”Trebao sam uzeti trenutak od svojih sljedećih riječi. Još nisam bio siguran zašto, ali sam osjetio kako trebam istaknuti jedan poseban dio.“Za mene je to tek bilo vrlo, vrlo bolno.” Osjetio sam kako mi se čeljust stišće dok sam govorio. Nisam ju želio uzrujati, ali mi je nešto govorilo kako je već počela veličati do nekog dijela naš način života. Trebao sam da razumije kako to nije bilo nešto što bi bilo tko od nas izabrao. Preobrazba kao takva je bila dovoljna da natjera bilo koga da moli za smrt. Ali ironija toga kada smrt ne dođe, probudiš se kako bi živio ondje gdje smrt više nikada neće biti opcija. Barem ako ne poduzimaš veoma ekstremne mjere. Premda sam želio da se tema u potpunosti zatvori, bila je tu još jedna stvar koju sam želio da razumije.Trebao sam joj reći kako je naša obitelj stvorena manje-više zbog društva. Carlise se držao za dovoljno svoje ljudskosti da je priznao kako nije želio biti sam. Većina vampira je bila savršeno zadovoljna sama sa sobom, ili samo sa svojim partnerom kada bi ga našli. Nekako, svi smo mi trebali jedni druge. Trebali smo pripadati, ne samo sebi ili drugome, već grupi. Trebali smo obitelj. To je bilo najbliže što smo mogli doći tome da se osjećamo ljudski ponovno. “Postupio jetako iz usamljenosti.“ Pojasnio sam. „Obično to bude razlog za takav izbor.Bio sam prvi član Carlisleove obitelji, iako je ubrzopotom našao Esme. Pala je s litice.“ Rekao sam prerađujući nekoliko detalja njene priče iz poštovanja.„Dopremili su je ravnou bolničku mrtvačnicu, premda joj je srce nekako joškucalo.”Bilo je teško za mene razmišljati o tome koliko je blizu bila Esme tome da ne preživi promjenu. Otrov vampira može raditi čuda, ali ona je bila toliko blizu smrti da je gotovo bila nepopravljiva.Nisam volio misliti o tome kako bi bilo bez nje tu, i bilo je nemoguće pomisliti o tome što bi bio Carlise bez nje. Bilo je to kao da je bila savršeno dizajnirana za njega. Njihova urođena usklađenost je bila dovoljna da se ja zapitam da nije neka viša sila odvela Carlislea u ovaj život zbog same svrhe kako bi ju našao. Stoljećima udaljeni, besmrtnost je bila jedini način da oni budu zajedno. Izgubljen u sanjarenju Bellino iduće pitanje me uhvatilo na prepad.“Onda znači da moraš biti na samrti da bi postao…” glas joj se vukao. Znao sam kako joj nije bilo ugodno koristiti riječ vampir. Čuo sam kako ju je izgovorila samo jednom, prvi dan kada mi je priznala da zna što sam. Čak i tada je to bilo jedva više od šapata. Pitao sam se kako će se osjećati ako ju počnem koristiti uobičajeno u našem razgovoru.“Ne, tako je samo kod Carlislea. On to nikad ne biučinio nekome tko ima izbora.” Carlise je imao više poštovanja prema ljudskom životu od većine ljudi. Njegova savršena odlučnost da zaštiti radije no da ozlijedi je bilo nešto što je nama davalo nadu. Zvijer se može obuzdati, čovjek može pobijediti nad zvijeri. Bio je to Carlise, onaj koji me uvjeravao kako ću biti dovoljno jak kako bi prošao kroz dan s Bellom, i bio sam zahvalan iznad svake mjere što sam dokazao da je bio upravu.“Samo,kaže da je lakše ako je krv slaba.” Napokon sam završio, pokušavajući još jednom staviti kraj na ovu temu. Uzbuđen kao što sam i bio što napokon dijelim tajne s njom, još je bilo stvari za koje još nisam bio spreman da zna, da o njima razmišlja.“A Emmett i Rosalie?” pitala je, željna da nauči više.“Carlisle je zatim doveo Rosalie u našu obitelj.“ Zastao sam na djelić sekunde, pitajući se bih li trebao otkriti sljedeći djelić informacije. Premda sam to smatrao potpuno nevažnim i nebitnim, imao sam čudan osjećaj da će smetati Belli. Njene presmiješne nesigurnosti uvijek su izvlačile najbolje iz nje.„Teksam mnogo kasnije shvatio da se nadao kako će onameni biti ono što je Esme njemu – uz mene je paziokako razmišlja.” Rekao sam brzo, preokrećući očima i nastojeći to učiniti vedrim.To je zbilja bilo apsurdno, kao spajanje vampira. Imao je dobre namjere i nikada ga nisam krivio zbog toga. Bellin izraz nije upućivao kako je uzrujana, ali sam čuo kako joj se disanje mijenja pa sam brzo nastavio.“Ali nikad mi nijebila više od sestre. Već dvije godine iza toga ona je našlaEmmetta. Bila je u lovu – u to vrijeme bili smo u Apalačkomgorju – i zatekla medvjeda koji samo što ga nijebio dokrajčio. Odnijela ga je natrag Carlisleu, prešavšipritom više od sto pedeset kilometara, jer se bojalada sama neće moći izvesti postupak. Tek sad počinjempretpostavljati kako joj je to putovanje moralo biti teško.”Bacio sam oko na Bellu kako bi se uvjerio da je bila u redu, i da je shvaćala dubinu ovog što sam joj govorio. Svaki dan s njom je bio borba, premda mi je bilo drago što sam otkrio kako postaje lakše s vremenom.Ali nikakva količina fizičke boli koju sam osjećao nije bila ništa u usporedbi s potpunim oduševljenjem što sam našao nekog tako nevjerojatnog.Premda priznajem kako to nije bilo baš najlogičnije spajanje, napokon sam se osjećao kako sam našao ono što je ostatak moje obitelji imao – nekoga tko bi učinio naše beskrajno postojanje vrijednim življenja. Kako nisam mogao odoljeti potrebi da joj ponovno vidim zarumenjeli obraz, podignuo sam naše ruke gore zajedno i pustio da stražnji dio moje ruke nježno okrzne o njenu kožu. Nježna toplina bila je slatki posjetnik kako ćemo pronaći način da ovo uspije. Moje su oči pak još bile u agoniji, zato što me pogledala puna uvjerenja i šapnula.“Ali uspjela je”.Nisam mogao razumjeti zašto, ali pogledala je od mene s tugom koju sam želio da mogu otjerati.„Da,“ promumljao sam. Pitajući se je li razgovor postao preozbiljan za nju. Nisam želio pustiti da se Bella brine o nevoljama iz moje prošlosti, prisilio sam ton da se smekša.“Vidjela mu je nešto u licu štojoj je dalo potrebnu snagu. I sve otad su skupa. Katkadžive zasebno, kao bračni par.“I stvari su tako mnogo mirnije, tada. Pomislio sam krivo.„Ali što se mlađi gradimo dasmo, to duže možemo ostati u nekom dotičnom mjestu.Forks nam je izgledao savršeno, pa smo se svi upisali usrednju školu. Valjda ćemo za koju godinuopet morati na njihovo vjenčanje.” Nasmijao sam se. I svaki put, Alice bi inzistirala na tome da ju obuče u novu haljinu. Koliko to točno vjenčanica jedna djevojka treba?“Alice i Jasper?” nastavila je, očito odlučna da nauči povijest moje cijele obitelji.Ako ovako nastavi, možda se jednom osjeti dovoljno hrabra da ih upozna službeno.Sa smiješkom, pitao sam se koliko bi taj trenutak čudan bio.Bella, dopusti da te upoznam sa svojom obitelji. Oh, ne brini, zaprijetio sam da ću rastrgati bilo koga tko ne ostane barem deset metara od tebe.“Alice i Jasper su dva vrlo rijetka stvorenja. Obojesu stekli savjest, kako mi to nazivamo, bez uputa izvana.Jasper je pripadao drugoj… obitelji, vrlo drugačijojobitelji.“Rekao sam, pokušavajući što bolje naglasiti bit da ju obeshrabrim od želje da pita detalje. To je bila jedna tema za koju sam odlučio da ju neću uznemiravati s njom.„Pao je u depresiju i samostalno odlutao od njih.Alice ga je našla. Kao i ja, ona se odlikuje nekim sposobnostimašto nadilaze uobičajene mogućnosti naše vrste.”“Zbilja?” rekla je opčinjeno.“Ali rekaosi da ti jedini čuješ tuđe misli.”“To je točno. Ona zna druge stvari. Ona vidi stvari –ono što bi se moglo dogoditi, ono što se sprema. Ali to je vrlo subjektivno. Budućnost nije uklesana u kamenu.Stvari se mijenjaju.”Osjetio sam kako mi se glas ukočio i brzo sam pogledao u Bellu, još jednom se nadajući kako to može pustiti.Ma koliko sam se pokušavao boriti protiv toga, Alicine su dvije različite, ali jednako uznemiravajuće slike preuzele moj um. Bilo je to gore od toga što sam samo čuo nju kako govori o tome, vidio sam ih, u više navrata.Nekako im je to dalo značenje, učinilo ih konkretnijima.Već sam dokazao kako sam dovoljno jak da ne dopustim da me žeđ prevlada. Bella je sjedila ugodno smještena do mene, to što je držala moju ruku bio je dokaz tome.Ali slika Belle, blijede i hladne, dio moga svijeta na taj način na koji nikada neću dozvoliti da bude, činila se tako nesigurna. Pitao sam se kako bi ikada moglo doći do toga. Proveo sam veliki dio vremena razmišljajući o tome, više no što sam želio, ali na kraju sam odlučio kako postoje samo dva moguća objašnjenja. Prvo, ako sam ja bio toliko sebičan da tražim to od nje da ublažim svoju patnju. To bi najvjerojatnije nastavila biti stalna bitka, što mi je bliže željela doći. Pak, nisam mogao zamisliti kako bi ikada mogao pasti na to, pa sam razmislio o drugoj mogućnosti. Da je bila na rubu smrti i to da ju promijenim je bio jedini način da ju zadržim uz sebe. Ta se očajnička opcija činila više vjerojatnom. Moja ljubav prema njoj već je bila tako jaka sila, ma koliko sam mrzio sebe što sam pomislio na to, znao sam kako bi djelovao na bilo kakav način na koji bi trebao da ju ne izgubim.Tako da ću se morati veoma truditi kako bih ju očuvao sigurnom, da nikada ne dopustim da joj se što loše dogodi. Nasmijao sam se na pomisao da nastavljam biti njen osobni anđeo čuvar – pa, ne baš anđeo, pa će vampir čuvar jednostavno morati biti dovoljno.Bella me vratila u sadašnjost s još jednim pitanjem. Frustriran u svojoj borbi da zadržim damo nekoliko stvari od nje, poželio sam da se vozimo mojim autom kako bi se mogli vratiti brže. Nisam znao koliko još i jedno od nas može podnijeti.“Kakve to stvari ona vidi?”“Vidjela je Jaspera i znala da je on traži prije nego štoje to sâm shvatio. Vidjela je Carlislea i našu obitelj, pa sunas zajedno došli potražiti. Najosjetljivija je na neljudskabića. Uvijek vidi, primjerice, kad nam se primiče drugaskupina naše vrste. I opasnost koju može predstavljati.”I za to sam joj bio vječno zahvalan. Bez Alicinog dara, vjerojatno nikada ne bih mogao pustiti Bellu iz vida.“Ima li mnogo drugih… vaše vrste?” pitala je, očito iznenađena. Pitao sam se što je njena definicija od „mnogo“. Nije se činilo da nas ima toliko, ali čovjeku, jedan je nevaljali vampir bio vjerojatno „mnogo.““Ne, nema ih mnogo.“ Rekao sam, pitao sam se nadajući se da nije previše uplašena idejom što ima nas koji hodamo među njenom vrstom neprimijećeni.„Ali većina se ne želi skrasiti najednom mjestu. Samo oni poput nas, koji su odustali odlova na vas ljude,” zadirkivao sam, “mogu živjeti u ljudskome okružju dulje vrijeme.Pronašli smo samo još jednu obitelj poput naše, u jednommalom selu na Aljasci. Neko smo vrijeme živjeli skupa, alibilo nas je toliko da smo postali odviše upadljivi. Oni odnas koji žive… drugačije, obično se drže na okupu.”“A ostali?” pitala je. Pokušavala je to prekriti, ali znao sam kako ju plaši razmišljati o tome. Bio sam zahvalan što napokon dolazimo na prilaz, nadajući se da ćemo kada jednom uđemo moći pričati o ugodnijim stvarima.Kao o našem danu zajedno. I nadam se našim beskrajnim danima koji dolaze.“Mahom su nomadi. Svi tako živimo, s vremena navrijeme. Postane naporno, kao i sve ostalo.“To sam blago rekao. Bilo je dovoljno da te izludi, to što nikada nemaš doma, nikada se ne osjećaš skrašteno.„Ali tu i tamonaiđemo na ostale, jer je većini najdraže živjeti na sjeveru.”“Zbog čega?”“Zar nisi ništa vidjela danas popodne?”, nasmijao sam joj se.“Misliš da bih mogao hodati ulicom na dnevnomsvjetlu, a da ne prouzročim prometne nesreće? Imarazloga zašto smo se odlučili za Olimpijski poluotok,jedno od najmanje sunčanih mjesta na svijetu. Lijepoje moći izaći na otvoreno po danu. Ne bi vjerovala kakonoć može postati zamorna u osamdesetak godina.”Bilo je lijepo napokon biti iskren o tome koliko dugo lutam ovim jadnim postojanjem. Možda joj to pomogne da shvati koliko je uistinu bila posebna, zašto je sve tako drastično promijenila.“Znači, odatle potječu legende?”“Vjerojatno.” Da, zbog toga i dosadnih Hollywoodskih pisaca koji su bili plaćeni previše kako bi smišljali gluposti o nadnaravnom. I kada bi znali istinu o nama, to ih vjerojatno ne bi spriječilo u tome da izmisle još mitova i legendi kojima bi pokušali zabaviti ljude.“A Alice je došla iz neke druge obitelji, kao i Jasper?”“Ne, a to je doista zagonetno. Alice se uopće ne sjećasvog ljudskog života.“ Uzdahnuo sam i pitao se zašto je Alicino nepostojeće sjećanje više mučilo nas ostale od nje same.Možda je to zato što smo se mi hvatali za bilo koji dio naše ljudskosti kojeg smo se mogli sjetiti, i nismo mogli shvatiti kako je ona tako zadovoljna, znajući za samo ovaj način života.„A ne zna ni tko ju je stvorio,“ nastavio sam.„Probudilase sama. Tko god da ju je stvorio, otišao je, a nitko odnas ne zna ni zašto ni kako je to mogao. Da nije imala todrugo čulo, da nije vidjela Jaspera i Carlislea i spoznalada će nam se jednoga dana pridružiti, vjerojatno bi sebila pretvorila u potpunu divljakinju.”Hvala Bogu, Bellin se trbuh na to glasno javio. Morao sam se nasmijati, tu smo bili i pričali o vampirima i našoj povijesti, a Bellino se tijelo trudilo posjetiti ju kako je čovjek. “Oprosti, zadržao sam te, pa ne možeš na večeru.” Uzdahnuo sam, nevoljan da ju pustim. Posjetio sam se, kako što prije ju pustim da ide na večeru i u krevet, prije ću moći biti s njom ponovno. Pitao sam se što će sanjati nakon ovakvog dana. Nadao sam se da je ljepota zasjenila grozne stvari koje je morala saznati.Želio sam joj samo mirne snove, uvijek.„U redu sam, stvarno,“ rekla je. Činila se nevoljnom otići kao što sam i ja bio. Dio je mene želio da zna da nikad nisam daleko.“Nikad nisam proveo toliko vremena uz bilo koga tkojede hranu. Smetnem to s uma.”“Hoću ostati uz tebe.” Rekla je čvrsto, šokirajući me što je bila tako izravna.Obično sam morao pogađati njene osjećaje prema meni. Bilo je predivno čuti ju kako priča tako iskreno.“Mogu li ući s tobom?”, pitao sam, odjednom uzbuđen idejom što ću konačno biti pozvan unutra.To što sam se šuljao učinilo je da se osjećam nekako krivim. Ne toliko krivim da bih stao, naravno, ali pak…“Bi li htio?”Bi li htio? Kakvo je pitanje to? Premda, ona je pokušavala ostati mirna, pa ću i ja pokušati.“Bih, ako je to u redu.” Rekao sam uobičajeno, i u istoj sekundi sam već bio van auta otvarajući joj vrata. Da. Mirno.“Vrlo ljudska gesta”, rekla je sa smiješkom.“Nedvojbeno mi se vraćaju.” Zajedno s rastućim valom emocija koje nikada nisam imao zadovoljstvo iskusiti čak ni u svom ljudskom životu.

Volio sam što je neprestano pogledavala u mene dok smo hodali zajedno. Ne samo da je to bilo predivno, već me natjeralo da osjetim neku čudnu vrstu topline duboko iz mene, gotovo kao kada sam je dirao. Zbog toga sam joj poželio reći sve, sve pute koje sam ju gledao, kako je zadivljujuća bila čak i kada je spavala. To vjerojatno nije bila najbolja ideja, ali nisam si mogao pomoći.Uzeo sam nekoliko brzih koraka, pretekao je do vrata i otvorio ih za nju. Uzeo sam dubok dah, jer će naravno shvatiti.“Vrata nisu bila zaključana?” pitala je skeptično.“Ne, otključao sam ih ključem ispod zabata.”Prošla je kroz vrata i upalila svjetlo, gledajući me oprezno. Ovo je možda bila pogreška.“Bio sam znatiželjan oko svega što se tebe tiče.” Rekao sam pokušavajući da zvuči kao da i nije neka stvar.“Uhodio si me?” pitala je, pokušavajući zvučati bijesno. Pak mogao sam vidjeti mali trzaj osmijeha kako igra na njenim usnama, i to me ohrabrilo da nastavim s mojim priznanjem.“A što drugo da radim noću?”Prvi put cijeli dan, nije navaljivala za još informacija. Umjesto toga, okrenula se i krenula prema kuhinji. Još ojačan znanjem da mogu uistinu biti ja oko nje, proletio sam pored nje i sjeo prije nego je ona bila na pola hodnika. Gledao sam je znatiželjno dok je podgrijavala pladanj ostataka. Miris je bio odvratan, toliko da sam se prvi put voljno tjerao da se usredotočim na njenu slatku aromu, pokušavajući zanemariti žeđ i zbilja sve upiti. Bio sam sretan što sam otkrio kako me nije boljelo ni približno toliko kao prije nekoliko sati.Možda sam se navikavao. To je bilo ohrabrenje.Toliko ohrabravajuće da ju gotovo nisam čuo kada je progovorila ponovno.“Kako često?”, pitala je nježno. Ah. Naravno da to neće pustiti. Samo je tražila nešto što bi ju zabavilo da bi se opet mogla ponašati potpuno nezainteresirano.„Hmmmm?“ promumljao sam, kupujući nekoliko sekundi kako bih najbolje uobličio odgovor.“Kako si često ovamodolazio?” pitala je kao da se radilo o prošlom vremenu. Gotovo sam se osjetio loše što sam ju ispravio. Gotovo.“Skoro svake noći dođem ovamo.” Jedina je iznimka bila kada sam lovio, a čak sam i te izlete skraćivao u posljednje vrijeme.Okrenula se i pogledala me u nevjerici.“Zašto?” pitala je, glas joj je još bio oktavu viši.Pokušao sam ne osmjehnuti se široko.“Zanimljiva si dok spavaš. Pričaš u snu.” Uzdahnuo sam. O meni.„Ne!“ viknula je i odmah sam poželio da to nisam spomenuo. Lice joj je bilo najtamnije sjene crvenoga koju sam ikada vidio i bila je očito prestravljena. Nisam mogao shvatiti zbog čega joj je bilo toliko neugodno. I dok spava i budna, bila je predivna.“Jesi li vrlobijesna na mene?” pitao sam, nadajući se da će mi oprostiti za ovo lagano kao što bi mi oprostila ono što sam smatrao mnogo gorim grijesima.“Ovisi!” izdahnula je, njen glas još nigdje blizu normalnog.„O čemu?““O tome što si čuo!”,Razumijevajući na što misli, pojurio sam na njenu stranu. Nakon što sam besramno priznao koliko sam je duboko volio, nisam mogao pojmiti zašto je ona bila tako ponižena mišlju na to da sam ja čuo nekoliko njenih nesvjesnih misli o meni. I uz to, tu nikada nije bilo priznanja ljubavi, ma koliko sam želio da sam tako sretan, samo povremeni spomen mog imena. Molila bi me da ne odem.“Ne ljuti se!”, molećivo sam rekao, spuštajući moje lice tako da je mogu pogledati u oči. Više nego obično, izgledala je veoma maleno dok me sramno gledala.“Nedostaje ti majka”, rekao sam joj nježno.“Brineš se za nju.A kad pada kiša, taj zvuk te onespokoji. Prije si stalnopričala o kući, ali sad je to sve rjeđe.“ Želio sam joj reći koliko me to činilo sretnim, to što smo bliži ona i ja postajali, tim je manje spominjala Pheonix.„Jedanput si rekla:‘Previše je zeleno.’” Sjetio sam se s malim smiješkom.“Još nešto?”, pitala je. Natjerat će me da to kažem.“Da, izgovorila si moje ime”, odgovorio sam mirno, premda sam se iznutra osjećao kao da ću prsnuti na to sjećanje.„Mnogo?“ uzdahnula je.“Koliko često misliš kad kažeš ‘puno puta’, preciznogovoreći?” pitao sam ,pokušavajući izbjeći pitanje. Ne toliko zbog nje već što mi je iznenada bila malo neugodna činjenica što sam znao točan broj.„Oh ne!“ jauknula je, spuštajući pogled u pod.Osjećao sam se grozno što sam je toliko uzrujao, pa sam ju povukao do sebe i nježno je zagrlio.Pustio sam ruke da mi se zamrse u njenoj kosi dok sam udisao njen izvrstan miris.Dok sam se držao svoje teorije navikavanja, primijetio sam kako gotovo nema boli. Bio sam uhvaćen u tom koliko je bio cvjetan, ugodan i topao, baš kao sve drugo na njoj. Pomaknuo sam njenu kosu s lica i spustio svoje usne do njenog uha, puštajući ih da ju jedva dotaknu dok sam šaptao. “Nemoj se sramiti. Kad bih jauopće mogao sanjati, sanjao bih o tebi. A ja se toga nestidim.”Osjetio sam kako se opustila u mom zagrljaju, napokon stavljajući ruke oko mene i stišćući me.Čuo sam Charlieve misli nekoliko sekundi prije nego što ga je ona čula kako dolazi na prilaz, i stisnula svoj zagrljaj oko mene.“Smije li tvoj otac saznati da sam ovdje?”, pitao sam, već siguran u njen odgovor.“Nisam sigurna…” rekla je neodlučno. Nasmijao sam se na pomisao kako me još nije bila spremna pustiti.“Onda, nekom drugom prilikom…” rekao sam, nestajući uz stube da ju pričekam.“Edwarde!” glasno je šapnula, i ja sam se samo nasmijao. Kada će naučiti? Nikada nisam bio daleko.Stajao sam u hodniku pred njenom sobom, čudno nevoljan da uđem bez njenog dopuštenja premda sam to činio tjednima. Ovo je bilo drugačije sada, jer sada je znala. Osjetio sam tračak brige da će me možda zatražiti da prestanem dolaziti. Ma koliko god sam mrzio pomisao da nemam to vrijeme s njom, ako bi joj bilo jako stalo do toga, poštovao bih njene želje.Slušao sam nju i Charlija kako su pričali idilično o danu, pitajući se kako je moguće da nije primijetio očito uzbuđenje u njenom glasu dok je govorila. Napokon sam ga čuo kako govori.“Izgledaš mi malo napeto”, nasmijao sam se ispod daha dok sam zamišljao crvenilo koje mora da je nahrupilo u njene obraze. Nekoliko trenutaka kasnije počeo je pitati o dečkima. Ponovno sam se nasmijao kada sam čuo njeno inzistiranje da joj nijedan dečko ovdje nije zapeo za oko. Charlie je bio malo pre sličan svojoj kćeri u tome što nije mogao jednostavno pustiti stvari. Inzistirao je na pitanjima o užasnom Mikeu Newtonu i ja sam osjetio poznati drhtaj ljubomore.Logično, znao sam kako nema razloga za to, naposljetku, Bella je provela dan sa mnom. Držeći mi ruku. Zureći u moje oči. Učeći sve što je bilo za znati o meni. Pak taj je osjećaj još gmizao, ma kako iracionalan bio. Bio je to jedan dio ljudskoga ponovno, u kojem nisam baš uživao. Naposljetku su si rekli laku noć, i nisam ju želio preplašiti kada stigne na vrh stuba, odlučio sam kako je najbolje sresti ju u njenoj sobi. To je bilo pogrešno, znao sam to, ali kada sam vidio njen krevet nisam mogao odoljeti a da ne legnem na njega. Ispružio sam se tako da su mi noge visjele s ruba dok sam čekao Bellu. Zatvorila je vrata glasnije no što sam smatrao da je potrebno i otišla ravno do prozora i ne primjećujući me na svom krevetu.Pozvala je moje ime mahnito u tami, a ja sam joj se tiho nasmijao. Je li mislila da visim s drveća? Nije da ni to nisam radio prije. „Da?“ rekao sam lukavo, dok se okretala preplašena.„Oh!“ jauknula je, spuštajući se na pod. Nije obično bila ovako razdražljiva. Možda je stres dana napokon počeo sjedati.“Oprosti.” Pokušao sam zvučati iskreno, ali izgledala je tako slatko dok je sjedila ondje, gotovo hiperventilirajući na podu.“Samo mi daj trenutak da mi srce opet proradi.”Bila je tako prelijepa i ja nisam mogao ni malo više čekati. Želio sam sjesti pored nje ponovno, pa sam se uspravio i posegnuo preko da joj pomognem ustati. Osjećala se tako krhkom kada sam je podizao na krevet do mene.“Zašto ne sjedneš sa mnom?”, rekao sam, uzimajući joj ruku. “Kako ti je srce?”“Ti to meni reci – sigurna sam da ga čuješ bolje negoja.”Nasmijao sam se jer je bila u pravu. Znao sam zvuk njenog srca bolje no ijedan drugi zvuk na svijetu. Pratio bih ga svugdje.“Smijem li dobiti minutu da se uljudim?”, pitala je, kada joj se srce vratilo u normalu.“Svakako.” Rekao sam, sretan što se nije činilo da joj je uopće neugodno što sam ja u njenoj sobi. Na njenom krevetu. S njenim ocem dolje.„Ostani,“ naredila je, i pogledala me svojim nepopustljivim očima. Osjetio sam kako smijeh prijeti da će pobjeći, a nisam želio da joj opet bude neugodno.“Na zapovijed, gospodična.” Odgovorio sam, i ukočio se gdje sam sjedio.Odjurila je u kupaonu i dopustio sam svom umu još jednom da proleti kroz sve što se dogodilo danas. Tako sam se brinuo da će stvari krenuti loše, da se nije činilo moguće kako je to sve uistinu iza nas, da je najteži test prošao.Nije bilo toliko zbog toga što sam uistinu vjerovao da ću je ozlijediti. Volio bih misliti kako nikada nisam pomislio da je nešto tako moguće, premda su mi neke prigovarajuće misli govorile drugačije. Ali tu je najsigurnije bila mogućnost da ću pobjeći ako se ne bih mogao nositi s tim. Ona mi vjerojatno nikada ne bi oprostila da sam ju ostavio bespomoćnu ondje pa bih poslao Carlisa da ode po nju. Premda koliko sam znao Bellu, čak i to možda ne bi bilo van njene sposobnosti da oprosti.Bio sam nestrpljiv da se vratim pa sam se našao kako razmišljam o tome koliko večernja rutina ljudi može trajati.Naposljetku sam čuo kako se tuš pali, i veoma jako sam se trudio da ne mislim o toploj vodi kako se slijeva niz njenu meku kožu. Umjesto toga pokušao sam se koncentrirati na Charlijeve prigušene misli. Premda nisu bile jasne, bile su očito o Belli. Naravno, brinuo se za nju. Prolazio je naprijed i natrag između nejasne brige o tome što nije izgledala zainteresirana za hodanje, i pitajući se je li zapravo zainteresirana, ali to skriva od njega. Nakon nekoliko mutnih minuta što sam gledao kroz njegov um, čuo sam kako je izašao van, što je popratio upečatljiv zvuk kablova baterije kako se isključuju. Nasmijao sam se i preokrenuo očima.Napokon sam čuo vodu kako se ugasila, i nekoliko minuta poslije Bella je opet poželjela Charliju laku noć, vjerojatno pokušavajući naglasiti činjenicu da ide u krevet. Pojurila je uz stube i uletjela natrag u sobu, gledajući u mene kao da je mislila da ću se predomisliti i pobjeći.Želio sam da može razumjeti da me ništa osim da me ona izbaci sama ne bi moglo natjerati da odem. Bio sam beznadno ovisan o njoj.Kada je uspjela proviriti kroz tamu i vidjela da se nisam pomakao, oči su joj se osvijetlile i bljesnula je mojim najdražim obožavajućim pogledom prema meni. Toplo sam vratio izraz, dok sam počeo upijati njenu pojavu. Ne znam što sam očekivao, ali njenu stara majica i iznošene traperice sigurno nisam.„Lijepo,“ rekao sam s smiješkom.Namrštila se, pa sam brzo dodao, “Ne, dobro ti stoji.”„Hvala,“ rekla je tiho, prebacujući se kako bi sjela pored mene ponovno. Zapravo mi je bilo drago što se nije mučila pokušavajući me impresionirati. Volio sam svaki djelić nje, baš onakve kakva je bila. Nije bilo potrebe da mijenja išta u svom normalnom uzorku samo zato što je meni sada bilo dozvoljeno da budem u njemu. Bio sam znatiželjan premda, kada se činila tako nestrpljiva da provede više vremena sa mnom, zašto se gnjavila s tako dugim procesom.“Što ti je sve to trebalo?”“Charlie misli da se želim iskrasti iz kuće.” Rekla je svjesno.„Oh,“ rekao sam, razmišljajući o njenom trenutno pokvarenom kamionetu.„Zašto?““Očito mu izgledam malo previše uzbuđeno.”Preokrenula je očima, ali ju je njeno rumenjenje uvijek odavalo. Pre uzbuđena je bilo točno ono što je bila. Bio sam sretan što je naš zajednički dan imao efekta na nju, ali sam se nadao kako će se moći opustiti dovoljno da se dobro naspava. Bio sam željan da vidim kamo će je njeni snovi odvesti večeras. Postavio sam svoju ruku pod njenu bradu i podigao joj oči kako bi se srele s mojima.“Zapravo, doista izgledaš kao da ti je vruće.” Uzdahnuo sam, naginjući se kako bi dotakao njen obraz svojim.Sada kada sam znao kako se lijepo osjećalo, nedostajala mi je njena toplina pod mojom kožom kada nije bila tu. Nesvjesno ispustio sam lagano„Mmmmm…“ da mi pobjegne dok sam ju udisao. Dok je sjedila mirno puštajući da joj milujem lice i upijam njen božanski miris, želio sam više no ikada da mogu znati o čemu razmišlja. Je li još mislila kako trebam da bude mirna?Hoće li ona ikada moći posegnuti gore i dirnuti moje lice zauzvrat, povući me bliže sebi kako bi učinila trenutak još savršenijim?“Izgleda da ti je… mnogo lakše, sada, biti blizumene.” Šapnula je, još se ne pomičući ni centimetra.“To ti tako izgleda?” pitao sam, smijući se dok sam klizio nosom do njene čeljusti. Pomakao sam joj kosu natrag i lagano ju poljubio ispod uha. Bio je to najmekši mali djelić kože i poželio sam na trenutak da ga mogu okusiti na mom jeziku.“Mnogo, mnogo lakše”, uzdahnula je, puštajući da joj oči lepršaju zatvorene.„Hmmm.“ Postajalo je lakše svake sekunde što smo zajedno, ili zato što sam se ja navikavao na nju, ili je to što se svaki trenutak što sam ju volio više činio mnogo da ojača moju odlučnost. Pustio sam da mi prsti prate niz stranu njenog vrata preko vratne kosti.“Tako da se pitam…”,„Da?“ pitao sam, zadovoljan što ju potpuno ometam. Zbilja nisam imao ideju što radim. Samo sam radio ono što se osjećalo dobro, i taj trenutak dok sam dirao svaki centimetar njene kože se činio sasvim u redu.“Zbog čega je to tako, što ti misliš? ”Nasmijao sam se, jer je to meni bilo toliko iznenađenje da zbilja nisam mislio da to mogu objasniti kako treba. Sve je bilo toliko mnogo jednostavnije kada se radilo samo o Belli i meni.Između snage moje prve reakcije na nju, i neprekidnog zadirkivanja moje braće, mislio sam da ću se uvjeriti da je nemoguće za nas da budemo zajedno. Barem ne bez stalne nepopuštajuće boli koja me napada. Činjenica da se ja nisam mogao opustiti oko Belle, kako bih uživao u tome što sam blizu nje, osjećati zadovoljstvo radije no agoniju od njene blizine, bio je dar koji nisam mislio da mogu zaslužiti. Napokon sam joj odgovorio najjednostavnijim od svih objašnjenja.„Um caruje,“ rekao sam s malim osmijehom, moje usne su jedva dodirivale njene. Pustio sam da joj moj dah škaklja njen vrat dok je drhtala.Bez upozorenja povukla se od mene i mog daha i uhvatio sam se da se bojim da sam napravio nešto što ju je uzrujalo premda se nisam mogao sjetiti što.Dok se povlačila njena je mokra kosa pala dolje oko njenog lica i puls joj je počeo juriti. Protiv moje volje, osjetio sam kako mi se čeljust skuplja dok je adrenalin učinio još jednom da njena krv postane preukusna. Pak, još nisam mogao osjetiti nikakav pad kontrole. Samo povratak paleće boli od ranije. To je bila mala cijena za platiti što sam blizu nje.„Jesam li učinio što krivo?“ napokon sam pitao.„Ne – baš suprotno. Izluđuješ me.“ Rekla je, glas joj je gotovo drhtao.Spojio sam njene riječi s reakcijom njenog tijela i odjednom se osjetio jako zadovoljan samim sobom.“Zbilja?” nasmijao sam se pitajući se kako sam uspio pohvatati ovaj dio s blizinom tako brzo.“Želiš li da te nagradim pljeskom?”, rekla je, sarkazam joj se cijedio iz glasa.Zbog toga mi se osmijeh samo još više raširio.“Samo sam ugodno iznenađen”, objasnio sam,“U proteklihstotinjak godina ništapoput ovoga nije mi ni palo na pamet. Nisam vjerovaoda bih ikada mogao naći nekoga s kim bih htio biti…na drugačiji način nego što sam s braćom i sestrama. Aonda otkrijem da sam, premda mi je sve to novo, dobaru tome… u tome da sam s tobom…”Moj glas i moj um odlutali su u isto vrijeme dok sam razmišljao o još načina kako bih je pokušao izluditi.“Dobar si u svemu”, rekla je, još izgledajući lagano iritirano, pak zabavljanje je definitivno počelo pobjeđivati. Ja sam samo slegnuo ramenima, a ona se nasmijala. Bilo je tako dobro smijati se s njom, osjećati se tako… normalno bar jednom.“Ali kako ti to može sada biti tako lako? Danas popodne…”“Nije mi lako”, rekao sam, sjećajući se kako se brzo i neočekivano vatra vratila. Znao sam bolje od toga da ne smijem spustiti gard i sigurno nisam želio da ona zaboravi ni na jednu sekundu kako sjedi centimetar udaljena od vampira. Morala je održati neku razinu kontrole nad sobom. Naučio sam kako je to potrebno zbog njenog odgovora na moj poljubac i gotovo nezamislive žeđi koju je to upalilo.Odlučio sam kako je najbolji način da shvati, taj da budem iskren s njom. Bilo je teško priznati koliko su se stvari promijenile, koliko sam se drugačije osjećao jutros u usporedbi s ovim kako se osjećam sada. Pak, imala je pravo čuti istinu.“Ali danas popodne jošsam se… nećkao. Žao mi je zbog toga, neoprostivo je štosam se tako ponio.”Bella, u svoj svojoj suosjećajnosti, nije dozvolila da patim ni na sekundu zbog svog priznanja.“Nije neoprostivo”, rekla je, gledajući duboko u moje oči kako bi me uvjerila. Nisam učinio ništa čime bih zaslužio ovakvu pažnju.„Hvala ti,“ nasmijao sam se, premda sam se osjećao nedovoljnim.“Znaš, nisam bio siguran da sam dovoljnojak za to…” rekao sam jadno. Moji su se prsti grčili i znao sam kako ju moram ponovno osjetiti kako bi prošao kroz ovo što sam upravo mislio izgovoriti. Donio sam njenu ruku do moga lica, uživajući u njenom osmijehu i njenom nježnom dodiru.“A sve dok je još postojala mogućnost da bime to moglo… nadvladati” udahnuo sam, uzimajući značajan dah slatkog mirisa koji je dolazio iz njenog zgloba.“Bio sam… podložan. Sve dok nisam čvrstoodlučio da jesam dovoljno jak za to, da ne postoji bašnikakva mogućnost da ću… da bih ikad mogao…”Više nisam mogao ni pomisliti na tu riječ. Dok je sjedila ondje u svoj svojoj ljepoti i nevinosti, bilo je psihički bolno misliti na to kako bi joj se bilo kakvo zlo ikada moglo dogoditi. Želio sam ju zagrliti u svoje ruke i reći joj koliko mi je trebala… njeno meko, toplo, savršeno tijelo i njene predivne oči. Bilo je to iznad bilo kakva potrebe koju sam ikada osjetio. Bilo je zbunjujuće i užasavajuće i prekrasno.“Znači, sad nema nikakve mogućnosti?” pitala je podižući jednu obrvu.“Um caruje”, uvjerio sam ju, pokušavajući prenijeti sve što sam osjećao kroz svoj osmijeh.“Opa, to je bilo baš lako”, zadirkivala je i glasan osmijeh je pobjegao s mojih usta.“Lako za tebe!”, rekao sam, dodirivajući joj nos kako bih naglasio riječ. Nasmijala se na gestu, a ja sam preokrenuo očima.Nepozvane, Alicine vizije Belline budućnosti vratile su se u moj um. Brzo sam prošao kroz dvije mogućnosti opet. U biti ću odlučiti nikada da ne napustim Bellinu stranu dovoljno dugo da ju što ne ozlijedi, i znao sam da nikakva količina patnje s moje strane nije bila vrijedna toga da se Bella odrekne svog života, svoje duše.Bez obzira koliko sam se samouvjereno osjećao zbog današnjeg uspjeha nisam se mogao pretvarati kako nisam zabrinut da bi možda jednom mogao biti prevladan u trenutku slabosti.Činilo se besmisleno zamišljati kako bi ikada mogao tako izgubiti kontrolu, ali sam se sjetio jačine svoje potrebe dok me stezala uz sebe, dok sam ju još mogao okusiti na svojim usnama.“Trudim se”, rekao sam, moj glas i lice iznenada su postali melankolični.“Postaneli… preteško, prilično sam siguran da ću biti u stanjuotići.”Zurila je u mene. Trebao sam znati bolje, ne pričati o odlasku s njom.“A sutra će mi biti teže”,rekao sam, razmišljajući o svojoj teoriji zašto je sada bilo lakše nego popodne.“Cijeli dan uglavi nosim tvoj miris i zapanjujuće sam oguglao na njega.Kad bih otišao od tebe na iole dulje vrijeme, moraobih opet početi iz početka. Samo, ne baš od samoga početka,čini mi se. “Nadao sam se. Premda nisam imao u planu izbivati dovoljno dugo da bih saznao.“Ne odlazi, onda”, molila je, zvučeći pomalo djetinjasto, ali također neodoljivo slatko. Želio sam da me ona želi, da me treba kao ja nju.“To mi odgovara”, nasmijao sam se. “Donesi ti samo okove – tvoj sam zarobljenik.”I nisam mogao odoljeti. Posegnuo sam preko i zaključao svoje prste oko njenih zglobova, nježno, ali čvrsto. Nisam to želio reći na glas od straha da ne bih pobjegla vrišteći, ali želio sam da mi pripada potpuno kao što sam se ja dao njoj.Nasmijali smo se tiho zajedno, atmosfera puna nade ponovno se vraćala.“Djeluješ mi… optimističnije nego inače. Nisam te još vidjela ovakvog.”Zar još nije razumjela? Ovaj je dan promijenio sve. I svaka sekunda koju sam proveo voleći je sve više i više činila je da se ovo sve čini utoliko lakšim.“Zar to ne bi trebalo tako biti? Divotaprve ljubavi i sve to. Nevjerojatna je razlika, zar ne,između čitanja o nečemu, gledanja toga na slikama, istvarnoga doživljaja?”Pomislio sam na Carlisa prije Esme, Rosalie prije Emmetta. Vidio sam kako ih je kada su pronašli pravog partnera promijenilo, ali nikada uistinu nisam mogao zamisliti kakav bi to bio osjećaj. Na sebe sam gledao kao na izgnanika, nevoljenog, osuđenog iz tko zna kojeg razloga da hodam sam zauvijek. Još sam imao problema sa shvaćanjem snage svega što sam osjećao, načina na koji je to potpuno prevladalo sve ostalo.Nasmijao sam joj se kada se složila, “Velika razlika, silovitije je nego štosam zamišljala.”Premda mi je dala jasno do znanja kako nikada nije bila u vezi, bilo je jednako lijepo, čuti ju kako to kaže. Barem smo oboje zajedno pokušavali ovo sve shvatiti.„Na primjer,“ nastavio sam, odlučujući kako je vrijeme da priznam moju iracionalnu ljubomoru. Sa svim njenim nesigurnostima, činilo se pošteno dati joj do znanja kako ni u tome nije bila sama.“Osjećaj ljubomore.Stotinu tisuća puta čitao sam o njemu, vidio kakoga glumci tumače u tisuću različitih predstava i filmova.Vjerovao sam da ga prilično jasno shvaćam. Ali šokiraosam se…”Na djelić sam sekunde gotovo izgubio živce, misleći na to kako će ponižavajuće biti priznati joj sve na glas. Pak, znao sam kako će ju to usrećiti.“Sjećaš se onoga dana kadte Mike pozvao na ples?”Kimnula je i prilično neodoljiv osmiijeh trznuo joj je obrazom. “Toga dana si opet počeo razgovarati sa mnom.”Uzdahnuo sam. Barem mi je njen osmijeh upravo dao nešto čim bi zamijenio loše osjećaje oko toga dana. “Iznenadilo me kakva je odbojnost, gotovo bijesna,buknula u meni – isprva nisam shvatio o čemu je riječ.Srdilo me još više no inače to što ne znam što ti misliš,zbog čega si ga odbila. Je li to naprosto zbog tvoje prijateljice?“Mrzio sam koristiti riječ „prijateljica“ kad sam govorio o Jessici i njenom okrutnom umu.„Je li u pitanju neko drugi? Znao sam da nemampravo buniti se ni u jednom ni u drugom slučaju. Pokušaosam ostati nezainteresiran.“Njen je izraz bio šokiran, kao da uistinu nije imala ideju o čemu pričam, zašto me to toliko mučilo. Pa sam se nasmijao i dodao, „a onda se počeo stvarati red.”Nije izgledala kao da ju je to zabavljalo. Čak i sada, toliko daleko nakon činjenice, sva joj je ta pažnja smetala. Morao bi biti zahvalan što je moje neumorno bilo ono koje joj nije smetalo.“Čekao sam u nerazumnoj strepnji da čujem što ćešim reći, da vidim izraze tvoga lica. Nisam mogao rećida mi nije laknulo kad sam vidio da ti idu na živce. Alinisam mogao biti siguran.“

kraj 15. poglavlja

E sad ljudi ovo sam nasla kao 17. poglavlje,ne znam da li je 17. ili 16. ali je sigurno nastavak na predhodno tako da cu postaviti...
17. poglavlje

Duboko sam udahnuo i pripremao se priznati koliko ju dugo gledam kako spava. Nije bilo načina da saznam hoće li ju to uzrujati još više, kada sazna da je to bilo tako dugo vremena. Nadao sam se da smo dovoljno daleko došli, i da će cijeniti moju iskrenost dovoljno da to pusti.„Te sam noći prvi put došao ovamo. Cijele noći, doksam te gledao kako spavaš, mučio sam se s jazom izmeđuonoga što znam da je ispravno, moralno i etično, i onogašto želim. Znao sam da, ako te nastavim ignorirati kakobih trebao, ili ako se maknem na nekoliko godina, svedok ne odeš odavde, da ćeš jednoga dana pristati na Mikeovpoziv, ili nekoga poput njega. To me naljutilo.“Gledala me s dubokim očima, nevjericom na licu, kao da nije mogla shvatiti moju jaku reakciju. Pitao sam se što bi mislila kada bi znala koliko sam puta maštao o tome da gurnem Mika Newtona u zid, ili da mu jednostavno zaprijetim, zahtijevam da se kloni Belle.Iracionalno, da. Primamljujuće, svakako.„I tada,“ rekao sam, nadajući se kako otkrivanje detalja njenog pričanja u snu neće potaknuti istu reakciju kao i ranije. “Dok si spavala, izgovorila simoje ime.“Zatvorio sam oči na trenutak, sjećajući se trenutka kada sam prvi put shvatio da ju volim. To je probudilo čovjeka u meni, dio mene koji je želio biti sve njoj.„Rekla si ga tako razgovijetno da mi se isprvaučinilo da si se probudila. Ali onda si se nespokojno prevrnulana bok, još jedanput promrmljala moje ime i uzdahnula.Osjećaj koji me u tom trenutku prožeo posveme smeo, ošamutio. I znao sam da te više ne mogu ignorirati.”Lice joj je još bilo zaleđeno od šoka, ali sam čuo kako joj je srce počelo mahnito lupati. Nadao sam se kako konačno počinje razumjeti zašto sam je gledao svaku noć, zašto sam postao ovisan o tome. Još tako oprezna oko mene u njenom svakodnevnom životu, to je bio jedini način da saznam što ona uistinu osjeća.To mi je davalo nadu. To mi je davalo snagu da nastavim boriti bitku za koju su svi bili tako uvjereni kako ću izgubiti. Želio sam da ona kaže nešto, bilo što da me pusti u svoj um makar na trenutak. Ja sam nekako izlijevao svoje srce van, a ona je sjedila kao kip ispred mene.Onda sam se sjetio nečeg što će sigurno izvući reakciju od nje.“Ali ljubomora… čudna je to stvar. Toliko moćnijanego što sam mislio. I iracionalna! Upravo večeras, kadte Charlie pitao za onog gadnog Mikea Newtona…” rekao sam, tresući glavom i čekajući njen odgovor.“Trebala sam znati da prisluškuješ”, rekla je, više poraženo nego što sam smatrao potrebnim.Naravno da sam slušao. Mislio sam kako to zna do sada.„Naravno,“ rekao sam jednostavno.“Samo, od toga si osjetio ljubomoru, zbilja?”Nasmijao sam se. Tu je. Od njenih obožavatelja, činilo se kako ju najviše iritira Mike, na moje veliko zadovoljstvo.“Sve mi je ovo novo; ti ponovno budiš čovjeka umeni, a svaki osjećaj je jači, jer je svjež.”“Ali, molim te, da te to zasmeta, sadnakon što sam čula da je Rosalie – Rosalie, to utjelovljenječiste ljepote, Rosalie – bila namijenjena tebi. Bez obzira naEmmetta, kako bih se ja mogla nadmetati s njom?”Od svih blesavih, potpuno besmislenih stvari o kojima se mogla brinuti, ona je zapravo bila ljubomorna na Rosalie? Mogao sam reći nešto, ali sinulo mi je kako je moja ljubomora na tog patetičnog, djetinjastog Mikea vjerojatno njoj izgledala isto tako apsurdno.“Nema tu nadmetanja.” Uvjerio sam ju, smiješeći se najboljim, najsjajnijim osmijehom. Kada ni to nije pomoglo da se osjeća bolje, uhvatio sam obje njene ruke još zaključane čvrsto u mom stisku, i stavio ih okolo iza mene. Osjećao sam se spektakularno kada sam imao cijelo njeno tijelo pritisnuto uz moje i dopustio sam si još jedan dubok udah s njene kose.“Znam da nema nadmetanja. U tome i jest problem ”, rekla je tužno. Mrzio sam ju čuti da zvuči tako, slomljeno, nevažno. Kako to da još nije znala da je meni bila sve?“Naravno, Rosalie je doista lijepa na svoj način, aličak i da mi nije poput sestre, čak i da Emmettu nijemjesto uz nju, nikad mi ne bi mogla biti ni desetinku,ne, ni stotinku tako privlačna kao što si mi ti.”Zastao sam da se uvjerim da me zbilja sluša. Trebao sam da razumije, da mi povjeruje kada sam joj rekao da je jedina osoba u svim mojim godinama koja je učinila da mi je drago što postojim. Proveo sam jako puno vremena osjećajući kao da je sve besmisleno, ni ne pokušavajući naći partnera, jer kako bi to pomoglo? Sve te godine samoće, pokušavanja da se pomirim sa svojom samoćom, vrijedile su jer su me dovele do nje.“Gotovo devedeset godina kretao samse među mojom vrstom, i tvojom… i cijelo sam vrijememislio da sam cjelovit sâm sa sobom, ne shvaćajući začim to tragam. I ništa nisam pronalazio, zato što ti jošnisi bila živa.”Napokon sam osjetio kako mi se nasmijala u prsa dok je pritiskala obraz bliže meni.“Nije to baš fer”, rekla je meko, “ja uopće nisam morala čekati. Zašto bih se jatako lako izvukla?”Preokrenuo sam očima prema njoj. Samo Bella je mogla reći da je provoditi toliko vremena nasamo s vampirom bilo „lagano.““Imaš pravo”, zadirkivao sam pokušavajući je natjerati da vidi besmislenu logiku.“Morao bih ti definitivnosve ovo otežati.”Onda sam uhvatio obje njene ruke u jednu svoju, kako bi mogao proći prstima kroz njenu svilenkastu kosu.“Ti samo moraš staviti život na kocku svakesekunde koju provedeš sa mnom, to svakako nije ništanaročito. Samo moraš okrenuti leđa prirodi, ljudskomerodu… koliko to vrijedi?”“Vrlo malo – nemam dojam da mi je išta uskraćeno.”Govorila je takvom iskrenošću da su mi se prsa stisnula, kao da hvatam zrak koji nisam trebao. Zaista se nije osjećala kako se ičega odriče kako bi bila sa mnom. Ali što će biti kada bude željela više? Nikada nećemo moći biti zajedno onako kako bi muškarac i žena trebali biti. Nikada nećemo moći imati obitelj zajedno, ili čak ostariti zajedno. Koliko dugo može ostati sretna, stareći dok gleda mene kako ostajem zamrznut u vremenu. „Ne još,“ napokon sam udahnuo, prisiljavajući se da ne mislim o svim stvarima koje joj oduzimam time što ostajem. Još nisam bio spreman za to. Za sada sam samo želio ostati u našem savršenom trenutku, njenih ruku oko mene, mog lica zakopanog u njenu kosu.Prekidajući mi misli, čuo sam korake ispred njenih vrata. Charlie ju je provjeravao, baš kao što je predvidjela. Moj se zagrljaj instinktivno stegnuo oko nje. “Što – ”, pitala je, ali on je već polako okretao kvaku na vratima. Bilo je baš nezgodno što nisam mogao jasno čuti njegove misli. Pak, činilo se da sam ga trebao čuti kako dolazi ranije. Pustio sam njene ruke i brzo kliznuo iz njenog zagrljaja, suzdržavajući osmijeh kada je gotovo pala licem prvo na krevet gdje sam ja upravo bio.„Lezi!“ šapnuo sam, gledao sam ju kako se brzo sklupčala u krug ispod prekrivača. Njeno usiljeno disanje je bilo smiješno, i bilo mi je drago što je soba bila pretamna da bi Charlie uistinu primijetio bilo što čudno. Gledao ju je na trenutak i čuo sam njegove isprekidane misli kojima se korio što je bio sumnjičav. Gotovo mi ga je bilo žao, jer je uistinu bio utučen zbog toga. Nakon otprilike minute, nježno je ponovno zatvorio vrata. Kada sam čuo da je zatvorio vrata svoje sobe, tiho sam kliznuo pod prekrivače i omotao ruku oko Belle. Bilo je toplo pod njenim debelim jorganom, zbog čega sam se osjetio manje kriv što sam pritisnuo svoje hladno tijelo tako blizu njenom. Nagnuo sam se preko i šapnuo joj u uho. “Užasna si glumica – rekao bih da ti odabir tog zanimanjane dolazi u obzir.”“Bestraga”, rekla je glumeći mir ponovno. Ali mogao sam čuti njeno srce kako divlje tuče. Čuti ga, i uživati u njemu. Ma koliko sam želio da može ostati budna cijelu noć za mene, nisam htio da se nedostatak sna doda njenom uobičajenom nedostatku ravnoteže. Netko bi vjerojatno primijetio da proletim ispred nje kako bih je uhvatio ako bi počela padati. Nevoljno, počeo sam joj pjevušiti, pokušavajući usporiti njeno mahnito srce. Bilo je lijepo što napokon mogu Belli pjevati njenu uspavanku, iako još nisam bio spreman reći joj da sam ju napisao za nju. “Da te uspavam pjesmicom?” pitao sam nježno, slušajući kako se ritam njenog srca i disanje smiruje.“Baš”, rekla je s smiješkom. “Kao da bih mogla spavatidok si ti tu!”Još nesigurna. Želio sam da može vidjeti kako tu nema ničega čega bi se trebala sramiti.“Cijelo vrijeme to radiš”, rekao sam nježno.“Ali nisam znala da si tu”, odgovorila je, ranija iritacija počela joj se vraćati u glas. Znao sam koliko je to sebično, ali sam se bojao da će me zamoliti da odem pa sam žurno promijenio temu.“Onda, ako ne želiš spavati…”, nastavio sam. Mislim da je pročitala više u mom tonu no što sam ja namjeravao jer sam ju čuo kako oštro udiše.“Ako ne želim spavati…?” ponovila je.“Što bi onda htjela raditi?” pitao sam s smiješkom, nadajući se kako joj nisam stavio ideju u glavu koja stvarno ne bi smjela biti ondje. Slušao sam dok je ona svoje disanje vraćala u normalu.“Nisam sigurna”, promumljala je nakon gotovo minute.“Kaži mi kad odlučiš.” Rekao sam, više no sretan što ću popuniti svoje vrijeme uživajući u njenoj koži i mirisu. Pratio sam svojim nosom duž njene vilice, dišući i puštajući svoj dah da se prelijeva preko nje. Osjetio sam kako su trnci prošli njenim vrtam. To je bilo zaista prilično zadivljujuće. Sada kada sam prošao najgoru bol, otkrio sam da zaista mogu sve to upiti, uživati u aromi koja je bila jedinstvena. To me posjetilo kako je samo dragocjen dar koji mi je dat.“Mislila sam da si oguglao.”“To što se odupirem vinu ne znači da ne mogu uživatiu bukeu”, rekao sam joj nježno nadajući se da je to neće uzrujati. Bio je to kompliment uistinu, iako nisam bio potpuno siguran može li ga ona tako vidjeti.“Imaš vrlo cvjetni miris,poput lavande… ili frezije. Slina mi curi nausta od njega. ”,“Ma da, rijetki su dani kad mi neko ne kaže kakojestivo mirišim.” Rekla je sarkastično.Nasmijao sam se na njenu reakciju. Ok, možda nije prihvatila kompliment, ali barem ju nisam uvrijedio.“Odlučila sam što želim”, napokon je rekla.“Želim čutiviše o tebi.”Pitao sam se koliko još uistinu želi znati. Činilo se kao da sam joj već rekao većinu svojih najtamnijih tajni. I sada je znala sve o mojoj obitelji, i o tome kako sam stvoren. Što je još bilo tu?“Pitaj me što god hoćeš.” Odgovorio sam, znatiželjan.“Zbog čega se toliko trudiš?” pitala je nakon trenutka.“Još uvijek mi nije jasno kako se možeš s tolikimnaporom odupirati onome što… jesi. Molim te, nemojme krivo shvatiti, naravno da mi je drago što to radiš.Samo mi nije jasno zašto si uopće želiš dati truda.”Priznajem, to nije bilo pitanje koje sam očekivao da će pitati. Većinom zato što je to značilo da ona zapravo razmišlja o tome što je uvriježeno značilo biti vampir.Pretpostavljao sam kako je ona izbjegavala razmišljati o logistici svega toga, a ona ovdje napadno pita zašto ja ne ubijam ljude kao i ostali.„To je dobro pitanje,“ konačno sam rekao ne želeći da misli kako izbjegavam odgovoriti, „a ti nisi prva koja mi ga je postavila. Ostali –većina pripadnika naše vrste kojima ovakav život posveodgovara – i oni se čude našem odabiru. Ali, shvaćaš,samo zato što su nam… podijeljene određene karte… tone znači da ne možemo odlučiti da se izdignemo iznadtoga – nadvladati stege sudbine koju nitko od nas nijehtio. Pokušati zadržati koliko god suštinske ljudskostimožemo.”Nije rekla ništa neko vrijeme, i njeno se disanje nije promijenilo. Nadao sam se kako to objašnjavam dovoljno dobro za nju, jer je to bio vrlo važan dio naših života. Hvatati se za bilo koji komadić ljudskosti koliko smo mogli bilo je ono što nas je tjeralo dalje, davalo nam hrabrost da se borimo protiv naše prirode. To je u biti bio razlog zašto sam ja mogao ležati ovdje, pomiješan s ljudskim bićem čija me krv dozivala, preklinje me da se predam, pak sve što sam želio je da je držim i zaštitim.Nakon nekoliko trenutaka tišine morao sam pitati. “Jesi li zaspala?”,Bio je to vrlo dug emocionalno iscrpljujući dan.„Ne,“ rekla je premda je njen glas izdao njenu očitu iscrpljenost. “Samo te to zanimalo?”“Ne baš.” Naravno da ne. Ne uvijek znatiželjna Bella.“Što bi me još htjela pitati?”“Zašto možeš čitati tuđe misli – zašto samo ti? A Alicevidi budućnost… zbog čega?”Slegnuo sam ramenima. Često sam se to i sam pitao.“Zapravo, ne znamo.“ Rekao sam joj iskreno. „Carlisle ima teoriju… vjeruje dasvi mi ponesemo određen dio svojih najjačih ljudskihosobina sa sobom u idući život, gdje se one pojačaju –poput naših umova i osjetila. On smatra da sam otprijezacijelo bio osjetljiv na misli onih oko sebe. I da je Alicebila donekle vidovita, gdje god da je bila.”“Što je on donio u svoj idući život? A ostali?” pitala je uzbuđeno. Ponovno sam se našao lagano zabrinut njenom očitom fascinacijom nama. Bilo je to toliko daleko ljudskoj normalnoj reakciji da je gotovo bilo nadnaravno.“Carlisle je donio suosjećanje. Esme je donijela sposobnostda strasno voli. Emmett je donio svoju snagu,Rosalie… upornost.“ Rekao sam kroz skupljene zube. Bilo je jako puno drugih riječi za to, ali bio sam u prisustvu dame. „Koju bi se moglo nazvati i nedokazanošću.”Nasmijao sam se, nisam mogao odoljeti.“Jasper je vrlo zanimljiv.“ Nastavio sam, ne baš siguran kako da to objasnim. Bilo je to nešto što si trebao iskusiti.„Bio jevrlo karizmatičan u prvom životu. Mogao je nagnati oneoko sebe da vide stvari na njegov način. Sad može manipuliratiemocijama onih oko sebe – smiriti prostorijupunu ljutitih ljudi, na primjer, ili pak uzbuditi letargičnugomilu. Vrlo istančan dar.”Istančan, ali jako koristan. Bilo je to jako puno informacija za upiti, pa sam joj mirno gladio kosu, njene obraz, njenu ruku dok sam čekao drugo pitanje. Dio mene se nadao da će zaspati. Bio sam tako nestrpljiv da joj čujem san.“Kako je, onda, sve to nastalo?“ napokon je rekla. „Hoću reći, Carlisle tepromijenio, a to znači da je netko morao promijeniti injega, i tako dalje…”Bila je to kao neka njena osobna izvrnuta verzija o kokoši i jajetu. Tko je prvi?Morao je biti početak za nas, baš kao što je postojao početak za čovječanstvo. Premda nikada nisam mogao naći smisla u tome, pokušao sam objasniti svoj dio najbolje što sam mogao.“Pa, kako si ti nastala? Evolucijom? Stvaranjem? Zarnije moguće da smo evoluirali na isti način kao i drugevrste, kao grabežljivci i plijen? Ili, ako ne vjeruješda je cijeli ovaj svijet mogao samo tako nastati sam odsebe, što je meni osobno teško prihvatiti, je li tako teškopovjerovati da bi ista ona sila što je stvorila nježne anđeoskeribice i morske pse, mladunčad tuljana i kitoveubojice, mogla zajedno stvoriti obje naše vrste?”“Znači, drugim riječima – ja sam mladunče tuljana,je l’ tako?” rekla je podmuklo gledajući me djelić sekunde preko svoga ramena. Namrštio sam se. Drago mi je što je povezala.“Tako je.” Nasmijao sam se zakopavajući lice dublje u njenu veličanstvenu kosu.Bio je tu još jedan trenutak mirne tišine, pa sam nježno pitao.“Spava ti se? Ili imaš još pitanja?”“Samo milijun-dva.”Uzdahnuo sam. “Imamo sutra,“ posjetio sam je, „i prekutra, i naksutra…”,Mogao sam osjetiti kako se smije u tami.“Siguran si da ujutro nećeš nestati? Mitsko si biće, napokon.”Njen je glas zadirkivao, ali sam znao da je to nešto zbog čega je uistinu zabrinuta.Htio sam biti potpuno jasan. Ja sam bio njen, sasvim i bezuvjetno. Ne idem nigdje osim ako mi ona to ne naredi.“Neću te napustiti.” Rekao sam svečano.Činila se kao da to upija na trenutak i onda dodala.“Onda samo još jedno, za večeras…”Čekao sam pitanje ali nije došlo. Umjesto toga osjetio sam kako joj koža postaje vruća ispod moje. Bilo je kao da se cijelo njeno tijelo rumenilo, i pitao sam se koje pitanje može stvoriti tako jaku reakciju.“Koje to?” pitao sam, znatiželja je bila gotovo nepodnošljiva.“Ne, zaboravi. Predomislila sam se.”“Bella, smiješ me pitati što god hoćeš.” Tjerao sam je. Znao sam da se ne bih mogao opustiti i uživati u našoj zajedničkoj večeri ako me ostavi da se pitam čega se ona previše bojala da bi pitala.Već sam pomislio na najgore, ali tko zna. Njene reakcije nikada nisu bile ono što sam očekivao. Moji su se prsti počeli besciljno igrati s njenom kosom dok konačno nisam ispustio frustrirani jauk.“Stalno mislim da će mi činjenica da ti ne čujem misli s vremenom postati podnošljivija. Ali ovo je samo svegore i gore.”Nije se činilo fer. Ona će dobiti mirnu noć odmora, a ja ležati tu i mučiti se cijelu noć s dijelom informacije koju se previše bojala znati.“Drago mi je što mi ne možeš čitati misli. Već je dovoljnološe što me prisluškuješ dok govorim u snu.” Rekla je pokušavajući promijeniti temu.„Molim te?“ preklinjao sam, ali ona je otresla glavom.“Ako mi ne kažeš, samo ću pretpostaviti da je riječ onečemu mnogo gorem nego što zaista jest”. Već sam zamišljao najgore. Možda me pita kakvog je okusa ljudska krv. To je zadnja stvar o kojoj sam želio razmišljati dok mi ona leži u naručju, sva puna povjerenja i prijatna.„Molim te?“ molio sam još jednom.„Pa,“ rekla je, izdahnuo sam dah olakšanja.„Da?“ Nisam mislio kako je to moguće, ali je njena koža iznenada počela zračiti još više topline.“Rekao si da će se Rosalie i Emmett uskoro vjenčati…“ šapnula je.„Je li taj… brak… isti kao i ljudski?”“A to tebe zanima,je li?” Nasmijao sam se, s olakšanjem da je to bilo sve. Željela je znati imaju li vampiri iste fizičke želje kao ljudi. Nije to bilo nešto o čemu sam očekivao da će misliti, ali kada pogledam sve stvari, nije se činilo kao preteška tema. Imala je prilično izravan odgovor.“Da, rekao bih da je poprilično isti. Kažemti, većina tih ljudskih žudnji je u nama, samo ihprikrivaju snažnije želje.”„Oh,“ promumljala je. Samo sam ja dobio osjećaj da tu ima nešto više. I s iznenadnim nastupom zabrinutosti, sinulo mi je kako sljedeći dio pitanja neće biti lagan za odgovoriti.Pohlepan za kažnjivanjem kao što sam i bio, morao sam pitati. “Tvoja znatiželja ima neku skrivenu svrhu?”“Pa, dobro, upitala sam se… za tebe i mene… jednogdana…”Odlično. Zašto je samo nisam pjesmom uspavao ranije kao što sam želio. Siguran sam kako bi upalilo. Bila je tako iscrpljena, i činilo se da se opušta tako lako kada sam prolazio prstima preko njene kože. Ali želio sam čuti njen glas više, znati o čemu razmišlja. Glupi znatiželjni vampir. Pretpostavljam kako iskočiti kroz prozor nije bila opcija. Shvatio sam nakon trenutka kako joj je tijelo postalo mirno kao i moje. Bilo je previše da se nadam kako je zaspala. Pretpostavio sam kako zadržava dah, željno čekajući da odgovorim na pitanje koje sam stvarno, stvarno želio izbjeći.“Ne bih rekao da bi… to… bilo moguće za nas.” Napokon sam rekao, krajnje poražen.“Zato što bi ti to bilo preteško, kad bih ti postalatako… bliska?”Oh, Bella morala si to reći, nisi li? Pokušavao sam joj odgovoriti objektivno, govoreći iz čisto logičnog, teoretskog gledišta. Sada sam mislio o njoj, pitajući se kako bi bilo, želeći da je moguće. Nije li znala kako i ja silazim s uma zbog nje, također?“To je svakako problem.“ Priznao sam, pokušavajući otjerati svoj um od slike koja je odmah popunila svaku moju misao.„Ali nisam na to mislio.“ Barem nije bilo.„Stvarje samo u tome da si ti tako meka, tako krhka. Morampaziti na to što radim svakoga trenutka koji provedemozajedno, kako te ne bih povrijedio. Mogao bih te vrlolako ubiti, Bella, pukom slučajnošću.”Šaptao sam, osjećajući se nekako posramljeno što priznajem još jednu slabost. Toliko sam se bojao kako neću moći kontrolirati moje postupke ako izgubim koncentraciju s njom. Svaki dodir, svako milovanje bili su tako pažljivo iskalkulirani.Veoma sam lagano dodirnuo svoj dlan njenim obrazom i osjetio kako se ona lagano pritisnula u njega. To je također kompliciralo stvari.Činilo se da nije baš pazila na svoje postupke, i nije bilo načina da znam kako će odgovoriti u svakoj danoj situaciji.“Da previše prenaglim… da na samo jednusekundu ne pazim dovoljno, mogao bih ispružiti rukus namjerom da ti dotaknem lice i slučajno ti zdrobitilubanju. Ti ne shvaćaš koliko si nevjerojatno lomljiva.Nikad, nikad si ne smijem dopustiti da ni u najmanjojmjeri izgubim kontrolu dok sam s tobom.”Želio sam da kaže nešto, bilo što, da me uvjeri kako zbog ovoga ne gubim sve. Pretpostavio sam kako je shvatila moju snagu nakon onoga što se dogodilo na livadi danas, ali možda nije promislila o tome potpuno. Možda je ležala ovdje, pitajući se zašto je ne držim čvršće. Možda moje nježno milovanje neće biti dovoljno za nju. „Bojiš li se?“ konačno sam pitao, pripremajući se za odgovor kakav god bio.Činilo se kao da razmišlja o tome nekoliko trenutaka, ali kada je progovorila njen je glas bio miran.“Ne. U redu sam.”Slušao sam njeno srce, njeno disanje, i razmišljao minutu ili dvije. Ona se činila zadovoljnom, ali me nije prestala pokušavati privući bliže. U namjeri da ju uvjerim, stisnuo sam je samo malo čvršće i osjetio njen uzdah.Laknulo mi je što sam prošao kroz joj jedan težak razgovor, nešto mi je drugo palo na pamet. Zapravo nisam imao pravo pitati, ali nakon svega što smo već prošli, pomislio dsam kako se može nositi s tim. Pokušao sam napraviti glas što vedrijim i ne zabrinutijim koliko sam mogao.“Samo,sad sam postao radoznao, jesi li ti ikada…?”Dovoljno čudno, shvatio sam da je meni isto kao i njoj bilo neugodno pričati otvoreno o tome.“Naravno da nisam.” Odgovorila je brzo, vrućina se vraćala u njenu kožu.“Rekla sam tida mi nitko prije nikad nije značio ovoliko, ma ni blizu.”“Znam. Stvar je samo u tome što znam što drugi misle.Znam da ljubav i požuda ne idu uvijek zajedno.”“Za mene idu. U svakom slučaju, bar sada, kad zamene uopće postoje.”Nasmijao sam se njenoj tami i gurnuo nos u njenu kosu. Razmišljao sam o tome kako sam gledao ostatak svoje obitelji kako pronalazi svoje partnere, veze koje su imali formirale su se savršeno i neraskidivo. Tim je bilo utoliko čudnije gledati toliko ljudi kako mijenjaju partnere često kao što mijenjaju odjeću. Mislim da Bella ne spada u tu kategoriju, misleći na to koliko ju je iritiralo kada bi muškarci pokazivali svoje namjere, ali nisam znao kakav je njen život bio natrag u Pheonixu.Bilo je olakšanje čuti ju kako to kaže. Taj dosadni osjećaj ljubomore već me počeo ponovno gristi, sama pomisao o njoj s nekim drugim, čak i ako je to bilo prije no što sam ju ja upoznao.“Lijepo.“ Uzdahnuo sam. „Barem nam je to zajedničko.”“Tvoji ljudski nagoni…”, rekla je, njen je glas bio nizak i drhtav ponovno. “Pa, jesam li ti uopće privlačna, na taj način?”Nasmijao sam se i nastavio igrati njenom kosom. Blesava, nesigurna, prekrasna djevojka. Zar to nije mogla osjetiti, zar nije mogla vidjeti sve načine na koje sam je želio?“Možda nisam čovjek, ali jesam muškarac”, rekao sam joj nadajući se kako će to ostati samo na tom.Hvala Bogu, napokon se predala uz ogromno zijevanje.“Odgovorio sam ti na pitanja, a sad idi spavati”, rekao sam, zaista trebajući da završimo za večeras. Nisam se mogao sjetiti kako je izgledalo biti umoran, ali bio sam prilično siguran da je ovo bilo najbliže što sam ikada došao tome.“Nisam sigurna da mogu.”Još je bila nervozna zbog toga što sam bio ovdje, a ja sam znao kako treba san. Nevoljno sam pitao.“Hoćeš da odem?”„Ne!“ poviknula je i ja sam se nasmijao. Probuditi će Charlia i gdje ćemo onda biti?Spustio sam usne još jednom do njenog uha i počeo pjevušiti njenu uspavanku. Prošlo je samo nekoliko minuta kada sam osjetio kako se opustila u mom naručju, njeno disanje opušteno i mirno.Napokon sam se mogao opustiti, i pustio sam svoje misli da odlutaju dok sam polagano pratio svojim prstima preko njenih ramena, njenih leđa. Ponekada bi ispustila lagan uzdah, tako da sam znao kako uživa u mom dodiru, čak i u snu. Bio je to čudesan osjećaj.Nisam imao načina da znam hoće li moći sanjati dok sam ja tu. Bella je imala tako jaku volju, možda odgovori svoju podsvijest od toga samo od straha što bih ja mogao čuti što govori. Pak, i ako bude tiha cijelu noć, nijedna moja noć što sam ju slušao ne može se usporediti s osjećajem nje kako spava u mom naručju. To što sam znao da mi je vjerovala toliko potpuno ispunilo me s potpuno novom vrstom radosti. Možda ne budem mogao biti sve njoj, ali ću uvijek moći biti njen zaštitnik, njeno utočište. Nakon nekog vremena, počela se komešati. Nadao sam se kako joj ne postaje pre hladno pa sam omotao prekrivač čvršće oko nje, pokušavajući blokirati hladnoću moga tijela. Lagano je promumljala, i onda me preplašila tako što se prebacila potpuno preko i okrenula se meni. Omotala je svoje ruke oko moga struka i zakopala lice u moja prsa.Bio sam ukočen, šokiran time kako me čvrsto držala. Tada se to dogodilo. Rekla je moje ime.Bez razmišljanja, posegnuo sam gore kako bi prošao prstima kroz njenu kosu i ona je uzdahnula, namještajući se dalje u moja prsa. Kada je ponovno rekla moje ime odgovorio sam, nadajući se kako me negdje u svojoj podsvijesti može čuti.„Ovdje sam, Bella. Ovdje sam, držim te,“ rekao sam nježno.Moji su prsti nastavili svojim laganim ritmom u njenoj kosi dok sam joj nježno počeo pjevušiti. Bila je tako topla, tako prelijepa, činilo se kao da će moje tiho srce odjednom početi ponovno kucati. Tada, baš kada sam mislio kako večer ne može biti savršenija, čuo sam kako govori riječi koje sam toliko čeznuo čuti.„Volim te,“ izdahnula je, i osjetio sam kako mi se dah stegnuo.Divio sam s njenim riječima, i šapnuo, „I ja tebe volim Bella. Uvijek ću te voljeti.“„Mmmm…“Bio je to najbolji trenutak mog cijelog postojanja. Nakon nekoliko trenutaka tišine, njeno se disanje promijenilo i znao sam kako je san gotov. Bila je veoma mirna i njen je stisak popustio.Nadajući se kako ju neću probuditi, pomaknuo sam joj kosu s lica i nježno je poljubio u čelo. Osjetio sam kako mi usne oklijevaju nekoliko trenutaka dok sam upijao sav njen izvrstan miris. Onda sam poljubio njene prekrasne, zatvorene oči i rekao joj još jednom koliko ju volim.Nadao sam se kako će je to umiriti dovoljno dugo da je otrčim kući na brzinu. Nisam predvidio da će željeti da ostanem. Ma koliko me boljela pomisao da ju ostavim, i na nekoliko minuta, pomislio sam kako bi bila dobra ideja javiti se svojoj obitelji. Premda sam bio siguran kako ih je Alice uvjerila da su stvari prošle dobro, mislio sam da im dugujem svima da im dugujem svima osobno potvrđenje. Pa, uistinu, bio sam jedino zabrinut tome što ću reći Carliseu i Esme. Ostali mogu misliti što god žele. Svakako, promijeniti odjeću se činilo također dobrom idejom. Činila se to kao poštena stvar za napraviti, premda sam bio siguran kako me ni jedan Bellin susjed nije vidio da ulazim s njom sinoć.Nasmijao sam se sam sebi, pitajući se hoću li sada ovako provoditi svaku noć. Činila se prilično nevoljna da me pusti.Siguran kako je odlutala u dio sna bez snova, još sam joj jednom poljubio kosu i pažljivo se izvukao iz kreveta. Iznenađujuće, osjetio sam se malo hladnije čim naša tijela više nisu bila pritisnuta jedna uz drugo. Željan da joj se vratim prije no što primijeti da sam otišao, odlučio sam kako ću to učiniti jako brzim trkom.Tiho sam projurio kroz šumu, žureći čak i za mene.Kada sam došao kući, svi su me čekali, kao što sam i znao da hoće.Gdje si bio cijelu noć? Pomislio je Emmett onu sekundu čim sam ušao kroz vrata. Pogledao sam ga pogledom koji je jasno rekao, Sve je u redu, ali molim te nemoj me tjerati da ulazim u detalje. Odbijajući to pustiti, progovorio je na glas.„Zbilja čovječe. Svi smo bili zabrinuti. Što se dogodilo danas?„Da, kako je tvoj veliki dan s ljudskom osobom prošao?“ zvonila je Rosalie sarkastično.„Jesi li zbilja uspio ne ubiti ju?“„Što to tebi znači?“ pukao sam, uistinu želeći sa sam mogao pričati samo s Carliseom o tome, a da se svi drugi ne miješaju.„Mislio sam da ste svi vi željeli da samo više svršim s tim.“„Ne želim se opet seliti, Edward!“ povikala je.Usiljeno sam joj se nasmijao, savršeno zadovoljan s tim da ju pustim da se pirja neko vrijeme. Pak, Alice je već skakutala niz stube kako bi nam se pridružila.„Naravno da ju nije ubio, Rose. Rekla sam ti, on ju voli.“Rosalie je preokrenula očima i njen se um prebacio na mirnu bujicu uvredljivih misli o meni. I o Belli. Onda o meni i Belli zajedno.„Oh, tako je,“ rekao je Jasper, koji je ušetao i upotpunio moj mali krug mučenja.„Sada si zaljubljen u nju. A ja sam mislio kako ja imam problema s samokontrolom.“Gledao sam u njega, a Emmett je udvostručio svoj smijeh.„Pa kako to ide?“ nastavio je, pokušavajući suzdržati svoj smijeh.„Alice, pretpostavljam kako ćeš im ti sve ispričati,“ rekao sam kiselo, jureći iz sobe baš na vrijeme kako bi čuo kako Emmett počinje izgovarati neprikladne šale na moj račun. Bilo koji drugi dan vjerojatno bi se vratio dolje, izveo ga van i bacio o stablo ili nešto. Ali sve o čemu sam mogao razmišljati je da se vratim Belli.Nakon što sam kratko zastao u svojoj sobi kako bi se presvukao, otišao sam ravno u Carliseov ured, nestrpljiv da mu ispričam o svom uspjehu.Uđi, pomislio je prije no što sam stigao do vrata. Nasmijao sam se, zadovoljan sobom što imam tako dobre vijesti da mu kažem. „Dobra večer,“ rekao sam, i sjeo do njegova stola. Bio je to zadivljujuće kako su uzorci ponašanja na koje smo se navikavali koristiti samo zbog predstave sada bili dio našeg života čak i kada smo bili sami.„Alice mi je rekla vijesti,“ rekao je toplo.„Znao sam da će sve proći dobro.“„Hvala ti,“ rekao sam. Bilo je nešto malo drugačije u njegovom tonu i pitao sam se što je to točno Alice vidjela.„Pa vas ste dvoje bliski sada?“ pitao je, gledajući dolje u stol radije no u mene.„Što točno misliš pod bliski?“ pitao sam oprezno.„Alice te vidjela kako…. grliš djevojku. Rekla je da si bio prilično pod kontrolom.“Napokon je pogledao gore u mene, i ja sam primijetio brigu na njegovu licu.„Da, držao sam ju,“ rekao sam, želeći da nisam prisiljen pružati toliko detalja.„Pokazao sam joj kako izgledamo na suncu i nije se bojala. Bila je… fascinirana. Dirnula je moju kožu.“„To je divno.“ Pa zašto je onda zvučalo kao da je mislio nešto drugo?„Što nije u redu, Carlise?“ pitao sam, nadajući se kako neće uništiti moje blaženo raspoloženje.„Samo mislim kako bi trebao biti… oprezan.“„Veoma sam oprezan. Sve što činim je da pazim da budem oprezan. Pazim na svaku sekundu s njom.“ Mogao sam osjetiti oštrinu u svom tonu i mrzio sam što ju koristim s Carliseom od svih ljudi, ali zvučalo je kao sumnja u mene. Nisam mogao razumjeti zašto kada mi on nije dao ništa osim ohrabrenja i uvjerenja da sam dovoljno jak da joj ne naudim.„Voliš ju.“ To nije bilo pitanje.„Da. Volim ju. Više od ičega. I neću napraviti ništa da joj naudim.“„Nisam ni rekao da hoćeš.“„Gdje je onda problem?“ zarežao sam. Želeći da sam samo ostao zamotan u njenim rukama gdje je sve imalo smisla.Carlise je čuvao svoje misli pomno otkako sam ušao. Pak, usred bolničkih novosti i papirologije, u daljini sam čuo.Neće preživjeti ako ju izgubi.U tom sam trenutku počeo razumijevati kamo ga je njegov um odveo. Dok sam zurio u njega u nevjerici, ponovno je progovorio nježno.„Promijenila te, zar nije? Nepovratno?“Zastao sam kako bi razmislio o čemu govori. Pitao je jesam li našao svoga partnera, onog s kim sam želio provesti vječnost. Logično to nije imalo smisla uopće, nas smo dvoje bili toliko različiti, tako fizički nespojivi.Pak sve o čemu sam mogao misliti bilo je, da. Našao sam je. I nikada ju neću pustiti.„Da, sve je drugačije sada,“ napokon sam rekao odgovarajući na njegovo pitanje.Činilo se kako razmišlja o tome na trenutak, a moje su ga oči molile da ne postavlja pitanja na koja ne želim odgovarati. Naposljetku mi se nasmijao.„Esme je oduševljena, znaš.“Dozvolio sam si da mu dam osmijeh koji sam mu želio dati otkada sam ušao u sobu.„Znam da je. Željela je ovo tako dugo.“„Vas dvoje ćete pronaći način,“ rekao je čvrsto. Ja sam samo kimnuo.Nakon nekoliko minuta tišine, ustao sam, a on je shvatio što to znači.„Vraćaš se njoj,“ rekao je.„Da. Samo sam želio reći svima da su stvari u redu. Mislim, kako imam sve pod kontrolom.“ Dodao sam s usiljenim smiješkom.„Trebam li pretpostaviti da ćemo te viđati manje ovuda?“ pitao je dok sam hodao prema vratima.Razmislio sam o tome, i onda osjetio osmijeh kako mi se trza u kutu usana.To je cijeli odgovor koji sam trebao, pomislio je. Ostani dobro.Kimnuo sam mu i zatvorio vrata iza sebe. Još sam mogao čuti ostatak moje obitelji dolje kako se prepire i to je bilo dovoljno da poželim iskočiti kroz prozor i pobjeći.Alice mi vjerojatno nikada ne bi oprostila, ako barem kratko ne porazgovaram s njom o našem danu.Preokrenuo sam očima i potrčao dolje, nestrpljiv da svršim s tim.„Pa što? Provodiš li noći u ljudskoj kući sada?“ Rosalie je pitala kroz skupljene zube.„Zar nisi znala, on već neko vrijeme provodi noći ondje. Samo… sada ona zna da je on ondje,“ Emmett se glasno nasmijao. I ja sam pukao.Jurnuo sam na njega i zabio ga o pod. Naravno nije to bio jako pametan potez s moje strane jer nakon tog početnog pogotka, onog kojeg sam dobio samo zato što ga nije očekivao, našao sam se prebijen o pod.„Zašto si tako razdražljiv?“ usiljeno se nasmijao i Alice se zahihotala.Oh, ovo je bio novi zakon. Nije nam bilo dozvoljeno imati neke tajne? Bilo je već dovoljno loše što je Alice vjerojatno vidjela većinu našeg zajedničkog dana, ali je li uistinu trebala pričati s Emmettom o tome? Nikada ovo neću preživjeti.„Alice, može riječ molim,“ rekao sam gorko kada me Emmett pustio da ustanem.„Naravno,“ nasmijala se, jureći iz sobe. Slijedio sam ju, zureći u ostale kako bi im dao do znanja da nisu dobrodošli da nam se pridruže.Nemoj se ljutiti na mene, molila je čim smo ostali sami. Pa, sami koliko itko može biti u kući punoj vampira koji su mogli čuti sve što kažeš.„Nisam ljut,“ rekao sam. „Samo sam mislio kako ćeš pokazati malo više poštovanja prema Belli. Još misliš biti njena najbolja prijateljica, zar ne?“Nadurila se i njene su se misli odmah pretvorile u bujicu isprika. Znao sam kako je to bilo okrutno, ali bio sam umoran od toga što su svi tretirali Bellu i mene kao najbolji komad trača koji su ikada čuli.„Alice, samo želim da svoje misli zadržiš u sebi. Zar ne misliš da je dovoljno neugodno, to što znam da možeš vidjeti sve što se događa između nas? Zar nam nije dozvoljeno malo privatnosti?“„Samo sam pazila na nju, Edward,“ rekla je zlovoljno.„Mislila sam da želiš da držim na oku Bellinu budućnost.“„Želim. Samo možda da ne držiš oko na njoj tako blizu kada sam ja s njom.“„Ali ja sam mislila…“„Znam. Oboje smo mislili kako sam ja najveća opasanost u njenom životu. I možda još uvijek jesam. Ali, nakon danas… ne znam, ne osjećam se više tako. Sada sam više,“ zastao sam, razmišljajući zbog čega sam točno bio toliko zabrinut.„Vjerojatno sam više zabrinut da joj se nešto ne dogodi dok ja nisam tu da ju zaštitim. Tako je krhka. I jedva mogu podnijeti da je ispustim iz vida.“Nježno mi se nasmijala, i došetala da bi me stavila poljubac na moj obraz.„Pa što onda još radiš ovdje?“ pitala je.„Idi k njoj. Obećavam da ću se truditi više da držim glavu van toga.“„Hvala ti,“ rekao sam iskreno.Okrenula se da krene, ali onda dodala.„Oh, Edward?“„Da?“„Iziđi na stražnja vrata. Još nisu završili sa šalama koje vjerojatno ne želiš čuti.“„Hvala na savjetu,“ uzdahnuo sam.Ali uistinu se nisam mogao prisiliti da marim. Moj je um već bio usredotočen na povratak djevojci koju volim. Ona je spavala, tiho me čekajući, i nisam mogao dočekati da joj ponovno držim ruke i zakopam svoje lice u njenu meku kosu.
kraj 17. poglavlja

18.poglavlje
Bio sam oduševljen što sam našao Bellu u istom položaju u kojem je bila kad sam je ostavio. Nisam mogao podnijeti pomisao da se probudila pitajući se kamo sam otišao, jesam li prekršio obećanje tako rano i ostavio ju. Bila je mirna i tiha, njena se ruka lijeno protezala preko mjesta gdje sam bio, pa sam se popeo natrag ispod prekrivača i jurnuo blizu nje.Uzdahnula je i ušuškala se naprijed k meni dok se njeno lice nije još jednom našlo na mojim prsima. Činilo se kako je duboko uzdahnula i tada su joj se prsti stisnuli, čvrsto se držali za moju majicu i ja sam joj se nasmijao u tami. Dio mene je želio da se probudi kako bih joj ponovno mogao čuti glas, ili da me nađe u nekom od njenih drugih snova. Pak, bio sam zadovoljan samo… tim što sam bio s njom, i to je bio najjači i najmoćniji osjećaj. S beskonačnim vremenom ispred nas, moja obitelj i ja obično smo se trudili pronalaziti načine kako bi provodili vrijeme. Čitanje, glazba, umjetnost, svi smo imali svoje hobije. Pak iznad toga, svaki od njih je imao nešto što ja nikada prije nisam imao – nekoga za voljeti, s kim bi proveo vrijeme samo iz čistog užitka u tome. Cijelo sam vrijeme gledao kako Alice i Jasper samo zure jedno u drugoga, Carlisea i Esme kako se hihoću kao dvoje zaljubljenih tinejdžera, nisam mogao razumjeti kako su tako sretni, a da uopće ništa ne rade.Kako su sati prolazili i ja sam slušao Bellino srce i miran ritam njenog daha, sve je imalo smisla. Kada su bili zajedno, oni su radili nešto. Voljeli su jedno drugo, savršeno. Kako se noć polagano bližila kraju i vidio sam početke zore kroz njen prozor, osjetio sam da je Bella počela lagano drhtati. Povukao sam prekrivač čvršće oko nje, ali je još izgledala kao da joj je hladno. Ma koliko sam mrzio napustiti njen zagrljaj pun ljubavi, nisam želio da se probudi prehlađena. Pažljivo, popeo sam se iz kreveta i sjeo u stolac za ljuljanje. Nepromišljeno sam se počeo njihati naprijed natrag, gledajući ju potpuno zadovoljan samo što sam blizu nje. Bilo je oblačno, naravno, Alice je predvidjela samo jedan dan sunca za naš ljupki mali gradić, pak svjetlo je bilo dovoljno jako da se Bella uskomeša. Preokrenula se natrag na leđa i prebacila ruke preko očiju kao da se pokušava zadržati za zadnji komadić noći. Nakon nekoliko minuta ispustila je uzdah i prebacila se na drugu stranu, od mene prema zidu. Nasmijao sam se ispod daha, dok se borila protiv jutra, polu svjesna i potpuno nesvjesna moje prisutnosti.„Oh,“ napokon je uzdahnula, sjedeći uspravno gore, očiju širom otvorenih i zbunjenih. Jedna strana njene kose je stršila prilično smiješno, ali znanje da je takva jer je se pritisnula čvrsto u mene većinu večeri učinilo je to pozitivno slatkim.“Kosa ti izgleda kao plast sijena… ali sviđa mi se.” Nasmijao sam se.“Edwarde! Ostao si!”, rekla je uzbuđeno. Tada je mnogo brže no što sam je ikada vidio kako se kreće, preletjela preko sobe u moje krilo. Bacila je ruke oko moga vrata i stisnula me, glave zakopane u moje rame.Tada su s prestravljenim pogledom, njene oči poletjele na mene očito se pitajući vrijedi li naše pravilo „bez naglih pokreta“. Nasmijao sam se bez obzira kako je iznenađujući bio, njen entuzijazam je bio ništa nego uživajući. Iako je to probudilo paleću žeđ u mom grlu, vrijedilo je toga.„Naravno,“ nasmijao sam se, puštajući da mi ruke prate preko njenih leđa dok se ona zakopavala dublje u moja prsa i uzela nekoliko dubokih udaha. Nikada nisam razmišljao o tome kako ću ja mirisati njoj, ali nije bilo pritužbi.„Bila sam sigurna kako je to bio san,“ šapnula je. “Nisi baš naročito kreativna”, uvjerio sam je.Tada, brzo kao što se bacila na mene, kliznula je iz mog zagrljaja ostavljajući me zapanjenim pitajući se što sam učinio krivo.“Charlie!”, rekla je, žureći na vrata.“Otišao je prije sat vremena – nakon što ti je ponovnospojio kablove akumulatora, ako mogu dodati.“ Informirao sam ju, već želeći da se vrati u moje naručje.„Moram priznati da sam se razočarao. Zar je to zaista svešto je potrebno da bi te se spriječilo da odeš, ako si točvrsto naumila?”Izgledala je zbunjeno mojim pitanjem i stajala ukočena u mjestu kao da njen um vodi debatu oko nečega vrlo važnog. Mislio sam kako to može raditi i dok ju ja držim, pa sam pružio ruke očima ju moleći da se vrati. Nisam bio spreman da se ona vrati u realnost još.Činila se toliko sretnom sa mnom, zamotana u moj svijet, ludo i zbunjujuće kako je to i bilo. Promišljala je o tome još nekoliko sekundi prije no što je konačno rekla.“Treba mi još jedna minuta za uljuđivanje.”“Pričekat ću.” Rekao sam mirno namjerno ne pomičući ruke ni centimetra. Čekati ću, raširenih ruku, koliko god bude trebala da čekam.Nije bila odsutna ni približno dugo kao što je bila noć prije, dok je činila većinu svojih večernjih rutina samo zbog Charlija. Čuo sam zvuk vode kako teče, pali se i gasi nekoliko puta. Pokušao sam se sjetiti što je točno trebalo ljudima da se spreme ujutro, ali stvari su bila jednostavnije u moje vrijeme.Bella se vratila nakon samo nekoliko minuta, kose poravnane, lice je umila, ali je bila obična bez šminke ili nakita. Bilo mi je drago što još nije smatrala potrebnim truditi se da bi me impresionirala. Možda je zbilja razumjela koliko je već savršena meni. Ispružio sam svoje još raširene ruke još bliže njoj, pozivajući ju, nedostajala mi je njena toplina o moje tijelo. Nakon nekoliko nepravilnih otkucaja njenog srca popela se natrag u moje krilo i ja sam omotao svoje ruke potpuno oko nje. Bilo je to zadivljujuće kako je dobro pristajala u moj zagrljaj, kao da je stvorena da bude tu, sigurna i zaštićena.“Sretan ti povratak”, uzdahnuo sam. Dobrodošla kući.Ljuljao sam nas naprijed i natrag dok smo sjedili u tišini, još jednom zadovoljan samo što jesmo tu. Osjećala se tako opušteno sa mnom da sam se gotovo zapitao da nije opet zaspala. Onda sam osjetio kako njeni prsti prate ovratnik moje majice i kada je progovorila njen je glas bio ne odobravajući.“Otišao si od mene?”,“Pa nisam mogao otići odavde u odjeći u kojoj samdošao – što bi susjedi pomislili?”Odlučio sam izostaviti dio o tome da sam se otišao i javiti, nisam bio siguran da ona želi razmišljati o tome kako su neki od njih mislili kako ju neću vratiti živu. Namrštila se očito joj se nije sviđalo to što sam ju ostavio uopće. Kada bi samo znala kako sam brzo trčao kroz to drveće. Možda sam zapravo srušio svoj vlastiti rekord.“Spavala si vrlo duboko,“ obećao sam joj, onda nisam mogao odoljeti i dodao, „ništa nisam propustio. Pričala si prije toga.”“Što si sve čuo?” rekla je žalosno. Ponovno je bila prestravljena, ali ovaj sam put želio da uistinu razumije. Trebao sam da zna zašto je to meni toliko važno, zašto je slušanje njenog sna meni bio toliko dragocjen dar.“Rekla si dame voliš.” Rekao sam joj nježno.“To si otprije znao”, rekla je sramežljivo, spuštajući pogled.“Svejedno, bilo mi je to ugodno čuti.”Ugodno, to nije ni približan opis. Čeznuo sam da to čujem ponovno, ali ju nisam želio siliti ako nije bila spremna.Još mi je jednom davala sve što sam trebao, ali nisam zaslužio, pritisnula je lice bliže mom obrazu i izdahnula, “Volim te.”Bilo je čak još ljepše nego kada sam to čuo dok je sanjala, jer sam ovaj put znao kako želi da to čujem, da to osjetim, njegujem.“Ti si sad moj život”, rekao sam joj, nadajući se kako počinje osjećati dubinu onoga što je to značilo. Bila mi je sve i posvetio sam svoje postojanje tome da ju čuvam sigurnom, i da se pobrinem da uvijek zna koliko je voljena.Minute su prolazile, a mogli su biti i sati. Mi smo bili zajedno i to nije značilo ništa. Naposljetku pak, moje su misli odlutale prema njenim ljudskim potrebama kada sam pretpostavio kako mora da postaje gladna.“Vrijeme je za doručak”, uzdahnuo sam, želeći samo da možemo ostati ovdje gdje smo.Tada me šokirala zureći u mene u takvom strahu i držeći se čvrsto za svoje grlo. Znao sam da se šali, ali ju iskreno nisam smatrao sposobnom za takvu vrstu neukusne šale. Osjetio sam kako mi se oči šire dok sam upijao njen hinjeni strah i pokušavao se odgovoriti od toga da se osjećam užasno zbog toga što su joj zbog mene takve stvari padale na pamet.“Šalim se!”, nasmijala se.“A rekao si dane znam glumiti!” njeno se lice odmah vratilo u milu, preslatku Bellu. Bilo kako bilo njeno ležerno ponašanje prema cijeloj situaciji nije mi dobro sjelo.“To nije bilo smiješno.” Rekao sam, malo ljut na sebe što nisam mogao pogledati kroz sve to i šaliti o tome na način na koji je ona očito.“Bilo je jako smiješno, a ti to dobro znaš.”Zurila je u mene čekajući oprost koji je ona meni toliko davala bez zasluga pa sam prisilio nježnu smirenost natrag u svoje oči. Ako se ona može šaliti s vampirima, čini se kako ću i ja morati naučiti.“Da se preciznije izrazim? Vrijeme je zadoručak ljudskom biću.”“O, okej.” Preokrenula je očima prema meni. Imala je svoj trenutak, i sada je bio moj red. Podignuo sam je i prebacio preko svog ramena kao naprtnjaču, pažljivo da ju ne bacam puno uokolo. Odletio sam niz stube, smiješeći se dok se pokušavala prepirati sa mnom. Mora da ju to nije jako naljutilo jer dok je sjedila ravno u stolici, i nakon što joj se dah vratio u normalu, nasmijala se i pitala me.“Što ima za doručak?”“Ovaj,“ projurio sam brzo kroz listu stvari koje je sigurno imala u kući. Ostatke. Mogao bih pogrijati ostatke. Premda ako budu mirisali imalo odvratno kao sinoć, morat ću zadržavati dah cijelo vrijeme. Ali opet to je bila večera, a mi pričamo o doručku. Prilično sam siguran kako sam vidio jaja u hladnjaku. Vjerojatno ću shvatiti što napraviti s njima. To je bilo pre smiješno. Nisam znao što je željela. Bili mogao samo otići uloviti grizlija?„Nisam siguran. Što bi voljela?” napokon sam pitao, želeći da sam više obratio pozornost na njene prehrambene navike, ili možda tu i tamo upalio Food Network.Široko mi se osmjehnula, zabavljena mojom zbunjenošću. Skočila je sa sjedala, i pažljivo rekla.“Neka, znam se prilično dobro snaći sama. Gledajkako ja lovim.”Još nekako rastresen njenim ležernim ponašanjem prema svemu što se tiče vampira, sjeo sam i gledao ju pažljivo dok si je ulijevala zdjelu pahuljica. Izgledalo je odvratno.“Bi li ti htio nešto?”, pitala je pristojno prije no što je uzela prvi griz.Ne osim ako slučajno ne skrivaš pumu u svojoj ostavi.“Samo jedi, Bella.” Rekao sam suho.Ma koliko sam se trudio izbjeći da gledam kako ljudi jedu, nisam si mogao pomoći a da ne gledam kako je polagano jela svoje pahuljice. Bilo je to potpuno suprotno od onoga što možeš dobiti od lova, s, recimo… Emmettom. Mislim da iz toga ništa lijepo ne bi mogla izvući, ako bi ikada vidjela kakvi smo zapravo dok lovimo.Bilo je neobično lijepo gledati njene oči koje nisu napustile moje cijelo vrijeme dok je jela. Gotovo se činilo kao da govori, „Vidiš? Ti me pustiš da bacim pogled u tvoj svijet, sada ti ja pokazujem svoj.“Kada je bila gotovo gotova, pitala je, “Što je danas u planu?”Mislio sam o svemu što je saznala jučer, toliko o povijesti moje obitelji, zašto živimo tako kako živimo.Tako je to brzo prihvatila da bi sljedeći logičan korak bio da ih sve upozna, službeno. Vidjela je moje bližnje oko škole, ali joj se nikada nitko od njih nije obratio, s iznimkom od Alice, naravno.Jako sam se trudilo da držim malo njihovih riječi daleko, premda nebesa, Alice se trudila da dođe do nje tjednima. To bi me činilo nervoznim da Alice nije bila tako uzbuđena na pomisao Belle što je tu, baš kao i ja. Na njen osobit, čudan, mali način, i ona ju je voljela.„Hmmm…“ promumljao sam, odugovlačeći dok sam pokušao shvatiti hoće li se osjećati udobno dok bude ulazila u kuću punu vampira. Već nije bilo lijepog načina da to kažem.“Što kažeš na upoznavanje moje obitelji?”Glasno je progutala, uznemirenost joj je obojila lice. Nasmijao sam se. Bilo je i vrijeme, počeo sam misliti kako podcjenjuje na što smo sve bili sposobni . Nije da sam želio da se boji. Pak, bilo je lijepo znati kako je cijenila svoj život barem trenutno.“Bojiš li se sada?” pitao sam, vidio sam to i želio da već prizna.„Da,“ rekla je plaho i želio sam je zagrliti i poljubiti baš tada.„Ne brini,“ rekao sam lukavo, sviđala mi se ideja što ću još jednom biti njen čuvar. „Ja ću te štititi.““Ne bojim se ja njih”, rekla je i ja sam zurio u nju zapanjen. Što je još bilo tu čega se mogla bojati?“Bojim seda im se… neću svidjeti. Zar se neće, eto, iznenaditi štodoma dovodiš jednu… ovakvu… da ih upozna? Znaju lida ja znam za njih?”Ok, nije bio baš strah kojeg sam očekivao, ali imalo je smisla. Jako smo cijenili svoju privatnost. Bila je to stvar potreba. Imalo je smisla što se brinula kako će oni biti uzrujani zbog toga što ljudsko biće zna njihove tajne. Za istinu, neki od njih su i bili. Točnije jedno. Možda Emmett može odvesti Rosalie u lov taj dan. Da se druži s njom, ili što god.Ma koliko sam želio da to nije slučaj morao sam priznati.“Ma sve već znaju.“Da, sve. Hvala Alice. Tada sam prisilio smiješak, odlučio sam kako je najbolje da i ona zna sve, ako sam zbilja očekivao da ušeta ravno unutra i upozna sve licem u lice."Jučer su se kladili, znaš hoću li te dovestidoma, makar ne znam zašto bi se itko kladio protiv Alice. Ne mogu zamisliti.“ Uzdahnuo sam isprobavajući svu svoju vampirsku mirnoću.„U svakom slučaju, u našoj obitelji nema tajni. Ne moženi biti, kad već ja čitam misli, Alice vidi budućnost, isve to.”“A Jasper te prožima blaženom ugodom da muizblebećeš sve što želi, ne zaboravi.” Dodala je s osmijehom.“Pažljivo si slušala”, dao sam joj kompliment pokušavajući prekriti svoje iznenađenje.“Znam to tu i tamo učiniti.” Rekla je mršteći se. Najčudnije su je stvari vrijeđale. Nisam se mogao prestati smiješiti zbunjenim osmijehom. Vjerojatno više ne bih trebao biti iznenađen time kako se ležerno osjećala sa svim bizarnim događajima u mom životu, ali pak nastavio sam čekati to nešto malo što će ju gurnuti s ruba. Upravo sam joj grubo rekao da je dio moje obitelji pretpostavljao da ona neće biti živa danas, a ona je zbijala šale o Jasperovim moćima.Nevjerojatno. Vrlo uznemirujuće.“Onda, je li Alice vidjela da dolazim?” pitala je, dovodeći mi misli brzo natrag u fokus.Ponovno, Alicine su me vizije preplavile, premda je sada jača od te dvije bila ona Belle bijele kao kamen, očiju crvenih i žednih.“Tako nekako”, promumljao sam okrećući se. Nisam ju želio pogledati dok ne otjeram tu sliku iz svog uma. Nisam želio da išta remeti njenu ljepotu, njenu toplinu, meko rumenilo.Nakon nekoliko trenutaka moj je um bio jasno natrag na Belli koja je sjedila ispred mene cijela ljudska i predivna.Gledala me kao da mi pokušava pročitati misli. Baš kao što je ona uvijek bila, ja sam bio zahvalan što su moje misli bile samo moje. Osjetio sam nenadan djelić suosjećanja prema ostatku moje obitelji. Kako su to mogli podnositi?Spreman da promijenim temu bacio sam pogled na ostatke njenih sada gnjecavih pahuljica.“Valja li to? Iskreno rečeno, ne djeluje mi naročito slasno.”“Pa, nije razdraženi grizli…”, rekla je ispod daha, namjerno me ne gledajući. Mogla je vidjeti kako tajim nešto od nje i to joj se nije sviđalo.Ustao sam i pogledao kroz prozor, još ju gledajući krajičkom oka. Vidjela je previše na mom licu kada je spomenula Alice i bio sam zabrinut, kao ni sve ostalo, neće to moći pustiti. Bio sam odlučan da kažem bilo što što će joj odvratiti misli od toga.“A mislim i da bi ti trebala mene upoznati sa svojimocem.”“On te već poznaje”, rekla je, dražesno se crveneći.“Kao svoga dečka, hoću reći.”Tada je samo zurila u mene, vjerojatno zanijemivši zbog moje upotrebe riječi „dečko.“Sigurno, činio se to apsurdna riječ za nekoga tko joj se zapravo zakleo na vječnost.Nije kao da smo mogli ići u detalje, tako da je pametno bilo da to držimo što je jednostavnije moguće za ljude.„Zašto?“ napokon je pitala skeptično me gledajući.“Zar to nije običaj?”“Ne znam” rekla je, izgledajući pomalo uznemireno cijelom situacijom.“Nije nužno, znaš. Ne očekujem to odtebe… hoću reći, ne moraš se pretvarati zbog mene.”“Ne pretvaram se.” Uvjerio sam je. I pokušavam da Charlie ne dobije srčani udar.Najbolje je da držimo stvari uobičajenima, barem što se tiče našeg predstavljanja. Sve što je uistinu bilo važno jest da smo Bella i ja znali što osjećamo. Neka ostatak svijeta misli kako smo mi samo dvoje zaljubljenih klinaca.Nevjerojatno, još se vrpoljila s zadnjim zrncima pahuljica. Koliko treba da se pojede doručak? Ja sam mogao završiti cijelo krdo jelena do sada.Nestrpljiv kao i uvijek da saznam o čemu razmišlja, morao sam pitati.“Hoćeš li reći Charlieju da sam ti ja dečko, ili nećeš?”“To si mi, znači?” izgledala je posramljeno.“Riječ je o prilično slobodnom tumačenju riječi ‘dečko’,priznajem.” Zadirkivao sam je, nadajući se da me se ne srami ili nešto slično.Nije da sam je zaista mogao kriviti. Nisam baš ono što bi otac želio za svoju kćer.“Imala sam dojam da si mi nešto više, da znaš”, šapnula je, sramežljivo gledajući dolje.Dok sam gledao kako se tuga vraća u njene oči, osjećao sam se grozno. Ovdje je bila, napokon počela shvaćati kako mi je bila cijeli svijet, a ja sam uspio da se osjeća nesigurno opet.Nisam želio da misli kako podcjenjujem to što mi je značila, što smo postajali jedno drugom.Bila je to potrebna predstava, baš kakvu smo moja obitelj i ja činili svaki dan. Nije bilo drugog načina kako bi se uklopili. Što bi Charlie mislio kada bih ja došao i priznao svoju ljubav kada je zadnje što je čuo bilo da ona nije zainteresirana za ikoga? To nije bilo kao s mojom obitelji, sve na otvoreno, da svi čuju i vide, bez obzira sviđalo se to nama ili ne. Rješavali smo stvari jer smo morali.Charlie, morat ćemo polakše. Najbolji način da počnemo bilo bi obično upoznavanje, da mu damo do znanja kako sam ja tu, i pripremimo za činjenicu da će me viđati češće.“Pa, nisam baš siguran da bismo mu trebali ispričatisve mračne pojedinosti.” Rekao sam, želeći da mogu odagnati sve njene strahove.Nježno, dotakao sam prstom njenu bradu i osjetio kako me ta prekrasna toplina još jednom miluje. Podigao sam njeno lice do svog, pokušavajući je uvjeriti pogledom, da mogu kako bih to vikao svijetu.Pogledala me, još zbunjena, i dodao sam nešto za što sam se nadao da će je razveseliti. Sviđala joj se ideja mene u blizini.“Ali trebatće mu nekako objasniti zašto ću tako često dolaziti amo.Ne želim da mi načelnik Swan izrekne zabranu pristupa.”„Hoćeš li dolaziti?”, pitala me uzbuđeno, oči su joj ponovno zasjale.“Zaista ćeš dolaziti ovamo?”Bila je tako prelijepa, tako krajnje prekrasna, da sam poželio da nikada ne odem. Dan kada ću je natjerati da vidi jednom za svagda, smatrat ću svojim životnim uspjehom. Riječi nisu bile dovoljne da bi objasnile kako me sve na njoj privlačilo, i moj dodir nikada neće moći prenijeti dubinu toga koliko sam je želio.Pak provest ću vječnost grleći je, milujući je, govoreći joj ponovno i ponovno koliko je dragocjena. Uzdahnuo sam i gledao njen izraz pomno.“Dokle god ti budeš htjela”, rekao sam jednostavno, želeći da postoji način da je spriječim da sumnja u mene.“Uvijek ću te htjeti”, rekla je nježno. “Zauvijek.”Zauvijek. Jedna riječ i sve je stalo.Još nije mogla razumjeti potpunu snagu zauvijek. Živi tako malo godina i pak i da je živjela dug život, njene su godine bile prebrojive. Ja sam znao zauvijek. Bilo je to točno onoliko koliko ću je voljeti, i kada je vrijeme ukrade od mene i ostavi me napuštenog u vječnosti bez nje. Tada sam se sjetio Carlisove skrivene misli, one koju nije želio da čujem, one koju nisam razumio niti sam želio razmišljati o njoj.Neće preživjeti ako je izgubi.Možda je zapravo znao da neću preživjeti kada ju izgubim.Čak i ako ju zaštitim od svake opasnosti i Carlise mi pomogne da ju održim zdravu, izliječi ju ako se razboli, ne postoji ništa što će spriječiti vrijeme da mi je oduzme.Sedamdeset, osamdeset godina, možda, ako budemo sretni. I onda ništa. Neće više biti razloga da postojim.Hodao sam polagano prema njoj, upijajući sve na njoj. Njene oči, njenu kosu, njen predivan miris, njeno nježno rumenilo koje bi uvijek čini se obojilo njene obraze kada sam ja bio u blizini.Način na koji me voljela, bez straha, beskompromisno. Je li Carlise bio upravu? Hoću li se jednostavno predati kada nje više ne bude?Prije Belle nisam znao što mi nedostaje, nisam vjerovao kako postoji više od samog postojanja.Ona je uistinu promijenila sve, baš kao što je Carlise već shvatio.S iznenadnim valom strave pitao sam se je li to bila svrha Alicine vizije. Znajući kako neću preživjeti bez nje, hoću li ju pitati da žrtvuje svoj život, svoju dušu, da nas spasi oboje? Bili uistinu mogao uzeti njenu ljudskost kako bih sačuvao svoju vječnost? Nisam znao što joj je moj izraz govorio, i svakako nisam imao namjeru objašnjavati. Barem ne još. Zurila je gore u mene, zbunjenim očima dok sam ja posegnuo dolje kako bih joj dotaknuo lice, trebao sam više no ikada da ona da smisao svemu ovome.“Tužan si zbog toga?”, pitala je, glasa punog tuge. Poželio sam da ju mogu uvjeriti, ali bio sam bez riječi.Odgovor je bio tako zbunjujuća mješavina da i ne. Da. Želio sam da me želi, i misliti na to da me ona želi zauvijek bila je nezamislivo snažna sila.Pak nisam mogao podnijeti misliti na to što bi to njoj značilo, ako jednog dana počne razumjeti dubinu zauvijek i odluči da me i dalje želi.Nisam bio siguran da bi to ikada mogao pitati za sebe, ali što ako bude željela jedinu stvar koju sam joj se bojao dati? Ako je jedini način da joj dam zauvijek da ju napravim sličnu sebi, kako bih mogao odbiti mojoj ljubavi ono što njeno srce želi?Kako joj nisam mogao dati nekakvu sredinu odgovora jednostavno sam pitao,“Gotova si?”„Da,“ rekla je i skočila gore. Nevjerojatno, bila je sretna. I bila je zbilja previše uzbuđena tim što će upoznati obitelj vampira.“Obuci se – ovdje ću te pričekati.” Silazeći s njom do dna stuba.Otišla je pozitivno blistava. Bila je vesela, ali sam također mogao čuti kako je njen puls počeo juriti.Bila je vjerojatno najnervoznija što sam je ikada vidio, ali bez obzira što bih ja volio misliti kako je nervozna iz pravih razloga, bio sam siguran da ju poznajem bolje od tog.Dugo se odijevala, a ja sam se pitao pada li konačno pod blesavo mišljenje da treba obući nešto posebno ili bacati vrijeme na namještanje kose kako bi dobila odobravanje svih. Zbilja neće biti važno nikome od njih što bude obukla, premda si nisam mogao pomoći, a da ne pomislim kako će što više odjeće biti bolje. Bilo što da pokrije nekoliko centimetara njene kože više da razblaži njen miris, čak i ako bude pomoglo samo djelomično.Nakon nečega što se činilo nepotrebno dugo vremena, pojavila se na vrhu stuba sa širokim osmijehom na licu.„Ok,“ rekla je, žureći dolje do mene.“Izgledam pristojno.”Toliko se žurila da je pala ravno u mene. Posegnuo sam kako bih joj pomogao da vrati ravnotežu, i tokom uistinu zastao kako bih pogledao što je obukla. Nikada prije nisam vidio da nosi suknju. Nije to bilo slično njoj, premda sam se morao nasmijati na činjenicu da je obukla moj najdraži plavi džemper.Uistinu je dobro pazila. Njena je kosa ležerno bila povučena unatrag. Nisam ju želio uvrijediti ili učiniti da se osjeća čudno, dok je već išla u neugodnu situaciju, ali sam želio da je ostavila kosu raspuštenu. S njenim vratom i grlom tako izloženim, vjerojatno ću morati Jaspera predstaviti iz druge sobe.Premda sam imao svojih briga, zbilja je izgledala ljupko. Ženstvenije no što sam ju navikao gledati, i to je samo naglasilo boju u njenim obrazima. Privukao sam je sebi i pustio da moji prsti prate niz njena leđa. Bilo je to dovoljno da gotovo zaboravim o cijelom upoznavanju s mojom obitelji. Bio sam u napasti da je prebacim na sebe i odnesem je natrag u sobu kako bi ponovno mogli ležati zajedno blaženo, omotani jedno u drugo zaboraviti na svijet. “Opet nisi u pravu”, šapnuo sam, udišući miris njene kose.“Izgledašpotpuno nepristojno – nitko ne bi smio izgledatitako izazovno, to nije fer.”“Kako izazovno?”, pitala je.“Mogu se presvući…” pojavio se malen tračak panike u njenom glasu kada joj je napokon sinulo u što se sprema ušetati.Mogao sam biti sretniji njenim iznenadnim bljeskom samoočuvanja, ali sam bio prevladan željom da osjetim njene usne na svojima ponovno.“Tako si smiješna.” Nasmijao sam se, poljubivši joj čelo. Bila je prekrasna, topla, predivna, i bila je zaljubljena u mene.“Da ti objasnim kako si mi to izazovna?”, zadirkivao sam.Prešao sam prstima gore i dolje preko njenih leđa, uživajući u načinu kako se to poklapalo s mahnitim lupanjem njenog srca. Osjetio sam kako sam instinktivno počeo disati teže kako je donijela svoje ruke na moja prsa, dirajući me nježno i gledajući me s takvom željom. Polagano sam se nagnuo prema njoj i moje su usne srele njene. Bilo je popuno drugačije od prošlog puta kada sam bio preokupiran kontroliranjem moje druge želje. Nisam uopće bio zabrinut za žeđ u mom grlu ovaj put. Bio sam prevladan načinom na koji su njene meke, savršene usne milovale moje. Imala je povjerenja u moju kontrolu, dopustio sam svojim ustima da se otvore samo malo i uzeo jedan mali prekrasan dah nje.Jednu sam sekundu bio izgubljen u njenom dodiru, slijedeću sam hvatao njeno tijelo.„Bella?“ rekao sam, uplašen da sam je nekako uspio ozlijediti. “Onesvijestila… sam… se… zbog… tebe”, dahtala je, a ja sam uzdahnuo i od uzbuđenja i zbunjenosti.“Ma što ću ja s tobom?”, rekao sam, pitajući se hoćemo li ikada uspjeti poljubiti jedno drugo bez da imamo nekakve bizarne reakcije.“Jučerte poljubim, pa me napadneš! A danas mi padneš unesvijest!”Nasmijala se, boja je pojurila u njene obraze. Bio sam uznemiren zbog toga kako se još osjećalo da će svaki trenutak pasti. Čvrsto sam ju držao uz sebe, bojao se pustiti ju. Nisam znao mnogo o osnovama ljudskih veza, ali mogućnost da se poljube bez da trebaju reanimaciju je vjerojatno bila na popisu.“Toliko o tome da sam dobar u svemu”, promumljao sam.“U tome i je problem.” Uzdahnula je. „Predobarsi. Daleko, daleko predobar.”Sjetio sam se jedinog puta kada sam je vidio da se srušila, pitao sam.“Zlo ti je?”,“Ne – nisam se sad uopće onesvijestila onako kao prije.“ Rekla je izgledajući pomalo posramljeno.„Ne znam što mi je bilo. Mislim da sam zaboravila disati. ”“Nikamo te ne mogu povesti ovakvu.” Rekao sam vedro. Dobro. Ionako ne želim otići. Dan bi bio mnogo bolji da pokušavamo shvatiti kako se poljubiti, a da se ona ne onesvijesti. Možda ako bude ležala…“Dobro sam”, rekla je, prekidajući moje misli. Što je vjerojatno bilo bolje.“Tvoji će ionakomisliti da sam luda. Zar je to onda bitno?”Zapravo mislili su kako sam ja lud, ali već sam se naučio nositi s tim. Prišao sam kako bih je pogledao, da se uvjerim da je sve natrag u normali. Pa, normali za Bellu. Činila se dovoljno samouvjerena, što je bilo komično zapravo, ali nisam si mogao pomoći, a da ne budem ponosan na njenu hrabrost.Čak i ako se bojala iz potpuno pogrešnih razloga, bila je spremna suočiti se s strahom za mene.“Vrlo samprivržen ovoj boji tvoje kože”, dao sam joj kompliment, pokušavajući opustiti njenu blesavu nesigurnost. Opet se zarumenila i skrenula pogled, mogao sam vidjeti kako se mršti.“Čuj, trudim se ne misliti o tome što se spremamučiniti, pa daj da pođemo”,“A ne brine te to što ideš u susret punoj kući vampira,već to što misliš da se tim vampirima možda nećešsvidjeti, točno?” pitao sam, kako bih se uistinu uvjerio da je to bilo sve čega se bojala.“Vrlo točno”, rekla je prebrzo.“Nevjerojatna si.” Nasmijao sam se tresući glavom. Bilo je to ludo, pak volio sam je još više zbog toga. Stalo joj je do mene toliko da je željela da se svidi mojoj obitelji. Premda je bilo teško misliti na nas prema tradicionalnim standardima, znao sam kako je njena želja za njihovim odobravanjem bila nešto što bi bilo kojem dečku bilo drago da njegova djevojka osjeća.Otpratio sam je do njenog kamioneta i otvorio suvozačeva vrata, jasno dajući do znanja kako nisam mislio da je ona u stanju voziti. Uz to, bilo bi preteško pokušavati joj objasniti put do moje kuće. Bilo je to nešto što si manje-više morao osjetiti. Krivudava cesta, čudni red drveća, skriveni prilaz na zemljanu cestu koja je vodila do našeg skrivenog svetišta. Nije to baš bio tip kuće koju bi netko očekivao naći bilo gdje blizu gradiću kao što je to Forks.Esme ju je dizajnirala desetljeća prije, ali je Carlise želio da nađemo mjesto u kojem smo osjećali da se zbilja možemo smjestiti prije no što ju sagradi za nju.Sjeverozapad na Pacifiku bio je sve što smo mogli tražiti, pa joj je dao njen dom iz snova. Ovaj dizajn je zapravo bio posveta oboje, Esme i mom vremenu kada sam bio čovjek, savršeno oblikovana da pristaje 1900-ima.Činjenica što je bila tako blizu šume bila je zgodna za lov, premda smo naravno više voljeli ići što je dalje moguće. Bilo je to također lijepo, sviđalo mi se to što sam mogao čuti rijeku iz svoje sobe.Nešto u zvuku koji me smirivalo tijekom mojih beskrajnih noći. Noći prije no što sam imao Bellu. Noći koje više nisu bile važne, nisu niti postojale.Pogledao sam preko u nju kako sam parkirao kamionet ispred mog doma. Bilo je lijepo što konačno mogu podijeliti ovo s njom. Njene su oči bile širom otvorene, upijale su sve.„Opa,“ uzdahnula je, a ja sam bio oduševljen što je vidim tako opčinjenu.„Sviđa ti se?“ pitao sam s smiješkom.“Ima… svoga šarma.” Rekla je , pokušavajući da zvuči ravnodušno. Nasmijao sam se i prošao prsima kroz njen rep, još želeći da je mogu pitati da ga raspusti. Ma pak, morali su se naviknuti da je imaju u neposrednoj blizini. I čuo bih ako bi to postajalo previše za ijedno od njih.„Spremna?“ pitao sam je, i proletio okolo kako bih joj otvorio vrata.“Ni najmanje – idemo.” Odgovorila je, glumeći osmijeh zbog mene.Posegnula je gore kako bi si dotaknula kosu. Spusti ju, molim te samo ju spusti. Onda joj je ruka pala s njene strane i ja sam uhvatio u svoju odlučan da ju držim povezanu za sebe cijelo vrijeme.“Sva si ljupka.” Uvjeravao sam je.Čuo sam kako njeno srce još juri kako smo se približavali vratima. Pokušao sam joj ugoditi tako što sam prelazio preko stražnjeg dijela njene ruke, nježno je stiskao kako bih joj dao do znanja da ću ostati veoma blizu. Nisam bio siguran, ali sam mogao osjetiti da bi biti okružena s toliko nas moglo upaliti reakciju koju sam očekivao da ima toliko dugo.Otvorio sam vrata i poveo ju unutra, držeći joj ruku čvrsto u mojoj. Oči su joj se širile kako je vidjela naše prostrano predvorje, Esme i Carlise su nas čekali pored klavira, držeći distancu dok ih ja nisam službeno pozvao da dođu upoznati ju. Naravno da sam trebao shvatiti da im je Alice rekla da nas očekuju. Mogao sam biti malo ljut na nju što se nije mogla držati van toga, ali ruku na srce bilo mi je drago što su svi bili upozoreni.Isto tako sam se nadao da je u moje ime zamolila Rosalie da bude pri najboljem ponašanju, i da je posjetila Jaspera na moj prijašnji zahtjev da drži razmak dok god ne bude potpuno siguran kako ima kontrolu. Zadivljena kućom, Belli je trebalo nekoliko trenutaka da uopće vidi njih da stoje tu, ali kada je, svi su izmijenili tople osmijehe.Zbilja se ne boji uopće, zar ne? Esme je pomislila, a ja sam nesvjesno ponovno stisnuo Bellinu ruku.Ne. Nikada u strahu od vampira. Samo njihovog odobravanja kao mojih posvojenih roditeljskih figura. Tako je opuštena, tako u miru s njim. Zbilja nevjerojatno. Carliseove su misli zrcalile Esmine savršeno, usklađeni čak i u mislima.Kada sam shvatio da su oni upravu i da joj je zbilja bilo dovoljno ugodno, odlučio sam početi upoznavanje.“Carlisle, Esme, ovo je Bella.” Rekao sam formalno, nisam bio baš siguran kako ići u predstavljanju nekoga o kome su oni već toliko puno znali.“Dobro nam došla, Bella.” Carlise je rekao, uzimajući nekoliko neodlučnih koraka prema njoj. Pružio je svoju ruku i ona ju je brzo protresla.“Drago mi je što se opet vidimo, doktore Cullen.” Nasmijala se, očito zadovoljna sobom što je uspjela otresti nervozu tako dobro.“Molim te, zovi me Carlisle.”„Carlise,“ ponovila je i njen se osmijeh još više raširio. Zadivljen time kako je to dobro podnosila, i ja sam opustio svoj stisak malo, pak nije bilo šanse da pustim njenu ruku. Esme je hodala prema njoj i pružila ruke puna ljubavi. Prenosila mi je. Tako ljupka djevojka, pomislila je.“Vrlo sam sretna što sam te upoznala”, rekla je ljubazno. Učinila si ga toliko sretnim.“Hvala. I meni je drago.” Mogao sam vidjeti da je iskreno uzbuđena što je ovdje, sretna što je bila dobrodošla u moj život tako potpuno. Nisam znao kako to čini, ali se ponašala kao da smo mi samo normalna obitelj. Možda nas je tako stvarno vidjela.“Gdje su Alice i Jasper?”, pitao sam. Pretpostavio sam kako su ostali blizu, pokušavaju činiti predah između ulazaka kako ju ne bi uznemirili. Potvrđujući moje sumnje, čim je Alice čula svoje ime bila je na vrhu stuba, s jednom rukom oko Jasperovog struka drugom uzbuđeno mašući Belli.„Bok, Bella!“ rekla je uzbuđeno.Napokon! Što ti je tako dugo trebalo? Preokrenuo sam očima. Ovo će biti zanimljivo. Kliznula je niz stube u jednom brzom pokretu, očito ne zabrinuta nimalo time da Belli olakša.Bila je odlučna da bude svoja. Tada se, na zaprepaštenje svih nas nagnula preko i poljubila Belllu u obraz. Bella je bila očito iznenađena, ali joj nije zasmetalo.Dobrodošla u obitelj, Alice je pomislila veselo i moj je stisak Belline ruke instinktivno očvrsnuo. Pogledala je u mene, a ja sam se prisilio da se smirim. To je samo Alice bila Alice.“Zbilja lijepo mirišeš, nisam to prije osjetila”, dodala je uobičajeno, a Bellino se lice pretvorilo u duboku sjenu crvenog. Želio sam biti ljut na nju što je iznijela tako neprimjeren komentar, ali osim Belline očite neugode, nitko drugi nije mislio ništa o tome.Carlise i Esme su se samo pogledali, zabavljeni cijelom stvari. Nakon nekoliko trenutaka tišine – pa tišine za Bellu, zaglavio sam slušajući svoju obitelj kako secira svake minute promjenu u njenom izrazu, svaki neravni otkucaj srca – Jasper je polako i pažljivo sišao da nam se pridruži. Mogao sam vidjeti kako upija atmosferu, iznenađen koliko je opušteno bilo s obzirom na događaje kojima je upravo svjedočio.Opa, možda me ipak nećeš trebati, zadirkivao je. Pogodio sam ga brzim pogledom. Oh, oprosti, tako je. Ti bi radije da sam pričekao vani.Želio sam biti iritiran njegovim ponašanjem, ali iskreno bilo mi je drago što su njegove misli bile fokusirane na to da meni otežava, a ne na Bellu.Dobro sam, Edward. Zbilja, pomislio je, gledajući moj izraz. Vjeruj mi, Alice mi nikada ne bi oprostila da učinim bilo što da ovo uprskam.To sam barem mogao vjerovati. Vjerojatno mu je držala predavanje cijeli dan. Osim toga, da je bilo ikakve šanse da pukne, ona bi to vidjela i natjerala ga da se drži sa strane. Odnosila se zaštitnički prema Belli gotovo kao ja.Ma koliko sam se ja trudio da to sakrijem, mogao sam vidjeti kako se Bella uhvatila za moj nemir i osjetio njenu napetost lagano na mojoj strani.Osjećajući promjenu, Jasper je pustio val mirnoće da preplavi prostoriju. Pogledao sam ga skeptično.Što je? Ne može štetiti?„Bok, Bella,“ rekao je mirno, odmjeravajući rukovanje najvjerojatnije zbog mog zdravog uma.„Zdravo, Jasper,“ odgovorila je pristojno, tada se nasmijala toplo svima.“Drago mi je što sam sve vasupoznala – kuća vam je prekrasna.”Tako mirna…Potpuno doma ovdje.Otkuda dobiva hrabrost da samo tu stoji tako?Zašto ne paničari?Zbilja predivno.Uistinu rijetko stvorenje.Njihove misli sve pomiješane zajedno dok sam ju gledao tišini. Moja prelijepa Bella, sklapa prijateljstva s vampirima.„Hvala ti,“ rekla je Esme, i tada meni dodala. I hvala ti što si ju doveo. Bila sam tako nestrpljiva da upoznam djevojku koja je ukrala tvoje srce.“Tako nam je drago što sidošla.”Nisam mogao biti sretniji dok sam gledao po prostoriji. Oni koje sam volio, zajedno i smiješe se. Tada sam primijetio kako me Carlise pogledao, oči su mu se skupile tek malo.Pretpostavljam kako si vidio Alicinu viziju?Kimnuo sam tek malo jer sam znao da Bella neće vidjeti.Misli kako će biti ovdje brzo. Sve je jasnije. Nisam bio siguran želiš li opterećivati Bellu ovim. Ide joj tako dobro, ali da zna da dolaze sigurno bi ju uplašilo.Čovjek bi mislio, pomislio sam sebi, gotovo sam mu nevidljivo slegnuo ramenima.Pa planiraš li joj reći?Pogledao sam preko u Bellu čija je pažnja bila odvučena drugdje, još upijajući okruženje. Bit ću blizu, premda sam se sretan podsjetio kako će joj biti drago zbog toga, bio sam siguran kako će primijetiti promjenu u mom raspoloženju. Dok oni ne odu neću moći spustiti svoj gard dolje oko nje. Neću se moći jednostavno opustiti i izgubiti u njoj na što sam se već počeo navikavati. Alice i ja ćemo biti u visokoj pripravnosti, oboje ćemo koristiti svoje moći do kraja kako bi održali djevojku koju smo voljeli sigurnom.Ponovno sam kimnuo Carliseu i on se nasmijao.Pa mislim da ima pravo znati, nekako je obitelj sada. Predivno je gledati vas dvoje. Mogu vidjeti kako ti potpuno vjeruje.Radosno, nasmijao sam mu se natrag i počeo pratiti stražnji dio Belline ruke ponovno. Činjenica što je stajala tako samopouzdano uz mene bila je dokaz njenog povjerenja. Stavila je svoj život u moje ruke, a ja ću provesti vječnost brinući se da joj se ništa loše ne dogodi.Ponovno sam pogledao preko na Bellu, a ona je gledala piano, koji je okupirao moje vrijeme toliko puta za inače dosadnih i tamnih noći.„Sviraš li ti?“ Esme je pitala.Bella joj se nasmiješila i protresla glavom. „Ne, ne uopće. Ali je tako prelijep. Je li vaš?“„Ne,“ rekla je s osmijehom i pogledala u mene.Mislila sam da si joj rekao sve svoje tajne? Oh, pa rado ću ja ovu za tebe.“Edward ti nije rekao da ima daraza glazbu?” preokrenuo sam očima prema njoj. Uvijek ponosna majka.„Ne,“ rekla je i pogledala me srdito.“Samo, mogla sam misliti.”Esme se činila zbunjena tim komentarom, pa je dodala, “Edward sve može, je l’ tako?”Da, dečko nema pametnijeg posla noću, pomislio je Jasper, mali osmijeh mu je pobjegao preko usta.Kako misliš nastaviti s svim svojim hobijima kada sve svoje vrijeme trošiš tako što zabavljaš ljudsko biće vampirskim trikovima?Zarežao sam na njega, prenisko kako bi Bella mogla čuti.Mogao sam čuti kako se Emmett smije od gore i Rosalie kako je ispustila uzdah gađenja.Premda sam želio da Bella upozna sve, ako se misle ponašati kao djeca bolje da se drže za sebe.“Nadam se da se nisi pravio važan – to je nepristojno”, rekla je Esme čvrsto, vraćajući me u sadašnjost. Bilo je uvijek zabavno kada bi se prebacila u „majčinsko raspoloženje.“„Samo mrvicu,“ nasmijao sam se, smiješeći se od uha do uha i to prenosio na Bellu. Nikada više nisam trebao nešto skrivati. Sviđalo joj se kada sam ja svoj.Rekla sam ti da se zbog ljubavi cerekaš kao idiot. Dobrodošao u klub. Esme mi se smiješila i ja sam se ponovno nasmijao. Bio sam u redu s tim da izgledam kao idiot ako to znači da se mogu osjećati ovako. “Previše je skroman cijelo ovo vrijeme, zapravo”, rekla je Bella braneći me.“Pa, odsviraj joj nešto”, Esme je dodala veselo, gledajući me s uzbuđenim očima.“Upravo si rekla da je nepristojno praviti se važan.” Od svih stvari na koje bi trebao biti ponosan, Edward…Znao sam kako nema načina da ću se izvući iz toga, i za istinu bio sam uzbuđen što ću svirati za Bellu. Ne zato što sam htio da bude impresionirana, već zato što je najljepša glazba koju sam ikada napisao bila samo zbog nje. “Onda smo se dogovorili.” Esme je rekla, uzevši moju slobodnu ruku odvukla me do klavira. Bellina ruka je još bila čvrsto uhvaćena u mojoj i nisam ju pustio dok nije sjedila do mene. S jednim posljednjim brzim stiskom pustio sam ju, gledao je pun čežnje dok je prilazila bliže meni.Počeo sam s Esminom pjesmom jer sam znao kako se nada da će ju čuti. Voljela je kada sam svirao. Bella me gledala očiju i usta širom otvorenih. Moja se obitelj smijala i ja sam slušao njihove pomiješane reakcije. Znao sam kako će joj se svidjeti.Samo se opet pravi važan.Gledaj kako je sretan, svira za nju.Uistinu bi ih trebali pustiti da budu malo sami. Ovo je poseban trenutak.Njihove su se misli zamaglile dok sam slušao Carlisea kako predvodi njihov tihi izlaz. Pogledao sam prema Belli i ona je još gledala kako su se moji prsti micali preko tipki. Kada su njene oči srele moje zaigrano sam joj namignuo.“Sviđa tise?”“Ti si to napisao?”, pitala je, začuđena, a ja sam kimnuo.“Esme je obožava.” Rekao sam joj. To je i moja najdraža, poslije tvoje pjesme.Zatvorila je oči i objesila glavu, izgledajući čudno žalosno. Nisam mogao razumjeti što ju je uzrujalo.“Što je bilo?”“Osjećam se iznimno beznačajno.” Šapnula je.Odmah sam usporio prste i pažljivo uklopio kraj Esmine pjesme u početak njene uspavanke.Bila je mekša, nježnija i ne tako ukrašena. Pokušao sam uhvatiti njenu čistoću, njenu nevinost u svakoj noti, premda sam znao kako nijedan zvuk na svijetu ne bi bio dovoljan da ju opiše.“Ovu si ti nadahnula”, izdahnuo sam, gledajući u nju sa svom ljubavi koju sam osjećao.Naravno da ju je mogla vidjeti, čuti ju u njenoj pjesmi. Bez nje su to bile samo note, ali im je ona dala život. Ona je dala mom životu značenje.Dok sam nastavio svirati mekano, njen se izraz smirio i izgledala je zadovoljno. To je dozivalo njenu sreću baš kao kada sam joj pjevušio jednostavnu melodiju dok je tonula u san.“Sviđaš im se, znaš”, rekao sam joj, nadajući se kako je shvatila kako je kompletno već bila prihvaćena. “Pogotovose sviđaš Esme.”Pogledala je iza sebe i prvi put primijetila kako smo sami.“Kamo su otišli?” pitala je, blago zabrinuta.“Vrlo diskretno nam pružaju malo intime, pretpostavljam.” I gore tračaju o stvarima koje ih se uistinu ne bi trebale ticati.Njeno je lice još jednom izgledalo poraženo premda ja nisam mogao zamisliti kako je dan mogao biti uspješniji.“Sviđam se njima. Ali Rosalie i Emmettu…” vukla se.Odbio sam joj dopustiti da provede i sekundu tugujući oko toga što je Rosalie mislila.Odustao sam od toga da trošim energiju pokušavajući shvatiti njen um ima nekoliko desetljeća, a imao sam prednost da u njega gledam iz prve ruke. Totalna glupost.“Pusti Rosalie”, rekao sam joj pokušavajući je uvjeriti kako nema smisla.“Naviknut će se ona.” Ili će se jako truditi da se pretvara kako prihvaća Bellu. Ma koliko nisam želio zlorabiti svoje moći, moj pogled u njihove misli pokazao mi je nekoliko stvari koje vjerojatno ne bi željeli da postanu javne. Bio sam siguran kako je mogu uvjeriti da nabaci veliki smiješak i poželi Belli dobrodošlicu širom otvorenih ruku. Nije da sam joj mislio dopustiti da ju dotakne.„Emmett?“ pitala je, gledajući me izbliza.“Pa, točno, on smatra da sam ja lud, ali nema ništaprotiv tebe. Nastoji to objasniti Rosalie.”“Što to njoj tako smeta?”Što joj ne smeta? Pomislio sam uzdišući.“Rosalie se najviše muči s…onim što jesmo. Teško joj je prihvatiti da netko tko nijenaš zna istinu.“Zastao sam na sekundu, pitajući se trebam li nastaviti. Nije se činilo pošteno prema Rosalie, ali sam znao kako će to pomoći Belli barem s jednom od njenih nesigurnosti. I zbilja, Rose se nije ni potrudila sići danas. Tako joj i treba, da jedna od njenih tajni iziđe van. „A i malo je ljubomorna.” Nastavio sam, osjećao jedan lagani ubod krivnje.“Rosalie je ljubomorna na mene?”, pitala je šokirana. Gledala je kao da pokušava dokučiti kompleksan matematički problem u svojoj glavi. Zar je zbilja mislila da je Rosalie tako posebna?Nisam to mogao razumjeti, ali možda sam ja samo proveo previše godina slušajući njeno cviljenje. Emmett je bio jedina stvar koja ju je činila snošljivom.“Ljudsko si biće.” Rekao sam spuštajući ramenima ravnodušno. “Žao joj ješto ona to nije.”Bilo je to najmanje neugodno i najjednostavnije objašnjen razlog. Sve je drugo u biti bilo smiješno. Možda me nije bilo toliko briga za nju, ali nisam mislio otkriti ništa što bi ju ponizilo.„Oh,“ rekla je, a meni je laknulo što je napokon pustila jednu stvar bez cijelog ispitivanja.“Samo,čak i Jasper…”“Za to sam, ruku na srce, ja kriv”, rekao sam, želeći da sam pustio Jaspera da samo bude svoj. Kako je ispalo on je bio prezauzet tim da se ruga meni da bi obraćao pažnju na njen miris.“Kazaosam ti da je on posljednji među nama oprobao naš načinživota. Upozorio sam ga da se drži na odstojanju.”Njene su oči bile zaleđene dok je to prihvaćala. Nadao sam se kako je to neće uzrujati, ali su svi očito bili pri najboljem ponašanju tako da se uistinu ne bi trebala brinuti.Zadrhtala je lagano, ali čini se da se uspjela odgovoriti od daljnje reakcije.“Esme i Carlisle…?”, pitala je.“Sretni su što me vide sretnog.“ Uvjerio sam ju. Poželio sam da ona može ući na trenutak u Esmin um kao što sam ja mogao, da može vidjeti njenu krajnju sreću dok gleda mene i Bellu zajedno.„Zapravo, Esme ne bibilo briga da imaš tri oka i plivaće kožice. Cijelo ovovrijeme brine se za mene, strahuje da možda nešto nijemanjkavo u samoj suštini moje ličnosti, da sam bio premladkad me Carlisle promijenio… Presretna je. Svakiput kada te dotaknem, praktički počne grcati od zadovoljstva.”Nasmijala se, očito zadovoljna Esminim odobravanjem. Kada bi samo znala koliko su je oni već voljeli, kako ju je Carlise već počeo smatrati dijelom obitelji. Želio sam to pokušati objasniti, ali je bilo bolje da to vidi sama s vremenom. Ionako mi vjerojatno ne bi vjerovala.“Alice mi djeluje vrlo… oduševljeno.” Rekla je sa širokim osmijehom. U toj sam sekundi znao kako će Alice opet biti u pravu, premda nikada uistinu nisam ni sumnjao u to. Bila je to jedna od njenih najpouzdanijih vizija, i sada je bila nesumnjiva. One će biti divne prijateljice.“Alice gleda na stvari na vlastiti način”, rekao sam pokušavajući sakriti more slika koje su mi preuzele svaku misao. Nije bilo svrhe. Znala me predobro.“A ti mi to nemaš namjeru objasniti, zar ne?” pitala je, ništa joj nije pobjeglo.I sve što sam mogao je bilo zuriti u nju, jer naravno nisam mogao objasniti. Što bih joj mogao reći? Znam kako ste se vas dvije tek upoznale, ali te Alice već voli toliko da ti bira vjenčanicu.Zurila je u mene, čekajući odgovor koji ja nisam bio spreman dati. Napokon je uzdahnula i pitala,“I, što ti je Carlisle maloprije rekao?” zbilja joj ništa nije promaknulo.“Opazila si to, je li?”“Naravno.” Rekla je ležernim tonom na koji sam se počeo privikavati. Nadao sam se kako ću imati nju sigurnu natrag u njenoj kući, sklupčanu u mojim rukama prije no što joj počnem govoriti o opasnosti koja je dolazila. Ali, pomislio sam kako je sve drugo bilo tako lagano, vjerojatno će se moći nositi i s još jednom od mojih stvarnosti.“Htio mi je kazati neke vijesti – nijeznao je li to nešto što bih ja htio podijeliti s tobom.”“Hoćeš li?” pitala je, već moleći očima. Nije mogla podnijeti da bude izostavljena iz bilo čega. Bila je to čudna, bolesna fascinacija svim vampirskim.„Moram,“ uzdahnuo sam, „zato što ću biti pomalo… nesnosno zaštitničkinastrojen u idućih nekoliko dana – ili tjedana,“ ili ostatak tvog života, ali tko broji? „ine bih htio da pomisliš kako sam po prirodi tiranin.”“Što nije u redu?”“Ne bi se baš moglo reći da nešto nije u redu. Aliceje samo vidjela da će nam uskoro doći neki posjetitelji.Oni znaju da smo ovdje, i znatiželjni su.”„Posjetitelji?“ glas joj je tek malo počeo pucati i još jednom sam poželio da ju mogu zaštititi od istine toga što je zbilja ovdje.Uznemirujuće kao što je bilo njeno prihvaćanje nas, meni je bilo drago što sam bio dovoljno jak da odagnam njene strahove. To joj je dozvoljavalo da sjedi sa mnom u mojoj kući, s mojom obitelji, i bude dio moga života na način na koji nikada nisam očekivao kako će biti moguće. Zbog toga sam se sjećao gotovo… normalno. Ako bude počela shvaćati kakvi su ostali zbilja bili, ako potvrde sve njene unaprijed stvorene pojmove onoga za što su vampiri uistinu bili sposobni, bojao sam se kako bi mogla razmisliti o situaciji u koju si je dopuštala da uđe.„Da…“ zastao sam, pokušavajući pažljivije oblikovati riječi.„Pa, nisu poput nas, naravno – hoću reći, baremšto se lovačkih navika tiče. Vjerojatno uopće nećesvratiti u mjesto, ali budi sigurna da te neću ispustiti izvida sve dok ne odu.”Nervoza joj je konačno svladala i cijelo joj je tijelo zadrhtjelo. Izgledalo je kao da pokušava zaboraviti noćnu moru iz koje se tek probudila. Nije mi se sviđalo što ju vidim uplašenu, ali na neki način bilo je dobro vidjeti ju kako konačno reagira odgovorno.“Konačno jedna racionalna reakcija!”, rekao sam ispod daha.“Već mi se polako činilo da u tebi nema nikakvoganagona za samoočuvanjem.”Ma koliko sam mrzio znati da je uplašena, bilo je lijepo vidjeti da je barem prepoznavala pravu opasnost kad je bila tu. Volio bih misliti kako se nikada nije bojala mene, jer duboko u sebi, i prije no što sam znao, mora da se osjetila sigurna kako ju nikada neću biti sposoban ozlijediti.Brzo se oporavila od svog straha, i nastavila s istraživanjem kuće. Njene su oči još bile širom otvorene i u nevjerici dok je sve upijala. Pak, činila se sretnom ovdje, i opet me podsjetila kako sam sretan bio što ju imam. Ma kako su drugačiji naši svijetovi bili, tako se savršeno već uklopila da mi je to dalo nadu za budućnost. Nemoguće se činilo sve više i više moguće svake sekunde.“Nije ono što si očekivala, jeli?” rekao sam, primjećivajući način na koji je proučavala svaki komadić prostora. Bila je to vjerojatno prava suprotnost od Hollywoodove ideje vampirske kuće.„Ne,“ nasmijala se, njen je pogled zastao kao bi se odmjerio stube koje su vodile i njoj nepoznate dijelove kuće, nesumnjivo znatiželjan.“Nema lijesova, nema lubanja naslaganih u kutovima;mislim da čak nemamo ni paučine… mora da ti jeto silno razočaranje”, zadirkivao sam.“Tako je svijetlo…tako otvoreno.”Voljeli smo njenu otvorenost, radovali se što smo bili u mogućnosti pustiti sunce unutra kada smo tako rijetko mogli uživati u njemu na bilo koji drugi način. Stakleni zidovi koji su gledali prema šumi dozvoljavali su nam da budemo dio svijeta, dok bi i dalje uživali u svetosti naše privatnosti.“To je jedinomjesto gdje se nikad ne moramo skrivati.” Rekao sam joj, gledajući duboko u njene oči dok sam završavao njenu uspavanku. Gotovo nisam shvatio kako još sviram, ali osjećaj kako je to došlo kraju dalo je prazninu zraku. Želio sam da mogu ispuniti njen život glazbom i ljepotom svakog trenutka svakog dana. Zasluživala je da bude okružena njom, zamotana u njenu milost na način na koji je njena ljepota mene uvijek držala.“Hvala ti”, rekla je mekano dok je posljednji posljednji akord lebdio oko nas. Mogao sam ga čuti duže od nje, kako se savršeno uklapao u mirnoću sobe. Dok sam gledao u njene predivne oči, primijetio sam da je gotovo plakala. Bio je to prvi put da sam ju vidio ganutu do suza i bilo je to tako prelijepo da sam ispružio ruku prema njoj bez razmišljanja.Tako brzo većinu ih obrisao, posramljena iz razloga koje nikada neću razumjeti, ali kada sam joj taknuo obraz lagano točno ispod oka osjetio sam kako je jedna kapljica pala na moj prst.Upravo mi je pokazala još jednu stranu sebe i bio sam joj duboko zahvalan. Mala suza se osjećala kao tako važan dio nje da sam bio preplavljen željom da ju ponovno osjetim na svojim usnama.Radije no da ju poljubim – jer iskreno bio spreman za još jednu od njenih neočekivanih reakcija – stavio sam suzu u svoja usta, kušajući njenu slatku slanost.Pogledala me zbunjeno, ali to nije bilo nešto što sam mislio kako mogu točno objasniti pa sam brzo promijenio temu u nešto što sam znao kako će joj odvratiti misli od toga.“Hoćeš li vidjeti ostatak kuće?” pitao sam vedro.“Nema lijesova?”, pitala je s osmijehom, premda sam mogao čuti tračak prave znatiželje u njenom glasu. Uzeo sam joj ruku, smijući se na to na što se ona vjerojatno pripremila kada je dolazila ovdje. Poveo sam ju prema stubama i ponovio, “Nema lijesova.”Hodali smo polagano, njeni su prsti pratili rukohvat na putu gore. Još je izgledala potpuno bez riječi od svega, dok sam joj pokazivao ostale sobe.“Soba Rosalie i Emmetta…“ i da mogu te čuti kako hodaš unutra. Ne mogu vjerovati kako nisi htjela ni pozdraviti. Rekao sam hladno. „Carlisleov ured… Alicinasoba…”Nisam ju baš pažljivo gledao, pokušavajući joj dopustiti da upije sve u kući bez da joj moje zurenje ne učini to neugodnim. Iznenada, osjetio sam kako je povukla moju ruku kada smo stigli do kraja hodnika. Okrenuo sam se da bi ju vidio kako se zaustavila, zureći u Carliseov golemi križ i izgledajući najzbunjenije no što sam ju vidio cijeli dan. Isprva nisam mogao razumjeti njenu reakciju, a onda sam se sjetio priča. Baš, ta je bila pomalo bez smisla.“Smiješ se nasmijati”, rekao sam joj blago. Nisam želio da se brine da me ne uvrijedi. “Zbilja je donekle ironično.”Posegnula je da ga dotakne, znatiželja je bila ispisna po njenom cijelom licu.“Zacijelo je vrlo star”, rekla je, glasa punog čuda.“Negdje oko tisuću šesto tridesetpete, okvirno govoreći.” Ljudi su bili tako naviknuti da sve mora biti novo i moderno, kada bi nešto bilo više od stotinu godina staro smatralo bi se antikvitetom. Huh, pomislio sam iznenada zabavljen idejom. Njima sam, čak i ja antikvitet.Pogledala me, još u nevjerici. “Zbog čega ga ovdje držite?”“Iz sentimentalnih razloga. Pripadao je Carlisleovomocu.”“Skupljao je starine?”Tada mi je prvi put sinulo kako Bella nema pojma koliko je Carlise star. Cijeloj našoj obitelji, čak i s besmrtnosti ispred nas, njegove su se godine činile kako jako dugo vremena.U usporedbi s njim bili smo djeca.“Ne. Sâm ga je izdjeljao. Visio je na zidu iznad propovjedaoniceu njegovom župnom dvoru.”Gledao sam ju pažljivo dok je upijala ovi novi komadić informacije. Sada je zbilja rješavala matematički problem u svojoj glavi, i ja sam čekao da progovori.Dugo je zurila u mene, i onda pustila pogled da odluta natrag na križ. Oči su joj poprimile novi izraz, onaj koji nisam očekivao i zbilja nisam razumio. Bio je tužan gotovo, pun suosjećanja.“Jesi li dobro?” pitao sam ju, zabrinut onim kakva se činila.“Koliko je Carlisleu godina?” pitala je bez da me pogledala.“Upravo je proslavio tristo šezdeset drugi rođendan”, rekao sam joj. Bilo je to slatko što se činila zabrinuta za njega, ali od svih nas on je bio najzadovoljniji idejom vječnosti.Premda je za to trebalo mnogo nebrojenih godina patnje, tokom vremena počeo je gledati na svoje postojanje kao na dar.Imao je sve vrijeme koje je ikada trebao kako bi studirao, učio, bio umjetnik, kako bi pomagao ljudima i bio na neki način vječiti spasitelj. Nije bilo razloga da ga se žali. On se pomirio s onim što mu je ovaj svijet dao davno.Pažljivo me promatrao kad je progovorio.“Carlisle je rođen u Londonu u tisuću šesto četrdesetima,kako vjeruje. Vrijeme se tada nije tako precizno bilježilo,bar ne za pučane. Bilo je to, ipak, baš uoči Cromwellovevladavine.”Carlise je uvijek bio zahvalan što se tako čvrsto držao svojih ljudskih sjećanja. U početku bio je to očaj i poricanje zbog čega se držao tako očajnički za njih, ali tokom vremena vraćao bi se njima prosto iz edukativnih razloga. Znao je mnogo o životu i vremenima, stvarima onakve kakve su bile, i to mu je znanje pomoglo da počne učiti kako da se uklopi u svijet oko sebe.Gledao sam pomno u Bellin izraz prije no što sam nastavio. Pretpostavio sam kako bi voljela znati, pošto je bila tako znatiželjna o nama svima i o tome kako smo ušli u ovaj život. I Carlisle je bio, naravno, onaj koji je počeo to sve za našu obitelj. Pak ona je činila kao da ju najviše muči njegova priča od svih drugih koje sam joj ispričao, i želio sam se uvjeriti kako je zbilja spremna to čuti.Izgledala je dovoljno mirno, premda sam se jednom opet našao kako želim čuti kako se ona zapravo osjeća. Bio sam zabrinut da je nabacila hrabro lice kako bih ja nastavio. “Bio je sin jedinac anglikanskog pastora. Majka muje umrla dok ga je rađala. Otac mu je bio netrpeljiv čovjek.Kad su protestanti došli na vlast, gorljivo je staoprogoniti rimokatolike i pripadnike drugih vjeroispovjesti.Također je vrlo snažno vjerovao u stvarnost zla.“To je bilo ono što je činilo priču tako uznemiravajućom, što je prošao tako grozno. Danas nitko nije došao blizu da shvatio ono što smo, jer je sve ono što oni nisu mogli razumjeti bilo prenošeno kao mitovi i priče. Carlisle je živio u vremenu kada su ljudi vjerovali u čudovišta, i bili odlučni u tome da ih unište.„Vodioje lov na vještice, vukodlake… i vampire.” Lagano je zadrhtala na tu riječ, ali me nije pitala da stanem.“Spalili su mnogo nevinih – jasno, pravi stvorovi kojeje tražio nisu se dali tako lako uloviti.”Kad je pastor ostario, povjerio je svome poslušnomsinu vodstvo nad progonima. Carlisle je isprva razočarao; nije bio sklon ishitrenim optužbama, opažanju demonaondje gdje ih nema. Ali bio je uporan, a i bistrijiod oca. Uspio je otkriti koven istinskih vampira koji supotajice živjeli u gradskom slivniku i izlazili samo noćuu lov. U tim danima, kad nemani nisu bile tek mitovi ilegende, tako je mnogo njih živjelo.Ljudi su prikupili vile i baklje, naravno”Nasmijao sam se suho. Što su ljudi mislili da će to točno riješiti?“i postavili zasjedu tamogdje je Carlisle vidio da nemani izlaze na ulicu. Napokonse jedan pojavio.”Zastao sam kako bi se uvjerio kako je ona u redu. Njeno je lice bilo užasnuto, ali ne i uplašeno. Nisam joj želio reći sljedeći dio, jer ako se već zaprepastila, ako čuje o tome kako je Carlisle promijenjen moglo bi ju poslati preko ruba. Pokušao sam održati svoj glas smirenim, premda je i meni bilo teško misliti o tome. Bolje sam razumio to kroz što je on prošao od ostatka moje obitelji, zbog toga što sam mogao čuti način na koji se njegov um prisjećao svakog detalja. Promijenio je dio priče kada nam ju je pričao, pa čak i Esme. Ja sam bio jedini koji je razumio koliko je patio. Mislio sam na starog vampira koji je naposljetku bio razlog za postojanje svih nas, i osjetio kako se mrštim.“Zacijelo je bio prastar, i slab od gladi. Carlisle ga ječuo kako na latinskom zaziva ostale kad je osjetio mirissvjetine. Potrčao je ulicama, a Carlisle – tada dvadesettrogodišnjak,i vrlo brz – izbio je na čelo potjere.Stvor im je lako mogao pobjeći, ali Carlisle drži da je biopregladan, pa se okrenuo i napao. Prvo je spopao Carlislea,ali drugi su im bili preblizu, pa se okrenuo da seobrani. Ubio je dva čovjeka i ugrizao Carlislea.Krvario i gorio u boli…. Boli koju nije mogao shvatiti. Mislio je da je umro i kako je osjećao vatre pakla, premda to nije mogao pojmiti pošto je smatrao kako su on i njegov otac uradili sve što su vjerovali kako je potrebno da bi si osigurali spasenje.Biće je bilo tako slabo i očajno željelo ugasiti žeđ, da je brzo ugrizlo Carlisea, pokušavajući naći najbrži način da ga isiše. Samo sam ja zapravo znao koliko je puta bio ugrizen, premda je Esme očito vidjela mnogobrojne ožiljke. Bilo je to za nesreću, ne samo za Carlisea već i za mene, jer je rabio detalje svoje promjene kao model da mene promijeni. Mučio se godinama, vjerujući kako mi je uzrokovao nepotrebnu bol, premda sam ga ja uvjeravao kako su odluke koje je donio bile potpuno logične i da ga nikada neću kriviti zbog toga.Bella je još izgledala zabrinuta, premda je njena fascinacija čini se dobivala bitku koja je bjesnila u njenoj glavi. Nevoljno, završio sam Carlisleovu tragičnu priču, želeći da smo natrag dolje i da joj punim misli glazbom radije no stvarima koje će joj sigurno donijeti noćne more.“Carlisle je znao što bi njegov otac učinio. Tijela će sespaliti – sve što je neman okužila mora se uništiti. Carlisleje postupio nagonski, da si spasi život. Otpuzao je izuličice dok je svjetina slijedila zlotvora i njegovu žrtvu.Sakrio se u jednom podrumu, zatrpao trulim krumpirimana tri dana. Pravo je čudo što je uspio ostati tih,ostati neotkriven.Zatim je prestalo, a on je shvatio u što se to pretvorio.”Goruća žeđ bila je prva stvar koju osjetiš i koja ti učini tu činjenicu jasnom. Tu su i druge stvari, kao osjećaj snage i moći koje ti kolaju kroz vene. To je iznenađujuće s obzirom kako je zadnja stvar koje se možeš sjetiti da si osjećao je osjećaj nemoći i agonije. Dok je većina nas bila ohrabrena snagom, Carlise se sjećao kako je se bojao, zabrinut od samog početka da će to nepovratno nekom drugom uzrokovati bol. Bila je to namjerna, preplavljujuća želja da radije štiti no čini zlo, koja ga je napravila ovim što je danas. Sve što mi jesmo, jest samo zbog toga što je on posjedovao drugu vrstu snageod nas ostalih od početka.Našao sam se trenutno izgubljen u svojim sjećanjima, ali me pogled na Bellino lice brzo vratio natrag.Izgledala je kao da će opet zaplakati, samo su ovo bile one vrste suza koje sam odbijao dopustiti da joj pobjegnu. Nisam želio da se njen um muči nikakvim užasima iz prošlosti bilo kog od nas.Svi smo bili relativno zadovoljni sada – s jednom očitom iznimkom – i nisam želio da se ona brine s njegovom ili srećom bilo koga od nas. Carlise je našao Esme, i bio sam prilično siguran kako bi on učinio sve, čak se i pustio da gori cijeli životni vijek, samo da bi bio s njom. Sada, premda još nisam mogao pojmiti kako sam ja zaslužio nju, ja sam imao Bellu. Koje god muke da sam morao propatiti, i bez obzira na agoniju kroz koju sam se sada tjerao da prolazim, sve je bilo potpuno i bez sumnje vrijedno toga ako je to značilo da smo zajedno.“Kako se osjećaš?”, napokon sam pitao, nadajući se kako mogu olakšati bilo kakve brige koje su joj uzrokovale bol.“U redu”, odgovorila je, glasa mirnijeg no što sam očekivao. Preslatko, zagrizla je usnu i mogao sam vidjeti kako joj osmijeh titra na obrazu. Željela je naučiti više. Pošto sam znao kako je željna naučiti više o mojoj obitelji to mi dalo odlučnost da nastavim. “Pretpostavljam da imaš još nekolikopitanja za mene.” Rekao sam, smijući joj se toplo.“Nekoliko.” Priznala je, barem puštajući da joj osmijeh zasja osvjetljavajući tamu koja je gmizala oko nas. Bili smo stvorenja legendi, ali je Bella posjedovala svoju magiju.Ušla je u mene, zarobila moje tiho srce, i promijenila moj nepromjenjivi svijet.Ako to nije bila magija, ne znam što jest.Dok se vraćao njen božanstveni osmijeh, stisnuo sam joj ruku i poveo je do Carlisleova ureda.“Dođi sa mnom,onda, pokazat ću ti.”
kraj 18.poglavlja